Učahurena stvarnost
10.06.2007., nedjelja
Antipost....
Vidim da me u zadnje vrijeme fakat ide ispričavanje: oprostite svi vi koji ste skočili skokom da se bacite pod moju salavu masu, kako bi se ona dočekala na mekano... Oprostite što je post izgledao kao da si držim nož pod vratom ali valjda i meni smije ponekad puknuti film? U svakom slučaju, priklanjam se „budaletini s novom forom“, mislim da ima pravo, ovo je sve radi ispita! Tako je, slažem se... Jedva čekam kada će ispiti proći da mogu s ponosom reći da sam prevladao prokletstvo prelaska na drugu godinu (if only...). I ovim putem pozdravljam „Little Angel“, prvu osobu koju sam malo detaljnije „upoznao“ s foruma mladih HBK (iliti Hrvatske Biskupske Konferencije) i koja se, evo, oglasila... Nadam se da ćeš nastaviti dolaziti! Forum toplo preporučujem svim onim koji se ne boje priznati da vjeruju u Boga, koji žele raspravljati o Crkvi, zabavi, glazbi... Koji žele forum bez psovki i uvreda, a pun pozitivne energije, druženja, molitve i ljubavi jednih za druge Ulfuz je pričala sa mnom, doduše preko mobitela, i rekla mi par stvari... I onda nastavila dosađivati svakih pet minuta, zvavši me dok mi se mobitel nije usijao, zajedno s mojim mozgom, od svih tih elektromagnetskih valova... Znate li da su Rusi uzeli dva mobitela, nazvali jedan drugoga, postavili mobitele na stol i između njih stavili jaje sirovo? I da se jaje nakon sat vremena skuhalo? Bilo je tako fino i ukusno... A što onda, ako imam završit ko jadno i nevino pile, so be it... Bolje to nego da me skrpi tramvaj nasred Vlaške... Ko je još vidio umrijet u Vlaškoj? Danas sam opet u zenu, počistio sam sobu, složio krevet kao da ide na Kraljevsku izložbu složenih kreveta u London (ustvari, duboko sam uvjeren da Britanci to imaju, začudilo bi me protivno), prebrisao prašinu sa svih horizontalnih i inih površina na koje se ta napast hvata... Softverski očistio kompjuter, defragmentirao ga... Dobro, nisam ja nego O&O Defragmenter (odličan program, za sve one koji znaju o čemu govorim... Zlica, mislim da bi tebi on veoma ubrzao stvari...), ali pustimo semantiku... I naravno, za moju paranoičnu virtualnu mamu: učio sam bakteriologiju u nekakvim fragmentima tokom cijelog jutra i popodneva... A onda sam odlučio napisati novi post tako da sve novopridošle ljude ne dočeka ona eksplozija od prošlog puta... Hvala svima na lijepim riječima (tebi spešl, Charlotte:), što ste reagirali tako da ste mi izrigali koncentriranu HCl u facu, tako treba! Ako opet nešto slično ponovim, slobodno me opet poklopite po ušima... Danas sam promatrao dječicu kako se igraju pod mojim prozorom... Nacrtali su si onu školicu na asfaltu i bacali kamenje... I prepirali se svaki put kada bi se nekome komadić krede kojim su igrali raspuknuo, uvijek je onaj komad koji bi se dočekao na pravi broj bio važeći! I promatrao sam kako se izmišljaju pravila „u hodu“, kako bi kome kada odgovaralo... Pokušao sam se sjetiti kada sam posljednji put ja igrao školicu... Ne mogu se sjetiti... To mi je bila veoma zanimljiva igra jer je puno nas moglo igrati. Puno zanimljivija od lovice, jer mi se nikad nije trčalo...niti mi se da nas trči... A ne mogu se sjetiti... To me ljuti... Zaboravljam svoje djetinjstvo... Sva ona večerja kada sam bio u dvorištu zgrada, s buljukom ostale djece, kada smo se igrali svega i svačega.... Škatule-batule... Uopće ne znam odakle taj naziv, tko je izmislio tu igru niti kako je do nas došla... Mislim da je sišla s Postranja dolje u valu... Radilo se o tome da netko zatvori oči i kaže: „Škatule-batule, pretvorite se u (npr.) fotelju“. I svi ostali bi se pretvorili u fotelje.. Onda bi taj netko koji je naredio metamorfozu, sjeo u svaku fotelju i odabrao najbolju... Onda je pobjednik ustao i rekao svoje... Npr. kip. Nije nikad bilo pobjednika, uvijek su svi bili najbolji... Podsjeća me na američku igru „Simon says“. A pravljenje logora u brdašcu poviše zgrada? Organiziranje klanova po logorima? A tek konstantna prepiranja nas „Srebrenaša“ (iz kompleksa zgrada u Srebrenom) i „Kuparana“ (iz vojnih zgrada u Kuparima), zatim „Kameni ratovi“ koji su se događali u pravilu jednom tjedno? Mi ih nismo podnosili jer su bili tako retardirani i imali glupe face (tada još nisam poznavao tebe, Helga, ok?:)) ... A tadašnji moj „najbolji“ prijatelj, za kojeg sam mislio da će me pozdraviti kad me vidi na ulici poslije u životu i za kojeg sam se prevario, Vicko, preselio se iz naših zgrada u kuparske... Ali ostao je vjeran nama, bio je naš špijun... Jedamput smo se posvađali on i ja i onda je prešao na njihovu stranu... Šteta... Voljeli smo ga jer je bio dovoljno glup da otrči naprijed prema neprijatelju, na prvoj crti bojišnice, nikad ne bi skužio da smo se svi mi sakrili i da sam trči... Svaki put bi pao na istu foru... Nikad nisam zaradio kamen... A pogodio sam i previše puta:)) A gdje su tek igranja raznoraznih serija i filmova? Jedno vrijeme smo svi bili Ninja kornjače! Bilo nas je masu pa smo onda izmišljali imena i pojase... Ja sam imao narančasti, mislim... Samo se sjećam da je „šareni pojas“ bio kazna za one koji su se oglušili o zapovijedi, ne sjećam se tko je bio ona štakorčina više... Nisam nikad zaradio šareni pojas... Onda smo se igrali „Baywatcha“, posebno ljeti... Tad su baš došle u prodaju one plutače, „original“ kakve su imali oni u seriji! Koliki je to bio hit! Sjećam se da sam ja bio „Matt Brody“, onaj hunky lik u kojeg je C.J. (Pamela) bila zaljubljena... No dobro, onda je „zaljubljena“ u pola Holywooda.... Zatim my favourite... Igranje „Star Treka“... To mi je bilo najdraže jer sam trekkie u duši... Ali ne onakav trekkie koji će si rezati uši da izgleda kao Spock (ako mene pitate to je tako debilan lik ali neka...) ili ne razlikovati stvarnost od fikcije... No sviđalo mi se američko utopijsko viđenje budućnosti... I sva ona savršena tehnologija... Nitko nije bio toliko u tome, pa bismo se uvijek kratko igrali toga... Ali bijah sretan... Ja sam bio „Chakotay“... Sviđala mi se njegova tetovaža... To se sve događalo dok sam bio u osnovnoj... A srednja? Kao da je netko iščupao utikač iz struje, jednostavno sam se ugasio... Hm... Zapravo, nisam se ugasio nego zapalio, skoro doslovno... Prijatelj moj Marko (koji je stariji par godina od mene) i ja smo (zajedno s pridruženim članovima ekipe) gotovo svakodnevno odlazili u ratom razoreni kompleks praonica koje su pripadale još uvijek razorenom hotelu „Orlando“ i palili sve što se zapaliti dalo... Bilo je tamo gomilu papira i plastike... Jednom je skoro brdo stradalo kada sam se igrao sa šibicama pored ogromne stijene obrasle u sasušenu travu... Hehe...Ne znam zašto nas je piromanija držala ali bilo je zanimljivo... Pogotovo potezati se po onim ogromnim bojlerima, po apokaliptičnom krajoliku, onim željeznim ljestvama koje vode u Boga doma negdje u visinu... Pomicati zahrđale poluge i pritiskati pocrnjele tipke, gledajući imaginarne turbine kako se pokreću... Sad kada pomislim koliko je Clostridium tetani tamo vrebalo, uhvati me muka... Tada mi to nije bilo bitno.... Bila je tu i Marina... Cura u koju sam, evo priznajem iako sam rekao da nisam nikad bio zaljubljen, bio malkice zaljubljen... Pitala me jednom jesam li zaljubljen u nju... Rekao sam da ne znam, bilo me je sram... A držala me za ruku tada i bilo mi je savršeno... Sutradan, kada sam joj htio reći da jesam, vidio sam je kako hoda zagrljena s jednim tipom iz Splita, Hrvojem... I otad više nisam padao na te fore namigivanja i zavođenja jer sam vjerovao da će sutradan sve biti kao i s tim Hrvojem... Evo, tek sada sam se nje sjetio, nakon toliko godina... Pitaj Boga gdje je to sve čučalo, u kakvom ponoru moje podsvijesti... A kada je Marko završio školu, ja sam se povukao u osamu svoje sobe u stanu od četrdeset kvadrata, i nisam izlazio osim u školu, kod tetke, kod babe i EVENTUALNO jedan do dva puta mjesečno u grad na pizzu s frendicama... On mi nije bio neki frend... Mislim bio mi je prijatelj, i bili smo si super, i sad kada se vidimo jednom sto godina, pozdravimo se, popričamo, zezamo... Ali on mi nije onaj tip prijatelja kojem mogu reći sve... Meni se jednostavno nije izlazilo vani, počeo sam shvaćati mnoge stvari... Kada ste dovoljno vremena sami sa sobom, dosadno vam je pa razmišljate... A sada se moj život vrti tristo posto brže... Sve ono što je bilo u latentnom stanju sada se probudilo i gladno je! Ne mogu sve stići nahraniti jer vječito nešto pijuče i traži još...Mnogo je staronovih zbunjujućih osjećaja i problema o kojima nisam ni sanjao da ću ih imati... Nikakvi veliki problemi ali meni su veliki poput Himalaje... Gdje su ona dječja vremena kada je najvažnije bilo nabrzinu pojesti objed, kriknuti „mama, idem VANI“, zalupiti vratima i ne obazirati se na kućni red i što stara Halima vrišti s prozora, ili što (odavno pokojna) teta Cvijeta (zvana Žmigavac jer joj je vječito titralo jedno oko) gađa s balkona mjendulima... Branila se poslije da nam je samo bacala da jedemo...A dobro gađa, stari vrag... A teta Katica, za koji je Marko govorio da se sunča po cijele dane na balkonu jer skuplja kalcij... A kada je Marina zafrljačila svoju šlapu s noge koja je odletjela doktoru Asimu kroz prozor u juhu, kad nas je on jednu večer ganjao nožem i u kapici za spavanje jer mu nismo dali mira? Hehehehe... Kada smo Marko i ja jednom ispisali ČITAVO dvorište kredom pa su se noblesi iz E ulaza bunili kako unose kredu u kuću pa smo morali ribati i prati dvorište do kasno u noć? Kad me je stari Kadrija potezao za uši jer je mene jedinog uspio uhvatiti (troma masa * trenje = failure to escape) i kada je moja mati izlećela i ispičkarala ga, otad se samo uljudno javlja... Ne znam ni je li živ više... Tako davno bijahu svi ti događaji... Ne mogu vjerovati da sada actually razmišljam o osnivanju obitelji, o očuvanju prijateljstva i o vražjih ispitima na nekom PMF-u za kojeg prije par godina nisam ni znao a sad mi je drugi dom! Što se događa s čovjekom da u jednoj fazi svoga života naglo postane samosvijestan, odlučan u nekim stvarima, čvrst kao stijena u stavovima, zaboravlja se igrati i smijati, glupo mu je proći smiješno obučen ulicom, strah ga je pustiti suzu, boji se neuspjeha, zaboravlja se zabavljati zdravo i nevino poput djeteta... Zašto ne možemo zadržati ono dječje u sebi i biti iskreni i jednostavni poput njih? Zašto moramo zakomplicirati stvari koje se ne daju zakomplicirati? Odlazili smo u crkvu s roditeljima i bojali smo se čak i pomisliti nešto grubo dok smo u crkvi, očekivali smo Božju munju ili nešto slično... A kada počnemo odrastati i odlučivati o sebi, tako nas malo mladih ostane vjerno vjeri svojih roditelja... Mislimo da možemo bolje i drukčije? Zašto mijenjati ono što uspijeva? Gle, upravo sam ovim demantirao čitav svoj prijašnji post, jel da? Bolje da stanem, da me opet ne razapinjete... Idem se otuširati, moram..., ne, ŽELIM na misu... Moram Mu zahvaliti na par stvari... Ostajte mi dobro i blagoslovljeno! P.S: Charlotte ja sam za da riješimo problem nepoznavanja... Kad god budeš htjela... :))) Sutra, prekosutra, za godinu dana... :) Ili da pustim da prođe malo vremena... Još par desetaka postova i poznavat ćeš me u dušu.... :) |