duboki šoping
|
svaki put me iznova iznenadi vidjet kod starih/starijih ljudi da nemaju apsolutno nikakvu znači nikakvu čak i ide u negativnu sferu minus bodovi nedostatak iznimno loše znači emocionalnu inteligenciju. al baš do te mjere da je to psihoza često si mislim da je psihoza stanje u kojem se nađu ljudi koji dopuste egu i brijama u glavi da ih izjebu do ekstrema (pritom misle da su svi na svijetu Osim njih sami krivi za to- naravno usmjeravanje krivnje na jednu osobu koja je u većini slučajeva bliska njima samima je isto česta pojava) (a u realnosti su si kao i za sve u životu, samo oni sami krivi i nitko na svijetu drugi nikad a kamoli bliski ljudi koji će rijetko kad ić s namjerom protiv tebe da te sjebu jer su ti bliski a čak i ak idu ih nemreš krivit jer su debili i sam si si sam kriv ako se daš jebat al sve se može riješit ma nebitno neću u hipotetske situacije zabrijat jer ne postoje) i često si mislim da u takvim situacijama treba tražit pomoć i hvatat se za stvari da se izvučeš ali rijetko kad netko sa psihozom može prepoznati "loše sam ne bi se trebao ovako osjećati" i tražiti pomoć jer da može ne bi ni bio osoba sa psihozom. i onda nit nemreš ostvariti nikakvu komunikaciju a pritom ne znaš ni gdje bi krenuo s takvim ljudima. ja konkretno. ne znam ni di da počnem, koliko je krivo to što zabrije na toliko razina a najbanalnija je recimo ova u kojoj on mene okrivljuje za nešto šta ne da nisam napravila nego i da jesam ne bi bila situacija u kojoj se to treba percipirati kao nešto "krivo" ne samo iz ove široke perspektive postojanja nego i iz najuže moguće znaš ono, ništa išta ništa, čisto zabrijavanje, pure and untouched i gledam ga i ne vjerujem i u tim trenucima moš sam slat ljubav i bit ljubav jer on ne razumije ništa šta mu drugo kažeš i da počnem nabrajat em ne bi stala a em me ne bi ništa razumio i samo bi dodavala loptu daljnjeg beskrajnog lanca akcija-reakcija i jebe mi se stvarno zapravo jer sam svjesna da su svi odgovorni za sebe i da neku svoju karmu moraju proć i ne pada mi napamet isforsiravat išta i predlagat psihijatre (iako mi je došlo pa više nego par puta) ali se uvijek iznova iznenadim koliko mi teško pada vidjet tak neku osobu kak se grca sama u sebi i koliko nemam nikakav štit pred sobom da me te stvari ne uznemiruju iznutra i obavim sve kak spada i sjednem na bajk da se maknem iz energije koja se zahuktala i sjednem u park i suze. suze? otkud jebote. zaklapam oči, palim cigu, dišem duboko, i am i am i am i pitam se otkud ove bujice emocije i to su neke emocije kao da kao da sam užasno zatvorena sa svih strana s rešetkama i tjeskoba nevjerovatna i osjećam se maltene Zlostavljano i oke dišem duboko i znam da sam slobodna i da je to sve u mojoj glavi i da nisam talac nečiji nit da sam nečiji rob i mislim čak i da netko misli da jesam to ja to nisam jer je to toj osobi u glavi (što zna iskočit tu i tamo kroz detalje) al uvijek ista priča ko scene iz filma u kojem sam ja ne znam socijalna radnica najsmirenija osoba na svijetu nikad se ne svađam (iako I TE KAKO imam stvari za reć i znam točno šta bi rekla ali bih se zadovoljila- gledaj, sve što ti vjeruješ o životu i međuljudskim odnosima je ono zbog čega patiš, imaš milijardu vrlo ukorijenjenih tvrdih zapečenih programa i sam bog ti može pomoć a ja nažalost imam pametnijeg posla a i da ti idem pomoć bi ti pomagao bog kroz mene tak da opet to ne bi bila ja tak da nemoj ništa očekivat od mene) i sam ono sve okej ajde smiri se diši duboko oš vode znaš da to nije tak ajde al šta sam krenula tipkat da mi je tužno uvijek vidjet kak netko nakon toliko godina života i dalje nema dovoljno samosvijesti da ga makar bude sram brijat tak u javnosti i mislim si gdje su otišle sve te godine kako si ti dosad? kako si ti s ljudima? kao da si sve totalno promašio i umjesto da se trgneš i dalje promašuješ (ono šta smo slušali neki dan- no one told you when to run, you missed the starting gun, nisi ga ni čuo :D) a smiješno mi je uvijek sam u tim situacijama ultra sćilana i iznutra izbalansirana i djelujem kao neki tješitelj uvijek a smiješno mi je šta si on vjerojatno zabrije u glavi da sam ja njemu ne znam šta napravila i onda kad me vidi shvati makar na nekoj razini da su to sve gluposti i ta spoznaja dolazi samim time šta me vidi no onda kasnije kao da mi se obruše sve te stvari na glavu kao da sam preuzela njegov teret na sebe i sad ja moram izać s tim na kraj no dobro, kurcu hvala da znam brzo i efikasno izlazit na kraj sa sranjima to mi je profesionalna deformacija već tako sam ja sjedila danas u tom parku i razmišljala o mami uvijek mi jako fali kad su tak neke nebuloze jer je ona bila sveta i mislim si šta bi mi mama rekla i sjetim se jedne situacije kad je imao neke izgrede i ja sam plakala a ona je tad bila već jako bolesna i jedva mi je prošaptala sa jedva osmijehom na licu (kroz sva ta sranja to je tolko tolko nevjerojatno kad je netko svet to sjaji kroz naaaaaaaajgore stvari, totalno nepobjedivo, čista sila) maja odi si kupi nekaj za obuć uzmi si iz moje kuverte za crne dane odi lijepo na sunčeko sjedni na kavu u gradu ajde i nije odustajala i to mi je bilo tolko smiješno taj njen savjet u toj situaciji u tom kontekstu zapravo i ko bi reko- ni a ni z o ičemu, boli ju kurac o čem se radilo u "svađi" boli ju kurac kolko je on nenormalan, boli ju kurac čak i tko je u pravu tko nije, blabla, sve su to pizdarije, brate a kamoli da ne pričam da je netko tko je toliko bolestan uopće sposoban još uvijek bit nesebičan, al ona je bila takav kadar cijeli život, i nije me u biti iznenađivalo, samo jako jako dizalo duh- nemoj uopće razmišljat o tome ne isplati se, sam ti stavi lince na sunce vjeruj mi, kao da mi je govorila ne isplati se ni prolazit te emocije jer su to šund i smećad i ništ nećeš dobit od toga odi ti brate sebi rađe kupi nekaj za obuć, lol! i onda sam otišla i sjedila sam na suncu. shvatila sam još jednom kolko su to pizdarije i vratila sam se doma i mogla sam bit još s njom kolko sam mogla bit u normalnom stanju. a onda sam danas otišla u šoping. sve emocionalno-smeće primisli ispeglala na kartici. jebo me pas, funkcionira. ah, život    evo 3 iste slike najmističnijeg mjesta na kojem sam bila, a čak ni nisu delfi per se oni su malo mejnstrim, ima mističnijih mjesta u staroj grčkoj, ali ovo kazalište u delfima izvire iz planine malo dalje od centra zakriveno iz svih kuteva i skužiš ga tek kad si zakoračio u njega a okolo sve planinski lanci zalasci sunca kuju se opaki planovi u oblačnim nizovima energije isparavaju iz tla i onemogućuju ti baterije u fotiću da uslikaš sve što bi htio ispod tla ka da kuha kundalini, totalni place of power iduće ljeto žrtvovat ću brijanje po obali i vratit se u majku grčku |
