Tog tmurnog dana dok je zrak bio natopljen neisplakanom kišom, dok je Sunce umiralo ponad Slovenije u svoj svojoj grimiznoj ljepoti, ovaj barbarin uzeo je jeftini trimer od 30 kuna kako bi se sredio za sutrašnje slikanje kod fotografa. Promatrajući svoj ponovo blago ugojen odraz u nemilosrdnom zrcalu, u prokletom mu se umu okotila stravična ideja: ako samo krene trimerom nekoliko centimetara izvan putanje, riješit će se je... Već je zaboravio kako uistinu izgleda, ispod te nediskretne obrazine, ispod mjeseci i mjeseci pažljivog zaobilaženja i prešutanih sporazuma. Ideja je bila presretna što može prerasti u djelo tako brzo! Krenuo je. Lijevo! Desno! Gore! Desno! Dolje! LIJEVO!!! Tek jedna kap krvi spustila se s lica na umivaonik, pomiješala s tankim mlazom vode i nestala u pedeset metara dubokom ponoru. Sve što je ostalo od nje bila je ta kap, a sada ni nje više nema...
I tako sam ja danas, sa samo petstotinjak poteza što trimerom, što žiletom, prekinuo devetomjesečno prijateljstvo. Prijateljstvo koje se rodilo još u Dubravi i koje tek sada, kada sam ga tako okrutno i bolno priveo kraju, mogu iskreno cijeniti u svoj njegovoj punini. Da, danas sam se zauvijek pozdravio sa svojom „the bradicom“.
Nekoliko stvari mi je prošlo umom dok sam dovršavao svoje okrutne postupke u kupaonici. Prvo što sam zamijetio je da me „the bradica“ čini mršavijim. Drugo, ustanovio sam da bez nje izgledam kao Shrek. I treće, izgledam kao prenaglo propupao (u svim smjerovima, napominjem) četrnaestogodišnjak. Uzevši u obzir ova tri saznanja, zaključio sam da ovu pogrešku više neću ponavljati.
Sad mi je žao... JAKO žao što sam bio okrutan prema svojoj „the bradici“. A baš sam je zavolio, toliko da sam isprva žiletom nježno zaobilazio njene, sada već nepostojeće, linije. Tek nakon nekog vremena shvatio sam da zaobilazim samo njezin duh; teška srca krenuo sam novim putem preko svoga lica, putem kojim nisam išao devet mjeseci. Naravno, taj čin nije prošao bez posljedica jer sada nasred brade imam krater koji je iskopao „savršeni“ Gillette Fusion s pet oštrica. E pa, svih pet je napravilo šnicel od moje brade jer se zakopalo tri milimetra pod kožu. Srećom, bio sam dovoljno priseban da se vratim natrag istim putem, priljepim komad sebe natrag i promatram ga kako sraštava na svoje prvotno mjesto. Ne moram ni napominjati koliko me poslije NIJE bolilo zalijevanje afteršejvom.
Uglavnom... Nisam sretan i jedva čekam kada će proći dovoljno vremena da se moja prijateljica (prijateljica prema kojoj sam razvio neku vrstu sick attachmenta) prestane ljutiti i naraste natrag. No shvatit će moje razloge, nadam se, morao sam napraviti ovako degutantan čin, čisto iz higijenskih razloga. Ne, nisam udomio veselu obitelj razigranih uši, niti mi se koža počela ljuštiti, jednostavno sam pomislio da bi i moja brada željela osjetiti malo kisika na sebi. Ah... Siroto moje, oprosti :(
On the bright side, barem sam se riješio brkova. Valjda pretpostavljate da nisu bili oni „djedovskog“ tipa nego diskretni... Ako se pitate zašto ih nisam ranije maknuo i ostavio samo „the bradicu“ da ukrašava moje obnoxious face, well... Citirat ću samo moju mater i reći: „Brada bez brkova kao i muškarac bez one stvari!“. Nekako mi ta rečenica nije dopuštala tako radikalan potez. No, sve u svemu, jako sam sada tužan i neću biti ponovo sretan dok ne dobijem svoju bebicu natrag.
Ne znam koliko se vama ženama ova bolesna emocionalna povezanost s tjelesnom dlakavošću može činiti zdrava kada vi svaku dlaku koja nije na tjemenu promatrate kao sjeme najgoreg zla no muškarcima i meni je to sasvim normalno :)
Ali dobro, da zaključimo. Proveo sam vikend kod Dragog doma. Velika novost je ta da je Dragi dobio novi krevet, novi KING SIZE krevet, nakon što je starog Ulfuz (aka Oxygen) tako suptilno demolirala. Ta novost je izbacila moje dotadašnje spavalno sredstvo (čitaj: polupojedenu fotelju) i ostavila mi goli pod. Sreća moja pa je Dragi zbavio jedan poljski krevet na kojem sam prvu noć spavao. Sljedeću noć spavao sam zajedno s Dragim u krevetu. To zadovoljstvo me koštalo 150 kuna. Ne pitajte... Sve što ću reći je: „Kineska hrana je zbilja ukusna“.
Myrtus i Miško, s malim zakašnjenjem, sretna vam deveta mjesečnica i sorry što sam vam je pokvario (čitaj: držao svijeću). Bilo mi je malo bed, ne zato što ste se drpali cijelo vrijeme nego zato što je to bio vaš dan :( Sljedeći put spriječi Dragog da tako nešto napravi... Inače, bilo mi je lijepo :)
I za kraj krajeva, Miško, Ulfuz, B.essa i moja malenkost imamo četvorke iz statistike. Nevjerojatno ali istinito, sutra idemo po ocjene prije nego se prof. predomisli.
P.S. šteta što sada ne postoji netko tko bi sada uživao u ovom licu... Niz i uz dlaku, glatko kao bebina rit...
|