Bio je prije par dana taj krasan film na HTVu, neću sada ovdje prepričavati radnju. Oni koji su ga gledali znaju o čemu se radi, a svima drugima preporučujem da ga svakako pogledaju.
Ono što je mene najviše oduševilo je način ili stil na koji je film napravljen. Takav šarm i takva kreativnost se na žalost rijetko nalaze na svakodnevnoj tv ponudi. Prekrasne vesele boje, otkačeni likovi a ujedno obični ljudi, hrpa malih životnih sitnica koje tvore jednu cjelinu u kojoj nema lažnog glamura, estetski kirurgiranih žena, skvarcanih muškaraca, skupih auta i pucnjave.
Oduševio me film i ponovno natjerao da razmišljam o tome kakav utjecaj mediji, pogotovo televizija, imaju na nas male ljude. I kako je teško danas biti Amelie među hrpom Pamela, Britney ili Angelina...
A jesmo li sretni? Jesu li zadovoljni svojim životima ti ljudi koji su postali robovi istoga? Koliko energije i vremena se troši ganjajući te materijalne, plastične stvari bez duše. Kako se sve svodi na pokušaj dosezanja tog nekog cilja; što veće kuće, što skupljeg auta, što ljepše žene, što bogatijeg muškarca... Tko nam je skrojio te mjere po kojima moramo živjeti?
Danas djeca od 11 godina drže dijetu, curice s 13 nose sexi donje rublje...a najfascinantnije mi je što se apsolutno isto oblače i tinejđerke i njihove mame, pa mi je zapravo tužno vidjeti ženu sa zrelim licem jedne četrdesetogodišnjakinje koja je zarobljena u izgladnjelom tijelu i obučena u majicu do pupka i utegnute traperice niskog struka. Zar je sramota danas biti ženstvena žena? Zašto se ne njeguje osobnost u svijetu u kojem živimo? Zar je to sramota? Zašto je nepoželjno imati vlastito mišljenje?
Tko je osmislio jedinicu uspjeha?
I onda vidite Amelie, obučenu u haljinice u stilu 50-ih dodina prošlog stoljeća,u preslatkom stančiću isto tako retro stila kako radi kao konobarica u kvartovskoj kafeteriji i druži se s muškarcima velikih noseva, velikih trbuha i ženama kojima bore pokazuju bogatstvo proživljenog života i čije haljine naglašavaju ženstvenost oblina. I zaljubljuje se u smotanca sa opičenim hobijem koji se okolo vozika na nekom starom motorčiću. A njen svijet je tako ispunjen, tako životan, tako stvaran i šaren.
Možda se varam, ali kao da odumiru takvi životi, takvi ljudi. Još je samo ostalo par tih endemičnih vrsta koje šalju vrtne patuljke na put oko svijeta i skupljaju plosnate kamenčiće u džep da bi mogli kasnije na obližnjem jezeru bacati žabice :))
Nedajte im da izumru. Oni čuvaju dušu svijeta.
I znajte da je jako teško biti Amelie u ovakvom svijetu