lagano krenut sa sporijim životom od danas (iznutra). vraćat se u sebe stalno. stalno i neumorno.
treba okusit vraćanje u sebe. da znaš kojim kursem krenuti, inače je sve cirkus.
kao u jogi, kad ne dišeš kak spada, koji kaos u glavi, koji cirkus, potpuno izgubiš nit.
pogled ti ide posvuda, sav si izbezumljen.
prati dah. prati dah.
prati svaku misao i način na koji odjekuje u tijelu i pothlađuj ih vodom iz kantice kad se žare
a kad se zahlade i zadrvene malo ih pokrij dekicom
kao da netko treba u glavi, neki prometni policajac, a u isto vrijeme, nije to uopće do glave, to je do okusa vraćanja u sebe
kako da se vraćaš u sebe na dane kad ne znaš di ti je oko di ruka di nos, sav si fragmentiran i plutaš uokolo razbacan po svemiru
kojeg sebe jebote, moram se prvo polijepit u originalni oblik...
da, rahu-saturn očito neumorno roka, pogotovo kad prstiće zaplićeš u životnu kašu, mi smo marionete kozmičke lude
otpusti i riješit će se. otpusti i riješit će se.
nekad se stvari riješe tako da se uopće ne riješe. a smiješno je kako ja uvijek imam neku ideju rješavanja kao neki lanac ekscesnih događaja koji će apsolutno sve izravnat i vratit u prvobitno stanje bez da ijedna košćica strši van,
plot životnog filma koji se uvuče u svaki aspekt života,
a obično je to rješavanje popraćeno (AKO) minimumom događaja, ne onakvih kakvih očekuješ
i obično se stvari dovoljno razriješe kad otpustiš,
onda više ni ne tražiš razriješenje,
jednostavno te se više ne tiče.
a nekad i sanjaš
a nekad ovo a nekad ono
nekad jaje nekad sir nekad đezva nekad đir!
šta, ostat doma danas? mijesit glinu? zalijevat bilje?
slušat doorse? zapalit štapić?
oprostite si ljudi, opraštam i ja vama i sebi, SVE
odlučila sam bit beskompromisna, znači sve
ne holdam grudge više nikakav
kako su ti grudgevi glupi i ograničavajući
ne paše mi nijedan drugi modus operandi osim reć- SVE
čak i ovo?
da, čak i to.
današnji jyotish:
9. tithi – Krišna Navami
Čandra ili Mjesec u nakšatri Šravana
Priroda današnjeg dana je “osjećajmo se dobro”.
Ne možemo govoriti o nečemu što ne želimo, a da se ne osjećamo loše. To je vrlo jednostavno, ali ljudi su toliko navikli da se često ne osjećaju dobro, da čak ni ne zapažaju kako se osjećaju dok zamišljaju i govore o onome što ne žele. Kad postanemo svjesni kako se osjećamo i kad počnemo više voditi brigu o svojim osjećajima, doći ćemo do točke kad će nam biti nepodnošljivo i najmanje odstupanje od ugodnih osjećaja. Toliko ćemo se naviknuti da se osjećamo dobro, biti ćemo toliko svjesni svojih osjećaja, da ćemo osjetiti ako se i samo malo pogoršaju te ćemo odmah u sebi obnoviti dobar osjećaj. Nama je suđeno da se dobro osjećamo i da najčešće budemo sretni, jer nam je namijenjen čudesan život, koji ni na koji drugi način ne možemo dobiti!
i jedna jungova priča:
-Vidi,- rekao mi je Pueblo poglavica Ochwia Biano, – kako bijelci ne liče na čovjeka. Njihove usne su tanke, nosevi šiljasti, lica su im izbrazdana i izobličena, njihove su oči ukočene, one uvijek nešto traže. Što traže? Bijelci uvijek nešto žele, oni su uznemireni i nespokojni. Mi ne znamo što žele. Mi ih ne razumijemo. Mi vjerujemo da su oni ludi.
-Pitao sam ga zašto misli da su bijelci ludi?
Odgovorio je: Oni kažu da misle glavom.
Pa naravno, čime ti misliš? – upitao sam ga.
Mi mislimo ovim. – rekao je i pokazao na srce.
Post je objavljen 23.04.2014. u 09:44 sati.