Marketing
mamurna sam od pola pive, zašto
danas ujutro sam u nemogućnosti ustajanja u polusnu napisala haiku
Buđenja su teška, riječi mi se lome.
Daj mi još sekund, glava mi klone.
i tako sam danas u ispitu iz sociologije raspisala se u biti o tome kako je pojedinac sposoban uzdići se iznad poistovijećivanja sa socijalnim skupinama i djelovati kao individua. onda sam malo ubrijala u materiju i zaključila tekst s nečim tipa "...pojedinac koji je oslobođen uvjetovanja i psihosocijalnih programa koje socijalni identitet nosi uspijeva percipirati društvo već kao ono što zaista jest- skup individua" htjela sam u nekom sub-tekstu objasniti profi kako je sociologija zapravo znanost o kolektivnoj iluziji.
koju su si izmaštarali ljudi. ne postoji društvo ZAPRAVO. al dobro, treba netko i to zabilježit. u svakom slučaju dobra je profa vidi joj se u očima da ima zrelost i majčinstvo i da ju netko gurne da bi se popiknula na Jednost. jebeš, nemreš.
dok se vozim biciklom vidim toliko zanimljivih stvari. majka trudnica na rolama gura kolica s malim djetetom. došlo mi je da se okrenem i kažem- kraljice.
tata obuzdava malog klinca koji se vrti kao zvrk i trči amo tamo kako već klinci to znaju, ja ih zaobilazim u širokom luku i klinac naravno kao što je u prirodi klinaca izletava gotovo pa ispred mene i otac ga prima i daljnje obuzdava. došlo mi je da se okrenem i kažem- ne brinite, ja pazim na vaše dijete.
koliko u biti brinemo jedni za druge, vidim u prometu najbolje. postoje ljudi koji ti se brižno pomaknu, postoje auti koji ti stanu, ali zapravo nije stvar u tome koliko dobiješ, stvar je u tome koliko dobiješ i daješ u isto vrijeme. u ritmu, komunikaciji, malo ti pustiš, malo netko drugi, tečete svi zajedno u prometu i izbalansira se.
ja gotovo pa dobijem neki zaštitnički osjećaj prema drugim ljudima dok se scimaju ili dok se zbune dok prolazim pored njih kao da im želim poručiti- stoj mirno i pusti me da te zaobiđem, što nije nimalo zaštitnički zapravo, ali zapravo i jest u neku ruku. let me take care of it, man. im on the fucking bike.
ma, nema tog izravnog doživljaja jednosti u svakodnevnom životu kao vožnja biciklom na proljetnu predvečer dok lipe procvijetaju, ulice su gotovo prazne, a iz parkova se širi dreka dječurlije, one iste čiji si ti jednoć bio dio, igrajuć se s kanticom i lopaticom u pijesku i opsesirajući oko pješćanih gadgeta i kalupa, baš postoje te neke stvari koje su klincima iznimno zanimljive, plastična hrana i meni osobno su bili računi i žigovi i kutije od lijekova (znala sam se satima ko klilnka igrati da sam knjižničarka i premještati jednoteistu hrpu knjiga s desne strane na lijevu svaki put im stavljajuć imaginaran pečat i one kartice dok su bile ajme veselja- kako..poremećeno..) a tko bi rekao.
jedan preslatki klinac sin od frendičine tete, opsjednut škrinjama. dobio je škrinju koja je izgledala ostarjelo i to je bila najoduševljenija reakcija koju sam u životu vidjela. kao da se bog spustio na zemlju u obliku škrinje, super.
zašto nismo oduševljeni toliko svi stalno? gle kak su super neke stvari, gle!
jučer sam bila na nekim koncertima u vintageu rendmli, bilo oke, al ono, mislim da će se stvarno brda morat pomaknut da nam otresu još neke pipse na nos. bila je jedna istanca koja mi se svidjela
ova prekrasna pjesma
http://www.youtube.com/watch?v=nGXQWBa6PKI
izvodi ju neki meni malo smiješan bend, ali srčanim ljudima iz naroda dobar, corto. ali ova stvar, e, dirnula me ravno u srce. baš sam se raznježila i zdušno zapjevala refren koji sam prvi put čula.
i onda mi sve brije o socijalnim identitetima i uzdizanju iznad padaju u vodu, kad vidim da najviše volim zagreb i zagrepčane, a glupača, naše sinje more tek... ta ja sam nacionalista, ZAPRAVO
onaj pravi okorjeli, ljubav prema pejsažu i ljubav prema domu i ljubav prema zagrebu iz kojeg mi se čini da
neću nikad za Pravo i za Uvijek otići jer
zagrebačkim ulicama cesta mog života teče
njegova me radost blaži
njegova me rana peče
evo jedan mali protok vremena:
13.2.
13.6.
bok tinejđerke papričice i origanići!
Post je objavljen 13.06.2013. u 12:25 sati.