27.06.2013., četvrtak

rekla sam si neću komentirat

al moram naznačit barem. evo neki pjesmuljci

misla sam si možda ova stvar dobro opisuje kak se osjećam lately, al zapravo ne, kajaznam. da ide "natural shiva", dalo bi se raspravit (radi se o natural woman da ne klikćeš)
ali zato je tu minha galera. mali pjesmuljak koji nekad ispjeva pjesmu mog srca. kao topao ljetni vjetrić oplemenjen cvjetnim naletima mirisa. tako se moje srce zapravo osjeća, nisam natural woman, ja sam ova stvar lately...

My darling kaže manu chao između hrpica "my" ovo my ono yoko ovo yoko ono ^^

u biti, stvarni događaji
su tak dosadni za opisivat (meni). treba mi sedamsto godina da ih prenesem. uopće me ne interesiraju.
kakve faking veze ima kaj se dogodilo ak me uopće nije ni promijenilo ni inspiriralo na čvrste misli, ništ. whatever, man. tak je svejedno. želim ić u neke planine. možda da odem sad odmah u planine.
možda da odem sad odmah zapičit u neku prirodu. da, tako ću.

htjedoh pejstat tao te ching, da otvorila sam ga i stvarno je štivčina.
uz mile zvuce havajske gitare.
(zvukove, okej, okej)
zvuce zvuči nježnije

Spirit of the valley is immortal.
It is called the mystic nature.
The gate o f the mystic nature is regarded as the root of the universe.
It is everlasting and cannot be consumed.

kažu da je tao te ching skroz stopostotno istinit. meni doduše se čini da graniči s konceptualizacijom.
npr.

When a man is alive, he is soft and supple.
When he dies, the body becomes hard and stiff.
When a plant is alive, it is soft and flexible.
When it is dead, it becomes dry and brittle.
Therefore, hard and rigid shall lead to death.
Soft and gentle shall lead to life.
Thus, a strong army with rigid force shall not win.
A thick and big tree will be cut down for its use.
The big and strong will take an inferior position.
The soft and gentle will take superior position.

prekrasni su stihovi, da kažem za početak. navodno je ovdje opisana priroda dualizma kakva ona zaista jest (a nekad ju je lakše opisati s konceptima nego prirodu non-dualisma) i ono, ima smisla.
ima smisla i tako je isus govorio i sve po redu.
ima smisla, but don't think about it too much.

tako bih ja to rekla.
mislim da se tao te ching pročita i sažvače i kao sva duhovna literatura, neprimjenjiva je. i ne smije se primjenjivat čak, rekla bih. zato što sve o čem priča izvire iz jednog drugog mjesta- onoga što ti zaista jest i ponašanje tvoje i ustroj se spontano materijalizira iz Selfa. i ako ga nasilno primjeniš i think aboutaš too much, zaboravi. to nije to.
zato treba odjebat sve te stvari jer su to duhovne barijere, misliš si da ih rušiš a zapravo ih stvaraš.
odjednom se navodiš po nečem šta je jednom tamo negdje netko zapisao u nekoj knjizi, umjesto po čistom nedodirljivom životu i esenciji i onome što ti jesi, najljepšem najmoćnijem najvećem, najbeskonačnijem Selfu. sam treba pogledat!

treba srušit sve, ma treba srušit sve.

p.s.
najbliži našem beloved masteru objavili su na youtubeu yet another spontaneous talk with mooji
šta da kažem..riječi su suvišne

http://www.youtube.com/watch?v=rjw9a8A5qJ4

<3

:pobrisala sam tu dio koji nije dolazio iz emocije spontane nego sjećanja na neku, malo me to iritiralo
- 18:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.06.2013., srijeda

duboki šoping


svaki put me iznova iznenadi
vidjet kod starih/starijih ljudi da nemaju apsolutno nikakvu
znači nikakvu čak i ide u negativnu sferu minus bodovi nedostatak iznimno loše znači
emocionalnu inteligenciju.
al baš do te mjere da je to psihoza
često si mislim da je psihoza stanje u kojem se nađu ljudi koji dopuste egu i brijama u glavi da ih izjebu do ekstrema (pritom misle da su svi na svijetu Osim njih sami krivi za to- naravno usmjeravanje krivnje na jednu osobu koja je u većini slučajeva bliska njima samima je isto česta pojava) (a u realnosti su si kao i za sve u životu, samo oni sami krivi i nitko na svijetu drugi nikad a kamoli bliski ljudi koji će rijetko kad ić s namjerom protiv tebe da te sjebu jer su ti bliski a čak i ak idu ih nemreš krivit jer su debili i sam si si sam kriv ako se daš jebat al sve se može riješit ma nebitno neću u hipotetske situacije zabrijat jer ne postoje)
i često si mislim da u takvim situacijama treba tražit pomoć i hvatat se za stvari da se izvučeš ali rijetko kad netko sa psihozom može prepoznati "loše sam ne bi se trebao ovako osjećati" i tražiti pomoć
jer da može ne bi ni bio osoba sa psihozom.

i onda nit nemreš ostvariti nikakvu komunikaciju a pritom ne znaš ni gdje bi krenuo s takvim ljudima. ja konkretno.
ne znam ni di da počnem, koliko je krivo to što zabrije na toliko razina
a najbanalnija je recimo ova u kojoj on mene okrivljuje za nešto šta ne da nisam napravila
nego i da jesam ne bi bila situacija u kojoj se to treba percipirati kao nešto "krivo"
ne samo iz ove široke perspektive postojanja nego i iz najuže moguće znaš ono, ništa išta ništa, čisto zabrijavanje, pure and untouched

i gledam ga i ne vjerujem
i u tim trenucima moš sam slat ljubav i bit ljubav jer on ne razumije ništa šta mu drugo kažeš i da počnem nabrajat
em ne bi stala a em me ne bi ništa razumio i samo bi dodavala loptu daljnjeg beskrajnog lanca akcija-reakcija

i jebe mi se stvarno zapravo jer sam svjesna da su svi odgovorni za sebe i da neku svoju karmu moraju proć i ne pada mi napamet isforsiravat išta i predlagat psihijatre (iako mi je došlo pa više nego par puta)
ali se uvijek iznova iznenadim
koliko mi teško pada vidjet tak neku osobu kak se grca sama u sebi
i koliko nemam nikakav štit pred sobom da me te stvari ne uznemiruju iznutra
i obavim sve kak spada i sjednem na bajk da se maknem iz energije koja se zahuktala i sjednem u park

i suze. suze? otkud jebote. zaklapam oči, palim cigu, dišem duboko, i am i am i am
i pitam se otkud ove bujice
emocije i to su neke emocije kao da
kao da sam užasno
zatvorena sa svih strana s rešetkama i tjeskoba nevjerovatna i osjećam se maltene Zlostavljano i oke dišem duboko i znam da sam slobodna i da je to sve u mojoj glavi i da nisam talac
nečiji nit da sam
nečiji rob i mislim čak i da netko misli da jesam to ja to nisam jer
je to toj osobi u glavi (što zna iskočit tu i tamo kroz detalje)

al uvijek ista priča
ko scene iz filma
u kojem sam ja ne znam socijalna radnica najsmirenija osoba na svijetu nikad se ne svađam (iako I TE KAKO imam stvari za reć i znam točno šta bi rekla ali bih se zadovoljila- gledaj, sve što ti vjeruješ o životu i međuljudskim odnosima je ono zbog čega patiš, imaš milijardu vrlo ukorijenjenih tvrdih zapečenih programa i sam bog ti može pomoć a ja nažalost imam pametnijeg posla a i da ti idem pomoć bi ti pomagao bog kroz mene tak da opet to ne bi bila ja tak da nemoj ništa očekivat od mene) i sam ono sve okej ajde smiri se diši duboko oš vode znaš da to nije tak ajde

al šta sam krenula tipkat da
mi je tužno uvijek vidjet kak netko nakon toliko godina života i dalje nema dovoljno samosvijesti
da ga makar bude sram brijat tak u javnosti
i mislim si
gdje su otišle sve te godine
kako si ti dosad?
kako si ti s ljudima?
kao da si sve totalno promašio
i umjesto da se trgneš i dalje promašuješ
(ono šta smo slušali neki dan- no one told you when to run, you missed the starting gun,
nisi ga ni čuo :D)

a smiješno mi je uvijek sam u tim situacijama ultra sćilana i iznutra izbalansirana i djelujem kao neki tješitelj uvijek a smiješno mi je šta si on vjerojatno zabrije u glavi da sam ja njemu ne znam šta napravila i onda kad me vidi shvati makar na nekoj razini da su to sve gluposti i ta spoznaja dolazi samim time šta me vidi no onda kasnije
kao da mi se obruše sve te stvari na glavu kao da sam
preuzela njegov teret na sebe i sad ja moram izać s tim na kraj

no dobro, kurcu hvala da znam brzo i efikasno izlazit na kraj sa sranjima to mi je profesionalna deformacija već

tako sam ja sjedila danas u tom parku i razmišljala o mami uvijek mi jako fali kad su tak neke nebuloze jer je ona bila sveta i mislim si šta bi mi mama rekla
i sjetim se jedne situacije
kad je imao neke izgrede i ja sam plakala a ona je tad bila već jako bolesna i jedva mi je prošaptala sa jedva osmijehom na licu (kroz sva ta sranja to je tolko tolko nevjerojatno kad je netko svet to sjaji kroz naaaaaaaajgore stvari, totalno nepobjedivo, čista sila) maja odi si kupi nekaj za obuć uzmi si iz moje kuverte za crne dane
odi lijepo na sunčeko sjedni na kavu u gradu ajde
i nije odustajala i to mi je bilo tolko smiješno
taj njen savjet u toj situaciji u tom kontekstu zapravo
i ko bi reko- ni a ni z o ičemu, boli ju kurac o čem se radilo u "svađi" boli ju kurac kolko je on nenormalan, boli ju kurac čak i tko je u pravu tko nije, blabla, sve su to pizdarije, brate
a kamoli da ne pričam da je netko tko je toliko bolestan uopće sposoban još uvijek bit nesebičan, al ona je bila takav kadar cijeli život, i nije me u biti iznenađivalo, samo jako jako dizalo duh-
nemoj uopće razmišljat o tome ne isplati se, sam ti stavi lince na sunce vjeruj mi, kao da mi je govorila
ne isplati se ni prolazit te emocije jer su to šund i smećad i ništ nećeš dobit od toga
odi ti brate sebi rađe kupi nekaj za obuć, lol!

i onda sam otišla i sjedila sam na suncu.
shvatila sam još jednom kolko su to pizdarije i vratila sam se doma i mogla sam bit još s njom kolko sam mogla bit u normalnom stanju.

a onda sam danas otišla u šoping.
sve emocionalno-smeće primisli ispeglala na kartici.
jebo me pas, funkcionira.

ah, život





evo 3 iste slike
najmističnijeg mjesta na kojem sam bila, a čak ni nisu
delfi per se oni su malo mejnstrim, ima mističnijih mjesta u staroj grčkoj, ali ovo kazalište u delfima
izvire iz planine malo dalje od centra zakriveno iz svih kuteva i skužiš ga tek kad si zakoračio u njega
a okolo sve planinski lanci zalasci sunca kuju se opaki planovi u oblačnim nizovima
energije isparavaju iz tla i onemogućuju ti baterije u fotiću da uslikaš sve što bi htio
ispod tla ka da kuha kundalini, totalni place of power

iduće ljeto žrtvovat ću brijanje po obali i vratit se u majku grčku
- 16:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.06.2013., ponedjeljak

skizen from the pasts

u 23:26 današnjeg dana spremila sam note u telefon
natuknice su bile sljedeće:

tender
us and them
gledanje mjeseca bar 10 min i percepcija koja ti se otvori
raspetljani dred
lakoća postojanja

one su budućoj točnije sadašnjoj meni trebale signalizirati tok misli koji je bio bujan i trajao kroz dvadesetak minuta, a sada se naravno sjećam samo otprilike poantu za svaku natuknicu ali ni približno dovoljno nisam ufurana u problematiku da bi od toga napisala suvisao tekst toka struje svijesti kako mi se nekad čini da hoću kad razmišljam na glas u svojoj glavi. znate ono dok si diktirate tekstove, no, to.
jasno ako nemaš pri ruci laptop (a meni tipke doista nisu dovoljno brze da zabilježe sve što razmišljam a kamoli išta drugo; nekad bi se htjela sam da postoji neki download tih stvari iz glave), osuđen si na vlastiti zaborav. ili sposobnost naknadnog ufuravanja u materiju, a to je meni doista trenutno u životu čini se nedovoljno privlačna sposobnost da bih se obazrla na nju.


pa ću samo evo, kratke poante:

1) tender je pjesma od blura.
slušam ju 4.put danas i stvarno me dirne u srce, jako lijepa. kad sam ju slušala 2.put u danu sam bila Osobito nabrijana a to je bilo doba stvaranja notea u telefonu
~ asocijativnost koja iskače uz ovu pjesmu vrlo je vjerojatno uzrok preplavljivanja bujicom ljubavi u mom srcu koju proživljavam kad ju sluškam

2) nakon slušanja ove pjesme i gledanja priloženog live nastupa, karla je preuzela vodstvo nad glazbenom pozadinom taman netom prije nego sam se namjerila zaderat E DAJ OPET PUSTI TENDER E ONO E
no dobro, you cant always get what you want but you may find sometimes youll get what you need- us and them je pustila. tada sam se ufurala u us and them i interpretaciju iste
al jebemu mater

3) nakon gledanja u mjesec dalekozorom 10 minuta doduše dan poslije navodno najvećeg mjeseca (iako nenavodno nije bilo osjetno) (šala prekasno sam pogledala :(..) shvatila sam na vrlo dubokoj razini da on tamo negdje malo dalje pluta u svemiru, da izgleda kao kulisa za nas ljude, da je čudo svemira, da je to zaseban entitet u svemiru, da tak brije izađe malo pa malo više i tak. vrlo planetaran osjećaj
koji mi je u ovom trenutku teško prenijeti u riječi ali recimo da doživiš mjesec onakvim kakav on doista jest

4) zanimljivo je meni jedinoj na svijetu (ili?) da sam čačkajuć po kosi sjedejuć na balkonu s velikom lakoćom otpetljala višemjesečni dred koji nije bio tako lako raspetljiv prije danas a bome nisam ni pokušavala kak spada jer mi se činilo nemogućim. on nije metafora, on je stvarno bio ovdje, čak sam ga jednom probala fotografirati ali relativno fejlala (na tjemenu je điz okej điz) pa ću priložiti:



5) danas.

ćor

~~

naišla na neke lijepe tekstove nekog neoshamana [don miguel ruiz] _pejst_

Besprijekorno koristiti riječ znači ne koristiti riječ protiv sebe. Ako vas sretnem na ulici i kažem vam da ste glupi, to izgleda kao da koristim tu riječ protiv vas. Ali zapravo ja svoju riječ koristim protiv sebe, jer ćete me vi mrziti, a to što ćete me mrziti nije dobro za mene. Dakle, ako se naljutim i svojom riječju pošaljem vama sav taj emocionalni otrov, ja koristim riječ protiv sebe. Ako volim sebe, ja ću tu ljubav izražavati u komunikaciji s vama, i to znači da besprijekorno koristim riječ, jer će taj čin proizvesti slične reakcije. Ako ja volim vas, onda i vi volite mene. Ako ja vas uvredim, i vi ćete uvrijediti mene. Ukoliko sam vam zahvalan, i vi ćete biti zahvalni meni. Ako sam sebičan prema vama, i vi ćete biti sebični prema meni.

Ništa nemojte shvaćati osobno. Što god da se desi u vašoj okolini nemojte to shvaćati osobno. Ništa od onoga što drugi ljudi rade nije zbog vas. Oni to rade zbog sebe. Svi ljudi žive u vlastitom snu, u vlastitom umu; oni se nalaze u potpuno drugačijem svijetu od onoga u kojem mi živimo. Kada nešto shvatimo osobno, mi stvaramo pretpostavku da oni znaju kako je u našem svijetu, i mi pokušavamo da njima nametnemo svoj svijet.
Što god da drugi ljudi rade, osjećaju, misle, ili kažu, nemojte to shvaćati osobno. Ako vam oni kažu da ste divni, oni to ne govore zbog vas. Vi znate da ste divni. Nije potrebno da vjerujete drugima koji vam kažu da ste divni.
Kada zaista vidimo druge ljude onakve kakvi jesu a da pri tome ništa ne shvaćamo osobno, nikada nećemo biti povrijeđeni onim što oni govore ili rade. Čak i ako vas drugi lažu, u redu je. Oni vas lažu zbog toga što se plaše. Oni se plaše da ćete vi otkriti da oni nisu savršeni…..
Ako vam netko ne pruža ljubav i poštovanje, pravi je blagoslov ako vas ta osoba napusti. Ako vas ta osoba ne napusti, svakako ćete s njim ili s njom doživjeti mnogo godina patnje. Kada navika da stvari ne shvaćate osobno postane kod vas duboko ukorijenjena, možete izbjeći mnoge stresove u životu. Vaš bijes, ljubomora i zavist će nestati, pa čak i tuga će jednostavno nestati ako stvari ne budete shvaćali osobno.
Kada steknete naviku da ništa ne shvaćate osobno, nećete imati potrebu da vjerujete u ono što drugi rade ili govore. Bit će potrebno da vjerujete samo sebi da biste odgovorno donosili odluke. Vi nikada niste odgovorni za ponašanje drugih; vi ste odgovorni samo za sebe.

Često pretpostavljamo da naši partneri znaju što mi mislimo i da im mi ne moramo reći što želimo. Mi pretpostavljamo da će oni učiniti što mi želimo, jer nas tako dobro poznaju. Ako ne učine ono što pretpostavljamo da trebaju učiniti, osjećamo se poniženim. U bilo kojoj vrsti veze možemo pretpostaviti da drugi znaju što mi mislimo i da im ne moramo reći što želimo. Stvaramo pogrešnu pretpostavku da druga osoba zna što stvarno želimo. Čitava drama nastaje kada na toj pretpostavci stvaramo i druge pretpostavke. Stvaramo pretpostavke da svi vide život onako kako ga mi vidimo. pretpostavljamo da drugi misle onako kako mi mislimo, osjećaju onako kako mi osjećamo…..
Za ljubav nisu potrebni razlozi; ona postoji ili ne postoji. prava ljubav znači prihvaćanje drugih ljudi onakvih kakvi jesu bez nastojanja da ih promijenimo. Ako pokušavamo da ih promijenimo, to znači da nam se oni zapravo ne sviđaju. Naravno, ako odlučite da živite s nekim, ako sklopite taj sporazum, uvijek je bolje sklopiti takav sporazum s nekim tko je upravo onakav kakav biste vi željeli da bude. Pronađite nekoga koga uopće ne morate mijenjati. Mnogo je lakše pronaći nekoga tko je već onakav kakav bismo željeli da on ili ona bude, umjesto da pokušavamo promijeniti tu osobu. Također, ta osoba vas mora voljeti upravo onakve kakvi ste, tako da on ili ona neće morati da vas mijenjaju. Ako drugi osjećaju da vas trebaju mijenjati , to znači da vas u stvari ne vole onakve kakvi jeste. Zašto biste bili s nekim ako niste onakvi kakvi bi on ili ona željeli da budete.
Najbolji način da sebe spriječimo u stvaranju pretpostavke jeste da postavljamo pitanja. Osigurajte sebi jasnu komunikaciju. Ako nešto ne razumijete, pitajte. Nađite u sebi dovoljno hrabrosti da postavljate pitanja sve dok ne osigurate da vam je sve onoliko jasno koliko može biti. Kada jednom čujete odgovore, nećete morati stvarati pretpostavke jer ćete znati istinu.

Uvijek učinite sve što možete. Pod bilo kojim okolnostima, uvijek učinite sve što možete. Ništa manje i ništa više.
Imajte na umu da ono što možete uraditi neće biti isto u svakom trenutku. Kada se ujutro probudite osvježeni i puni snage, najbolje što možete uraditi više je od onoga što možete noću kada ste umorni. Najbolje što možete uraditi razlikovat će se kada ste zdravi i kada ste bolesni, ili trijezni, odnosno pijani. Najbolje što možete učiniti zavisit će od toga da li se osjećate divno i sretno, ili ste uznemireni, ljuti, ili ljubomorni.
Ukoliko se trudite učiniti više od onoga što možete, utrošit ćete više energije nego što je neophodno i na kraju ono najbolje što možete učiniti neće biti dovoljno dobro. Kada se previše naprežete, slabite svoje tijelo i radite protiv sebe, i tada će vam trebati više vremena da postignete svoj cilj. Ali ako činite manje od onoga što vi možete, izlažete sebe frustracijama, samoosuđivanju,osjećaju krivice i kajanju.
Ako uvijek dajete sve od sebe nikada nećete morati sebe kriviti. a ako sebe ne krivite nikada nećete morati patiti zbog osjećaja krivice, stida, i nećete kažnjavati sami sebe.
Ako budete činili sve što možete, živjet ćete punim plućima. Bit ćete produktivni, bit ćete dobri prema sebi, zbog toga što ćete davati sve od sebe svojoj obitelji, svome društvu, svima. Aktivnost je ono što će vas učiniti neizmjerno sretnim. Kada uvijek činite sve što možete, vi ste u akciji. Činiti sve što možete znači da to činite zato što to želite, a ne zato što očekujete nagradu. Kada nešto radite ne očekujući nikakvu nagradu, otkrit ćete da uživate u onome što radite. Nagrada će doći, ali vi se ne vezujete za nagradu. Dobit ćete i više nego što ste se mogli nadati ako ne očekujete nagradu. Ako volimo to što radimo, ako uvijek činimo sve što možemo, onda zaista uživamo u životu. Dobro se zabavljamo, nije nam dosadno i ne doživljavamo stresove.
Činite sve što možete zbog toga što tako želite, a ne zbog toga što tako morate i ne zbog toga što pokušavate zadovoljiti druge.
Ukoliko nešto radite zbog toga što ste na to prinuđeni, nikada nećete biti u stanju dati sve od sebe. Tada je bolje da to uopće ne radite. Umjesto toga vi ćete činiti sve što možete. To što uvijek činite sve što možete čini vas tako sretnim. Biti aktivan znači živjeti punim životom. Pokazati svoje pravo lice znači stupiti u akciju. Možete imati mnogo ideja u svojoj glavi, ali ono što mijenja stvari jeste akcija. Bez provođenja ideja u djelo ne može biti ni manifestacije, ni rezultata, ni nagrade. Činiti sve što možete sjajna je navika. Ja uvijek činim sve što mogu u svemu što radim i osjećam. Činim sve što mogu da bih svome tijelu pružio sve i da bih primio ono što moje tijelo može da mi da.
Najbolji način da kažete: ˝Volim te, Bože˝, jeste da u svom životu činite sve što možete˝. Bog je život. Bog je život u akciji. Najbolji način da kažete: ˝Hvala ti, Bože˝, to je da se okanite prošlosti i da živite u ovom trenutku, upravo ovdje i upravo sada. Što god da vam život uzme, dignite ruke od toga. Kada se prepustite i oknete se prošlosti, omogućit ćete sebi da živite punim plućima u ovom trenutku.

ili kako je harrison jednom zapisao uz lirikse beatlesovog hita:
all you need is love (krishna)

s tim da bih parafrazirala u advaita vedantističkom điru

all you need is love (the self)

što je čini mi se na dubljoj razini
nego ovaj s krishnom
al george, znam na šta si ciljao

(a išlo bi se tako daleko da bi se i naslov mogao parafrazirati u
all you are is love (the self)
all you are is all everything is
all everything is is all you need
all you are is all you need)

i tak

p.s.
boli me cijelo tijelo. na najbolji način.
kad odu cure i obavim poso
napisat ću najinspiraniji post
o ljepoti prolaznosti
- 00:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.06.2013., utorak

usrani alter

http://www.youtube.com/watch?v=EO7aGMuikWg

3,2,1, come to ground zero.
3,2,1, drop it.

CUT THE JUICE! you can switch your attention- sometimes this is all it takes, just a switch of attention.

there's no fruit in this, no space, no joy. drop it. chop it. come to ground zero.

you drop it then it grows again, drop it. grows again, drop it. not out of panic, just out of your power, you can choose to do it. some of these excursions into the mind don't bring you anything, see that.

http://www.youtube.com/watch?v=o8XotEpHVAs

The mind cannot intimidate the pure Self; it can only intimidate the idea you have of who you are - your self-image. Look, and sink more deeply, until the arms of the mind are not long enough to reach you. Then you're in a beautiful place. Nothing can remove your Being; nothing has ever done that. You are the timeless Being. This is the good news: Nothing has ever stained your Being.

uvijek ista pitanja. nisam još pogledala ovaj zadnji moram otipkat prije.

danas me frend pitao kojeg dugo nisam vidjela i dugo nismo hengali koji je moj stav glede u ime obitelji.
ne znam šta da kažem, nemam stava. jesi li uopće percipirala? pita on.
ja mislim da ako živimo u državi na društvenoj razini si uključena u javnu raspravu htjela ti to ili ne pa me zanima što si razmišljala, kaže vrlo inviting.
a nisam razmišljala baš!
znači ignorirala si? kaže s pokudom.
nisam ni ignorirala! nemam pojma. onda sam smislila neki diplomatski odgovor. smislila sam stav na licu mjesta. koji je također pokušao izbjeć imanje stava ali to ga isto čini stavom, konceptualizirano neimanje stava je stav, zapravo iznutra osjetiš kad zaista nemaš stav i kad ti je brija neimat stav.

i ne mogu opisati te senzacije. mislim, imam ih stalno. kao da ne živim uopće u svijetu gdje su te stvari relevantne, one su pozadinska buka i većinom su u nekom motion bluru koji stalno prolazi i nemaš se u kaj ni zagledat u biti. preprolazno je stvarno i prenebitno i uopće nemam stav, iskreno, prema ničemu takvom i onda dok uđem u "društvo" kao da neki ljudi žive u tom svijetu
stavova i preferencija i intenzivnog razmišljanja o aktualnim problematikama, umjetnosti i poeziji a da karakter tih razmišljanja nije nikad iz srca nego je nekako suh iz mozga
i onda kao da osjetim tu suhoću tu dehidraciju taj nedostatak životnog soka, ljubavi, pravih vrijednosti, jebačkih stvari i ono koncentracija na jedan mindfuck koji uopće nema rješenja
nema ni pravo ni krivo i čini mi se kao da su se te stvari učile prvi dan u osnovnoj školi
(trebale bi) i uopće nismo više u takvom nekom univerzumu/ tj nisam

i onda taj cijeli proces gdje ja sagledam tu stvar i u prvi mah uopće nemam nikakav stav i onda kao da te nekako uvuče kao da nekako posrneš pred tim i na kraju kažeš nešto, pokušaš iz srca ali odmah vidiš da to iz srca nije ono što se traži. iako, ako je dobro verbalizirano, super. ali hrpu puta na kraju posrnem i zapadnem u taj suhi svijet jer svi ti razgovori teže nekoj polemici
koja je najdosadnija stvar na svijetu duši jer ona zna da polemike nikad nije ni bilo
a mozak je sam po sebi polemika i onda se hrani s tim
..htjedoh reć isprva mi je prvo kao zajebancija idem se pravit da sam netko da bi mogla radit nešto jer je to kao šema, netko si i radiš nešto pa si kao prisutan u društvu (a zapravo su to sve koncepti) i onda na kraju čak i postanem netko ono fake it until you make it. ono, zaboravim. sve se vrti oko tog zaborava i gubljenja u zadnje vrijeme.
ma to su moji doživljaji stvarnosti očito još dosta dualistički i nekad mi je bed uopće zapisat i priznat te stvari

tražiš cijelo vrijeme to nešto (iz dualističke percepcije se tako opisuje) to neko nulto stanje egzaltiranosti i potpunog jedinstva sa svime što postoji i zena a u biti NIKAD NEĆEŠ NAĆ jedino nađeš ako ne tražiš
jedino si u sadašnjem trenutku ako ga ne tražiš jer on nije nigdje drugdje nego ovdje i sada

i zato su mi nekad bedovi zapisivanja. čini mi se kao da s pol uha pratim moojija koji kaže- drop it. i onda si opet mislim ma jebeš radit ću ono šta meni dubinski paše i to je jedini ispravan put (ali ljudi, stvarno)

pustila sam rositu pedringo koja je stvarno jednostavno štivo za posrkat a tako sam se ufurala u nju da i mene samu straši slušam ju dosta zadnjih dana i pa me strefila takva interpretacija no uglavnom sam uživala u melodiji jer su mi liriksi bili ne-dekodirajućasti (wut). ea sve filtriram identično kako jebeno dosadno...no

teorija je da je rosita pedringo zapravo ego (isuse ubit ću se već 3 godine tupim jednoteisto uzet ću tu riječ ego i izgazit ću ju kao da vino radim od grožđa) i stvarno mi je žao svaki put me malo zaboli iznutra dok moram napisati ego al kad tako nemam drugačijih riječi za to možda da kažem "iluzija"
oke, iluzija

znači počne

Nabij si sluške
Načuli uši
Usrani alter, ego uključi

~~~~to se događa kad stavljam sluške dok vozim bajk i onda načulim uši da povrh glazbe čujem aute (totalni besmisao ni vrit ni mimo)
usrani alter stoji sam za sebe već mi se riga od altera. najradije bi postala najmainstream da više ne moram bit ubrijana u spike, isuse. isuse. nekad mi se čini da priprostiji nealternativci bolje intuitivno osjete bitne stvari neg ovi zbunjeni liberalci.
ego uključi- događa se da bi funkcionirao u društvu, gore opisano. al stvarno nekad imam osjećaj kao da me svi izazivaju i svi žele da ga uključim da bi se oni KAO osjećali manje loše (kažem kao jer se to egu čini al zapravo te čini više loše). i ja njih naravno. stalno se jebemo međusobno.

Ti nemaš srce
Ti nemaš dušu
To te drogira
Al ti ne biraš

baš je jebačka droga neimat srce ni dušu. nije dobro za tebe, sam zabriješ da je. u tom smislu.

Nije ti ništa
Patuljak čuči

Gdje ti je sestra
Gdje ti je dragi
Sve je u redu
Tata te voli

~ oke ovo nisam sigurna. ima smisla s obzirom na zadnji post nekakvog sigurno ali bi bilo prenategnuto pa odustajem.

Možda sam izgubio
Smisao za humor
Na što bi se potrošio
Nego da malo ostarim
I propadnem
Za tebe malo ostarim i propadnem
Za Rositu Pedringo

za rositu koja je taj alter-ego koji prestavlja zapravo ego. za koga ostariš ili propadneš nego za ostarivanje i propadanje per se? hraniš istu ruku koja te ubija. i to tak ide, u krug i neminovno.

i onda kaže-

Možda sam izgubio
Smisao za humor
Ja za tebe ubijam
Rosita Pedringo

još se kao riba na suhom trza i prepoznaje da je izgubio smisao za humor ali ubija za rositu bez obzira na tu cijenu
jer je nadrogiran s tim. i ne kuži da je cijena previsoka. to je ono, netko za rositu izvadi gun u narodnjačkom klubu i uperi na frajera koji je njegovoj curi nekaj dobacio. a netko sa smislom za humor se lecne i nasmije koji debil.
ovisi kolko te rosita vrti oko prsta.

Ja sam bez ljubavi
Tako mrtav
Ne smiješ plakati
Ti nisi žrtva

ironija. super mi je kak otpjeva. osjeti se sve. robotiziranost lobotomiziranost brije zapečene duboko u srži. ne smiješ plakati, ti nisi žrtva. takav mindfuck s jedne strane
istina je da su jedine "legitimne" suze na ovom svijetu one od zahvalnosti i nisi žrtva realno
a s druge strane ovaj ne smiješ plakati
je najveća glupost koja postoji
pa spontanost pa čišćenje pa ovo pa ono pa na kraju dana je tak svejedno jel se smiješ ili plačeš jer su to sve prolazne senzacije i sve se mijenja i sutra ćeš se smijati ako danas plačeš-

ni riječ!

ˇˇ^^^˘˘˘˘~~~
24x35 slika niske rezolucije i alternativnog kadriranja
- 23:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

u ime obitelji

znam šta me piknulo. shvatila sam danas vozeći se s faksa kuć.
kad se legneš u to, prikaže ti se. nisam se legla u to neki dan. osjećala sam krivu tj nepotpunu interpretaciju.
ali nije bilo vrijeme.
ne da mi se gnjavit te više. osjećam se nekad kao da te cijedim. ne želim te cijedit. želim te čuvat!
ali, da se objasnit u par rečenica pa ću sam odštrikat to i zatvorit poglavlje.
dok sam bila mala i malo veća sam išla s mamom i braćom uvijek na ručkove i "obiteljska druženja" kod šire obitelji svog polubrata (jedan od braće jest polovan) i to je uvijek bilo smiješno
jer zapravo brat i ja nemamo veze s njima a nema ni mama ona je samo bila bivša žena brata od čovjeka kod čije smo familije dolazili hengat
ma čudno nešto skroz ali bilo je jako zabavno uvijek oni žive u sloveniji imaju ogromnu prekrasnu kuću i jako su zabavnih britkih karaktera
i onda smo se tako krpali jer nismo imali svoje šire obitelji, ja je nemam i dalje očito. ništa. znači od moje obitelji tu su otac i braća.
svjesna sam da se obitelj ne može izabrati i volim ih kao da ih jesam izabrala. no ne mogu pobjeći osjećaju da oni zapravo nisu moja obitelj. mislim, jesu, očito, s braćom osjećam jake spone, s ocem živim, no oni imaju svoje živote i nije da se bavimo jedni s drugima, a ja pokušavam imat "svoj život" da se ne osjećam kao da sam sama ostala zadnja, a svi su se skrasili (iako je tako, svi u sretnim vezama koncentrirani na partnere osim mene).
nemam bit na kog koncentrirana. osim na sebe. (a čini mi se nekad da su mi prava obitelj prijatelji i ne samo prijatelji nego rendm ljudi koji ulete pa me formiraju a da nismo nešto ni bliski)
e, al da nastavim. zapravo se nekad osjećam kao siroče. i to je takav dvostruki mač, s jedne strane je to jako usamljeno mjesto i plače ti se čim ga takneš. pisala sam o tome već puno puta, potreba da netko brine za mene, osim mene.
dok sam bila s frendicom u belgiji kod njene rodbine hercegovačke osjećala sam se kao da sam upala na neki free ride. opet iznutra potajno pravljenje da sam dio njihove obitelji iako ih prvi put vidim u životu, ta povezanost i briga i ljubav i otac koji grli sina i mama koja brine za frendicu iako joj nije dijete i mene iako me prvi put vidi u životu. i nekak, kao da bi u nekom paralelnom univerzumu mogla biti osoba koja u fotostudiju čeka da se dođe poslikati velika obitelj i onda se zguram na fotki negdje sa strane jedva primjetno, hej ja sam dio ovoga.
e a s druge strane, koliko god bilo usamljeno mjesto, također je i samostalno. a biti samostalan je najbolja stvar koju možete imati u životu, svojeglavost, sebe, the self u smislu lišenosti socijalnih uloga (što više rodbine, to je više socijalne uloge). i osjećam se nekad potpuno samo ali ne i usamljeno.
i to je odlično. slobodna sam da radim kako hoću baš jer me ne vežu te spone i imam puno prostora sama sebi ugađati kako šta gdje kada, mogu otić danas i ne pogledat natrag, da želim. i visoka je cijena za platit za tako nešto, zapravo.
onda se često osjećam kao da mi život dovodi neku duhovnu obitelj da mi kompenzira (najbliži prijatelji su mi to) i neke vodiče da me nauče nečemu i da pričaju samnom o stvarima o kojima možda ljudi mojih godina pričaju s roditeljima. internet, također.
tipa doktorica. ne znam. ljudi koji ti rendmli pomognu toliko puno s toliko malo uložene energije.
neke stvari tako ne znam
i neke stvari tako želim ponekad pitati nekoga, nekad želim da mi netko pomogne u najglupljim stvarima
i preskočiti cijeli proces u kojem ovisim samo o sebi (iako je on najzdraviji, nekad jednostavno nemaš jebene energije)
i fakat čini mi se kao da je sve posloženo da kad zaželim, dobijem i kad se pitam, odgovori mi se
kao da ne postoji nijedan strah na svijetu koji bi mi se mogao obistiniti
jer za mene brine sam svemir i vjerujem mu da mi neće ništa dati što ne mogu podnijeti
i tako je bilo dosad, tako će biti uvijek, jer je nemoguće da bude drukčije jer si u biti sami zadajemo ono što nosimo
no neću zabrijavat sad u to, ostajem na psihološkom.
e, i to je moja situacija neka, kontekst ega i karma i neki životni malo klišejiziran da bude poznatiji populacijskim stereotipovima.
[i u tom smislu sam mislila da sam nekad dijete kada sam ti rekla to, A., ali tvoje trenutno zaslijepljene oči ne vide a moja glava puca. a ono što si rekao za sweetheart like you zapravo nemaš kapaciteta. no dobro, nije to ništ strašno. ne bi to ni zdravo bilo.
/kratka digresija over]
i onda, to su te neke stvari duboka duboka uvjetovanja i kao balansiranje generalno vječno unutar toga. to nekad tako u banalnim situacijama utječe na mene. danas sretnem frendicu u dmu i ja furam svoj popis šta si zabilježih da mi treba (sve živo) ali nemam love za sve i gledam šta da kompromisiram (sjebala sam se odlučivši recently skroz preć na zobeno mlijeko)
i ona vadi svoj popis sve neki tablete za wc, perilicu za suđe, bla, mama ju šalje u dućan, njoj se ne da pa ipak ode pa ima karticu pa si uzme šminku (koju kad odlučiš nenosit odjednom prodišeš još malo) pa simte tamte i onak
ODMAH percipiram dualizam instantno osjetim brutalnu udaljenost između svog svijeta i njenog svijeta i istovremenu odbojnost prema njenom svijetu (ne želim mijenjati svoju slobodu nizašto) ali istovremenu nit usamljenosti gore objašnjenu
tak da nema šta drugo bit nego to.
e da i onda, sad dolazim do pojnta tek, kad si me pitao volim li koga bezuvjetno, ima li ijedne osobe.. i reć nema
i pogledat i vidjet da doista nema
mi je zapravo najbolnija stvar na svijetu
a ti ih imaš masu, boli te kity i nemaš percepciju kakvu ja imam da bi mislio da je to išta loše ili da bi ubro takve nijanse, pa zato te ne želim gnjavit.
i kako da onda instantno ne percipiram dualizam i kako da mi onda ne uskuhaju neke poremećene misli u ćubi (opet taj neki presjeban osjećaj da se krpam nečijoj obitelji)
ma joj, poremećenosti.

~~
al super je imat tak nekaj ko kad se uštipneš u snu da vidiš dal sanjaš
tako te u snu stvarnosti i jave uštipnu tu i tamo takve frustracije i podsjete te da si zašao u snove
to je pijesak, ne postoji
i super je kad se javi jer te podsjeti da budeš budan

~~~
a sve ovo gore iznad valića je toliko nebitno i minorno
kao što ibn arabi kaže-

The Lord to his devotee: Love me, love me alone. Love yourself in me, in me alone. Attach yourself to me, No one is more inward than I. Others love you for their own sakes, I love you for yourself. And you, you flee from me. Dearly beloved! ... if you approach me, It is because I have approached you. I am nearer to you than yourself, Than your soul, than your breath. Who among creatures Would treat you as I do? I am jealous of you over you, I want you to belong to no other, Not even to yourself. Be mine, be for me as you are in me, Though you are not even aware of it.

God epiphanizes Himself to the soul according to the essence of that soul, which is at once physical and spiritual. Then the soul becomes aware that it sees God, but through Him, not through itself; it loves only Him, not through itself, but in such a way that it is He who loves Himself; it is not the soul which loves Him; it contemplates God in every being, but thanks to a gaze which is the divine gaze itself. It becomes aware that He loves no other than Himself; He is the Lover and the Beloved, He who seeks and He who is sought.

The Image is not outside him, but within his being; better still, it is his very being, the form of the divine Name which he himself brought with him in coming into being. And the circle of the dialectic of love closes on this fundamental experience: "Love is closer to the lover than is his jugular vein." So excessive is this nearness that it acts at first as a veil. That is why the inexperienced novice, though dominated by the Image which invests his whole inner being, goes looking for it outside of himself, in a desperate search from form to form of the sensible world, until he returns to the sanctuary of his soul and perceives that the real Beloved is deep within his own being; and, from that moment on, he seeks the Beloved only through the Beloved.


frajer, a. kuži on, skroz.
- 15:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

13.06.2013., četvrtak

mamurna sam od pola pive, zašto

danas ujutro sam u nemogućnosti ustajanja u polusnu napisala haiku

Buđenja su teška, riječi mi se lome.
Daj mi još sekund, glava mi klone.

i tako sam danas u ispitu iz sociologije raspisala se u biti o tome kako je pojedinac sposoban uzdići se iznad poistovijećivanja sa socijalnim skupinama i djelovati kao individua. onda sam malo ubrijala u materiju i zaključila tekst s nečim tipa "...pojedinac koji je oslobođen uvjetovanja i psihosocijalnih programa koje socijalni identitet nosi uspijeva percipirati društvo već kao ono što zaista jest- skup individua" htjela sam u nekom sub-tekstu objasniti profi kako je sociologija zapravo znanost o kolektivnoj iluziji.
koju su si izmaštarali ljudi. ne postoji društvo ZAPRAVO. al dobro, treba netko i to zabilježit. u svakom slučaju dobra je profa vidi joj se u očima da ima zrelost i majčinstvo i da ju netko gurne da bi se popiknula na Jednost. jebeš, nemreš.

dok se vozim biciklom vidim toliko zanimljivih stvari. majka trudnica na rolama gura kolica s malim djetetom. došlo mi je da se okrenem i kažem- kraljice.
tata obuzdava malog klinca koji se vrti kao zvrk i trči amo tamo kako već klinci to znaju, ja ih zaobilazim u širokom luku i klinac naravno kao što je u prirodi klinaca izletava gotovo pa ispred mene i otac ga prima i daljnje obuzdava. došlo mi je da se okrenem i kažem- ne brinite, ja pazim na vaše dijete.
koliko u biti brinemo jedni za druge, vidim u prometu najbolje. postoje ljudi koji ti se brižno pomaknu, postoje auti koji ti stanu, ali zapravo nije stvar u tome koliko dobiješ, stvar je u tome koliko dobiješ i daješ u isto vrijeme. u ritmu, komunikaciji, malo ti pustiš, malo netko drugi, tečete svi zajedno u prometu i izbalansira se.
ja gotovo pa dobijem neki zaštitnički osjećaj prema drugim ljudima dok se scimaju ili dok se zbune dok prolazim pored njih kao da im želim poručiti- stoj mirno i pusti me da te zaobiđem, što nije nimalo zaštitnički zapravo, ali zapravo i jest u neku ruku. let me take care of it, man. im on the fucking bike.

ma, nema tog izravnog doživljaja jednosti u svakodnevnom životu kao vožnja biciklom na proljetnu predvečer dok lipe procvijetaju, ulice su gotovo prazne, a iz parkova se širi dreka dječurlije, one iste čiji si ti jednoć bio dio, igrajuć se s kanticom i lopaticom u pijesku i opsesirajući oko pješćanih gadgeta i kalupa, baš postoje te neke stvari koje su klincima iznimno zanimljive, plastična hrana i meni osobno su bili računi i žigovi i kutije od lijekova (znala sam se satima ko klilnka igrati da sam knjižničarka i premještati jednoteistu hrpu knjiga s desne strane na lijevu svaki put im stavljajuć imaginaran pečat i one kartice dok su bile ajme veselja- kako..poremećeno..) a tko bi rekao.
jedan preslatki klinac sin od frendičine tete, opsjednut škrinjama. dobio je škrinju koja je izgledala ostarjelo i to je bila najoduševljenija reakcija koju sam u životu vidjela. kao da se bog spustio na zemlju u obliku škrinje, super.
zašto nismo oduševljeni toliko svi stalno? gle kak su super neke stvari, gle!

jučer sam bila na nekim koncertima u vintageu rendmli, bilo oke, al ono, mislim da će se stvarno brda morat pomaknut da nam otresu još neke pipse na nos. bila je jedna istanca koja mi se svidjela

ova prekrasna pjesma

http://www.youtube.com/watch?v=nGXQWBa6PKI

izvodi ju neki meni malo smiješan bend, ali srčanim ljudima iz naroda dobar, corto. ali ova stvar, e, dirnula me ravno u srce. baš sam se raznježila i zdušno zapjevala refren koji sam prvi put čula.

i onda mi sve brije o socijalnim identitetima i uzdizanju iznad padaju u vodu, kad vidim da najviše volim zagreb i zagrepčane, a glupača, naše sinje more tek... ta ja sam nacionalista, ZAPRAVO
onaj pravi okorjeli, ljubav prema pejsažu i ljubav prema domu i ljubav prema zagrebu iz kojeg mi se čini da
neću nikad za Pravo i za Uvijek otići jer

zagrebačkim ulicama cesta mog života teče
njegova me radost blaži
njegova me rana peče

evo jedan mali protok vremena:


13.2.


13.6.

bok tinejđerke papričice i origanići!
- 12:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.06.2013., utorak

novi pipsi

stvari koje si kupim a da nisu higijenske potrepštine: roba u 2nd handu; za pušit; sjemenke lana i sezama i tu i tamo datulje, suhe šljive i sve te pizdarije s placa koje su deliciozne; svijeće i mirisni štapići u koje dugo nisam uložila; sranja za jest i pit (čaj, sok) koja ne dobijem preko regularnog špeceraja. to je sve, ne postoji ništa drugo na šta trošim pare koje mi otac da. jasno, povremena cuga u gradu ili takvo što

velike investicije koje su odudarale od standardnih gabarita bile su uvijek neke stvari koje su mi stajale na wish listi i čekale bolje dane. tipa didgeridoo. sad mi stoji tu i povremeno ga puhnem al u principu sušto izdrkavanje.

e i sad je bila još jedna velika investicija koja se poklapala sa krajem školske godine pa sam prikladno zaključila da sam se "nagradila" iako je to bezočna laž uopće ne vjerujem u nagrade i pokude. treba se stalno nagrađivat i stalno slavit. eto ti dobrog koncepta

naime, uložila sam u novi album pipsa. izdali su samo 300 primjeraka. i to u dallas dućanima. kad sam spoznala to prehodavši par cd shopova, uđoh u pravi. ne da mi se recenzirat stvar po stvar iako sam mislila.

booklet je odličan, zanimljivog formata (ajde fala isusu da je pravokutan) jako lijepo prelomljeni tekstovi, simpatični crtežići, fotkice, jako suptilno dizajnerski riješeno, neka glazba priča za sebe, ali uspio je uhvatiti štih albuma koji je sav suptilan, mirisan, decentan, pitak ali nimalo njonjav nego za ozbač, pjesme koje stoje za sebe kao dorski stupovi jednako koliko teku jedna u drugu.

baš mislim iskreno od srca da su konačno postigli omjer ozbiljnosti i zajebancije koji je idealan i da su veliki bend. sa specifičnim originalnim izričajem i tu se naaaajbolje osjeti sve što se da naslutiti kroz sve radove kao da su ono obradili dijamant, majstorirali obrt, oslobodili se barijera i pokazali se u punom svijetlu i sjaju vlastitih duša. žanr: pipsi.

naznake radioheada opet ali uopće nimalo radioheadaste, samo je moj rječnik ograničen jer nisam upućena s čim drugim da ih usporedim. prijelazi i kontrasti i vrhunci i kao da te nosi, a izvrsno je i posloženo točno kak spada i točno da se ne vide šavovi. a opet, hitovi. pitki hitovi. svaki funkcionira za sebe. nisu mi sve pjesme jednako sjele na prvo slušanje (budu sad dok izripitam) al ima ih tipa 5 koje su A1. i baš ono, kvalitetni ljetni feel-good, kraj 5.mjeseca je jedino moguće doba godine za izbacit ovakav rad.

baš jučer rekoh prijateljici kako mislim da su oni neki ono vratari zagreba koji prenose kolektivne misli i osjećaje u svoje pjesme i tako dobro reflektiraju sve što se zbiva na psihoemocionalnoj razini našeg grada. generacije x. i xy.

npr.
"biševo tiše od tišeg
samo leluja"

(riperova sklonost asonancama i aliteracijama je limunada za uši)

ja brijem na biševo, svi briju na biševo, svi avanturistički nastrojeni zagrepčani koji briju na more briju na biševo, matere mi. dobro ne samo zagrepčani okej okej al DA
IMA TIH ZAGREBAČKIH stvari unutra e

sad ću prepisat lirikse od "bi li ili ne bi" jer će možda bolje ilustrirati zagrebanciju (a u isto vrijeme kao naracija ilustrira fine niti nestandardno standardnih situacija i priča iz grada (i života) i malo mi je poistovijetna):

preko brda i visina
sve uz potok do nizina
bijeli zec maše svima
bilo ljeto il je zima

i tako jedne večeri kasne
krenem na brzi drink prije nego zaspem
godine me ko na snowboardu
voze ravno u provaliju

ona prva prilazi
dal je ovdje slobodno?
(ma naravno)
ko se ne bi zbunio
žena deca doma spavaju
ovo je ziher

ma bi li ili ne bi
muesle il kokteli
ma hajde miki reci
što zapravo ti želiš
ostani il odjebi

to je taj moj kromosom
shvati, malo mi je bed pričat o tom
i nema veze kak se zavrti slot
u svakom slučaju
sad sam njen rob

taman pomisliš da ne kuži jezik
i nema koncentracije
i misao joj bježi
ne budi tako naivan
od početka ona ima plan
njena priča ima glavu i rep
točna je ko školski raspored
sve ostalo je tvoj problem
mali ili pregolem
stari sorry
šta je tu je
al brijem da je zadnji put

ma bi li ili ne bi
muesle il kokteli
ma hajde miki reci
što tvoje srce želi
dal ostaješ il seliš
i zauvijek sa sobom lupaš vratima

hajde reci nam
reci...

evo konačno si dočekao i taj dan
jasno malo je prekasno i kronično te blam
ni pod nokat da bi stalo nisi poseban
sjeban si i sve u svemu dosadan
totalno u gabaritu definicije
uzalud svi savjeti i instrukcije
ti se još nadaš da sve ovo samo umišljaš
al to je stari klimaks ništa nije drukčije

ispušio si stan viksu stol iz secesije
ni pljuga te više nemre dić iz depresije
zato bježi bježi daleko od svih
u neku stranu zemlju u nepoznat smjer

računaj da te može ćopit nostalgija
negdje na pol puta do abu dabija
i ako sretneš pritom ozzyja i garfielda
dečki, široka vam bila Bordelia!



~~~

na prvo slušanje najbolja stvar: kratka povijest, dementor, bi li ili ne bi, ma čemu ovo ( nije pjesma) | prva na albumu | poslušajte | neću stavljat tu link al ono | ćao
- 11:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.06.2013., petak

što sam naučila u posljednje 3 godine školovanja

zašto se trudit? zbog satisfakcije dobrog feedbacka. vrlo površno shvaćanje stvarnosti ali i vrlo duboko istovremeno.
znači odnos s mentorom je jedan vrlo intiman odnos. tek sad u retrospektivi shvaćam kako mi je krvnički bilo projektiranje ove godine i stresno, ne zbog hrpetine rada, iako sam i radila, nego zbog odnosa s mentorima.
"odnos" zvuči prisno i osobno u smislu družimo se ali nije tako, na slično sam naišla u odnosu trener-trenirani.
ono što ti trener ili u ovom slučaju mentor kaže te pogodi na više razina od jedne i reflektira ti se na stanje uma, intenzivno. kao da prolaziš neko veliko čišćenje (i svima je tak samo neki nisu svjesni a neki ne priznaju).
kao da cijelu tu situaciju konstantno gledaš pod povećalom. ono, primjećuješ na njima stvari koje ne primjećuješ na drugim ljudima i ego ti se iscijedi više nego igdje.
kao da imaš agoniju porađanja, to mi je tako dobra slika koja opisuje "kreativni proces" čitaj muke isusove, a frendica je danas dobro rekla- kao da se krvnički mučiš samo da zadovoljiš dizajnere koji jedini to kuže. onak, totalno apsurdna situacija.
ne bi išla tako daleko i rekla "jedini to kuže" ali baš smo danas pričali kak o našem faksu i našoj struci ne možeš pričati nikome tko nije u tome, ljudi jednostavno to percipiraju kao banalno, šta da ja nekom pričam što se sve diže i buja u meni dok sam na konzultacijama ili dok lupam glavom o zid a nijedna ideja mi ne pada napamet i stvarnost mi se čini ukoričena u gabarite kutijice 10x10x10 cm. jako te rasturi, na osobnoj razini a da ne pričam da sve što napraviš savršeno reflektira tvoje unutarnje stanje.
baš sam sad gledala godišnjak od našeg faksa i razmišljala si kak bi mogla bez da trepnem pogoditi što je tko od mojih kolega radio jer savršeno ostavljaju trag duše. to se najbolje u umjetnosti vidi, taj šmek osobe.
ali nije ništa negativno, samo kako jest. gledam radove od jednog dečka koji je skroz skroz tehničan i egzaktan i svi njegovi radovi su u potpunosti pravokutni i s pravim kutevima i obično isfuravaju neku eleganciju funkcionalnost ali zapravo bez duše, nije opušten. gledam radove jedne inteligentne i promišljene djevojke i inteligencija i promišljenost se ocrtava baš izričito na njenim proizvodima. onda oni koji samo estetiku zadovolje jer ih u biti ne zanima svijet oko njih nego ih zadovoljava stilizacija.
vrlo je suptilno- i u tim stvarima te mentor pročita.
pogotovo moj mentor.
jedna od najperceptivnijih osoba na faksu. mislim da te samo vidi i da zna- ona je ili ona nije. povučeš liniju i zna koliko si radio. to je valjda i iskustvo ali rekla bih i specifičnost tog posla, moraš imat pipke i antene i bit senzitivan na promjene u društvu i tok svijesti da bi znao odreagirat s rješenjem. moraš to imat u sebi da bi mogao stavit na van i to je sve jedan ples rješavanja ega tj ispražnjavanja i mogućnosti filtracije a opet s druge strane kritičkog mišljenja. što ne bih rekla isključuje jedno drugo. sagledavanje problema sa svih strana.
tako i oni sagledavaju nas sa svih strana danas i biraju za diplomski. i misliš si- koji kurac
kako sam se u ovo zapetljala u ove situacije zakaj je vas briga zakaj sam ja tu zakaj se zovem kak se zovem izgledam kak izgledam i zakaj se ti praviš da si netko i nešto kad dobro znaš da si samo filter za prijenos energije i koncepata prema meni i ja prema tebi i igramo se konstantno se igramo i glumimo i važemo koncepte
a šta je najbolje fura me neka dobra energija u zadnje vrijeme visoka i produktivna i nemam beda oko nastavka edukacije što mi je nevjerojatno
s obzirom na lijenost svoju ali kako je prijatelj m. jučer primjetio da sam se promijenila majo šta se dogodilo mi smo prije svaki put kad smo se vidjeli roknuli 4, 5 pivi!!! i ja reko m... sve ti razumiješ.
a ta lijenost- sve bolje ju vidim u zadnje vrijeme. vidim da je glupa, nepostojeća ono očekujem da će mi bit ne znam kak loše ak se posvetim radu, to je jedan problem (a u biti je rad s kojim se bavim prilično zanimljiv meni osobno)
a drugi je što uvijek pokušavam zamaskirat da nisam radila i u biti se koncentriram na to a ne na proizvod to su dva isprepletena faktora
a treći je to što vjerojatno negdje duboko unutra tinja strah da ono što napravim neće biti dovoljno dobro i da trebam negdje izvana pronać rješenje (što je sušto lutanje) a ne iznutra ali to su već standardna uvjetovanja
što sam naučila u zadnje 3 godine.
aha još da kažem ono da ne razumiju drugi ljudi dizajn, izolirana struka. naravno da razumiju i to je i poanta da razumiju ali poanta je kao da ih se prevari. da ti je osvijetljenje savršeno u nekoj prostoriji i ni ne razmišljaš o tome koliko je dobro a netko se trudio mjesecima da to osmisli. onda, da ti je čitka knjiga i fino ti paše sve a to je jer su slova riješena na taj način (netko se trudio mjesecima). i onda zvuči banalno- kaj, slova. glupa slova! i slažem se, glupa slova, lol, al u produktu je opet malo drugačije
sve je hodanje po jajima, picajzliranje, primjećivanje, integriranje, suptilnosti baš fini detalji i milijun sitnica koji na kraju čine cjelinu o kojoj netko ni ne razmisli dvaput
a dizajner vidi i skuži kak je šta napravljeno i zašto. ma, dobro mi je to, htjedoh reć da prek toga sam više u kontaktu sa stvarnošću. how its made i to, nekak sve dobije neki kontekst.
razmišljala sam jebemu mater da u pismo motivacije napišem da me zapravo boli kurac za dizajn ali da me i boli kurac za sve ostalo a da je dizajn jedina profesija koja me sili da radim na sebi da se uspijem nosit sa tim svim. onak, čeliči te, jebački. baš se jebeno svaki dan moraš nosit s njim, popika te u ego Točno di boli i digne ti tu ljagu da izađe van, jer jedino kad si prazan od njega teče kroz tebe. igraš se, nemaš zadrške, nema pizdarija koje te muče, neg ono, radiš proizvod i to je to, ti radiš za druge, odgovaraš na zahtjeve društvenih problematika i ljudskih ili koje te već zanimaju, i tu nema tebe, ti si totalno sporedan, ti moraš biti medij koji čuje i odgovori, i onda na kraju kroz takav rad izađe spontano tvoja crta, tvoja duša, tvoja estetika i Tek tad. lišavanjem "sebe" postaješ "ti" kako da to kažem
ovaj "sebe" je zapravo sve što nisi

i možete reć to je moja percepcija al jebemu mater zar se ne slažete baš sam danas pričala s frendicom koja sve isto priča a uopće nije nimalo ufurana u spiku, tak da...

a mentor ti je kao trener to isto. ne družiš se s njima nikad (tj kako kada znala sam izać s trenerima) ali vidiš ih pod povećalom vidiš ih kak te promatraju i oni tebe promatraju u detalje da te isprave, nauče, itd i preuzmu na sebe odgovornost da iz tebe nešto naprave a ti se puštaš, ne puštaš, gledaš to sve i apsurdna je situacija a ipak napreduješ i međuzavisni ste

kao i pipsi i njihova publika.
ne postoji veća međuzavisnost na našoj sceni.
ovo jučer je bilo PREKRASNO.
ja nisam takvu kolektivnu energiju osjetila pa možda nikad a ni tad a sigurno jesam na nekim koncertima ali jučer mi je bilo kao da sam
otišla koncert na najdražeg benda od kojeg znam svaku pjesmu u zadnji takt
(što se i dogodilo jer sam ih manijakalno puno slušala)
i odlični su mi i razumijem ih skroz i onda ne izađem van valjda sto milijuna godina i radim za faks konstantno i onda to sve kulminira u tom jednom rasprodanom koncertu do čijih sam karata kroz božje prste dobila ranije taj dan

trebala sam ih. osjetit kolektivu i toplinu energije koja me još danas nosi i ripperov Jeben nastup i baš osjetiš kak svi žuuuude za njima, ljudi su znali lirikse od albuma koji je izašao ni pred tjedan dana, svi su pjevali u glas, svi su znali sve stare lirikse, bilo je prekrasno. baš jedno veliko zajedništvo sa 3 bisa. a zašto žude?
ovaj se ne da, zato žude. on se ne da. ne daje se drži se okrene leđa i onda svaki put dok se malo poda, oduševljenje je potencirano veće. a razmišljala sam isto kak je on izmučeni umjetnički heroj a ima i jedan njegov counterpart u mom društvu i smiješno mi je bilo jebote jer me baš strefila ta metafora heroja i antiheroja i sve što jedan želi biti a drugi ima i obratno. imam još dosta štofa za tipkanje na tu temu ali to će bit između mene i papira. uglavnom genije je, jebeš. i dalje stvaraju dobru glazbu i prekrasne lirikse i neki me tako
diraju u dušu a bog je jučer zvučala
kao himna
duši
brutalan prijenos sa stejđa na publiku i obratno. a čitala ripperov intervju u globusu ja sam i kaže on "svrha autorstva i jest da poništava autorovo jastvo", bravo, bravo. i jako zanimljivih stvari. ali pomaknuta perspektiva, onak, nije ti baš skroz da sjedne, ali boli te kity jer se iskupi s genijalnostima. ma, to su sve jebena uvjerenja. super je taj prijenos energije, ma joj.

i eto, sad kad sam istipkala ovaj tekst se osjećam očišćeno. i odjednom me boli kurac za sve što sam napisala. (osim pipsa obožavam ih; još nešto, bolju verziju 2x2 ne možete ZAMISLIT bili su kao neki acid jazzerski đir sa post rock kulminacijom i radioheadastim pyramid song štihom što je standardno i javi se šiva poklopi me šiva)
to je to, terapija
- 19:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

04.06.2013., utorak

od neki dan, da ne zaboravim, a sad, šta sad, ništ

"vrijeme, vrijeme, vrijeme jučer se kroz razgovor stalno provlačilo vrijeme
usporili smo ga od 12 do 2 i onda je rapidno nezaustavljivom putanjom proklizilo
do pola5

imam toliko tog za zapisat, toliko tog za reć. nemam ni 20 minuta.
kad ti je najgore, trebaš se počastit s najfinijim i najboljim uvidima. tako je
fino.
tako je fino kad si u kurcu s faksom i s glupim stvarima, pričati o trenutku.
tako je dobro vidjeti još jednom- vječnost je sada, ovo ostalo je kao kad
prolaziš s vlakom,
izmjenjuju se slike kroz prozor i moraš se okrenuti da bi vidio što je prošlo i
da bi iskomentirao
nešto odavno završeno u vremenu, ali zašto bi se okretao kad je svaki novi
pejsaž jednako
zanimljiv kao prethodni?
želiš gledati naprijed, želiš lice imati na suncu. kuženje svemira.
prijenosi energije.
ono kad je netko toliko napucan pozitivnošću i toliko spontan da ti
izravno prenese svoju energiju. (tj vidiš da ste ista)
ne možeš da ne budeš u tom trenutku. čuješ ga (tj ju) kristalno i
jasno i samo slušaš
i samo čuješ i nema
nema
nema ničeg drugog, razgovarate
i umjesto da se suprotstaviš onome što kaže
složiš se
jebeno se složiš
i slažete se jedna s drugom o onome što pričate ali ne ono nekonstruktivno
slaganje ono aha da to je tak i onda zamor šutnja introspekcija nego
evo potrvdili smo to idemo dalje i potvrđuješ potvrđuješ potvrđuješ apsolutno slaganje
za svaku stvar koja proleti pored tebe kroz prozor informacije sam prolaze kroz tebe i nema vremena za zadržavanje na ijednoj temi samo se slažeš i idemo dalje složimo se oko iduće stvari i savršeno si
prenesemo koncepte koje imamo unutra
opisom pokretom primjerom i kužimo se i kužimo svemir i onda nakon što smo pričali
5 sati nepomaknuvšise s mjesta bez kapi ičega samo mezajući voće i bivajući čištima (ostani što dulje, ne daj da te materija zakuca)
shvatim da ta cura
nikad nije čula ni za meditaciju ni za advaitu ni za alternativu ni za duhovnost
ona samo- jest
spontano i iskreno doživljava svijet oko sebe, bavi se sa sobom i razumije stvarnost ali što je najbolje od svega
sluša te, čuje te, razumije te i isto i ti nju. i ima iste brije
kao i ja koja sam se nagutala tih štiva i knjiga i filozofija pun kurac i čak i da ne kužim o čem se radi
mogu kužit svemir čisto s informacijama koje sam dobila kroz život
a ona je do tog istog identičnog došla kroz neke svoje puteve- umjetnost, promatranje, tišinu i samoću, kaže ona. biti sam i tih je pod muss. patiti, kaže. što je istina. patnja te zna otfurat na sam vrh postojanja.
na to sam mislila kad sam rekla kad ti je najgore, hrani se najfinijim. iskoristi priliku, toliko toga ti se pokaže bijelo na crno. prozreš sve kao iluziju.
i ono dok nekom pustiš prvi put moojija, i oduševljen je. ne može vjerovat koliko je izravan i čuje ga i razumije ga i nula ufuravanja, ništa nisam rekla. al totalno sporedno za moojija, ma, joj.
odlično iskustvo."

ova pjesma je tako odlična

radila sam danas do pola8 ujutro. od nekih 5 popodne. bilo je odlično
sjedila sam za kompom i totalno bila u transu toliko jebenih problema
ja ih rješavam jedan za drugim even if it takes all night
jebanje sa solidworksom
you shook me all night long
poslala na 3d print geometrijski savršene modele. posložila sve godove da su u pravom smjeru (jedno 3 sata apply-anja teksture na svaku površinu). prvi put sam napravila nešto što je savršeno.
to je to, može se, samo je cijena ostat budan cijelu noć, što inače nikad ne bi. S TIM DA, zapravo i nije neka cijena. ništ mi ne fali.
preslušala sam valjda svu glazbu ikad. u biti je razlog što sam ostala tako dugo da mogu slušati glazbu
i to one guilty pleasurse koji mi se potajno sviđaju i one stvari koje sam oduvijek htjela poslušat a nisam i one stvari koje jednostavno obožavam a ne pustim si nikad jer im se moram u potpunosti posvetiti.
pušila. kaže legica- "zadnja prije neg se stari vrati s puta, zadnja prije neg se stari probudi, zadnja prije neg stari dođe s posla..." citirajuć me od zadnjih par dana, lol, jebiga, jedini način da ti mozak neuronski preživi tolike naboje katodne cijevi i liquid crystalsa. renderirala. najradije bih objavila te predivne slike tog predivnog proizvoda (za koji legica komentira da izgleda kao za previjanje beba) ali neću još, tko zna.
noćas dok sam legla bi lagano zaspala i onda me moj vlastiti mozak budio s nekim ful glasnim eksplozijama koje sam si zabrijala u glavi. sjebano, od zurenja u komp, tko zna šta se prespajalo tamo gore.

jedna crtica s mrtvog fejsa me osobito zabavila noćas-

"i tako je 5 ujutro a ja razmišljam koliko je trebalo da se izrenderira cijela stvarnost..."
Like · · Share
Tina Maar, Antonio Vuković, Marko Gusic and 2 others like this.

Dorotea Kesten ovisi u kojoj rezoluciji
7 hours ago · Unlike · 1

Nadaren Ko Niko Priča se da ja neki lik imenom Bog renderirao stvarnost punih sedam dana.
7 hours ago via mobile · Unlike · 4

Maia Bošk mora da je moćan procesor
7 hours ago · Like · 2

Dorotea Kesten onda ćemo i mi stići
7 hours ago · Unlike · 2

Nadaren Ko Niko 5 i pol je. Vrijeme za spavanje. Za par sati u nabavku materijala. Bog se time nije morao zamarati. I najbolje od svega on je nakon sedam dana uzeo dan odmora, a ne znam baš ni koliko je nakon toga radio. Nije imao psihologiju ni drvne.
7 hours ago via mobile · Like

Nadaren Ko Niko I, da, lako renderirat u sedam dana cijelu stvarnost s procesorom beskonačnih moći univerzuma. Treba se povezat s nekim božanstvom da nam riješi rendere na brzinu.
7 hours ago via mobile · Unlike · 2

Maia Bošk Hej, daj mu kredita. prognao egipćane, srušio kulu babilonsku, napravio sina, http://scullysfireworks.edublogs.org/files/2012/10/sweep-oprzvk.jpg .

7 hours ago · Like · 1 · Remove Preview

Nadaren Ko Niko Vrijeme je za spavanje. Sad sam i ja počeo razmišljati o renderiranju stvarnosti i kontaktiranju viših bića. A kako nisam potpisao u ime obitelji mislim da nisam u milosti. Možda je bolja opcija prodaja duše Luciferu knezu zame u zamjenu za taj procesor? Kako doć do te ekipe?
7 hours ago via mobile · Like

Maia Bošk A gle, znaš kako kažu, božji softwer je skup, ali ako se s time kaniš ozbiljno baviti, kažu da treba uložiti. luciferov torrent s crackovima možda otkrije CIA.
7 hours ago · Like · 2

Maia Bošk (koja je naravno pod izravnim nadzorom reptila te time iznad naših koncepata o superbićima)
7 hours ago · Like · 2

Nadaren Ko Niko Luciferov torrent s crackovima :D :D :D
7 hours ago via mobile · Unlike · 1

osim toga nisam nisakim pričala. A. mi je slao podršku i osjetila sam ju, hvala <3 d. me zvao dok je kakao da si ispuni vrijeme. i tak.

~~~ u četvrtak su pipsi u vintageu dođu 30 kuna! to!

evo jedna lijepa



joj, e. nitko. nitko. osim moojija. kao mooji. nitko na svijetu, ikad. meni. gori mi srce, gori, u kurac. najsretnija bih bila da mu cijeli život živim pod nogama. u klanjanju do poda, ljubeći mu nožurde. hvala hvala hvala hvala hvalalalalala
mislim da moje srce neće dugo bez portugala
mislim da će moje srce privuć nagradu na natječaju i otvoreni satsang i retreat ovo ljeto. hvala



nemam pojma tko je ovaj tip, ali super zrači, isto. ziher im je dobro hengat khii
- 13:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #

01.06.2013., subota

potpuna dobrodošlica onome što te okružuje i prožima problem ovdje i sada

...evo baš si mislih jutros kak je glupo naglašavat "kasnije" jer blog ne poznaje vrijeme i to je jedna od stvari koje mu daju šmek i glupo mu je oduzimati tu karakteristiku. ono, sve je dvodimenzionalno, hvata neke stvari koje ja ne hvatam i prepoznajem tek u retrospektivi. i onda shvatih kak je zapravo dobra zabilješka i to. zapravo uopće ne oduzima nedostatak vremenske dimenzije već ga naglašava. ono, perspektiva od ujutro vs perspektiva od navečer. a bio je čudan dan i ne da nisam više nabrijana na objašnjavanje nataraje neg ono, bilo bi to ispljunutih par rečenica iz mozga. u tom je stvar, iz mozga.
sad jedem prvu "konkretnu" stvar danas a to je čokolino. poslije 1 suhe šljive, 1 kave, 1 crni čaj, 1 čaj od borovnice, 2 prsta crnog vina, 2 litre vode i puno cigareta. i evo BAM nedostatak apetita, povećana potreba za nikotinom, pokazatelj u mojoj glavi da nešt ne štima, neka nervoza me pere. nisam ovdje uopće neg sam negdje jako daleko i promatram sve što se odvija kroz dalekozor i koda trljam oči ali mi se još više zamućuju.
također, pukla mi je žarulja pred nosom upravo i to sam iz nekog razloga automatski shvatila kao jako loš znak.
a da ne spominjem niz nesretnih događaja koji me šora od ranog jutra i nesposobnost da se uživim u neke trenutke koji su mi dragi srcu a rijetki, kao da bezveze ispucavam jokere.
upravo gledam google images pod pretragom "hans". i gledam tisuću različitih faca i smijem se jer je... urnebesno.
negoli, da. koje ludilo od vremena. sam valovi al baš ekstremni ni poz ni neg neg ono, četverometarski valovi, nula bonace.
i onda si brijem, ne trebam zapravo ja ništ tu intervenirat, smirit će se sami od sebe, things have a way of working themselves out, prije il kasnije, spetlja se, otpetlja se.
baš me zanima hoće li. jedno 5 različitih generalnih raspoloženja sam promijenila i odem vidjet si periode i vidim u svojoj glavi apsolutnu presliku današnjeg dana- jutro surya, sunce, snaga, sve je počelo dobro, jastvo, prsa gore, čelo obasjano i ajmo. onda oko podneva mjesec. puca te na emocije na razmišljanje i traje to tako sve do marsa. kad se javi razljućenost. to svoje stanje najviše mrzim. isfrustriranost, ne znam šta je to, ono stanje u kojem najradije samo bitchate. najgluplje moguće i najuže moguće stanje uma- traženje argumenata zašto je netko u krivu ili glup (moji mentori) sam bi se svađao, borbenost, zalaufaš se i tu se ja brijem najviše pogubiš. odeš jako jako daleko ti koji sve to gledaš i na kraju dalekozora se vidiš kak zabrijavaš i nema to veze s onim što jesi, čisti um; jasno promjena percepcije ti omogućuje tek taj uvid iliti osvješćivanje trenutnog fizičkog stanja i misli i emocija itd.
onda zadnji period- rahu. rahčina. on ti glavu NAPUNI sluzi tolko da se prelijeva raznim sumnjama
od sumnji u nepostojeći identitet koje te skroz bace u identitet i sad ti plivaj u tom blatu a svako malo neki cimovi kratki uvidi u ono što jest i koliko si imaginaran ti daleko od toga. ma baš puca na psihu, totalno ludilo, paranoja, mahnitost.
i svo to vrijeme te šora loša karma- kroz sve te faze i razne dubine dna.
i sad iza ponoći, lagano dolazi jupiter na red. guru, mudrost, znanje. introspekcija. analiza. retrospektiva. what the fuck just happened. a cijelo to vrijeme
si mislim da je razlog šta me loša karma sad izrešetala ta što ju mogu podnijet, neki high energy level me šora od prekjučer/jučer navečer i sam promatram sve te loše događaje (osim ovog dok mi je žarulja pukla. to je bad omen, jasno ko dan ali nejasno značenje, ili samo omen u smislu ukazatelj na moje generalno nervozno izvan takta stanje pa sam ju sama skurila nekim telepatskim kanalićima) i mislim si stalno karma, karma, karma, op još karme. neke iskrice negative. neke toliko suptilne da bi rekao da si si ih sam materijalizirao kao ono kad te strese struja kad nekog takneš. joooooooj želim pričat o tome... opsesivno pospremanje, kao da sebe želiš pospremiti iznutra.
a neke sitne stvari samo mrvicu ne štimaju kao da je skoro okomica ali par stupnjeva pada ulijevo. sad sam si bila pustila osha i toliko me naživcirao činio mi se proziran ko mlaka vodica. neki detalji. pjesma koja je mojoj mami bila najdraža. neke sitne "greške".. neke stvari koje kažeš pa shvatiš da ih nisi TI rekao. u loopu ja sam loop...
pssssssst...
što ti svemir želi reći?

...i onda te jedna jedina pjesma nekad najdražeg ti benda
potpuno vrati kući

national, don't swallow the cap

Pull out breaks behind the houses
I don't see what's strange about this
Tiny bubbles hang above me
It's a sign that someone loves me
I can hardly stand upright
Hit my head up on the light
I have faith but don't believe you
This love ain't enough to leave you

Everything I love is on the table
Everything I love is out to sea

I have only two emotions
Careful fear and dead devotion
I can't get the balance right
Throw my marbles in the fight
I see all the ones I wept for
All the things I had it in for
I won't cry until I hear
Cause I was not supposed to be here

Everything I love is on the table
Everything I love is out to sea
I'm not alone
I'll never be
Into the bone
I'll never grieve

I'm tired, I'm freezing, I'm dumb
When it gets so late I forget everyone
I need somewhere to stay
Don't think anybody I know is awake
Calm down, it's alright
Keep my arms the rest of the night
When they ask what do I see
I see a bright white beautiful heaven hangin' over me

I'm not alone
I'll never be
Into the bone
I'll never grieve
And if you want, (too seriously)
To see me cry (don't swallow the cap)
Play "Let It Be" (pat yourself on the back)
Or "Nevermind" (too seriously)

There's a time to leave, there's a time to think about
What I wanna say to the girls at the door
I need somewhere to be
But I can't get around the river in front of me
Come down, it's alright
Lead my arms the rest of the night
When they ask what do I see
I see a bright white beautiful heaven hangin' over me

I'm not alone (too seriously)
I'll never be (don't swallow the cap)
Into the bone (pat yourself on the back)
I'll never grieve (too seriously)
And if you want (too seriously)
To see me cry (don't swallow the cap)
Play "Let It Be" (pat yourself on the back)
Or "Nevermind" (too seriously)

i ovaj tu:

http://tv.jutarnji.hr/video/show/8c684cd41b6da443a43d69161732c312 raznježenost na stotu
- 01:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

< lipanj, 2013 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv