Učahurena stvarnost
24.03.2006., petak
O mačketini ili zašto sam danas sretan
Za početak, isprika: Ispričavam se Langolijeru aka Trakavici aka Svežderu ako sam je na bilo koji način uvrijedio sadržajem nekidašnjeg posta. Lang-Tra-Sve, oprosti ali ti FAKAT jedeš ko manijak (tome svjedoči to da je na kraju današnjeg dana bilo lakše donijeti koš do klupe nego pokupiti sve moguće omote i papire i odšlepati ih do koša). Samo ti jedi, u hrani je spas. Mene samo fascinira tvoj metabolizam. Pojedeš dva sendviča, jafu, vreću bombona, bananka i popiješ sok (skoro svaki dan) i uspijevaš ostat vitka. Ja stavim u sebe mrvu kruha i već mi se poveća opseg struka za tri metra. Well, it`s all in genes....Danas sam sretan. Izrazito. Škola je trajala samo do 11 i 40 zbog eu kviza. Ko kaže da Europa nije korisna? Barem nismo morali čamit do dva. Malo me sneveselila Brodska Sirena koja je tulila punih pola sata o Kantu i nekim imperativima, dužnostima i, naravno, Nepokrenutom Pokretaču tj. Bogu. Zašto mi to moramo učit, uopće? Mislim, svaki filozof kojeg smo do danas spomenuli je reko kako čovjek ima misaoni i tjelesni dio, da je Bog sve pokrenuo i da mi imamo dužnost pomagati. Čovječe, kako dinamičan studij, tako bi volio upoznat nekog ko je osto normalan nakon toga. Ali žao mi je Brodske Sirene, ona se dere iz petnih žila da nas nadglasa a mi je ne jebemo ni pet posto. Na kraju sata bude tako tužna (i promukla ,...i s manijakalnim sjajem u očima. Dajem glavu da će nas potrovat sve do kraja godine.). I još me nešto sneveselilo. Don Johnny i njegovo poimanje svijeta. Nisam mu dopustio da jučer pročita moj sastav na temu neke od postaja križnog puta pa je on brže-bolje pročito nakon sata i danas diplio o Paklu (u kojeg ja ne vjerujem, što sam i napiso). Odma je zasuo razred podacima iz Biblije i Isusovih propovijedi o Paklu. Naravno, pa on je svećenik, čime će se drugo branit nego onim što mu je Crkva stavila u mozak. Mislim da nema popa koji može mislit isključivo svojom glavom. Mene to živcira. Ja vjerujem u Boga, sve ono što nam Biblija kaže (pa čak i u neku verziju pakla; ne onu s velikim kotlom i gladnim vrazima koji te ubadaju u guzicu da vide jesi li se skuho) ali se vječito kačim s popovima oko Crkve kao institucije i stvari čime se ne bi trebali bavit jer ne trebaju ubadat nos u svačije posle. Ali neću više o tome. I sam sebi idem na živce. Još uvijek sam sretan. Sretan jer je petak. Jer je vikend. Jer sam još 7 dana bliži deadlineu a nisam ni prstom mako da napišem barem naslovnu stranu maturalnog (zbog toga baš i nisam sretan ali neću si kvarit dva i po dana slobode s tom tako nevažnom sitnicom). Evo svečano obećajem da ću ovaj vikend učinit NEŠTO vezano za maturalni (pa makar to bila i prva stranica). Ima samo jedna sitnica koja mi je digla tlak čim sam ušo u stan. Moja prastara mačketina Lady koju inače obožavam ali danas bi je najradije iz topa ispalio. Inače je veoma razmažena, mora žderat skupa s nama (skoro pa za stolom), brojit nam zalogaje i kukat ko Luda Mare kad joj ništa ne damo. Problem je u tome što joj je već 14 godina, ispali su joj skoro svi veći i jači zubi (mogli bi joj kupit dentijeru :) i totalno je ispalila glavom. Budi se skoro svakih petnes minuta i hoće jest. Naravno, nešto svježe i ravno iz vrećice (to zna, kurvetina). Uopće se ne obazire na planinčicu od stare hrane pokraj sudopera koja na kraju dana naraste veća od mene. Ako je mislite ignorirat, požalite jer onda počne grist za noge, lovit ruke, naricat i distonavat. Lakše joj je uturit nešto u gubicu nego je trpit. Danas je stoput nešto htjela jest, pa je onda hodala po svim mogućim stolovima, visila kroz prozor pa smo je morali spašavat (jer ima u njoj 20 kila i bole je kosti pa je svaki pad preko 20 cm visine smrtonosan), lovila imaginarne miševe, bacala se ko luda po noge, grizla laktove svima za objedom.... Kao da živite s išumjehalom babom od 90 godina. Najgora je kad se hoće mazit. Dođe ti u krilo i počne mečit šapama (a imajte na umu da je mišići više ne služe dobro i ne može uvuć žilete od kandža) po nogama i svaki put ko za inat potrefi arteriju na bedri i onda ostane stajat na njoj tri sata. I dok mi noga lagano žuti, zeleni, plavi, modri, ljubičasti ona škilji u mene i prede. Govno bezobrazno. Stat ću ja njoj na žilu da vidi kako je to. A možda i neću, tata ju je izgazio stoput, dvaput je slučajno zatvorio u kauč na razvlačenje (od tada bježi ko đavo od križa kad čuje škljocaj kauča). I,..... eto znao sam . Glođe mi koljeno, hoće žderat. Idem je našopat prije nego me zagrize. Stavit ću njenu sliku i nadat se da ovaj put NEĆE SVE POĆ U MATERINU ko juče. The end |