Izlazim iz mora, iz pjene i soli
željna da ti vidam ranu koja boli
željna da te vodim dubinama plavim
da na našu žudnju sve bisere stavim.
*
Izlazim iz mora, iz bačene mreže
sunce nam se smije, podne se proteže
valovi nas maze, žal blješti od smijeha
naša koža slana, misli sve od grijeha.
*
Kada Sunce zađe, zlatom gori more
vraćam se u pjenu, nestajem do zore.
Ostaješ na žalu, rana opet boli
ostavljam ti pjenu, jedno zrnce soli.

Te je zime Moskva još bila crvena
Lenjin besramno izložen
a duge su nam sjenke pratile korake.

Grad nas je zagrlio tiho, kriomice,
raširenih nozdrva, disao nas je željno,
mirisali smo na proljeće.

Ponudio nam je Crveni trg
i crkvu Vasilija Blaženog,
a mi smo tražili Jesenjina.

Pitala sam te u koje je krčme zalazio
je li otresao snijeg sa čizama
je li nosio šubaru, psovao prostački ovu rusku zimu.

Grad nam je nudio Lomonosova i zlatne kupole
a ja sam te pitala zašto su Bloku zapalili biblioteku
i je li ga to jako boljelo.

I što je bilo s Majakovskim? Tražili smo Gilberta
I njegovu Nathalie, tražili po gostionicama
po glazbenim automatima, ali nigdje ih nije bilo.

Samo nas je trojka pokrivene samurovinom
nosila kroz snijeg, a njezini su praporci
jasno zvečali nekim dalekim izgubljenim zimama..

Čudni su dani
što čekaju oluje
dok brod se ljulja
na crnome nebu
gmižu žute guje.
*
Tad malo ljudi
na palubi osta.
Potpalublje
mnogo bolje zvuči.
*
Skloniti glavu
sakrit se u tamu
iz mračne noći
tiho se izvući.
*
Ja vani stojim
paluba je skliska
u nebo šaljem
sva svoja nadanja.
*
Ne mogu dolje
dolje ničeg nema
samo smrad
ljudskog propadanja.

Trošni pramac broda sada magle vuku
galebu na provi pocrnjelo krilo
horizont je blizu, vidim crnu luku
ne zna bijela ptica što se s nama zbilo.
**
Zašto crni žali, zašto crna voda
sve je tako mirno, bez glasa, bez riječi
i ta crna žena što po vodi hoda
čeka kad će brodić tu pučinu prijeći.
**
Horizont je blizu, žena pruža ruku
nestaje nam boje i misao nesta
zove nas u svoju tajanstvenu luku
zgusnulo se more poput žitkog tijesta.
**
Moj galeb na provi spustio je glavu
naše jedro visi, ne sluša kormilo
prvi puta čujem sad tišinu pravu
rukom pipam srce, ne osjećam bilo.
**
Zrak na sumpor smrdi, nesta miris soli
more glasno šuti i val se ne pjeni
sve je tako mračno, još me život boli
nismo više bića, sad samo smo sjeni.

Sanjala sam opet neka crna jedra
kormilo je prazno i samo se vrti
nepomično more bez zvuka, bez vjetra
korak do ničega, do pakla, do smrti.

Nema ni zvijezda, nema niti ptica
misli bježe, traže malu luku
okrutna je tama, samo izmaglica
u prazninu tmine pružila sam ruku.

Ti pališ svijeću, gledam te kroz tminu
naše davne riječi ugarci su duše
ljubav je naša prešla u tišinu
kao lahor što daljinom puše.

Stvorit ću sama u zanesenoj glavi
galeba, oblake, školjku i kišu
sunce na nebu, maslačak u travi
ljuljačku gdje tek stihovi se njišu.

Ja volim kad u sumrak violina plače
kada se nad morem srebri mjesečina
onda ko pajaco usred zadnjeg čina
zajecam smijehom i zadrhtim jače.
*
Sve moje čerge u njenom su zvuku
prašina druma i ljubavi kasne
ples prepun žudnje kraj vatre što gasne
svi konji vrani što nam kola vuku.
*
Te slike prošle meni mnogo znače
u njima čuvam tajne naših noći
samo u njima tebi mogu doći

ja volim

kad u sumrak violina plače.

O cvijeću nikad ja pisala nisam

Tek trn ruže usput spomenuh

Kad kaplju krvi na prstu ugledah

Iz tmurnih misli ja se naglo prenuh.



I vidjeh, lijepa u nemoći šuti

I miris širi što dušu opija

A ta dva trna su obrana smiješna

Od boli, jada i od svijeta grješna.



Ta mala ruža zaslužuje pjesmu

Raskoš, ljepotu nesebično daje

Svakome ona opojno miriši

Sve dok njezin tihi život traje.