znam šta me piknulo. shvatila sam danas vozeći se s faksa kuć.
kad se legneš u to, prikaže ti se. nisam se legla u to neki dan. osjećala sam krivu tj nepotpunu interpretaciju.
ali nije bilo vrijeme.
ne da mi se gnjavit te više. osjećam se nekad kao da te cijedim. ne želim te cijedit. želim te čuvat!
ali, da se objasnit u par rečenica pa ću sam odštrikat to i zatvorit poglavlje.
dok sam bila mala i malo veća sam išla s mamom i braćom uvijek na ručkove i "obiteljska druženja" kod šire obitelji svog polubrata (jedan od braće jest polovan) i to je uvijek bilo smiješno
jer zapravo brat i ja nemamo veze s njima a nema ni mama ona je samo bila bivša žena brata od čovjeka kod čije smo familije dolazili hengat
ma čudno nešto skroz ali bilo je jako zabavno uvijek oni žive u sloveniji imaju ogromnu prekrasnu kuću i jako su zabavnih britkih karaktera
i onda smo se tako krpali jer nismo imali svoje šire obitelji, ja je nemam i dalje očito. ništa. znači od moje obitelji tu su otac i braća.
svjesna sam da se obitelj ne može izabrati i volim ih kao da ih jesam izabrala. no ne mogu pobjeći osjećaju da oni zapravo nisu moja obitelj. mislim, jesu, očito, s braćom osjećam jake spone, s ocem živim, no oni imaju svoje živote i nije da se bavimo jedni s drugima, a ja pokušavam imat "svoj život" da se ne osjećam kao da sam sama ostala zadnja, a svi su se skrasili (iako je tako, svi u sretnim vezama koncentrirani na partnere osim mene).
nemam bit na kog koncentrirana. osim na sebe. (a čini mi se nekad da su mi prava obitelj prijatelji i ne samo prijatelji nego rendm ljudi koji ulete pa me formiraju a da nismo nešto ni bliski)
e, al da nastavim. zapravo se nekad osjećam kao siroče. i to je takav dvostruki mač, s jedne strane je to jako usamljeno mjesto i plače ti se čim ga takneš. pisala sam o tome već puno puta, potreba da netko brine za mene, osim mene.
dok sam bila s frendicom u belgiji kod njene rodbine hercegovačke osjećala sam se kao da sam upala na neki free ride. opet iznutra potajno pravljenje da sam dio njihove obitelji iako ih prvi put vidim u životu, ta povezanost i briga i ljubav i otac koji grli sina i mama koja brine za frendicu iako joj nije dijete i mene iako me prvi put vidi u životu. i nekak, kao da bi u nekom paralelnom univerzumu mogla biti osoba koja u fotostudiju čeka da se dođe poslikati velika obitelj i onda se zguram na fotki negdje sa strane jedva primjetno, hej ja sam dio ovoga.
e a s druge strane, koliko god bilo usamljeno mjesto, također je i samostalno. a biti samostalan je najbolja stvar koju možete imati u životu, svojeglavost, sebe, the self u smislu lišenosti socijalnih uloga (što više rodbine, to je više socijalne uloge). i osjećam se nekad potpuno samo ali ne i usamljeno.
i to je odlično. slobodna sam da radim kako hoću baš jer me ne vežu te spone i imam puno prostora sama sebi ugađati kako šta gdje kada, mogu otić danas i ne pogledat natrag, da želim. i visoka je cijena za platit za tako nešto, zapravo.
onda se često osjećam kao da mi život dovodi neku duhovnu obitelj da mi kompenzira (najbliži prijatelji su mi to) i neke vodiče da me nauče nečemu i da pričaju samnom o stvarima o kojima možda ljudi mojih godina pričaju s roditeljima. internet, također.
tipa doktorica. ne znam. ljudi koji ti rendmli pomognu toliko puno s toliko malo uložene energije.
neke stvari tako ne znam
i neke stvari tako želim ponekad pitati nekoga, nekad želim da mi netko pomogne u najglupljim stvarima
i preskočiti cijeli proces u kojem ovisim samo o sebi (iako je on najzdraviji, nekad jednostavno nemaš jebene energije)
i fakat čini mi se kao da je sve posloženo da kad zaželim, dobijem i kad se pitam, odgovori mi se
kao da ne postoji nijedan strah na svijetu koji bi mi se mogao obistiniti
jer za mene brine sam svemir i vjerujem mu da mi neće ništa dati što ne mogu podnijeti
i tako je bilo dosad, tako će biti uvijek, jer je nemoguće da bude drukčije jer si u biti sami zadajemo ono što nosimo
no neću zabrijavat sad u to, ostajem na psihološkom.
e, i to je moja situacija neka, kontekst ega i karma i neki životni malo klišejiziran da bude poznatiji populacijskim stereotipovima.
[i u tom smislu sam mislila da sam nekad dijete kada sam ti rekla to, A., ali tvoje trenutno zaslijepljene oči ne vide a moja glava puca. a ono što si rekao za sweetheart like you zapravo nemaš kapaciteta. no dobro, nije to ništ strašno. ne bi to ni zdravo bilo.
/kratka digresija over]
i onda, to su te neke stvari duboka duboka uvjetovanja i kao balansiranje generalno vječno unutar toga. to nekad tako u banalnim situacijama utječe na mene. danas sretnem frendicu u dmu i ja furam svoj popis šta si zabilježih da mi treba (sve živo) ali nemam love za sve i gledam šta da kompromisiram (sjebala sam se odlučivši recently skroz preć na zobeno mlijeko)
i ona vadi svoj popis sve neki tablete za wc, perilicu za suđe, bla, mama ju šalje u dućan, njoj se ne da pa ipak ode pa ima karticu pa si uzme šminku (koju kad odlučiš nenosit odjednom prodišeš još malo) pa simte tamte i onak
ODMAH percipiram dualizam instantno osjetim brutalnu udaljenost između svog svijeta i njenog svijeta i istovremenu odbojnost prema njenom svijetu (ne želim mijenjati svoju slobodu nizašto) ali istovremenu nit usamljenosti gore objašnjenu
tak da nema šta drugo bit nego to.
e da i onda, sad dolazim do pojnta tek, kad si me pitao volim li koga bezuvjetno, ima li ijedne osobe.. i reć nema
i pogledat i vidjet da doista nema
mi je zapravo najbolnija stvar na svijetu
a ti ih imaš masu, boli te kity i nemaš percepciju kakvu ja imam da bi mislio da je to išta loše ili da bi ubro takve nijanse, pa zato te ne želim gnjavit.
i kako da onda instantno ne percipiram dualizam i kako da mi onda ne uskuhaju neke poremećene misli u ćubi (opet taj neki presjeban osjećaj da se krpam nečijoj obitelji)
ma joj, poremećenosti.
~~
al super je imat tak nekaj ko kad se uštipneš u snu da vidiš dal sanjaš
tako te u snu stvarnosti i jave uštipnu tu i tamo takve frustracije i podsjete te da si zašao u snove
to je pijesak, ne postoji
i super je kad se javi jer te podsjeti da budeš budan
~~~
a sve ovo gore iznad valića je toliko nebitno i minorno
kao što ibn arabi kaže-
The Lord to his devotee: Love me, love me alone. Love yourself in me, in me alone. Attach yourself to me, No one is more inward than I. Others love you for their own sakes, I love you for yourself. And you, you flee from me. Dearly beloved! ... if you approach me, It is because I have approached you. I am nearer to you than yourself, Than your soul, than your breath. Who among creatures Would treat you as I do? I am jealous of you over you, I want you to belong to no other, Not even to yourself. Be mine, be for me as you are in me, Though you are not even aware of it.
God epiphanizes Himself to the soul according to the essence of that soul, which is at once physical and spiritual. Then the soul becomes aware that it sees God, but through Him, not through itself; it loves only Him, not through itself, but in such a way that it is He who loves Himself; it is not the soul which loves Him; it contemplates God in every being, but thanks to a gaze which is the divine gaze itself. It becomes aware that He loves no other than Himself; He is the Lover and the Beloved, He who seeks and He who is sought.
The Image is not outside him, but within his being; better still, it is his very being, the form of the divine Name which he himself brought with him in coming into being. And the circle of the dialectic of love closes on this fundamental experience: "Love is closer to the lover than is his jugular vein." So excessive is this nearness that it acts at first as a veil. That is why the inexperienced novice, though dominated by the Image which invests his whole inner being, goes looking for it outside of himself, in a desperate search from form to form of the sensible world, until he returns to the sanctuary of his soul and perceives that the real Beloved is deep within his own being; and, from that moment on, he seeks the Beloved only through the Beloved.
frajer, a. kuži on, skroz.
Post je objavljen 18.06.2013. u 15:30 sati.