Zbilja nisam mogao vjerovati da dan može biti tako vedar, zanimljiv, poletan i pinky ako doručkuješ! A jutros sam doručkovao :))
Lijepo se osvijestio oko šest sati, srušio se s wc školjke dvije minute poslije i oteturao u dnevni gdje sam s radošću ustanovio da sam još sinoć napravio nešto što nisam valjda od drugog srednje, a to je da sam spremio sve za „školu“ večer prije i da ne moram manično roviti po ladicama i tražiti sav taj silan pribor koji mi za praktikum treba: pinceta, igla, žileti… Kao da idem nekoga mučit i zatuć.
Stvarno nemam običaj pakirati se za faks/putovanja/bilošto puno ranije jer me uvijek proganja feeling da sam nešto zaboravio ili mi nešto iz spakiranog zatreba prije nego odem i onda to izvadim i više ne vratim. Zato se pakiram netom prije ali opet dovoljno rano da ne izazivam opću paniku, kako kod sebe tako i kod matere.
No, dakle, ustanovio sam da je sve spakirano, samo sam trebao dozvati iz sjećanja gdje sam posijao kutu (jer, naime, nije nikla pa je shodno tome i nisam mogao pronaći neko vrijeme). A kad sam nju našao i „spunđo“ (kako to moja mati veli) u ruksak, otiđoh do frižidera i napravih si doručak! Malo ugljikohidrata, pokoja bjelančevina iz mlijeka… Sve u svemu, jedva sam se natjerao da nešto proguram kroz grlo jer mi tako rano veoma teško išta u usta ulazi, kamoli dalje od nepostojećih krajnika. Čak sam i kavu popio, što nisam napravio nikad. Rekla mi je, naime, Ulfuz da će praktikum iz sistematske botanike na koji sam se baš spremao ići biti dosadan dozlaboga pa mi je savjetovala kofeinsku podršku. I podržao sam se.
I tako ja, nadoručkovan i nakofeiniziran krenuh na faks… Bus stigao, mjesta koliko hoćeš… Dođem na glavni kolodvor, hodam do faksa i imam osjećaj kao da je cijeli grad moj… Svi nekuda jure, dostavljači dostavljaju, tete u pekarama peku i prodaju, studenti na faksove, blue collarsi na rintanje… Sunce sja, zetovci vozikaju svoje ulaštene plave tramvajiće… Ma idila, čovječe… Vrapčine se bore za kruh… Nevjerojatan osjećaj, kao da ne moram odgovarati dvije zbirke, štrebati dvije i po stranice teksta NAPAMET i pokušati napisati seminar zajedno s osobom koju sam zadnji put vidio prije Potopa.
Dođem na faks 45 minuta prerano, nanožim se na zid, pijuckam svoju drugu kavu, slušam neki kinder-tehno čisto da se uklopi u mood, uživam u činjenici što je temperatura baš po mom gustu. Dolazi kolegica koju ne podnosi i nešto drobi, pravim se da je mp3 isključen ali nije, povremeno proklimam glavom ili ispustim neodređeni zvuk. Primjećujem da je iznervirana činjenicom da nisam zamijetio njen zamotani prst koji je natukla vratima od auta pa tu činjenicu i ispravlja, meni još više svejedno nego maloprije… Davi me i želi posuditi nekoliko komada A4, pristajem na sve, samo da se makne… Stiže i Ulfuz, u daljini vlaži svoga Slumpyja…
I praktikum… Mahovine koje smo do sad već tristo puta pretresli uzduž i poprijeko te koji put ukoso… I paprat koju smo čerečili pretprošle godine isto moramo opet crtat. Ja oduševljen novim načinom pohrane crteža. Nemam više bilježnicu nego crtam na prazne A4 i onda pohranjujem u one fascikle s košuljicama… Tako ne moram brinuti hoću li u bilježnici ostaviti dovoljno mjesta ako nešto nisam navrijeme nacrtao i sl.
I prođe praktikum, pa predavanje… Ja se nažderem ko prase u SC-u za osam kuna, shvatim (valjda po xilijunti put u životu) kako je to jeftinije od žderanja doma…. I dovučem se doma, nastavim čitati „Pleme Špiljskog Medvjeda“, prekida me Ulfuz… Semmy želi znati što je to pseudoplankton, Miška interesira serial key za neki program… Pružam usluge, čitam dalje, još uvijek ne izbačen iz takta…
Bottom line je da je dan krenuo savršeno, napredovao u istom fahu i završava također tu negdje… Šteta što danas nisam stigao do teretane, osjećam se fenomenalno pročišćenim nakon takve tjelesne aktivnosti. Nevjerojatno je koliko sam neumoran kada se popnem na neku od onih sprava. Obožavam Orbitrek i dijelim ljubav prema steperu s Ulfuz. Nekidan sam sat i po vremena (sa svega 2 minute pauze) opsluživao oba stroja i spržio 1.500 kalorija i mogao sam još toliko, što je najtragičnije ali trebalo je ići doma. Vjerujem da tijelo nadoknađuje sve ove godine, epohe, eone polipoidnosti, energija jednostavno izbija iz svakog grama otopljenog sala… Ipak ne želim pretjerivati. Ali ništa me ne boli, ne osjećam umor, samo želju da odvrtim još pola sata. Također vjerujem da to ima i veze s tolikom željom da splasnem do određenih granica… Cijeli svoj život imam viškove od viška kila i ok, sad znam kako to izgleda. Odlučio sam, stoga, vidjeti kako izgleda nemati viškove višaka pa da mogu reći „bio sam na obje strane i ta i ta mi se više sviđa“ :))
Uglavnom, lijepo je sve to… I faksich, i teretanica i muzikica koju slušam dok ne moram trošiti živce na slušanje ljudova koji to ne zaslužuju… Još mi samo fali kakva živina u vidu Pixieja ili nekog pseta (iako, da imam Pixa, imao bih pseto kakvo Zagreb još nije vidio). E, da imam živinu da mi pravi društvo usred noći, da mogu nešto gnjavit, mazit, stiskat i tovit, ne bi mi trebalo ništa drugo… Ali nemam… Tko zna kad ću imati… Pa stoga moram bez toga… Mislim da me dobro ide, već sam navikao… Pa tko je vidio svaki dan privinut na sebe nešto što te voli bez obzira kakav si psihofizički? Ma to je nečuveno, za tetkice i čitav rasad mimoza! Toughen up…
|