ajmo malo o smislu života opet
|
- tko si ti? radije nego da provodiš vrijeme u relativnom i pokušavaš izvući jedan aspekt iz relativnog i pretvoriti ga u ono što jesi, odi odmah na izvor (a već i jesi tamo) onoga što jesi. everything means nothing to me nekad se okrenem iza, pogledam u prošlost i obuzmu me osjećaji- što ja radim sa svojim životom? zašto ne radim kao ova, ovaj ili onaj? zašto nemam bend kao ovi? zašto nisam snimila sve te filmove koji su mi u glavi? najviše mi je bed, jebeš posao, svjesna sam da ne želim radit ovo što studiram (jebiga) i da rijetko što želim radit (jebiga) i da mislim da ni neću baš per se gradit neku sad karijeru (jebiga), -ali tko zna što će bit, pretpostavljam na temelju dosadašnjeg- najviše mi je bed što ne radim glazbu, to je jedna stvar koju bi ovako, htjela radit, iz hobija. bed mi je isto što i ne slažem filmiće. bed mi je nekad što ne pišem više. ali, te sve stvari nekako postaju sporedne i padaju u drugi plan i lakše se provedu kada shvatiš da su čak i to neki koncepti koje nosiš u glavici. neko "razočaranje" ili "želja" koju si postaviš koja te kao tjera da se tjeraš ali zapravo te guši i ograničava. zapravo, nikad nisi ništa napravio iz tog mjesta. da budemo skroz iskreni, sve što si dobro napravio je bilo iz mjesta potpunog otpuštanja, iz mjesta gdje tog nije ni bilo, potpune opuštenosti, kada nisi to držao kao stisnuto u šaci pa nisi ni znao da imaš nego kad si opustio šaku i pogledao koji je biser u njoj. jučer je baš frend rekao, šta ću ja ostavit iza sebe? ovo pitanje je tako... frustrirajuće na toliko nivoa i dozvolite mi da objasnim zašto prva stvar, jer je postavljeno na nogama krivih pretpostavki. ja sam primjetila da moj unutarnji kompas pošandrca kad me nešto frustrira većinu puta s razlogom- osjećaj 1 može biti da se ruši neki moj koncept ili osjećaj 2 kad dubinski shvaćam da je nešto pogrešno postavljeno (pogrešno u smislu..ma baš tako) okani se ideje da moraš nešto ostavit iza sebe okani se ideje da si ti taj koji nešto ostavlja iza sebe okani se ideje da postoji "iza sebe" okani se ideje da postoji "ostavljanje" okani se ideje da postoji "ja" eh sad će svi reć, ali šta, pa to su sve realne stvari. ne bih se složila. nerealni su tvoji planovi, mašeš rukama po zraku gestama kao da zapisuješ. sjetijmo se platonove metafore sa špiljom ako ćemo bit skroz realni, ajmo udrit u temelje, postojiš samo sad budućnost i prošlost i doba kad si već umro su iluzorne i bilokakvo govorenje iz pozicije gdje si tamo negdje (a nisi) je iluzorno također i kako da napraviš išta, realno, ako nisi ni ovdje prisutan? zar ne? tako da su ti najbolje šanse da "ostaviš nešto iza sebe" ako potpuno zaboraviš da ti to kao "trebaš", zar ne? i ja se ponekad onda zapitam isto takve stvari, s dubokom refleksijom i počne me biti strah (a strah je prvi znak da je nešto tvoj osobni matrix, zatvorski kavez, samica, koju si sam gradiš) isto me počne biti strah svaki put kad ulazim u lift, jer imam tu noćnu moru s tim uskim skučenim opasnim užasno brzim liftom koji me vodi na zadnji kat neke zgrade (a znam i zašto i znam i koje) i ja se tako bojim da ne propadne i tako se bojim da mi kao jednom dečku kojeg sam znala ne zapne ruka pa da ju ne otkine :S?! (u snu) glupa fobija i tako svaki put kad ulazim u lift mi nije skroz ugodno, stepke su zdrava psihofizička alternativa i sad, jedino u tim trenucima što te spasi je vjera da te nešto čuva i vjera da ako ti nešto bude, jebiga. digneš ruke, ja tu nemrem jebeno ništa. ako ovaj lift odluči danas propasti samnom u njemu, nek odluči. šta da mu ja radim. mogu zanovijetati koliko god hoću ali ne pričam liftovski i neće me kurca skužit. i šta. i šta i da fejlaš u životu i šta i da ne obaviš te neke stvari koje si zacrtao, šta onda? da li shvaćaš da svaki trenutak se tisuće duša rađa i tisuće duša umire i da će tvoje vrijeme doći samo što nije i da ćeš na zadnji dan svog života računati samo na svoju čistu dušu a ne na nikakvu kuću što si unucima ostavio da tulumare? da li znaš da je tvoja čista duša jedino bogatsvo koje možeš steći životom na zemlji, u kali jugi? meni je to nekako skroz jasno (nekad :) i logično i to je mjesto u kojem si toliko u blissu i u skladu s nekom univerzalnom harmonijom, kad gledaš ravno u istinu i vidiš da dobivaš točno ono što trebaš dobit, da se sve vrti kako se treba vrtit, ako će htjet, htjet će, ako ne, jebiga, a ti samo promatraš zaogrnut blissom i uživaš u svakom iskustvu koje dođe i potpuno proživljavaš sve što proživljavaš a istovremeno promatraš i to je mjesto u istini i onda kad okusiš taj presladak presočan preosvježavajuć prezdrav nektar i sok svijesti i svega što jest nema dragog boga da ikad poželiš u životu išta drugo nego biti u tome, biti s bogom, svjesno i kontinuirano, u jednoj dugotrajnoj meditaciji, do zadnjeg trenutka kad ćeš samo nastaviti biti u meditaciji garantiram, nema bolje stvari u životu od tog prvog preduvjeta. prvo ti saznaj tko si a onda ćeš lako s tim što ostavljaš iza sebe. časna riječ! aha a kad smo kod svjetovnih težnji, i osim tog lifta često sanjam da imam psa ili nekog drugog ljubimca i da ga volim u pičku materinu i da mi je baš onak suputnik, ide samnom na kampiranje i te brije. mislim da me čeka neki suđeni crni lijepi veliki mekani kad se odselim. ak ću ikad imat neki višak love tipa 1500 kuna i više, nekog malog gmaza ću si ubrat i napravit mu terarij. #želja_za_ljubimcem  ljubim vas!  nadnajmiliji, moje srce leži u tvojem kao i tvoje u mojem <3 ~heartception~ |
