Učahurena stvarnost
11.12.2006., ponedjeljak
Happiness
|
Hvala od srca svim mojim novim i starim blog-frendovima koji me lijepim riječima i sarkazmom kojeg cijenim izmamiše iz nekog beda u koji upadoh! Hvala. A vama ljenguzama starim koji me ne jebete ni pet posto dam roge! Gdje ste sad, when I need you? Ma šalim se, znam ja da imate i svojih briga, još vam samo falim ja sa svojim glupostima:) Ali eto, bolje mi je i da pokažem koliko mi je bolje odlučih ovaj post posvetiti Nessi, Zlici i Ima je...nema je. A njih ima. I ovog posta ima i u njemu je sve ono što me čini sretnim Evo: PREDIVAN osjećaj mlako-hladnog tuša u ponoć, milijuni kapljica vode koje osvježavaju bolje od ičega, predivan osjećaj kada stojite pod tim iglicama petnaest minuta iako vas, kao budućeg biologa i znanstvenika, peče savjest zbog bespotrebnog rasipanja pitke vode. Želite da posjedujete svu vodu svijeta i da samo možete stajati dok ona pljušti po vama u beskonačnost... LJEPOTA kiše koja se slijeva niz prozor dok vi u sobi čitate dobru knjigu koju ne možete pustiti iz ruku. Ne kaže se uzalud da je kišno popodne najbolje za čitanje! Predivan zvuk kapi kiše koje lupkaju po prozoru i zovu vas van. I ostavljate knjigu i izlazite, puštate da kiša po licu miluje vas i uživate u mirisu ozona i svježine koji dolaze u valovima nakon što kiša smiri se... OBOŽAVAM jesen i požutjelo lišće koje mirno pada po vama dok razmišljate o prolaznosti života (ili o gerontoplastima, kao i ja ponekad:), pitate se što li list osjeća dok polagano lebdi prema svršetku i poželite da i vi odete tako mirno na kraju svog životnog puta... UŽIVAM u dugim šetnjama gradom dok u ušima svira mi sjetni blues, osjećaj da činim nešto korisno za svoje tijelo, biram ulice s mnogo zelenila i izbjegavam tramvaje i bezlične gomile, prepuštam se toku misli koje me vode sve do moga Grada i do ljepota koje ću uskoro opet vidjeti... ŽELIM i dalje postove pisati i nasmijavati ljude oko sebe, vidjeti ili zamisliti lica sretna. Volim osjećaj da sam nekome uljepšao dan ili da sam barem izmamio smješak na neke usne tužne. Uživam dok pišem duge mailove prijateljima i cijenim što mi se povjeravaju u svojim problemima, nema ništa ljepše od spoznaje da ti osoba neka toliko vjeruje... VOLIM svoje dvije mačke koje mi nedostaju mnogo. I danas pustim suzu za trećom koja najdraža bila mi je i koja je tako nepravedno umrla. Volim sve životinje i ništa ne želim ubiti ako ne moram i nadam se da će asistenti poštovati takav stav na drugoj godini... VOLIM i NJU, njene velike, smeđe, mačje oči i njen čudni mali nosić i način na koji se kreće. Uživam dok priča, gledam pokret usana ljupkih, gledam kosu smeđu. Obožavam kad dotakne me i kad nasloni glavu svoju na moje rame u autobusu il autu, kad pogleda me srce načas stane mi...  JOŠ mnogo toga ima al` dalje ne bih, nek ostane na ovome. Ovim jingom želim popraviti onaj nesretni jang od prošlog posta. Mislim da je ovo najvedrije i najneperverznije što ikad napisah. Slijedeći put ću opet po starom, znam se, ali barem znam da sam sposoban i za nešto sentimentalno. Eh... |