Danas sam šetala po kiši i bilo mi je tako ugodno. Jednostavno sam pustila da mi spere misli, neke osjećaje. Doista me nije smetalo što su mi traperice mokre do koljena i kaj mi se po rukavu cijedi voda. Volim vodu. Volim biti u njenoj blizini. Volim ju mirisati, slušati, osjećati. A misli sam samo pustila da prolaze kroz mene. Vikend je prošao više-manje u odmaranju i analizi svega što se dogadja na poslu. U subotu sam cijeli dan bila na kupanju i na kraju dana sam se osjećala kao da je netko skinuo veliki teret sa mene, a opet potpuno iscrpljena, zaspala sam i spavala 10 sati. Voda me liječi.
Zbog svega što mi se događa razmišljam o kriterijima u životu. Koliko su visoki ili niski. Moji su visoki, i to posebno oni prema meni. Od sebe očekujem puno, i dajem puno. Problem se javi kada shvatim da masa ljudi to uopće ne razumije i ne cijeni. I pitam se je li baš sve za svakoga. Gdje je granica? Gdje prestajemo biti dobri samaritanci a postajemo sebični? Činjenica je da svi ne mogu sve prepoznati. Činjenica je da masa ne cijeni kvalitetu, nije joj često ni bitna. Stalno mi se iznova u glavi javlja ona uzrečica iz Biblije; "Ne bacaj bisere pred svinje!" Svinje to neće znati razlikovati od običnog kukuruza i proždrijet će te bisere, i živo će im se fućkati koliko su oni vrijedni i rijetki.
Postavljam si pitanje gdje je granica nečije izdržljivosti, kada je potrebno reći ne i prestati trpjeti' O, ja mogu jako puno trpjeti. Istrenirala me mama kroz cijelo moje djetinjstvo i mladost. Ali ne želim ovdje pisati o emocionalnom zlostavljanju iz djetinjstva jer se ne želim toga prisjećati. Želim samo reći da mogu trpjeti i da nisam sigurna kada treba reći NE, DOSTA JE! Mogu trpjeti ali ne izlazim bez posljedica. Moje migrene, alergije, upala vratnih mišića usljed grčenja i zapadanje u depresije posljedica su svega toga. A sada ponovno, nakon dugo vremena ne mogu bez Persena, znoje mi se dlanovi i lupa mi srce.
Što reći? Sve ima svoju cijenu, to znam Samo je li svaka cijena vrijedna plaćanja?
Taman kada sam pomislila da je nevjerojatno to da sam konačno u životu dobila ogromnu sreću, u obliku Njega, život se nekako pobrinuo da me barem djelomično vrati u agoniju u kojoj sam do nedavno živjela.
Sada sam samo tiha, čekam, osluškujem i razmišljam. Plan ne postoji. Ponašat ću se prema osjećaju. Samo osjećam da sam puno jača sada nego prije. Imam Njega uz sebe. Ljubav mi daje neopisivu snagu.
I par divnih ljudi. Pa i nekih ovdje s bloga. Danas sam opet čitala meni najdraži blog ikad, djevojku koju nisam nikada vidjela, ali osjećam ju tako bliskom! Blu_morning hvala ti što si sebe podijelila i samnom :))) Volim tvoj blog, osjećam se ko da sam doma kada ga čitam :))
Volim i vas sve koji ste na trenutak uplovili u moj život i zauvijek u njemu ostavili trag :))