Jeste vi za doniranje sperme?
Naravno da ne kužite, jel da? E pa, ovako su stvari curile...
Došo ja danas u grad kako bi se našao sa svojim dragim jer ne možemo jedan bez drugog, kao da se nismo vidjeli mjesecima, a ne jučer. Poslije nam se trebala pridružit i Žutoperka ali dok je ona stigla, mi smo odlučili poći u SC da nešto prezalogajimo jer smo, blago rečeno, umirali od gladi! I idemo mi prema tamo, dođemo ispred SC-a i iznenada nas zaskoči neka oniža mlada žena. Dok sam se snašao i vidio da tip koji je prati drži kameru, bilo je gotovo; već mi je zabila žuti RTL-ov mikrofon ravno u lijevu nosnicu, sve do slova R. Oči su mi zasuzile dok ga je izvlačila i namještala ga meni pod nos, ne obazirući se na slapiće slinice koji su veselo curkali.
„Dečki, može jedno pitanje?“
Moram li napominjat da je mom neustrašivom i frigidnom dragom sva snaga iznenada otišla na nenajavljeni dopust i da se lagano sakrio dok se ženska mene pripremala iznenadit nekim teškim, ubitačnim pitanjem na koje ću godinama smišljat odgovor. A bila je simpatična, vrckava, sad mi ju je žao...
„Biste li vi donirali spermu?“, pita ona mene bez ikakve predigre.
„Da, zašto ne“, odgovorih ja bezbrižno i nonšalantno, s potpuno nezainteresiranim izrazom na faci.
„???“
Ženska je doslovno ostala bez teksta. Uspio sam natjerat RTL-ovu reporterku da zanijemi jer se očito nije nadala da ću tako ispalit ko grom iz vedra neba. Vjerojatno je mislila da ću se posramit, da će mi biti neugodno, da ću izvalit neku smiješnu glupost... Pa, da je naletila na mene s tim pitanjem prije otprilike pet mjeseci, vjerojatno bi joj se ostvarila predviđanja. Ali sada... Nažalost, naletila je na krivu budalu.
I ništa, valjda nije znala što bi rekla, samo je pogledala tipa s kojim je bila, on je slegnuo ramenima, ugasio kameru i maknuli su se. Miško je čitavim putem unutra umirao od smijeha; presavio se napola i tresao kao da ga drma trideset i jedan infarkt odjednom. Ja ga samo gledah pogledom „koji ti je čovječe“.
„Pa kako si joj mogao to reć, jesi ti...“
„Kakvo pitanje, takav i odgovor.“
„Pa to će bit garant u Eksplozivu ili u nečemu, pogotovo kad tvoj kometar traje svega 4 sekunde, pomrijet će pola države od smijeha!“
„Like I care. I znaš, sviđa mi se iznošenje svog mišljenja na nacionalnoj TV, odsada više ne bježim od kamera, nek me intervjuiraju, požalit će...“
Ušli smo u SC i uzeli žderat ali bilo bi bolje da nismo jer je hrana danas na brzoj liniji bila neizrecivo loša. Reče Miško da su njegove patate imale okus po smeću. Ja ga, men kai, nisam pitao odakle on zna kakav je okus smeća jer sam se davio s punjenim pilećim odreskom koji je uporno odbijao kliznut niz grlo, iako sam ga podmazao obilatim količinama premasne majoneze. Čak ni tri deca Hlapićevog soka nije pomoglo u proćerivanju upornog pileta. Iza toga skoro sam progutao pantaruo kad je Miško odjednom pljunuo zalogaj, pročakao po njemu i izvukao neku crnu malu dlaku.
„Shit, pogledaj ovo, mora da su promijenili kuhara!“, reče on zgađeno.
„Što, stari kuhar je imo blond dlake?“, odvratih i načeh drugi sok.
„Ma idi ti u cenzuru, znaš!“, (ne psuje čovjek, pa...).
Obojica smo vratili pladnjeve s pola toga na njima, nekako nas je prošla volja za jelom otkad smo saznali da brza linija ima nekog novog, tamnodlakog kuhara. Na putu prema vani gledali smo ima li one jadne RTL-ovke negdje ali nije je bilo, vjerojatno se nakon mog komentara otišla negdje opit. Šteta, bio sam taman raspoložen za novu rundu glupavih pitanja.
I tako smo nas dvojica još malo lunjali gradom čekajući Žutoperku koja je obavljala neke poslove sa svojom tetom. Ja se opet zajebah pa pustih dragog da bira kafić u koji ćemo smjestit svoje pozadine. Budući da smo bili na Cvjetnom, ode on u VIP cafe tamo, sjedne i naruči cedevitu. Po drugi put se zajebah kad rekoh da ga ja častim, prije nego sam vidio račun. Jer jebena cedevita tamo košta 12 KUNA! Unfuckingbelivable! Lako da i ja nisam naručio isto sranje! Ali neka, sve za moju ljubav...
Stigla je i Ž koja je bila u ogromnom kurcu pa smo se malo „prepirali“, pokušavali tješit, nasmijavali, „lajali“ jedno na drugo... Ne znam točno, ne želim ništa pisat što Ž neće prije odobrit (i time NE MISLIM da si diktatorica nego samo pazim na tvoju intimu, ok?). Iako moram priznat da je bilo dosta mučaljivo jer nismo znali što joj je.
Uskoro se dogodio razlaz jer „treba se učit“ ali prava stvar je ta da smo se htjeli riješit Miška kako bi mu kupili poklon za rođendan. Da skratim priču, reći ću samo da neću ništa reći jer se on možda baš danas odluči pogledati moj blog (znam da je to u istom rangu kao i pretpostavka da ću ja do sutra naučiti letjeti ali šansa ipak postoji [za njegov posjet blogu, je li] pa neću lajat previše)...
Tako, idem sad, gledam Navy CIS. Ona ženska je razlog zbog kojeg to gledam. Ona i to što je serija super. Mislim na Pauley Perrette, Abby. TA ženska je jednostavno fenomenalna! Hot, kinky, smart, morbid... Magistrirala žena sociologiju i kriminologiju ako se ne varam, piše pjesme, pjeva... Ma zakon! Evo je opet, cee jaa!
P.S. Žutoperče, budi dobre volje, čitav svijet se deprimira kad nam se ne smiješ! Zbog sebe probaj poradit na živcima, nemoj neke stvari tako osobno shvaćat... Ne znam što govorim, nemoj me zatuć kad me vidiš sutra, ok? Pusek!
|