Aaaaahhhh, ne znam koji me đavo dohvatio danas, ali kao da sam odjednom otkrio i da imam zube, čemu služi želudac te da se lijepe stvari poput šampinjona zapečenih sa sirom mogu spojiti s dotičnim zubima i želucem u popodne ispunjeno „aaah, što mi je ovo trebalo“ i „više nikad neću jest, strine mi“… Da… A što je najgore, nekoliko sati prije toga sam ubio pola malog kruha iz Mlinara, zajedno s ABC sirom i sirotom paštetom. I onda ti šampinjoni. Bilo ih je, mašala, suspendirani u hrgi otopljenog sira. Nakon što sam ocijedio gotovo čitavu šalicu purificirane masnoće koja je blaženo oplakivala naboranu površinu zapečenog sira, navalio sam kopati po njemu, loveći šampinjone, kao da osam epoha nisam jeo… Valjda su mi proradili životinjski instinkti na toliku količinu masti u obroku :) Mozak je namirisao jbga, iako ne znam zašto se on ima što javljat, kad tako i tako troši samo i isključivo glukozu… No, anyway. Trenutno sam imobiliziran i moram se nekako pokrenuti jer danas, tj. večeras moram na otvorenu rodu ići igrati.
Pomaklo me u srednju grupu, a uvjet za nju je dolazak nedjeljom igrati se tamo sa svim tim naprednim ljudima… Ma, srednja grupa je actually oformljena samo da bi se brojčano rasteretila početna, ali eto. I male stvari vesele. Nažalost, na otvorene rode sada moram ići, a tamo dolaze ne samo srednjaci nego i ultranaprednjaci. A mene trta i obične rode na treninzima… Moreover, sada sam rastavljen od Ulfuz i njenog dragog i trening će nam se preklapati samo pola sata. Nadam se da će i oni uskoro u srednju grupu…
Nadalje. Bilo je problema s francuskim. Sjećate se da sam prije nekoliko postova pizdio o tome, kako me muči, čini nesretnim i da ne mogu tako lako pobjeći od svega jer ne znam suprotstaviti se ljudima, bla bla bla, rond, rond, kreeevelj…? E. Pa, novi semestar mi je pružio savršen getaway jer sam, zbog rasporeda, bio ustanovio da ne mogu dolaziti uopće, osim ponedjeljkom. I to sam rekao profesoriću i nije bio presretan. HA! Zamislite, pitao me čak i je li baš moram ići na sva ta predavanja i vježbe, tj. jesu li obavezna! Molim lijepo, koja drskost. Rekao sam mu bio da mogu dolaziti ponedjeljkom i to je to.
A onda se dogodila ova novost s capoeirom i sada ne mogu dolaziti ni ponedjeljkom jer trening počinje ranije nego prije, i to čitav sat ranije. I ja njemu lijepo kažem da ne mogu dolaziti uopće, da mi je žao (moš mislit) i eto, da se nadam da ću tu i tamo uspjeti ne imati kakav praktikum pa ću moći doći i sve…
I dođe meni mail s njegovim odgovorom. Sve divno i krasno, on razumije, podržava me u svemu, zahvaljuje na surad… AHA! How yes no. Nabije mi na nos „sense of duty“, napiše mi da su se svi oni toliko morali žrtvovati da bi jedan sat mogli odraditi u ponedjeljak, da sam „ungrateful“ i „unfair“… Pita me moram li baš sad napredovati u capoeiri i mogu li to odgoditi i da on razumije da je meni capoeira zakon ali francuski je bio prije capoeire i da moram izravnati prioritete i bla, bla, bla… I onda mi još napiše da on zna da ću se predomisliti i da očekuje da se pojavim u ponedjeljak…
I onda mi je puknuo film… U poduljem mailu koji sam mu poslao sam mu lijepo objasnio da svoje prioritete i JESAM izravnao! Da mi se više ne sviđa na francuskom, da se osjećam „unhappy“ i „miserable“, da više ne vidim smisla u hrpetini nekakvih razvodnjenih satova i što svako malo hrpetina novih ljudi pristiže. Sve je to divno i krasno, kažem njemu ja, ali za mene je to malo too much. I da mi se ne sviđa što govori ljudima, što tjera neke da se rasplaču i što im govori da su mogli ići na ispit i neki drugi put, neke druge rokove, samo da bi došli na njegov jebeni francuski… Anyway, rekao sam mu da ne namjeravam doći u ponedjeljak NITI da namjeravam odbiti prijelaz u srednju grupu na treningu, te da na francuski, očito, više i neću dolaziti.
Nisam bio bezobrazan, nisam bio nekulturan ili prost, lijepo sam mu napisao da mi se više ne sviđa i točka. Očekujem veoma bezobrazan, nekulturan i prost odgovor. Isto kao što sam znao da će spomenuti riječi „ungrateful“ i „unfair“ u svom prvom odgovoru. On kuka kako se strašno žrtvovao i ponekad odgađao raznorazne stvari za nas. Ok… Dio toga je plaćen, dio nije, ja to shvaćam. Shvaćam da je dosta svoga slobodnog vremena uložio u nas, no i ja sam! Milijun puta do sada sam otišao na taj francuski, a radilo mi se sto drugih stvari, pa makar to bilo i ležanje doma s M. na kauču i gledanje kakvog jeftinog, polukvalitetnog filma! Milijun puta mi se nije dalo ići, osamsto tisuća puta sam žrtvovao svoje slobodno vrijeme za njegove hirove, bezvezne, neplodonosne sate i hrpetinu vremena sam utrošio na slušanje njegovih propovijedi o tome kako smo svi mi samo dječica koja nisu upoznala strahote velikog, nemilosrdnog svijeta. Ma, nabijem ga na presvijetlog!
Anyway, ne da mi se više trošiti ATP na njega, eto ga tamo. Sad ću barem biti veseo, jedan uteg manje na vratu, imat ću više vremena, više vremena za M. iza sebe, jeeeeej…. :D Kao jučer. Jučer mi je bilo savršeno. Bio sam kod M., igrali smo jamb, gledali film (kojeg moram pogledati do kraja), njegova mama je pekla ribu i skuhala nam blitvu… Savršeno… Ako izuzmemo njegovu mamu, mogli smo tako i do sada i često ali NE, jer je Medo imao fucking francuski...
Tht bottom line is… Francuski me činio nesretnim. Odjebao sam ga, a profesorić mi je dao jumpstart svojim mailom… Eto.
|