umjetnost danas
|
užasne su poplave i osjećam se kao da ne bih trebala ništa pričati dok sve to ne prođe. lay low, samo pomoć koliko mogu i slat pozitivne misli. novog početka. al,, digla sam se danas onako, osrednje raspoložena. možda je moja percepcija umjetničkih pakovanja koje sam danas mentalno i perceptivno konzumirala bila pod utjecajem tog psihofizičkog sklopa. ne znam o čem to ovisi. nekih dana se probudim prepuna oduševljenja što počinje novi dan i pogledam se u ogledalo i mislim si pa jebote bolje izgledam bez šminke a nekih dana se probudim jedvice se odvučem do kuhinje po kavu pogledam se u ogledalo i mislim si jebote šta mi se noćas dogodilo. tako. jutarnji rituali chyawanprasha, blendera, prije svega kafa enivej. razbicikljena gledala sam film. ispunio me vrlo neugodnim osjećanjima. osjećala sam se kao da mi je netko razjapio usta i nasilno hranio trulim višnjama. ucrvljenim. trpao ih mi do dna utrobe. gole žene, seks, nasilje, malo dramatične ljubavi, prevare, novca. the usual shit. ali kao lijepo snimljen. kao psihoanaliza likova na mjestu. svi su fino raspoređeni u kalupe koje razumijemo i to kao čini stvar u redu. ? pitala sam se, zašto je ovaj film snimljen. meni je fikcija, da se razumijemo, bliska srcu i stvarno preko priče se daju izmanipulirano isplesti uzvišena značenja i slojevi i namjere i ispuniti pojedinca refleksijom i možda nekakvom čak..inspiracijom ali, ovaj film.. i stvarno ne vjerujem da je kako kome. ono, de gustibus. neki filmovi vrlo jasno komuniciraju određene poruke koje ciljano stvaraju određene reakcije. ali zadržavanje na identitetu fiktivnog lika i uzročnoposljedičnim karmičkim mehanizmima koji djeluju koliko god plemenito od redatelja bilo, ne želim konzumirat u sebe jer me na kraju dana ostavlja isfrustriranom Tuđim problemima i to od Nestvarnih likova. iz filma. pitala sam se, tko je taj redatelj i zašto to radi. kao što sam se pitala jednom kad sam gledala neki noviji grčki film u tuškancu prepun silovanja incesta prostitucije vlastite djece i onda kasnije čitala intervju s tim režiserom i stvarno... sam saznala koliko je sati... bila sam onda na izložbi u msu. vlasta delimar. mislim da sam toliko puta vidjela nago tijelo od te ženske da ću ju sanjati. gotovo da joj vidim trbuščić i vaginu svaki put kad trepnem. a ne znam. htjela sam pisati o tom performansu u hrvata i što mislim o tome, ali valjda ima ljudi koji pametnije misle o tome od mene. valjda je to trideset godina ranije to sve bilo smislenije. pomicalo neke granice (u čijem god umu one bile) ? valjda i ta ženska treba od nečeg živjet. valjda i ti kustosi trebaju o nečem pričat. i novinari o nečem pisat (:))) (in the meantime, znam na bacanje mladih perspektivnih umjetnika koji tako divne stvari rade a neće vjerojatno ni primirisati msu ni laubu zbog svog lobiranja koje se odvija. nije to jednostavno uopće. kao i u svemu što tako kola u društvu, ni umjetnički milje nije lišen ljudskosti. onog neugodnog dijela.) čini se da je to na kraju dana sve skupa dobra stvar, više sretnih nego tužnih ljudi, štogod ja mislila ili ne mislila. (- tj balans obje opcije radi očuvanja duševnog mira) digresija- feministički duh koji ja mislim je ispravan i opravdan u današnjem dobu mi je stajao na desnom ramenu cijelim putem kroz postav i vukao za ušku, da ga ne zaboravim. neću te zaboraviti duško. koliko god neke ženske ili frajeri pokušavali brisati razlike između spolova svojim konceptima i brijama i stavovima, razlike su prisutne. na način- kao što sam jednom nekome pričala, evolucijska psihologija je ono što nas zbližava i te razlike nas uzdižu, a ne ponizuju. one zovu na međusobno uvažavanje i razumijevanje. no, bilokoje pozivanje na i manipulacija tih spolnih razlika s negativnom namjerom radi ispoljavanja vlastitih ograničenja, zove feminizam. kao kontrapunkt mu stoji hrabro upozoravajući na to. i on je realnost, kao što je realnost mnogo debila. (ima i ženskih debila). i okej, ne želi se etiketirati, ne želi se svrstati. i to je u redu, to je njen choice. njen koncept. u njenom umu. iz kojeg onda proizlaze sva ta djela, potvrđujući tu njenu realnost. okej, apsorbirano. ali sam se samo pitala opet kao mali ivica koja je poanta? neka poanta koju sam ja izvukla evo je ta da je vlasta delimar gola. car je gol. a u mojem manifestu stajati će da umjetnost moraju svi razumjeti intuitivno (imati osjećaj razumijevanja, bolje rečeno) i da neće bit stručnjaka koji će hodati ispred svih nas i objašnjavati (što oni misle o tome). a feminizam će biti i za žene i za muškarce, a ne nizakoga. tako se briše razlika, a ne brisanjem feminizma. fin neki dan sam zabrijala da je ključ u interpretaciji (te, konceptualne) umjetnosti zamjetiti u čemu je umjetnik napravio pogrešku. ono, tipa, kožarić. nacrtao je makove vrlo, vrlo loše bojicama. da se jedva skuži da je to cvijeće. napravio je hrpu pogrešaka u crtanju. aha! namjerno je! aha! zašto bi namjerno to radio, što želi poručiti? želio je crtati kao dijete. i onda ak se stavim u kožu ove gole tete, ok. nije se obukla taj dan. slikala se. onda je tu sliku izrezala. okolo stavila neki til. dole još neki materijal. nešto prosto napisala kredom preko (nadodala novi sloj značenja). likovnost djela, neupitna. razina likovnosti, upitna. ja da sam to sve radila sa svojim golim tijelom bilo bi meni osobno suočavajuće, onaj osjećaj koji smo svi imali kao klinci (a često i danas), je li ovo moje tijelo? što je ovo? neki entitet na zemlji koji ja nastanjujem? al za ovo okolo, ne znam. ove druge slojeve značenja ne znam. rekla bih da je to teti psihoterapeutski. njena osobna introspekcija i inquiry. toliko daleko ću ić- (p.s. frajeri feministi su mi najdraži ljudi) |
