male misli s ove i s one strane

Danas sam šetala po kiši i bilo mi je tako ugodno. Jednostavno sam pustila da mi spere misli, neke osjećaje. Doista me nije smetalo što su mi traperice mokre do koljena i kaj mi se po rukavu cijedi voda. Volim vodu. Volim biti u njenoj blizini. Volim ju mirisati, slušati, osjećati. A misli sam samo pustila da prolaze kroz mene. Vikend je prošao više-manje u odmaranju i analizi svega što se dogadja na poslu. U subotu sam cijeli dan bila na kupanju i na kraju dana sam se osjećala kao da je netko skinuo veliki teret sa mene, a opet potpuno iscrpljena, zaspala sam i spavala 10 sati. Voda me liječi.
Zbog svega što mi se događa razmišljam o kriterijima u životu. Koliko su visoki ili niski. Moji su visoki, i to posebno oni prema meni. Od sebe očekujem puno, i dajem puno. Problem se javi kada shvatim da masa ljudi to uopće ne razumije i ne cijeni. I pitam se je li baš sve za svakoga. Gdje je granica? Gdje prestajemo biti dobri samaritanci a postajemo sebični? Činjenica je da svi ne mogu sve prepoznati. Činjenica je da masa ne cijeni kvalitetu, nije joj često ni bitna. Stalno mi se iznova u glavi javlja ona uzrečica iz Biblije; "Ne bacaj bisere pred svinje!" Svinje to neće znati razlikovati od običnog kukuruza i proždrijet će te bisere, i živo će im se fućkati koliko su oni vrijedni i rijetki.
Postavljam si pitanje gdje je granica nečije izdržljivosti, kada je potrebno reći ne i prestati trpjeti' O, ja mogu jako puno trpjeti. Istrenirala me mama kroz cijelo moje djetinjstvo i mladost. Ali ne želim ovdje pisati o emocionalnom zlostavljanju iz djetinjstva jer se ne želim toga prisjećati. Želim samo reći da mogu trpjeti i da nisam sigurna kada treba reći NE, DOSTA JE! Mogu trpjeti ali ne izlazim bez posljedica. Moje migrene, alergije, upala vratnih mišića usljed grčenja i zapadanje u depresije posljedica su svega toga. A sada ponovno, nakon dugo vremena ne mogu bez Persena, znoje mi se dlanovi i lupa mi srce.
Što reći? Sve ima svoju cijenu, to znam Samo je li svaka cijena vrijedna plaćanja?
Taman kada sam pomislila da je nevjerojatno to da sam konačno u životu dobila ogromnu sreću, u obliku Njega, život se nekako pobrinuo da me barem djelomično vrati u agoniju u kojoj sam do nedavno živjela.
Sada sam samo tiha, čekam, osluškujem i razmišljam. Plan ne postoji. Ponašat ću se prema osjećaju. Samo osjećam da sam puno jača sada nego prije. Imam Njega uz sebe. Ljubav mi daje neopisivu snagu.
I par divnih ljudi. Pa i nekih ovdje s bloga. Danas sam opet čitala meni najdraži blog ikad, djevojku koju nisam nikada vidjela, ali osjećam ju tako bliskom! Blu_morning hvala ti što si sebe podijelila i samnom :))) Volim tvoj blog, osjećam se ko da sam doma kada ga čitam :))

Volim i vas sve koji ste na trenutak uplovili u moj život i zauvijek u njemu ostavili trag :))

pusa!

Već sam pisala o problemima koje imam na poslu, s obzirom da nisam pronašla drugi odlučila sam trpjeti postojeće stanje najbolje što mogu, čak sam mislila da pretjerujem u svome živciranju oko istog, mislila sam si da sam možda i razmažena. No, stvari se nisu promijenile na bolje, danas se samo dogodilo nešto što je potvrdilo moje najcrnje sumnje. Jedna od dvije šefice koje su tu, ne ona koja me maltretirala nego ona druga, bolja, mi je danas sve rekla. Rekla mi je da se priča o meni kako nakon dvije godine provedene ovdje ja niš ne znam, kak me se namjerno j... u mozak i svim silama pokušava natjerati na to da dam otkaz, rekla mi je da su određene osobe koje su me trebale nešto naučiti i pokazati mi, rekle da neće, nek se sama snalazim. A situacija je takva da me se sada trenutno totalno ignorira i ponaša se prema meni kao da ne postojim. Svaki dan uredno dođem u svoju sobicu na kraju hodnika i odsjedim svih osam sati sama s kompjuterom unutra, nitko mi vrata ne otvori, nitko nit ne pita gdje sam i što radim, ne daju mi nikakav posao jer već znaju da ga neću dobro napraviti. I tako ja, kao po kazni dođem svaki dan i odrobijam svoju satnicu u svojoj ćelijici. Tu i tamo kada odem na wc ili po vodu vidim pokoji podsmjeh na njihovim licima. I tako to ide...
Jedino što mi je ova žena danas rekla, a pozitivno je da su svi rekli da nikada ništa nisam odbila raditi i da pokazujem interes i želju... Dijagnoza bi valjda bila - glupa ali marljiva....
Zanimljivo je to da sam prije nego kaj sam ovdje počela raditi radila u dvije firme, i to privatne i bili su više nego zadovoljni samnom. Iz zadnje su me jedva pustili da odem.
Čak ni ne znam kako se postaviti u ovakvoj situaciji. Znam samo da su mi živci sve tanji, i tanji, i tanji...




[I]People Ain't No Good Nick Cave[/I]





People just ain't no good
I think that's welll understood
You can see it everywhere you look
People just ain't no good

We were married under cherry trees
Under blossom we made pour vows
All the blossoms come sailing down
Through the streets and through the playgrounds

The sun would stream on the sheets
Awoken by the morning bird
We'd buy the Sunday newspapers
And never read a single word

People they ain't no good
People they ain't no good
People they ain't no good

Seasons came, Seasons went
The winter stripped the blossoms bare
A different tree now lines the streets
Shaking its fists in the air
The winter slammed us like a fist
The windows rattling in the gales
To which she drew the curtains
Made out of her wedding veils

People they ain't no good
People they ain't no good
People they ain't no good at all

To our love send a dozen white lilies
To our love send a coffin of wood
To our love let aal the pink-eyed pigeons coo
That people they just ain't no good
To our love send back all the letters
To our love a valentine of blood
To our love let all the jilted lovers cry
That people they just ain't no good

It ain't that in their hearts they're bad
They can comfort you, some even try
They nurse you when you're ill of health
They bury you when you go and die
It ain't that in their hearts they're bad
They'd stick by you if they could
But that's just bullshit
People just ain't no good

People they ain't no good
People they ain't no good
People they ain't no good
People they ain't no good at all

-----------------------------------

Ne, nebum vam danas pisala o najbedastijem prazniku na svijetu, ni tko je kome zašto i kako, ni čiji je veći, a koja bolje...neeeee Eto jedna priča čisto iz naroda. Puno blogera je već imalo takvu sličnu temu na svojim blogovima. Prvo tekst koji prenosim sa večernji list portala, a onda nešto mojih rečenica ispod






NAVIKE Neobična molba medicinskog osoblja ambulante u Prečkom
Pacijenti, operite se!
Autor Tea ROMIĆ





U zdravstvenoj stanici Prečko na vratima jedne od ambulanta opće medicine stoji natpis kojim se mole pacijenti da se prije dolaska u ambulantu operu te da dođu uredni i čisti.
Molbu je u svoje i u ime liječnice prije dvije godine napisala medicinska sestra Snježana Franjić, ali, kaže, upravo oni kojima je upućena prave se kao da je ne vide iako ih lupi po nosu prije nego što kroče u ambulantu.

Bio je to krajnji potez. Iako nekima na prvi pogled to može izgledati čudno ili smiješno, ja to smatram tragičnim. Nakon odlaska nekih pacijenata iz ambulante, zbog nepodnošljiva smrada moram otvoriti i prozor i vrata te na neko vrijeme napustiti prostoriju objašnjava medicinska sestra Snježana Franjić koja radi u ambulanti dr. Marije Borković Šaško.

Čak je i moja pokojna baka koja je završila samo pučku školu znala da se prije odlaska k liječniku treba oprati i za njega je imala posebnu odjeću. Ako ljudi ne poštuju sebe, mogu poštovati barem nas kao ustanovu rekla je sestra Snježana, a dr. Marija Borković Šaško pozvala nas je da ostanemo u ambulanti neko vrijeme i dočekamo jednog od takvih pacijenata.

Pacijenti smrde na ustajali znoj, urin, dolaze neopranih zuba kao da su beskućnici koji se nemaju gdje oprati, žale se sestra i liječnica.




Ok, pa sad vi meni recite, kaj je to?? Zavladala neka moda ne pranja. U tramvajima zna biti nepodnošljivo, i to ujutro, i to u ponedjeljak ujutro!! A danas rijetko tko nema kupaonicu i barem sapun. A nisu ni ti sapuni i dezići tak skupi! Sjećam se da mi je mama pričala kad je išla u srednju školu dizala se u pola pet ujutro svaki dan i grijala si je vodu u loncu na peći da bi se oprala prije nego kaj je išla, jer kupaone nisu imali. I znam da je baka uvijek za posjet doktoru oblačila svoju najbolju odjeću, onu za nedjeljnu misu. Zašto se nekim ljudima problem oprati i održavati osnovnu higijenu? Zašto moraju zaudarati po znoju ili po neopranim zubima? To je znak velikog primitivizma a ne demokracije. Stvar bontona, opće kulture. Naprednog li društva u kojem liječnici moraju upozoravati pacijente da se treba prati!

Danas me boli glava, u biti sinusi, jer imam upalu već 2 tjedna i inače imam sranja sa sinusima, kronično...No da, nisam htjela o sinusima, htjela sam u biti reći da ne mogu pisati niš ozbiljnog danas.
Htjela sam vas pitati volite li vi otkačene ljude, i tko su u biti pravi opičenjaci po vama?

Za mene se u biti svi začude nakon nekog vremena, mislim, izgledam im skroz normalno, jer ne odskačem na prvu loptu ponašanjem ili izgledom ili odjećom , ali kada me ljudi malo upoznaju onda mi kažu da sam opaljena. Pokušala sam to malo sakriti ovdje na blogu, mislim, da se vidi da sam ja sasvim normalna osoba, ali u zadnje vrijeme mi sve teže ide.

Inače sam skužila da se pravi opičenjaci nikada ne prepoznaju na prvu loptu, nemaju potrebu skretati na sebe pažnju jer znaju da su ionak dovoljno bedaste kad krenu pričati i iznositi ideje :))

Tak meni npr. dođe da u punom tramvaju ujutro kada svi šute zapjevam:" O happy day, oh happy day, when Jesus come..." i već vidim našu zajedničku koreografiju, kako plješćemo rukama u žutim sjajnim haljama, a baka sa prvog stolca namješta zubalo da joj ne ispadne jer nije skužila da sensodyn to najbolje uvršćuje

ili

kad svi pobožno stojimo u pošti u redu za plaćanje računa ma svaki puta mi malo fali da krenem s jednim kazačokom, onak pravim, uz "hej,hej,hej" (hej trill, to ti znaš, tebi sam rekla)

ili

kada vidim ozbiljne, poslovne ljude koji hitaju kroz gužvu s mobitelom na uhu, onak zgelirane i upicanjene, popeglane na crtu, ne znam zakaj, ali ja bi im barem cipele različitih boja metnula, jednu crvenu a drugu žutu, nekak bi mi bili životniji ...


i tak, ma ima toga, za prvi put dosta, da se ne ispucam skroz :)))



i pjesmica za kraj (loli, ti si zaslužna kaj sam počela pjesmice pisati, ljubim te u čelo)


kad bi svi ljudi na svijetu
odlučili svoje žnjirance da spletu
i naprave mrežu u svijetu, baš najveću
i svi tad bili ko jedan
i nitko ne bi ostao žedan
jer kud bi išao jedan
tud išli bi svi
i bila bi to prava demokracija
i svi narodi postali bi jedna nacija
od žnjirancof!
la la la la la la la la

Bio je prije par dana taj krasan film na HTVu, neću sada ovdje prepričavati radnju. Oni koji su ga gledali znaju o čemu se radi, a svima drugima preporučujem da ga svakako pogledaju.
Ono što je mene najviše oduševilo je način ili stil na koji je film napravljen. Takav šarm i takva kreativnost se na žalost rijetko nalaze na svakodnevnoj tv ponudi. Prekrasne vesele boje, otkačeni likovi a ujedno obični ljudi, hrpa malih životnih sitnica koje tvore jednu cjelinu u kojoj nema lažnog glamura, estetski kirurgiranih žena, skvarcanih muškaraca, skupih auta i pucnjave.
Oduševio me film i ponovno natjerao da razmišljam o tome kakav utjecaj mediji, pogotovo televizija, imaju na nas male ljude. I kako je teško danas biti Amelie među hrpom Pamela, Britney ili Angelina...
A jesmo li sretni? Jesu li zadovoljni svojim životima ti ljudi koji su postali robovi istoga? Koliko energije i vremena se troši ganjajući te materijalne, plastične stvari bez duše. Kako se sve svodi na pokušaj dosezanja tog nekog cilja; što veće kuće, što skupljeg auta, što ljepše žene, što bogatijeg muškarca... Tko nam je skrojio te mjere po kojima moramo živjeti?
Danas djeca od 11 godina drže dijetu, curice s 13 nose sexi donje rublje...a najfascinantnije mi je što se apsolutno isto oblače i tinejđerke i njihove mame, pa mi je zapravo tužno vidjeti ženu sa zrelim licem jedne četrdesetogodišnjakinje koja je zarobljena u izgladnjelom tijelu i obučena u majicu do pupka i utegnute traperice niskog struka. Zar je sramota danas biti ženstvena žena? Zašto se ne njeguje osobnost u svijetu u kojem živimo? Zar je to sramota? Zašto je nepoželjno imati vlastito mišljenje?
Tko je osmislio jedinicu uspjeha?
I onda vidite Amelie, obučenu u haljinice u stilu 50-ih dodina prošlog stoljeća,u preslatkom stančiću isto tako retro stila kako radi kao konobarica u kvartovskoj kafeteriji i druži se s muškarcima velikih noseva, velikih trbuha i ženama kojima bore pokazuju bogatstvo proživljenog života i čije haljine naglašavaju ženstvenost oblina. I zaljubljuje se u smotanca sa opičenim hobijem koji se okolo vozika na nekom starom motorčiću. A njen svijet je tako ispunjen, tako životan, tako stvaran i šaren.
Možda se varam, ali kao da odumiru takvi životi, takvi ljudi. Još je samo ostalo par tih endemičnih vrsta koje šalju vrtne patuljke na put oko svijeta i skupljaju plosnate kamenčiće u džep da bi mogli kasnije na obližnjem jezeru bacati žabice :))
Nedajte im da izumru. Oni čuvaju dušu svijeta.
I znajte da je jako teško biti Amelie u ovakvom svijetu

Voli vas vaša A...hmmm :)) Jelek ;)