zašto se trudit? zbog satisfakcije dobrog feedbacka. vrlo površno shvaćanje stvarnosti ali i vrlo duboko istovremeno.
znači odnos s mentorom je jedan vrlo intiman odnos. tek sad u retrospektivi shvaćam kako mi je krvnički bilo projektiranje ove godine i stresno, ne zbog hrpetine rada, iako sam i radila, nego zbog odnosa s mentorima.
"odnos" zvuči prisno i osobno u smislu družimo se ali nije tako, na slično sam naišla u odnosu trener-trenirani.
ono što ti trener ili u ovom slučaju mentor kaže te pogodi na više razina od jedne i reflektira ti se na stanje uma, intenzivno. kao da prolaziš neko veliko čišćenje (i svima je tak samo neki nisu svjesni a neki ne priznaju).
kao da cijelu tu situaciju konstantno gledaš pod povećalom. ono, primjećuješ na njima stvari koje ne primjećuješ na drugim ljudima i ego ti se iscijedi više nego igdje.
kao da imaš agoniju porađanja, to mi je tako dobra slika koja opisuje "kreativni proces" čitaj muke isusove, a frendica je danas dobro rekla- kao da se krvnički mučiš samo da zadovoljiš dizajnere koji jedini to kuže. onak, totalno apsurdna situacija.
ne bi išla tako daleko i rekla "jedini to kuže" ali baš smo danas pričali kak o našem faksu i našoj struci ne možeš pričati nikome tko nije u tome, ljudi jednostavno to percipiraju kao banalno, šta da ja nekom pričam što se sve diže i buja u meni dok sam na konzultacijama ili dok lupam glavom o zid a nijedna ideja mi ne pada napamet i stvarnost mi se čini ukoričena u gabarite kutijice 10x10x10 cm. jako te rasturi, na osobnoj razini a da ne pričam da sve što napraviš savršeno reflektira tvoje unutarnje stanje.
baš sam sad gledala godišnjak od našeg faksa i razmišljala si kak bi mogla bez da trepnem pogoditi što je tko od mojih kolega radio jer savršeno ostavljaju trag duše. to se najbolje u umjetnosti vidi, taj šmek osobe.
ali nije ništa negativno, samo kako jest. gledam radove od jednog dečka koji je skroz skroz tehničan i egzaktan i svi njegovi radovi su u potpunosti pravokutni i s pravim kutevima i obično isfuravaju neku eleganciju funkcionalnost ali zapravo bez duše, nije opušten. gledam radove jedne inteligentne i promišljene djevojke i inteligencija i promišljenost se ocrtava baš izričito na njenim proizvodima. onda oni koji samo estetiku zadovolje jer ih u biti ne zanima svijet oko njih nego ih zadovoljava stilizacija.
vrlo je suptilno- i u tim stvarima te mentor pročita.
pogotovo moj mentor.
jedna od najperceptivnijih osoba na faksu. mislim da te samo vidi i da zna- ona je ili ona nije. povučeš liniju i zna koliko si radio. to je valjda i iskustvo ali rekla bih i specifičnost tog posla, moraš imat pipke i antene i bit senzitivan na promjene u društvu i tok svijesti da bi znao odreagirat s rješenjem. moraš to imat u sebi da bi mogao stavit na van i to je sve jedan ples rješavanja ega tj ispražnjavanja i mogućnosti filtracije a opet s druge strane kritičkog mišljenja. što ne bih rekla isključuje jedno drugo. sagledavanje problema sa svih strana.
tako i oni sagledavaju nas sa svih strana danas i biraju za diplomski. i misliš si- koji kurac
kako sam se u ovo zapetljala u ove situacije zakaj je vas briga zakaj sam ja tu zakaj se zovem kak se zovem izgledam kak izgledam i zakaj se ti praviš da si netko i nešto kad dobro znaš da si samo filter za prijenos energije i koncepata prema meni i ja prema tebi i igramo se konstantno se igramo i glumimo i važemo koncepte
a šta je najbolje fura me neka dobra energija u zadnje vrijeme visoka i produktivna i nemam beda oko nastavka edukacije što mi je nevjerojatno
s obzirom na lijenost svoju ali kako je prijatelj m. jučer primjetio da sam se promijenila majo šta se dogodilo mi smo prije svaki put kad smo se vidjeli roknuli 4, 5 pivi!!! i ja reko m... sve ti razumiješ.
a ta lijenost- sve bolje ju vidim u zadnje vrijeme. vidim da je glupa, nepostojeća ono očekujem da će mi bit ne znam kak loše ak se posvetim radu, to je jedan problem (a u biti je rad s kojim se bavim prilično zanimljiv meni osobno)
a drugi je što uvijek pokušavam zamaskirat da nisam radila i u biti se koncentriram na to a ne na proizvod to su dva isprepletena faktora
a treći je to što vjerojatno negdje duboko unutra tinja strah da ono što napravim neće biti dovoljno dobro i da trebam negdje izvana pronać rješenje (što je sušto lutanje) a ne iznutra ali to su već standardna uvjetovanja
što sam naučila u zadnje 3 godine.
aha još da kažem ono da ne razumiju drugi ljudi dizajn, izolirana struka. naravno da razumiju i to je i poanta da razumiju ali poanta je kao da ih se prevari. da ti je osvijetljenje savršeno u nekoj prostoriji i ni ne razmišljaš o tome koliko je dobro a netko se trudio mjesecima da to osmisli. onda, da ti je čitka knjiga i fino ti paše sve a to je jer su slova riješena na taj način (netko se trudio mjesecima). i onda zvuči banalno- kaj, slova. glupa slova! i slažem se, glupa slova, lol, al u produktu je opet malo drugačije
sve je hodanje po jajima, picajzliranje, primjećivanje, integriranje, suptilnosti baš fini detalji i milijun sitnica koji na kraju čine cjelinu o kojoj netko ni ne razmisli dvaput
a dizajner vidi i skuži kak je šta napravljeno i zašto. ma, dobro mi je to, htjedoh reć da prek toga sam više u kontaktu sa stvarnošću. how its made i to, nekak sve dobije neki kontekst.
razmišljala sam jebemu mater da u pismo motivacije napišem da me zapravo boli kurac za dizajn ali da me i boli kurac za sve ostalo a da je dizajn jedina profesija koja me sili da radim na sebi da se uspijem nosit sa tim svim. onak, čeliči te, jebački. baš se jebeno svaki dan moraš nosit s njim, popika te u ego Točno di boli i digne ti tu ljagu da izađe van, jer jedino kad si prazan od njega teče kroz tebe. igraš se, nemaš zadrške, nema pizdarija koje te muče, neg ono, radiš proizvod i to je to, ti radiš za druge, odgovaraš na zahtjeve društvenih problematika i ljudskih ili koje te već zanimaju, i tu nema tebe, ti si totalno sporedan, ti moraš biti medij koji čuje i odgovori, i onda na kraju kroz takav rad izađe spontano tvoja crta, tvoja duša, tvoja estetika i Tek tad. lišavanjem "sebe" postaješ "ti" kako da to kažem
ovaj "sebe" je zapravo sve što nisi
i možete reć to je moja percepcija al jebemu mater zar se ne slažete baš sam danas pričala s frendicom koja sve isto priča a uopće nije nimalo ufurana u spiku, tak da...
a mentor ti je kao trener to isto. ne družiš se s njima nikad (tj kako kada znala sam izać s trenerima) ali vidiš ih pod povećalom vidiš ih kak te promatraju i oni tebe promatraju u detalje da te isprave, nauče, itd i preuzmu na sebe odgovornost da iz tebe nešto naprave a ti se puštaš, ne puštaš, gledaš to sve i apsurdna je situacija a ipak napreduješ i međuzavisni ste
kao i pipsi i njihova publika.
ne postoji veća međuzavisnost na našoj sceni.
ovo jučer je bilo PREKRASNO.
ja nisam takvu kolektivnu energiju osjetila pa možda nikad a ni tad a sigurno jesam na nekim koncertima ali jučer mi je bilo kao da sam
otišla koncert na najdražeg benda od kojeg znam svaku pjesmu u zadnji takt
(što se i dogodilo jer sam ih manijakalno puno slušala)
i odlični su mi i razumijem ih skroz i onda ne izađem van valjda sto milijuna godina i radim za faks konstantno i onda to sve kulminira u tom jednom rasprodanom koncertu do čijih sam karata kroz božje prste dobila ranije taj dan
trebala sam ih. osjetit kolektivu i toplinu energije koja me još danas nosi i ripperov Jeben nastup i baš osjetiš kak svi žuuuude za njima, ljudi su znali lirikse od albuma koji je izašao ni pred tjedan dana, svi su pjevali u glas, svi su znali sve stare lirikse, bilo je prekrasno. baš jedno veliko zajedništvo sa 3 bisa. a zašto žude?
ovaj se ne da, zato žude. on se ne da. ne daje se drži se okrene leđa i onda svaki put dok se malo poda, oduševljenje je potencirano veće. a razmišljala sam isto kak je on izmučeni umjetnički heroj a ima i jedan njegov counterpart u mom društvu i smiješno mi je bilo jebote jer me baš strefila ta metafora heroja i antiheroja i sve što jedan želi biti a drugi ima i obratno. imam još dosta štofa za tipkanje na tu temu ali to će bit između mene i papira. uglavnom genije je, jebeš. i dalje stvaraju dobru glazbu i prekrasne lirikse i neki me tako
diraju u dušu a bog je jučer zvučala
kao himna
duši
brutalan prijenos sa stejđa na publiku i obratno. a čitala ripperov intervju u globusu ja sam i kaže on "svrha autorstva i jest da poništava autorovo jastvo", bravo, bravo. i jako zanimljivih stvari. ali pomaknuta perspektiva, onak, nije ti baš skroz da sjedne, ali boli te kity jer se iskupi s genijalnostima. ma, to su sve jebena uvjerenja. super je taj prijenos energije, ma joj.
i eto, sad kad sam istipkala ovaj tekst se osjećam očišćeno. i odjednom me boli kurac za sve što sam napisala. (osim pipsa obožavam ih; još nešto, bolju verziju 2x2 ne možete ZAMISLIT bili su kao neki acid jazzerski đir sa post rock kulminacijom i radioheadastim pyramid song štihom što je standardno i javi se šiva poklopi me šiva)
to je to, terapija
Post je objavljen 07.06.2013. u 19:28 sati.