1 život u mom kvartu
|
Krishna Das: What It Means To Be Human prekrasno je sročio sve tu krishna das... da je najbitnije i najljepše u životu biti Čovjek, nego- evo jedan sountrack ovog posta a prolazeći danas istim uličicama koje prolazim svaki dan (po više puta) biciklom na putu od kuće ka gradu i obrnuto osjetila sam duh svog kvarta više nego inače više nego svaki dan svakodnevica koja postane zdrava za gotova a pušta mi toliko lijepe scene u okice neba i drveća i zgrada a vidjela sam u ovaj sumrak lica i bića koja su prolazila pored mene jasnije i oštrije nego bilokoji drugi dan kad mi misli lete i užurbano kasnim negdje ili se umorno i odmorno istovremeno vraćam kući i svi ti ljudi koji su prolazili.. sve te zgrade i bircevi u podnožjima i drvoredi i zvukovi djece s igrališta na kojem sam ja provela cijelo svoje djetinjstvo... iste ulice kojima me mama u kolicima furala dok sam bila jako mala i park u kojem sam satima i satima se igrala s djecom iz obližnjih zgrada dok je ona sjedila u hladu i čitala knjigu klupice na kojima sam prvi put pila pivu s prvim kul ekipama i prvi put ostajala do 11 najkasnije ali na stranu koliko mi je moj kvart i svaki kutak mog kvarta isprepleten s mojim životom, na stranu to, pomisliti s koliko je ljudi tako isto. svi paralelno jedni pored drugih u isto vrijeme koliko mladih obitelji, klinaca, staraca, tinejđera, mladim zaposlenim ljudima mojim prijateljima, mojim prijateljima vršnjacima i odraslih ljudi i svi oni, u mom kvartu prolaze istim ulicama i vode razgovore koji su u njihovom životu značajni i piju kave ujutro u istim bircevima i prolaze jedni pored drugih bez da se znaju ali svejedno im je cijela scenografija tog mikrokozmosa kvarta ista i svi su na toj istoj pozadini i klimi i svi će pokisnuti kada tu kisne i skloniti se ispod istih krovića a izmiliti subotom ujutro na sunce tražeći svoje mjesto prije drugih u tim bircevima s tim konobarima i s tim stolicama i s tim novinama koje uzmu od tih ljudi koji su ih tad prolistali taman prije nego što si ti došao na red... i dok sjediš tamo i gledaš te pse i iste starice prolaze i staju i žele pričat a kad god tko dođe u tvoj kvart osjećaš se kao da je kod tebe doma sjedimo u mom dnevnom boravku... 100 metara dalje od mog stana svi ti ljudi, sve te priče, s cijelom tom istom pozadinom a svatko u svom svijetu tako sam intenzivno osjećala prolaznost svih tih života kako jednog dana mog kvarta neće biti neće biti mog života neće biti nijednog života koji je ikad kročio mojim kvartom kao što ga nije bilo ni prije 100 godina neće biti cijele obitelji koja te odgojila ni sjećanja na nju ni na dede ni bake, tebe jednako neće biti kao ni cijele tvoje loze cijelog roda tvoga čovječnoga izmijenit će se zgrade kao što su se mijenjale kao što ih nije bilo prije parsto godina kao što ni našeg grada nije bilo prije tisuću kao što ni našeg kontinenta nije bilo ni našeg svijeta... i svu glazbu koju sam poslušala progutati će povijest i svi vaši razgovori i sve što vas muči tako će daleko biti u sjećanju svemira, kao da nije ni bilo... i tako smo, tako smo, tako smo kratko ovdje a stvarno ne želim izvuć nikakvu poantu iz ovoga samo je bio taj osjećaj.. kao niz scena koje se izmjenjuju u filmu cijelog mog kvarta i svih ljudi koji ga nastanjuju svih njihovih snova, problema, prošlosti, koncepata, nada, htjenja, razočaranja, kompleksa, problema samih sa sobom, problema s obiteljima i muževima i ženama i s tetama u parku i tuđom djecom i svojom djecom i bili su kao šum lišća na vjetru jučerašnje novine koje su odletile niz ulicu tako suptilno i u prošlosti prije nego što je postalo.. a najdraže mi je u mom kvartu sama sjesti i gledati pse na livadi kako trče uokolo blesavi i svi su smiješni i nevini i slatki a ti samo gledaš i sretan si što možeš gledat smiješno kako mi u tim najjednostavnijim trenucima život nekako najviše drži vodu... p.s. e ne mogu da ne izvučem poantu bemti miša postoji nešto što nije prolazno a na nama je da otkrijemo što je to šta drugo a sigurna sam i da mnogi naslućuju a neki i znaju  hari om! :-) <3 |
