31.05.2014., subota

regulacija subotnjeg prometa u glavi

današnja dnevna sutra:

Kada ti dosadi udobnost, zaigraj igru svijeta.
Kada ti bude dosta igara svijeta, uđi u udobnost Jastva.
Ako si jedan od bliskih Učitelju, čini oboje istovremeno. - Sri Sri


- da vam pravo kažem, ovo me ful iznenadilo. obično učitelji govore ili da je "svjetovnost" još jedan koncept u umu, ili ovi tradicionalisti asketici kažu odjebi svjetovnost. be in this world but not of this world.
meni se uvijek činilo da je istina oboje. ova druga istina me tjera da se "vježbam" ali ova prva mi dozvoljava da ne budem stroga. a sad si mislim da je i to koncept u mom umu. još je jednostavnije nego što sam mislila! pa naravno! šta se mene tiče, bliska sam učitelju, to je stvar u koju sam potpuno sigurna kao što si siguran kad nađeš životnog partnera, (a jučer sam gledala jesus christ superstar iz nekog razloga i baš sam si mislila kak je taj isus tip bio totalno radikalan i zapravo dosta emocionalan i mislila sam si ziher da sam tamo u to doba bi bila follower ali danas iskreno ne mogu zamislit da moram zamišljat kakav je bio i onda vjerovat u to. i bit follower 2000 godina sa zakašnjenjem. to mi nema smisla. kak da budem sigurna da nisam zabrijala osjećaj isusa. imati živog učitelja je čisto praktično. ma ne znam~ ) (joj e. brijem da ti učitelj skrati karme za 1000 života. ) enivej, današnji dnevni mooji:

Even if, at times, you feel you have done the worst thing imaginable or that the whole world is against you or rejects you. Even if you feel no one understands you, loves you or accepts you, do not entirely trust your mind.
Do not think it is on your side.
Know This:
You never have to apologise for your existence.
You are not here by accident but by the will and love of the Supreme Lord of the universe.
You are not merely 'living' life; you are Life itself and also the witness of life.

All challenges in life arise to motivate, mature and direct your mind towards true wisdom. Thus, by opening your heart to Truth, they stimulate and inspire you to go beyond the inhibited personal self and its projections, misconceptions and false beliefs.
Ultimately challenges lead you, through Grace, to discover your real nature and Self as Unborn Awareness.
~ Mooji


potpuno je u pravu. potpuno je u pravu.
često razmišljam o svom životu (svakodnevno), zanimljivo je koliko smo sami sebi misterij zapravo, nekad skužiš neke stvari u sebi i uopće ne razumiješ zašto su tu i onda.. kad sjedneš pogledat što je to, iznenađenje za iznenađenjem. mene često šoraju nekakvi nagoni,
tako jučer me šorao neki strah od autoriteta, i u tim trenucima sam potpuno luda
mislim tiha je ta ludost vrlo vrlo tiha i kažem ludost jer je potpuno nerealna- nit ne zna što je realnost
slično kao što sam jednom iskusila na slici, obuzme me totalna zbunjenost i moglo bi bit BILOŠTO
iduće bi moglo se desiti bilošto, bez ikakve logike, može bit najbolje ili najgore, cijeli niz između i tako ja
brijem i brinem se i skužim to u sebi i koji kurac, jako je sitno i u pozadini ali je fakat
je intenzivno
sjednem i skužim da je milijun stvari pobuđeno u tom strahu- a strah je Uvijek sranje, laž, koncept, borba s vlastitim ograničenjima, kad si sretan nije te strah ničega, i ništa što se ikad desi realno nije bed, čak i da ćeš umrijet, jebiga, ni prva ni zadnja duša - al stvarno, pizdarija - all things must pass away
strah je bol koju osjećaš kad ti zidovi koje si svojim rukama izgradio oko sebe postaju preuski za disanje
i onda ih moraš rušit
nego, nije samo to, ali, neke vrste straha jesu
i sve što percipiramo kao "negativno" nalazi svoje uporište u strahu
odjednom u zadnje vrijeme mi ta jednostavnost toliko drži vodu- sve se izrađa iz jednostavnosti, iz jednosti, pa u dvojnost i to bi otprilike bilo to, iz najosnovnije jedinice se pretvara sve u bilošto, ti kad si sveden na najjednostavniju osnovnu jedinicu, možeš postati to šareniji. kao u programiranju, puno više varijabli je moguće od jednostavne osnovne gradivne jedinice. a zamisli tek kad je ni nemaš..
radost, žalost, ljutnja, strah
to se sjećam iz psihologije da su osnovni emotikoni
e, to, jebote. točno te 4.
u mom životu je ljutnja svedena na onu svakodnevnu s neposrednim svijetom koji me okružuje (isto uvijek ukazuje na koji dio u sebi ne prihvaćam), strah je ja mislim gotovo prisutan kao i radost- većinu vremena tj stalno je radost pa je većinu vremena tj stalno strah, hvala bogu ovo prvo više nego ovo drugo-, a žalost je u određenim situacijama s određenim uzrocima
tako je svima pretpostavljam
a najbolja stvar na svijetu je oslobađati se straha. kao da je on suprotan od radosti (ljubavi), kao da je najlakši za odbaciti, ali istovremeno najteži. kao da je suprotan osjećaju pripadnosti i isprepleten sa

- osjećajem odvojenosti

da su svi ljudi jako jako daleko od tebe
da moraš kalkulirati kako da im se približiš
brojati riječi, slagati samoglasnike i suglasnike u smislene cjeline
svi su jako daleko, nitko nije tvoj, ti nisi ničiji, svi su tako drukčiji od tebe i moraš se potruditi da te razumiju
i jebena trava
to potencira. btw, ako je itko stoner pothead ovaj film će mu bit smiješan smiley face
inače, da, te stvari
ali zapravo je istina SUPROTNA

odvojenost je samo površna i iluzorna ALI na DUHOVNOJ RAZINI (sori što pribjegavam new age rječniku da bih ilustrirala svoje spoznaje) smo svi JEDNO
i to je KORIJENSKA ISTINA
(i ako ne razumijete što znači najedite se psilocibinskih gljiva od srca preporučam) e i onda sam primjetila

kad nisam na TJELESNOJ razini nego kad svjesno dignem pažnju na DUHOVNU znači samo mali minimalni shift pažnje iz tijela u svjesnost
iz uma u svjesnost
iz znojnih dlanova u 1 misao o bogu i svemu što jest
--->>> iz mozga u >>> SRCE
u osjećanje
u energetsku percepciju svijeta
u sebe
u self

-odvojenost u SVAKODNEVNOM životu nestaje. dok pucneš prstima
a pažnja se preusmjerava SAMO da pomisliš na to
u milisekundi
namjera odradi svoje bez da ti išta radiš.

ugl, ljude se isplati osjećat u srcu. jer onda osjećaš da ti pripadaju. onda znaš da ti pripadaju. i onda znaš da ti pripadaš njima. to je bila jedna od spoznaja koja mi se spustila jučer dok sam bila blizu nekog ali daleko

daleko, iz kojeg razloga, nemam pojma. još jedan misterij u meni o meni (koliko tajni čovjek može tako dobro skrit od sebe...)

druga stvar koja mi se spustila u glavu bila je
da je isplativo samo osjećat i bit u trenutku nego valorizirat da li mi je dobro ili nije u tom trenutku.
jel mi ovo paše? kaj ću kasnije reć o tome?
dali mi je bio dobar koncert? jel mi trenutno dobro? procijenjivanje
sa jebeno svime

jel ovo dobro? jel loše? um NIKAD NE ZNA
emocije jebeno ne znaju
ionako se pojavljuju u jin-jang parovima, obje strane medalje, pa jebote
otkud da znam. i onda si zabriješ joj baš mi je ovo dobro
i onda kasnije ispričaš ljudima- e baš mi je bilo dobro
al koji kurac to znači
to je sve interpretacija uma
a realno ti je samo- bilo

znaš kaj, samo mi je bilo. a sad više nije. a u tom trenutku je već nekak bilo.
i mogu, radi prepričavanja reć, bilo mi je prejebeno. jer u ovom novom trenutku kad pogledam unazad, osjetim taj specifičan događaj kao neki pozitivan val ili dašak dubokih ugodnih energija koje su mi produbile svjesnost u donje predjele tijela. i jebiga.

ali u tom trenutku, procjenjivanje- odjebat. percipirat a ne procjenjivat.
prenaporno je.


- 09:33 - Komentari (5) - Isprintaj - #

28.05.2014., srijeda

1 život u mom kvartu

Krishna Das: What It Means To Be Human

prekrasno je sročio sve tu krishna das...
da je najbitnije i najljepše u životu biti Čovjek, nego-

evo jedan sountrack ovog posta

a prolazeći danas istim uličicama koje prolazim svaki dan (po više puta) biciklom na putu od kuće ka gradu i obrnuto
osjetila sam duh svog kvarta više nego inače više nego svaki dan
svakodnevica koja postane zdrava za gotova a pušta mi toliko lijepe scene u okice neba i drveća i zgrada a
vidjela sam u ovaj sumrak lica i bića koja su prolazila pored mene jasnije i oštrije nego bilokoji drugi dan
kad mi misli lete i užurbano kasnim negdje ili se umorno i odmorno istovremeno vraćam kući

i svi ti ljudi koji su prolazili.. sve te zgrade i bircevi u podnožjima i drvoredi i zvukovi djece s igrališta na kojem sam ja provela cijelo svoje djetinjstvo... iste ulice kojima me mama u kolicima furala dok sam bila jako mala
i park u kojem sam satima i satima se igrala s djecom iz obližnjih zgrada dok je ona sjedila u hladu i čitala knjigu

klupice na kojima sam prvi put pila pivu s prvim kul ekipama i prvi put ostajala do 11 najkasnije

ali na stranu koliko mi je moj kvart i svaki kutak mog kvarta isprepleten s mojim životom, na stranu to,
pomisliti s koliko je ljudi tako isto. svi paralelno jedni pored drugih u isto vrijeme

koliko mladih obitelji, klinaca, staraca, tinejđera, mladim zaposlenim ljudima mojim prijateljima, mojim prijateljima vršnjacima i odraslih ljudi i svi oni, u mom kvartu
prolaze istim ulicama i vode razgovore koji su u njihovom životu značajni
i piju kave ujutro u istim bircevima i prolaze jedni pored drugih bez da se znaju ali svejedno im je cijela scenografija tog mikrokozmosa kvarta ista i svi su na toj istoj pozadini i klimi i svi će pokisnuti kada tu kisne i skloniti se ispod istih krovića a izmiliti subotom ujutro na sunce tražeći svoje mjesto prije drugih u tim bircevima s tim konobarima i s tim stolicama i s tim novinama koje uzmu od tih ljudi koji su ih tad prolistali taman
prije nego što si ti došao na red...

i dok sjediš tamo i gledaš te pse
i iste starice prolaze i staju i žele pričat a kad god tko dođe u tvoj kvart osjećaš se kao da je kod tebe doma
sjedimo u mom dnevnom boravku... 100 metara dalje od mog stana

svi ti ljudi, sve te priče, s cijelom tom istom pozadinom
a svatko u svom svijetu

tako sam intenzivno osjećala prolaznost svih tih života
kako jednog dana mog kvarta neće biti
neće biti mog života
neće biti nijednog života koji je ikad kročio mojim kvartom
kao što ga nije bilo ni prije 100 godina

neće biti cijele obitelji koja te odgojila ni sjećanja na nju
ni na dede ni bake, tebe jednako neće biti kao ni cijele tvoje loze
cijelog roda tvoga čovječnoga

izmijenit će se zgrade kao što su se mijenjale kao što ih nije bilo prije parsto godina
kao što ni našeg grada nije bilo prije tisuću
kao što ni našeg kontinenta nije bilo
ni našeg svijeta...

i svu glazbu koju sam poslušala progutati će povijest i svi vaši razgovori i sve što vas muči
tako će daleko biti u sjećanju svemira, kao da nije ni bilo...

i tako smo, tako smo, tako smo kratko ovdje

a stvarno ne želim izvuć nikakvu poantu iz ovoga
samo je bio taj osjećaj.. kao niz scena koje se izmjenjuju u filmu
cijelog mog kvarta i svih ljudi koji ga nastanjuju
svih njihovih snova, problema, prošlosti, koncepata, nada, htjenja, razočaranja, kompleksa, problema samih sa sobom, problema s obiteljima i muževima i ženama i s tetama u parku i tuđom djecom i svojom djecom i
bili su kao šum lišća na vjetru
jučerašnje novine koje su odletile niz ulicu

tako suptilno i u prošlosti prije nego što je postalo..

a najdraže mi je u mom kvartu sama sjesti i gledati pse
na livadi kako trče uokolo blesavi i svi su smiješni i nevini i slatki
a ti samo gledaš i sretan si što možeš gledat
smiješno kako mi u tim najjednostavnijim trenucima život nekako najviše drži vodu...


p.s.
e ne mogu da ne izvučem poantu bemti miša
postoji nešto što nije prolazno a na nama je da otkrijemo što je to
šta drugo
a sigurna sam i da mnogi naslućuju
a neki i znaju


hari om!
:-) <3

- 21:22 - Komentari (7) - Isprintaj - #

26.05.2014., ponedjeljak

promjena plana u nema plana osim tog 1 plana

planovi za život mi se iz dana u dan pretapaju jedan u drugog i zasad sam nekako generalno mislila
kako ću imat tu bazu samoodržive meditativne zajednice, to me dosta inspirira i daje mi posla za ruke i glavicu
al sad po novom si priznajem (kao da je u dubokoj dubini bilo to prisutno i prije)
da mi je glupo to planiranje. jer šta je trebala bit ta baza
jedno sigurno mjesto puno ljubavi, umjetnosti, uzgoja hrane i prijatelja
s kojeg bi odlazila i na koje bi se vraćala s duhovno-motiviranih putovanja
al zapravo, iskreno, iz dubine duše,
šta će mi baza. valjda će se baza stvorit tamo gdje ja jesam. valjda sam sama sebi ja baza.
valjda, ako ni neću imat gdje živjet, ću živjet. bit ću živa. a ak neću, ne stvara mi to brigu više. ono. šta bude, imat će smisla.
dakle jedino cijelo vrijeme čekam da odem tamo i kao da me oni tamo čekaju. čujem zov svog plemena.
šta nakon toga, jel se vraćam, jel ostajem
ma, ne znam.
glavno je doć do tamo.
a otad i dotad, štogod.
to mi je jedini jedincati plan. i san.
otić vidjet svoje! :-)

P.s.
Super je osjećanje neimanja planova ! Tek Tad osjećaš kao da će se sve ispuniti, kad više nije tvoje
I neki o kojima nisi ni sanjao
I neki o kojima stalno sanjaš (taj 1 1ini!)

bilokaj za bilokuda ~~

- 01:17 - Komentari (4) - Isprintaj - #

25.05.2014., nedjelja

čežnja

znaš, propustio si toliko toga.
tako puno toga želim podijeliti s tobom..

a tako puno toga
me priječi da to učinim.

puno toga sa svake strane.

prekasno je?

zanimljivo kako se stvari uvijek odviju tako da taman
zerica fali
da budeš svoj,
da se oslika slika koju ti vidiš i koju osjećaš i za koju znaš da
bi bila takva kakvom ju ti vidiš

šarena i lijepa
i duboka i
naša

ljubav

da se volimo.

- 02:34 - Komentari (11) - Isprintaj - #

24.05.2014., subota




- 00:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #

21.05.2014., srijeda

san o djetinjstvu i san o ljetu

sanjala sam da sam listala slike iz najranijeg djetinjstva kojeg se sjećam, oko 3-4 godine, prije škole, ljeta koja sam provodila na hvaru, ljeta od pola godine.
obožavala sam to mjesto, tu kuću, tu konobu, tu terasu, tu tvrđavu, luda zvona s tvrđave (pogotovo na sv.lovru), plaže, mostiće, mistiku, lijevu stranu mjesta koja je uvijek bila zamračenija, desnu koja je čuvala jahte, dućane sa čudnim igračkama, malim plastičnim figuricama pasa i svime što mi je mama uvijek kupila. kantice i lopatice za pijesak, nekakav plastični mlin u koji sam buljila cijeli dan kako se voda prenosi, mali plastični čamčići na terasi u kojima sam se cijeli dan namakala.
velike stare ladice u velikom starom kredencu s kojeg je otpadala bijela boja, vlažna i hladna konoba s mnogo zanimljivih tajni, bunar u kuhinji koji bi ponekad otvorila i pljunula da vidim koliko je voda daleko.
tajnovite šikare oko srpske kuće par metara ispod naše, nije bio 5 godina.
teta danica s domaćicama i teta seka s mačkama...
prostirke na kojima smo ležali u hladu borova na mini i milni, plave sa žutim prugama.. mamin badić, rozi sa crnim prugama. mamine naočale, one koje ja danas nosim.
moj badić, samo donji dio i pijesak koji mi vječno ulazi u gaće i onda svako malo skačem u more. more u hladu borova, a na plaži poslijeratnih godina, osim nas, mještani i par zagrepčana... sjećam se svakog zvuka svakog zrikavca i svake smole koja mi se zakeljila za prste... dana kad smo išli u soline pa jeli pomfri prije odlaska na ploče, gdje je bilo svakakvog kamenja za trganje... toplih bublica s marmeladom spremne za iduće jutro koje su nas uvijek dočekale kad bi došli iz zagreba nakon sto milijuna sati vožnje po starim cestama kasno u noć.. jelse u rano jutro i toplog kakaa na rivi...
i onda sam listala te slike i užasno me neopisivo to razdoblje, ta ljeta, uvukla su me u sebe. osjećala sam se kao da sam propala na razinu podsvijesti gdje sam bila u tom trenutku, tim trenucima i potpuno sam osjećala kako sam se tad osjećala, i bilo je tako realno
kao da sam bila uvučena u sebe tad, ali kao da sam ja tad bila unutar sebe sad.
i jesam, jako duboko
i ista sam, jako duboko
kao da su sva vremena koja su prošla, uključujući to najranije, pohranjena u meni, kao da nikad nisu bila osim kao sloj mene u ovom svijetu.
kao da... mi je cijelo srce uronilo u to razdoblje i sjećam se u snu, gledala sam slike i dirala ih, pokušavala u njih ući, da se sve to odvije još jednom, da se osjećam tako zaštićeno od braće i zaigrano u pijesku i opijeno suncem i spavanje popodne u hammocku i ogroman magični zahrđali ključ od konobe sa specifičnim srcolikim oblikom koji nikad nisam mogla sama namjestiti u tu ključanicu, bio mi je veći od ruku... podsvijest je tako čudna stvar
nekad uhvatim taj duh hvara ranih devedesetih, dok su rijetko koji ljudi išli na more, dok nije bilo turizma ni kuća, u zabitim mjestima dalmacije, na podu borovih iglica u osamljenim valama, ta mistika, ta prirodna mistika, bez plastike, bez suvremenosti, ta bezvremenost, to ljeto, taj miris mora i borova i šum zrikavaca
taj otočki život
nema boljeg

- 09:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

20.05.2014., utorak

umjetnost danas

užasne su poplave i osjećam se kao da ne bih trebala ništa pričati dok sve to ne prođe. lay low, samo pomoć koliko mogu i slat pozitivne misli. novog početka.
al,,
digla sam se danas onako, osrednje raspoložena. možda je moja percepcija umjetničkih pakovanja koje sam danas mentalno i perceptivno konzumirala bila pod utjecajem tog psihofizičkog sklopa. ne znam o čem to ovisi. nekih dana se probudim prepuna oduševljenja što počinje novi dan i pogledam se u ogledalo i mislim si pa jebote bolje izgledam bez šminke a nekih dana se probudim jedvice se odvučem do kuhinje po kavu pogledam se u ogledalo i mislim si jebote šta mi se noćas dogodilo. tako. jutarnji rituali chyawanprasha, blendera, prije svega kafa

enivej.
razbicikljena gledala sam film. ispunio me vrlo neugodnim osjećanjima.
osjećala sam se kao da mi je netko razjapio usta i nasilno hranio trulim višnjama. ucrvljenim. trpao ih mi do dna utrobe. gole žene, seks, nasilje, malo dramatične ljubavi, prevare, novca.
the usual shit.
ali kao lijepo snimljen. kao psihoanaliza likova na mjestu.
svi su fino raspoređeni u kalupe koje razumijemo i to kao čini stvar u redu. ?

pitala sam se, zašto je ovaj film snimljen.
meni je fikcija, da se razumijemo, bliska srcu i stvarno preko priče se daju izmanipulirano isplesti uzvišena značenja i slojevi i namjere i ispuniti pojedinca refleksijom i možda nekakvom čak..inspiracijom
ali, ovaj film..
i stvarno ne vjerujem da je kako kome. ono, de gustibus. neki filmovi vrlo jasno komuniciraju određene poruke koje ciljano stvaraju određene reakcije. ali zadržavanje na identitetu fiktivnog lika i uzročnoposljedičnim karmičkim mehanizmima koji djeluju koliko god plemenito od redatelja bilo, ne želim konzumirat u sebe jer me na kraju dana ostavlja isfrustriranom Tuđim problemima i to od Nestvarnih likova. iz filma.
pitala sam se, tko je taj redatelj i zašto to radi. kao što sam se pitala jednom kad sam gledala neki noviji grčki film u tuškancu prepun silovanja incesta prostitucije vlastite djece i onda kasnije čitala intervju s tim režiserom i stvarno... sam saznala koliko je sati...

bila sam onda na izložbi u msu.
vlasta delimar.

mislim da sam toliko puta vidjela nago tijelo od te ženske da ću ju sanjati. gotovo da joj vidim trbuščić i vaginu svaki put kad trepnem. a ne znam.
htjela sam pisati o tom performansu u hrvata i što mislim o tome, ali valjda ima ljudi koji pametnije misle o tome od mene. valjda je to trideset godina ranije to sve bilo smislenije. pomicalo neke granice (u čijem god umu one bile) ? valjda i ta ženska treba od nečeg živjet. valjda i ti kustosi trebaju o nečem pričat. i novinari o nečem pisat (:))) (in the meantime, znam na bacanje mladih perspektivnih umjetnika koji tako divne stvari rade a neće vjerojatno ni primirisati msu ni laubu zbog svog lobiranja koje se odvija. nije to jednostavno uopće. kao i u svemu što tako kola u društvu, ni umjetnički milje nije lišen ljudskosti. onog neugodnog dijela.)
čini se da je to na kraju dana sve skupa dobra stvar, više sretnih nego tužnih ljudi, štogod ja mislila ili ne mislila. (- tj balans obje opcije radi očuvanja duševnog mira)

digresija- feministički duh koji ja mislim je ispravan i opravdan u današnjem dobu mi je stajao na desnom ramenu cijelim putem kroz postav i vukao za ušku, da ga ne zaboravim. neću te zaboraviti duško. koliko god neke ženske ili frajeri pokušavali brisati razlike između spolova svojim konceptima i brijama i stavovima, razlike su prisutne. na način- kao što sam jednom nekome pričala, evolucijska psihologija je ono što nas zbližava i te razlike nas uzdižu, a ne ponizuju. one zovu na međusobno uvažavanje i razumijevanje. no, bilokoje pozivanje na i manipulacija tih spolnih razlika s negativnom namjerom radi ispoljavanja vlastitih ograničenja, zove feminizam. kao kontrapunkt mu stoji hrabro upozoravajući na to. i on je realnost, kao što je realnost mnogo debila. (ima i ženskih debila).

i okej, ne želi se etiketirati, ne želi se svrstati. i to je u redu, to je njen choice. njen koncept. u njenom umu. iz kojeg onda proizlaze sva ta djela, potvrđujući tu njenu realnost. okej, apsorbirano.

ali sam se samo pitala opet
kao mali ivica
koja je poanta?

neka poanta koju sam ja izvukla evo je ta da je vlasta delimar gola.

car je gol.

a u mojem manifestu stajati će da umjetnost moraju svi razumjeti intuitivno (imati osjećaj razumijevanja, bolje rečeno) i da neće bit stručnjaka koji će hodati ispred svih nas i objašnjavati (što oni misle o tome). a feminizam će biti i za žene i za muškarce, a ne nizakoga. tako se briše razlika, a ne brisanjem feminizma.
fin

neki dan sam zabrijala da je ključ u interpretaciji (te, konceptualne) umjetnosti zamjetiti u čemu je umjetnik napravio pogrešku. ono, tipa, kožarić. nacrtao je makove vrlo, vrlo loše bojicama. da se jedva skuži da je to cvijeće.
napravio je hrpu pogrešaka u crtanju.
aha! namjerno je! aha! zašto bi namjerno to radio, što želi poručiti? želio je crtati kao dijete.
i onda ak se stavim u kožu ove gole tete, ok. nije se obukla taj dan. slikala se. onda je tu sliku izrezala. okolo stavila neki til. dole još neki materijal. nešto prosto napisala kredom preko (nadodala novi sloj značenja). likovnost djela, neupitna. razina likovnosti, upitna.
ja da sam to sve radila sa svojim golim tijelom bilo bi meni osobno suočavajuće, onaj osjećaj koji smo svi imali kao klinci (a često i danas), je li ovo moje tijelo? što je ovo? neki entitet na zemlji koji ja nastanjujem?
al za ovo okolo, ne znam. ove druge slojeve značenja ne znam. rekla bih da je to teti psihoterapeutski. njena osobna introspekcija i inquiry. toliko daleko ću ić-

(p.s.
frajeri feministi su mi najdraži ljudi)

- 17:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.05.2014., nedjelja

~~~




















- 22:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.05.2014., četvrtak

sanjala si da si sretna

ne, sanjala sam da barim rundeka
imao je 2 cure sa strane,
jedna, šapnuo mi je, ima muža i dijete
druga je studošica kao ti!

e, tak mi je svejedno s kim se viđaš, meni je ovo samo šala!
i bila je šala i slao mi je poruke iste kakve ja nekad šaljem
samo prijenosi misli bez razmišljanja u prstiće svoje pa u okice moje

baš da ga osjetiš. u snu.
rekla bih, u snu, uspio samo jer je Iznimno inteligentan - i iznimno nadaren ali bez inteligencije i suverenosti u snu rastopio bi se taj talent u cugi...
u snu bari puno i nježno i drago ali nikad nejde do kraja
u snu malo je u izražavanju samo uz tebe nesiguran i feminiziran i senzitivan ali to ne pokazuje drugima
u snu to pokazuje samo svojim curkama
u snu također, možda ti se čini da te oblijeće kao bjeloglavi sup strvinu ali to mu je samo hobi.
u snu zaboravit će te u idućem trenutku i odletiti na idući kraj svijeta. al nema veze, bio je mlađi nego u stvarnosti i bilo je lijepo dok je trajalo i opjevala sam ga u nekoj pjesmi kasnije u snu.

a ovaj dio sa srećom, brijem da Bi bila sretna da netko tako dijeli sebe samnom. netko inteligentan i nadaren, da je stvarno bunar. i da imam štiva misli za čitati koje se prelijevaju u bojama i oblicima

a neki dan mi je došla misao- pa on tebe voli više nego ti njega
samo mi se tako kako kažu spustila u glavu i onda sam razmišljala glupačo nemoj zabrijavat da je sve što ti se "spusti" u glavu neokaljana istina iz druge dimenzije
ALI
kao što je povijest učiteljica života pokazala ... :))
te informacije koje ti podsvijest frcne u svijest ko mrvicu kruha obično iza sebe imaju perifernim osjetilima promatrane dokaze ~
ali što to znači ikome ikad, ništa
ko zna koji su njegovi kapaciteti a ko zna koji su moji
moje pažnje koja leti s jednog cvijeta na drugi i JEDVA čeka ljeto i makedoniju i za par tjedana pipse na gričevanju

1. ekoselo
2. snimiti 2 albuma glazbe
3. spotove
4. raditi cirkusku umjetnost

spavala sam 12 sati, ratovi su se vodili, svjetovi umrli i nastali a ja sam rundeka držala za ruku i išla u lidl da kupimo neki liker od višnje...........
da se napijemo i raspravljamo o idejama za novu glazbu

- 09:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #

14.05.2014., srijeda

be the change you want to see in the world

want to see in the world.
tko je taj
koji želi vidjeti promjenu u svijetu
i da li će do promjene ikad doći
ako pratimo toga?

tko je taj koji će se transformirati u tu promjenu?
i da li će ga transformirati taj
koji želi vidjeti promjenu?

ili će on transformirati sam sebe
prelijevajući se iz jedne čaše u drugu.
je li to promjena na koju se misli?

mislim da je potrebno jedno putovanje duboko u sebe
da odgonetnemo pravi smisao ove izjave
osjetiti, locirati u sebi gdje je gandi bio (u sebi) kad ju je izrekao

rekla bih- budi kao onaj iz čijeg je srca izašla ova izjava (pa čak i dalje od toga)

budi na tom mjestu iz kojeg je to izašlo. budi - to.

e, tad će doći do prave promjene ! :-)

- 00:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.05.2014., nedjelja

zoološki vrt je civilizacijska sramota

baš bih htjela danas odvesti se do jaruna i izležavati se pored jezera.
kao što sam jučer htjela odvesti se do maksimira i gledati životinje u zoološkom.
pa sam to napravila. požalila kao nikad.

taj zoološki je najdepresivnije mjesto u gradu.
prije sam mislila- nekim životinjama je gore, nekim bolje, neki kavezi su bolji, neki lošiji. ali, to nije tako- svim životinjama je Užasno. Užasno.
zoološki vrt je grijeh protiv prirode. simbol našeg propadajućeg društva i izvitoperenih vrijednosti koje vonjaju iz njega.
postoji nešto dubinski uznemirujuće u ideji da ljudi opravdavaju ovakve postupke zatvaranja životinja radi vlastite znatiželje (i njihovih klinaca) . ja to jednostavno ne mogu vjerovati.
krokodil koji na 1,5 m^2 drži njušku ispod lampe zamišljajući da je sunce.
medo kod kojeg sam plakala
koji mi je bio jedan od najtužnijih prizora u životu
taj odvratan odvratan puno premali kavez i on jadan koji šeće šizofreno u krug nemajuć gdje i bagra tj to je presnazna riječ radije -ekipa- koja mu se smije kao u nekom poremećenom cirkusu je njegov život sveden na zabavljača
jadan, jadan medo
koji je obavljao nuždu a svi su mu se smijali. htjela sam ih pobacat unutra. Mislim ne bi ali to je bio sentiment~
Toliko zaglupljenijih dekoncentriranih ljudi na okupu. s najglupljim komentarima. potpuno slijepi. potpuno u matrici. potpuno raspršeni u programima. ako sam vidjela i čula 2 osobe od 1000 koje nisu bile, previše sam rekla.
lav... koji je nevjerojatno prekrasan, veličanstven, elegantan i ajme
kako moćan
u toj sprdnji od kaveza
govori o toj (potpuno pogrešno pohvaljenoj i istaknutoj u mnogim humanističkim znanostima) iskvarenoj težnji čovjeka da "pokori" prirodu umjesto da shvati da se inteligencija ne očituje u pokoravanju nego u razumijevanju
u suživotu i poštovanju
isuse, meni je bilo mučno u želucu. doslovce mi se rigalo. htjela sam rigati po svim tim ljudima. koji kao da su ispali iz wall-e-a. al ozbiljno sam imala osjećaj kao da
sam upala u neki izrežirani film u kojem je svaki razgovor koji načujem užasno užasno glup samo da shvatim
koliko glupih ljudi ima koji ništa ne razumiju
(bilo ih je stvarno milijun ali stvari tipa.. ovaj zološki je sad jadan, prije su imali i žirafe i slonove...----- žirafe koje prekrasno lelujaju po stepama i visokim travama kao božanska čuda, sveli bi ljudi na cirkuske nakaze u vlastitoj poremećenoj sadističkoj predstavi stvorenoj samo da zadovolji najprimitivnije nagone) uglavnom, ženo, ne mogu vjerovat da bi ti JOŠ mučila. još bi i ove jadne vrste gledala kako skapavaju.
ti pogledi tih životinja, tuljana... dragi, dragi tuljan
koji vapi - pomozi mi molim te
izbavi me iz ovog pakla
umirala sam. umirala. ne postoji nijedan
jedini razlog
koji može opravdati postojanje tog zoološkog. ama baš niti jedan
ne bi bio dovoljno težak na drugoj strani vage.
gepardi, leopardi, velike mace
kojima mišići atrofiraju jer nemaju di trčat
supovi i orlovi s rasponom krila 2,0-2,8 metara
koji jedva da jednom mogu zamahnuti da prelete svoju kletu sudbu
užasno, užasno.
prekrasne tropske are pod neonskim svijetlom iznad plastičnog prašnjavog bilja
ispred zida pofarbanog u zeleno
zar je ovo način?

gadi mi se taj zoološki i htjela bi napraviti neku kampanju dizanja svijesti, kao da mi je bog pružio mogući nastavak mog života u obliku animal rights activista.
a teško je skrenuti niz takvu cestu.

nagrada koju sam osvojila za biti timaritelj na 1 dan došla je i prošla u neprikladnom terminu
mislila sam si baš, otišla bi i posijala neke letke ...
popričala s tim timariteljima pitala ih, koji kurac... jasno mi je opet da oni svi vole životinje jako jako.
gledaš ih i vidiš kak se kuže s njima i kak postupaju s njima i to je stvarno lijepo.

ovaj svijet je prepun suprotnosti...

a da ne govorim o majmunima koji su ljudi
gledam ih i vidim čovjeka
takvu inteligenciju da je to pametnije od većine ljudi tamo
on čak bi imao i obzira pa nas ne bi zatvarao
kako je to moguće..
i svi ti ljudi koji se samo smiju njihovim guzicama...

ma čak i bez te personifikacije životinja, (možda neke koje se čine tužnima nisu, štajaznam) ima nešto bizarno u tome da ih vidiš potpuno van svoje klime i konteksta.

životinje, oprostite nam. sori šta smo takvi debili.

nakon ovog očito emocijama uvjetovanog kratkog (nabrijanog) osvrta na zoološke vrtove, jedan glazbeni osvrt.

ovaj rodriguez.

on je kao... osnovni glazbeni arhetip. znate one pjesme iz pjesmarica, one koje su se održale stoljećima i kulturama. tipa scarborough fair ili bratec martin. u jednom aspektu se poklapa s tim- kao da imaju zajedničku karakteristiku tog arhetipa. to su pjesme da ti se čini koda ih oduvijek znaš. utkane u ljudski i kulturološki dnk. a rodriguez je imao te senzore i alate da ih opipa.

- 09:50 - Komentari (9) - Isprintaj - #

09.05.2014., petak

ljubav je prozor u svjetove

otključava neke dubine i kutke i detalje
koji otkrivaju vrlo jasno i nedvosmisleno
kao miris o kojoj hrani se radi
o tome o kojoj duši se radi.
nekad, ne znaš točno, ali osjetiš u želucu koja je to duša i koliko se znate. kakav odnos imate.
stariji brat. majka. suputnik. učitelj.
ali nije riječ samo o ulogama, riječ je o svemu, o bojama i oblicima i veličinama
i mirisima i okusima i svemu što te čini
riječ je o svakom svijetu u kojeg sam zavirila
svakoj osobnosti koju si obukao i svukao u sekundi a koja je samo jedna šljokica, jedna nit i vez u cijeloj tvojoj površini
koja je razapeta kao najveće tkanje na vjetru
ima ih mali milijun. kut pogleda, opseg smijeha, žar u očima
svaki put vidim isti, a svaki put je novi i nikad do tad viđen.
kažu da se najveće spone stvaraju na distanci
da se odvijaju najsuptilnije energetske transmisije
kada tvoj healer stoji malo dalje od tebe
almost touch
uživam u svakom novom biću koje mi dođe
koliko vremena nam je dano, u toliko ga osjetim
onda prođe (a nekad i kad kao prođe, zapravo ne prođe...)
neka bića dođu samo da ti pomognu neko određeno razdoblje s nečim, pa odu
a neka ostanu s tobom cijeli život, čak i ako nisu prisutni osjećaš ih blizu sebe
okreneš se pa vidiš da on sjedi tamo i čita novine i tu i tamo baci pogled na tebe
dok se ti igraš u pijesku
(ili obrnuto)
to putovanje u dubinu je tako zanimljivo. nekad imam osjećaj kao da samo padam i da nikada neću taknuti dno.
tvoje dno. pad je možda kriva metafora.
ti si jedno putovanje kroz svemir.
a ja sam svemirovo dijete...

znam da je sve zapisano u zvijezdama i više no što znam
znam da bi mogla znati više no što znam
o sebi, o tebi
o tome gdje smo i gdje idemo
mrvice zvijezda koje nam je svemir bacio samo treba skupiti u ruke
htjela bi znati više no što znam
ali realno, znam dovoljno jer informacije samo kaplju
nepotaknute i spontane

volite se, nosite cvjetne haljine
nemojte nikad dat raspoloženju da vas pojede

smak - 0X48, 70X48, X0A=> A>=F5


danas sam osjetila dan u svim porama svog bića
čula sam glazbu u šumi, francuske šansone i light-jazz
vunica s drveća plesala je u ritmu vjetra na svjetlosnom podiju kasnog sunca
narančaste zrake kao marelice sijekle su poglede u niskim kutevima
duge sjene miris cigarete na ljetnom zraku
miris pečene ribe za večeru u petak
iz otvorenog balkona, zvukovi kvarta prigušeni i pojačani iza raširenih škura
ljudi svi šareni, a moje srce grli svaki komad prostora kojim prođe

kad sam bila gladna, bog mi je dao sejtan i bezjajnu majonezu
kad sam bila žedna, bog mi je dao pare s kojima sam kupila smoothie
kad sam vapila za prirodom, bog me uronio u nju
priroda me primila čvrsto i povukla daleko ispod površine

pitala sam se,
što me priječi od toga da upoznam i budem s prosvijetljenom osobom?
shvatila sam da moram capnut svoje vezanosti

shvatila sam da sam ja ta koja je ufiksirana u svog gurua.
mislim da ću malo više dat životu da me poji.

kao što košuta žudi za izvor vodom, tako duša moja čezne bože za tobom...



- 19:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.05.2014., četvrtak

vjera, dragost, iznenađenje

Htjela sam napisati tekst pod naslovom „sumnja, ljutnja i razočaranje“
Ne kužim, onda sam primjetila- kako negativno
Ja ne znam, ja stvarno e znam.
Onda sam zabrijala- promijenit ću naslov i sebe u nešto pozitivno i kao ono nać nešto lijepo, uvijek govore ono izbaci te negative iz rječnika, to ne postoji itd.
Ali, ne mogu nijedan korak prema tome napraviti, niti jedan. A nije da nije bilo lijepih pozitivnih stvari, pa imam osjećaj da se sve odvija u tom pozitivnom. Onaj duboki osjećaj pozitive. Koji razumije ove negativnosti i nekako ih gleda iz više perspektive i uviđa apsolutni apsurd,
Nekih stvari, a opet smisao
Teško je to objasniti. Recimo, apsolutno mi je apsurdno kako se neki ljudi ponašaju. Zašto?
Zbog čega? Kao da su zarobljeni u vlastitim projekcijama, predrasudama, sebi. Baš se vidi da su jako obučeni u sebe.
Znaš ono, debela zimska jakna sebe. Oko Sebe J)
I smiješno mi je to, stvarno. Ali u trenucima kad su takvi, mi je krivo. Ono, krivo mi je. Htjela bi cijelim svojim bićem iskočiti van i probuditi ih
Ono trest ih, kaj si lud čovječe pa vani je PREvruće, žega, sunce, pa daj skini tu jaketu i baci se u vodu!
Al nemreš.. onda ispadneš nasilan, misli sto na sat
A meni stvarno idu misli sto na sat, to sam isto primjetila.. intenzitet doživljaja stvarnosti, sto na sat
Percipiram otprilike milijun stvari u isto vrijeme, motorić radi punom parom, rezervoar je pun, ladies and gentlemen…
Znaš ono e i dođe mi da kažem, pa dobro, pa zašto si takav? Zašto? Zar ne bi ti bilo ljepše
Da samo pustiš sve te stvari i budeš otvoren i da sve tako fino teče i da ne zakopavaš ništa toliko duboko u sebe, nitko neće ukrasti! Ne mogu ukrasti! Zašto bi to, na kraju svega, itko uopće i htio? :D
Ljudi se pokušavaju riješiti svojih tereta, a ne uzimati nove na leđa… tj brije o teretima, teret zapravo nije tu, skrivaš glupost, zrak!
Znaš ono… gdje je u ovome smisao? E pa ima ga, ipak. Usprkos cijeloj velikoj očiglednoj istini da- nema smisla- e pa to je smisao. Znam, reći ćete logička pogreška.
Al kad je tak, jebemu mater!
Znaš ono! Spoznati da nema smisla, pa to je smisao! Ali to nije onaj nema smisla kako si mi možemo misliti. Ne, nije ništa kako si ti možeš misliti. Ali, NIŠTA. Ništa nije onako kako si mi možemo misliti.
:Ništa:..:nije:..taj naš jezik je tako zanimljiv zbog tih dvostrukih negacija…
I tak, to je bilo „razočaranje“. Ajmo na „sumnja“.
Bila ja na satu kundalini joge. Meni je to zaista sve prefora, znaš ono
Kriye, pranayame u kombi s nekim cardio vježbicama, diši tad, izdiši tad, osjeti čovjek djelovanje tih kriya vrlo intenzivno.
Slično sam osjetila sa sudarshan kriyom, i zaista mislim da je to jako zdravo za čovjeka, bar sam takav imala osjećaj. Istinskog zdravlja, ono osjetiš- ovo je dobro za mene
Ko kad se istegneš ujutro pa krv prokola
Tako se nekak nadišeš i osjećaš se ono koda si ono stao na planinski povjetarac i udahnuo punim plućima a prije toga hodao do gore i ono baš jako energizirano i nekak koda si dobio dost zraka u svaki djelić organizma
Jači si nakon toga, bez pretjerivanja, stabilnost i opuštenost
I nekad ti se tak malo zavrti, nekad ti bude malo loše u želucu od skakutanja i zadihan si i takve stvari, to je moja trenutna razina shvaćanja
Ja stvarno ne znam jel ima nešto više u tome. Stvarno. Gledam ih nekad, te nabrijane na kundalini i na kriye, stvarno su superpozitivni i ono legit- vidiš na vlastite oči da im je to promijenilo život na bolje i jako to osjećaju i sve, to je ono odmah dojam, i to baš vrlo lak za steć, ne moraš bit superpsiholog
Al nekak … meni je i tipa sport općenito mijenja život na bolje… cardio na boksu me isto tako energizirao… a taj đir na naglašavanje superpowersa, osim što mi je to nekako malo ankul, jebiga, nekak sumnjam da to baš tolko tih stvari i benefita znači. Jebiga, čini mi se da je velik dio svega toga- brijačina
Nekad dok sam u nekoj mudrosti imam osjećaj da automatski mjerim kolko je netko u brijačini, a takve stvari se osjete ali ih možeš i potvrdit nekim malim nelogičnostima u ponašanju, pretjeranom naglašavanju, minimalnoj ali taman osjetnoj manipulaciji informacijama…
Znaš ono, to je tak? A di si ti to čula i čitala? Kaže,
„Kundalini joga se usredotočuje na kundalini energiju kao duhovnu snagu koja proizlazi iz ljudske biologije“
Duhovnu snagu koja proizlazi iz ljudske biologije. Duhovnu. Snagu. Koja PROIZLAZI. Iz ljudske biologije.
Taman fino filozofski posloženo da čak i nekom tko ne vjeruje u kundalini može konceptualno objasniti što otprilike kundalini olfo jest, na neki prihvatljiv način.
Dok je vjerojatno bliže istini da ne proizlazi, kao što ni ljudska biologija ne proizlazi iz duhovne snage, to su sve raznorazne konceptualizacije svijeta, sebe, hijerarhije bivanja (a btw generalna teorija po kolko sam shvatila je da je materija niža vibracija od ove duhovne dakle valjda proizlazi materija iz duhovne a ne obratno, ovi kvantni nju ejđ brijači nikad ne propuste objasniti da materija zapravo ni ne postoji kao takva- kak si mi mislimo da postoji- ćao deepak)
Al znaš ono, to ne drži vodu. I kakav ti autoritet imaš za takve konstrukcije? Tj to je isto konstrukt, pravo pitanje je- čemu one?
Nije li svima zdravoseljački jasno da to na kraju dana uopće nije nikom bitno? Kak se kaj zove? Kaj čemu služi? Koda tvoje tijelo bez tvog mozga zna da se tebi sad digao kundalini (ako) i da si zato sretan. (a endorfini da su popratna pojava)
Pa valjda su tu ti endorfini s razlogom, makar bio to da prenesu hormone sreće koji su neka materijalizacija tog kundalinija? Znaš ono
Al ajde i da je sve to tak ili da nije tak ili da je bilokak drugačije… kojim pipcima ćemo mi to obuhvatiti- osim vjerovanjem?
A što će ti još jedno vjerovanje?
Kužiš da se pretačeš iz jedne čaše u drugu? Iz jedne kundalini u jednu ashtangu pa nazad
A opet, i u tome neki smisao. Koji bi bio smisao toga…
Ovaj banalni bi bio da osvještava ljudima da nisu samo tijelo… tako bih rekla ja to, ovako diplomatski…
Treba razmišljat čovjek o tim stvarima, bez obzira na sve, te misli tako nekako zavrte neke procese unutar nas, neki čvorići se razvezuju, pogotovo vidim to na licima ovih
Mladaca koji vježbaju do mene pa čujem njihove spike prije i poslije joge… morali smo u paru vježbati i vježbam s tom curkom a njoj neugodno, smije se mladica.
A ova to poslije odmah oblači u veo misticizma, da ne bi bilo da je nešto normalno- jeste osjetili tu zajedničku energiju koja vam je pomogla vježbati?
Ma jesam brate i drago mi je da tak briješ al znaš ono, rječnik se ne mora promijeniti da bi svojim mislima pridala taj smisao… sami tvoj stav, govor, ljubav koja ti teče iz očiju
Tvojim riječima, koliko god bile uobičajene, daje tu transcendentalnu kvalitetu
Puno sam to puta doživjela…

Ljutnja
Danas sam se naljutila. Zaista onako, standardno, kad se čovjek naljuti i ljut je i svašta bi i rekao i učinio (a ni ne propusti to reći i učiniti). U svom dimu ljutnje je i nema zajebancije- dobro je to, neke granice se ipak povlače, kao da ocrtavaš svoj obris na betonu- dovde sam
(shvatite to na koji god način želite, veličinski ili likovno- nije bitno koliki si nego kojih boja, svi su podjednake veličine)
Znači ono… i kasnije je bila situacija
Da sam slala blagoslov „nekome na koga sam se ljutila“ i sjetila sam se te osobe na koju sam se naljutila i pomislila- pazi mozga ludog- ma neću tu osobu, previše se ljutim na tu osobu!
Gotovo da mi je to mozak izgovorio!
A na nikog drugog se nisam ljutila, nikog drugog danas. Zamisli!
mozgu! pa onda ćeš valjda uzet tog na kog se ljutiš, luđače, a ne da – nećeš njega jer se ljutiš na njega. Pa to je cijela poanta, da uzmeš nekog na kog se ljutiš
Uglavnom ful mi je to bilo smiješno i odjednom iz vedra neba sam uvidjela apsurd situacije i ljutnja je – spala.
Ali tako je bilo zbog tog duhovitog momenta, momenta začudnosti prema mozgu, koji me izbacio u perspektivu da promotrim sama sebe i nasmijem se sama sebi
I u tom momentu- nestalo. Ne zbog blagoslova, blagoslov me samo produbio u tu osobu i voljela sam ju jako i zaželjela joj iskrenog srca opet sve najbolje, da ju svijetlo vodi i da u njoj sjaji ono što ona zaista jest- ona esencija čista i najsjajnija. Znam da je to jedini put ozdravljenja, jedini put kojim se neke tvoje čak i egocentrične želje zadovolje (zašto ne može biti više ovakav ili onakav pa da me ne ljuti!), ali više nisu iz ega. Samo ono ego umire s toplom dekicom. Dođu izvana, NA ego i pokriju ga, da mu bude lijepo i toplo i ugodno i onako…
Volim te!
Tako.

- 08:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.05.2014., subota

mir i mali nemir

trenutno sam u životnoj fazi nekakvog
unutarnjeg mirovanja
u kojem vitalna sila koja pokreće sve aktivnosti u koje se uključujem
nekako miruje i valja se sama u sebi. liči na lijenost, ali nema veze
nekad se ta ista sila koja se većinu vremena valja sama u sebi (i pritom uživa najviše što može uživati i to se stalno nekako širi) odjednom probudi i natjera me da napravim bilokoju rendm stvar
i cijelo moje biće automatski to sluša i radi i stvarno nekad se osjećam kao da uopće ja nisam ta
(a ni nisam realno, ali se nekad tako i osjećam :)
koja odlučuje što će sljedeće "napraviti" ili ne napraviti. nego odjednom dođe ta ideja u glavu neka luda i sve sve sve
se posloži oko tebe da se to i dogodi i ti imaš energije da se to dogodi i samo sklizne ta aktivnost
materijalizira se i manifestira
to najviše primjećujem na projektima koje radim
ili ne radim.
ne radim većinu vremena ništa. ništa, ništa.
mašine zagašene, tu i tamo joga, većinom meditacija. nema mišljenja, samo
neko ugodno zapadanje u dubinu sebe.
a kad nešto tražim, nađem i neka ta tišina i mir koji me obavija i izvana i iznutra
i potpuna jednostavnost i potpuno mirovanje i sve što dolazi
dođe s razlogom, to je nevjerojatno
i sve me uvijek pazi i nikad mi se ništa ne desi.
i onda sam si mislila ovih dana gledajući neke mooji-answers videe,
koje bih pitanje postavila moojiju? što me muči? čega se želim osloboditi?
i znam što je to- bojim se da će "stvaran svijet" (ono što ja percipiram kao stvarnim svijetom - kako je to glupo) doći naplatiti mi račune i tražiti nešto od mene ili braniti mi nešto.
kazniti me zbog mira.
i onda si mislim - tko je taj kojem će biti branjeno? tko je taj koji će biti kažnjen?------>
to pitanje je kao jedna lampa s kojom posvijetliš i uvidiš da je to sve još jedan koncept, jedan san
stvar je da je cijeli taj konstrukt "stvarnog svijeta" u mojoj glavi
stvar je što, čak i da taj "stvarni svijet" postoji u smislu realnih faktora (vlada, društvo, ne znam šef, roditelji, bilokoji autoritet, ustanove, faks, poso) kao postoji u svijetu, ja mogu odabrati ne pridavati mu pažnju i u tom trenutku on više ne postoji.. uostalom sagledavanjem onoga što sam stvarno ja
mogu razaznati da taj strah od toga da će me sustići spora ali dostižna ruka Establishmenta
nije od mene, nije ja, baš je neka ful nametnuta blokada tj rešetka koja je tu samo da bih išla na ruku i uz dlaku tom istom establishmentu kojeg me strah - stavlja te u inferiornu poziciju
a zapravo je to sve jedna lažna stvarnost- zapravo si ti taj koji je referentna točka i ti si taj koji drži konce u rukama i ti si taj koji sluša sebe i spoznaje što je pravo, što krivo, u tvom životu za tebe, i nitko ti to ne može oduzeti, establishment služi tebi a ne obrnuto, on je tu zbog tebe a ne obrnuto
kako će on imati vlast nad tobom ako mu ne daš vlast nad sobom? radiš po svom
ma jako smiješno kako neke stvari ono
se tako podvuku i tako su na nekim niskim razinama svijesti ko kamenčić u cipeli i onda kad ih pogledaš povećalom shvatiš da su totalni bullshit
kad izvadiš taj kamenčić iz cipele i pogledaš ga na suncu, totalno više nema vlast nad tobom
brate, ne boj se!
sve je okej, probudi se, to je bio samo loš san :-)


all things must pass away

- 18:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #

< svibanj, 2014 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv