male misli s ove i s one strane

petak, 05.01.2007.

Dani koje odnosi vjetar...

Prošlo je nekoliko mjeseci od mojeg zadnjeg zapisa na ovom blogu. U međuvremenu sam bila otvorila drugi i počela pisati na njemu, ali i to sam brzo prestala. Nekako, to nisam bila ja, i nisam znala što da piše.
U međuvremenu sam bila na ljetovanju, doživjela prekrasne trenutke u braku (još nas je dvoje, nema prinove), prošla izuzetno teške i ružne događaje vezane uz najbolju prijateljicu, promijenila posao (radim u istoj firmi, ali u jednoj sasvim drugoj grupi i iako je teže i zahtjevnije, neusporedivo mi je bolje), potražila pomoć i odgovor na pitanje: "zašto mi se to događa?" (u prijevodu: zašto me lako povrijede, zašto patim, zašto uvijek privučem ljude koji me vole gaziti, jesu li mi to pravi prijatelji...). I tako, sad već par mjeseci plovim u tim nekim duhovnim vodama radeći na sebi i osjećam da sam nešto čvršća, ali pitam se je li ta čvrstina došla jednostavno s godinama i iskustvom ili kroz taj put koji mi je pokazan.
Preispitujem sebe, tek sada saznajem o sebi neke stvari i dolazim do spoznaja o sebi samoj.
I čudim se...sama sebe bacam u jedno začudno stanje od kojeg ne znam što bih...

I što više plovim tim duhovnim vodama sve manje "pušim" te njihove priče (tzv.duhovnjačke) i sve sam više svjesna koliki sam, u biti, realist i prirodnjak.

I naivac koji je dao hrpu love za duhovnjačku pomoć i self-help knjige...

Imam previše godina da bih nasjedala na takve priče, ali svejedno nasjedam, gle vraga!!
A to je zato što ne slušam svoj unutarnji glas koji mi govori sasvim razumljivo i jasno da se okanem tih bedastoća i takvih ljudi.
Ali ne, još nisam naučila, uvijek im dam šansu. A to napravim zato jer ne vjerujem sebi.
Uvijek mislim da će netko drugi znati što je za mene najbolje. Neki stranac kojeg vidim prvi puta u životu će to znati bolje od mene. Uvijek pomislim da sam ja ta koja je puna predrasuda i boji se svega i ne vjeruje ljudima. I onda se u 99% slučajeva osvjedočim da sam trebala poslušati svoj vlastiti glas (Ili mozak, ili što već...)

Ugl., sveopći zaključak je da su ljudi općenito beskrajno osamljeni i beskrajno nesretni...
I postavlja se pitanje zašto?

Čak i kad su mladi i zdravi, i u paru, i solo, i uspješni u svojim karijerama, i puni love...
Nešto im nedostaje, nešto traže, zbog nečeg pate...pa onda odlaze tražiti to nešto u raznim sektama, autogenim treninzima, jogi, reikiju...

I onda si zabriju da su našli sreću ponavljajući jednu jedinu rečenicu cijeli dan, ili disajući naizmjenično 20 x kroz lijevu, pa kroz desnu nosnicu...

Strašno je to...jer u stvari se bojimo shvatiti da život donosi i teškoće, da smo mi ti koji se snjima moramo nositi. Da ne postoji recept i univerzalno riješenje. Da nema tog gurua niti učitelja koji će svojim zamahom ruke odagnati sve naše probleme iz života.

Mi smo ti koji moramo uzeti kormilo u svoje ruke jer mi upravljamo svojim životom, a ne netko peti.
I onda po toj logici mi moramo koristiti svoj mozak i sva ostala umijeća koja nam je Bog dao da stvari rješavamo kako najbolje znamo i umijemo.

Je, da, al lakše je kad si damo "isprogramirati" mozak. Lakše je kad nam netko drugi kaže što moramo razmišljati i na koji se način ponašati.

I strašno je zapravo gledati kako razumni, inteligentni mladi ljudi prihvaćaju biti nečije lutke na koncu slijepo vjerujući da je to taj pravi put, da će tu pronaći sreću i ispuniti prazninu.

Jer tako je lakše...Puno teže je zaroniti u sebe, upoznati svoje vlastito srce, svaki kutić svoje duše...
Nije to lako, jer mogli bi naići na nešto što nam se ne bi dopalo, nešto s čime nam je teško nositi se, nešto na čemu treba raditi...

Teško je biti svoj do kraja. Teško je nositi vlastiti život na svojim leđima. Ali je to jedino ispravno jer što si ako sebe izgubiš?
Tko si ako dopustiš drugima da ti govore što i kako moraš činiti?

petak, 28.07.2006.

Love's divine

Dok jezdim bespućima bloga primjećujem da je većina ljudi na odmoru, što od života, što od bloga.
Mene posao još neko vrijeme veže za Zagreb a onda odlazim napuniti baterije na more i nakon što se vratim najvjerojatnije zatvaram ovaj blog i otvaram neki posve novi.
Svi koji me žele i dalje pratiti i kontaktirati nek se jave na mail i dobit će adresu novog bloga.
A sada prekrasni stihove jedne meni jako drage pijesme:






Seal
Song: Love's Divine Lyrics

ponedjeljak, 24.07.2006.

U daljinu, u daljinu...

Osmijeh mu je prezrivo zatitrao na licu. Tko će ikada saznati istinu, pomislio je dok je lišće prekrivalo travnjak ispred kuće.
Nitko nikada. I tako ju ne viđaju već ljetima, zimama.
A sada će sve prekriti lišće, pa mraz, pa snijeg iza toga i nitko neće ni primijetiti…
Prisjećao se sebe kao dječaka. Kolike dane je provodio nosom prikovanim za prozor gledajući djecu kako se vani igraju.
Nije mu dopuštala.
Već tada je bila boležljiva.
Već tada je tražila njegu.
Nikada nije smio biti dijete. Uvijek mu je nabijala ogroman osjećaj odgovornosti.
I krivnje ako bi se na trenutak zaboravio i osmjehnuo.
Morao je tugovati zajedno s njom. Osjećati svu bol ovoga svijeta i preuzeti dio tereta na svoja leđa.
A bio je uvijek tako mršav, koščat, suhonjav. Plav i gotovo proziran. S velikim, ogromnim podočnjacima ispod tužnih, plavih očiju.
Ali još je bilo teže kada je dospjela u kolica. A on je tada postajao mladićem.
Prva prava brada, opušak u ustima i melankoličan osmijeh privlačio je poglede.
Mogao je imati koju je htio. Sve je krenulo dobro; impresionirao bi ih citiranjem Byrona ili Yeatsa, pale bi na filozofiranje o besmislu zapadne civilizacije, i na dugačke, mršave ruke koje su tako spretno plovila tipkama klavira…
A onda bi nestajao. Nije nikada s njima dočekao jutro, nije se javljao tjednima, nije otvarao vrata svoje kuće, a kada bi nekako doprijele do njega nije davao nikakve odgovore. Samo bi se povukao i otišao, bez pozdrava, bez riječi…
Nisu ni slutile kakav je pakao prolazio doma. U zidovima kuće život je bio sve samo ne to.
Ucjenjivala bi ga, omalovažavala, pljuvala hranu, odbijala jesti, vršila nuždu nekontrolirano i svuda, lupala štapom, nazivala pogrdnim imenima i zatim satima plakala. Dok joj ne bi pozlilo, pa je morao zvati doktora, pa je doktor govorio o potrebnoj 24-satnoj njezi…
Pokazao se izuzetno talentiranim novinarom. Umio je pisati britko i oštro, bez suvišnih epiteta.
Kolege su ga smatrali samozatajnim, pričali su da je sklon drogi i seksualnim perverzijama. Nikada nije bio posebno blizak s nikim od njih, nitko mu nikada nije bio u kući.
Znali su da živi s mamom, teškim invalidom i da ih je otac, vojno lice, napustio kada je njemu bilo samo 10.
I sada dok je jesenja noć polako klizila nebom, on je konačno odahnuo. U ruci je držao debeli, crveni vuneni šal. Njime joj je pomogao da prestane disati. Njime je pomogao sebi da počne.
Olakšanje u duši pratilo je ono na licu. Duboki pogled pun nade gledao je u narančasto nebo, u ptice, u daljinu…
Plakao je.

četvrtak, 13.07.2006.

Lorca ili Biti slobodna

Na plaži je dočekala buđenje Sunca. Vjetar je nosio miris mora, a pijesak je još bio hladan od noći.
Pitala se kako prihvatiti sve ono što joj je život donio u ovoj godini dana. Nije znala kamo sa svojim osjećajima. Dugu smeđu kosu pleo je vjetar o pjegavo lice i velike plave oči. Sklupčala se tako i pozdravljala galebove koji su kružili nebom
Rekli su joj da je prestara da bi bila toliko sramežljiva, a premlada za misli koje su je zaokupljale svakodnevno.
Rekli su joj da je sad predebela, iako su joj do prije dvije godine govorili da je premršava.
Pitali su ju zašto se stalno smiješka i šuti, a ranije kada je bila tužna govorili su da sjetno lice nitko ne voli.
Neki su komentirali da joj je bolje stajala kratka plava kosa, isti oni koji su se znali raspitivati zašto ne pusti kosu i ne vrati svoju prirodnu boju.
Zamjerali su joj što ne zabavlja društvo, ne priča viceve i što nije koketa. Godinu dana ranije pričali su da je prava zavodnica sa zmijskim pogledom.
Pitala se zna li itko tko je ona, žele li to znati. Ljudi s kojima je provela cijeli život. Ljudi koji su joj bili najbliži.
Imali su očekivanja i sijaset kritike. Ljudi koji su tvrdili da ju vole.
Pogled u daljinu bio je zamišljen. Svaki udisaj je grčio prsni koš.
Poput mreže ili krletke su joj se činile njihove riječi i namjere.
Nije bila nametljiva, samo je željela da ju se prihvati kakva doista jest.
Taj dio je bio najteži. Pitala se nije li ona tome kriva zbog silnih kompromisa koje je radila u životu.
Nije željela sve svoje misli dijeliti s drugima. Barem ne sa svima.
Kao šapat u pustinji.
To je bila ona.
Ne Krik, već Šapat.
Ljudi ovakve smatraju slabićima, zar ne? Nasmiješila se kiselo u sebi; a tko su onda oni jaki?
Oni koji se usude nametati svoje stavove i mišljenja svima uvjeravajući ih kako su baš oni u pravu?
Oni koji pričaju o sebi i ne odstupaju ni milimetra od svojih uvjerenja bez obzira hoće li povrijediti druge? Oni koji ne priznaju nikoga i ne vjeruju nikome i ničemu što je različito od njih samih? Oni koji se u svakoj prilici ponašaju onako kako se od njih očekuje i kako bi bio red?
Koje su to mjere kojima se mogu izmjeriti takve stvari? Čije su to mjere?
Zašto se svima moraju lijepiti etikete i trpati ih se u ladice?
Izdahnula je u nastojanju da otjera te misli od sebe. Izdah koji je trebao doći kao olakšanje.
Tako su brižni, baš im je stalo. A-ha!!!
Stalo da svijet prekroje na način kako bi njima odgovaralo. Da postave svoje sustave vrijednosti.
Od nekud je zamirišala lavanda. Obožavala je taj miris. Zaklopila je oči da bi mogla bolje uživati u njemu.
Bezuvjetna ljubav. I SLOBODA.
ili "samo" SLOBODA bi bila dovoljna.
Da ti dozvole da budeš što jesi.
Da te ne kroje po svome (ili barem pokušavaju to)
Hrabrost je biti što jesi i ne bojati se to pokazati. Sloboda je reći ono što misliš i biti potpuno svjestan značenja tih riječi.
Ljubav je ovo Sunce što sja, more što pjeni, vjetar što donosi jutro,a bez da traži išta za uzvrat i postavlja uvjete pod kojima će sjati, pjeniti, puhati...
Ljubav je ova lavanda koja cvate i time je ono što jest...
Ljudi su dobili sve to na dar i nisu znali prepoznati, nisu se naučili ničemu.
Zamjerali su joj što tako govori.
Nisu ju razumijeli, nisu se ni trudili.
Bila im je ... nekako... i kruta i preležerna, i šutljiva i preglasna, i sramežljiva i preotvorena, i pre moralna i nemoralna...
nisu znali u koju bi ju ladicu strpali pa su od nje tražili da se sama smjesti.
Pogledala je u nebo proučavajući čupave bijele oblačiće i punim plućima udahnula novo morsko jutro, osmijeh joj je obasjao lice...
zapravo su zabavni tako zbunjeni, kada pokušavaju dokučiti iz kojeg je filma...
Samo da ne boli toliko...nema veze...na bol je već navikla...
Ona je Lorca
Samo to...

petak, 07.07.2006.

Nekonvencionalna ja

Kiša će.To je dobro, volim ljetnu kišu. Samo malo spere misli i prašinu, osvježi pa idemo dalje.
Razmišljam u zadnje vrijeme kako sam ja čudna biljka, neke stvari o sebi otkrivam tek sada!? Nešto kasnim u razvoju, ili sam godinama bila zapretana (sviđa mi se ovaj izraz, ja ga nikada ne bih koristila, moja svekrva ga rabi, al sad mi baš nekak paše.
Idem s posla prekjučer i uđem u lift pune ruke vrećica, zamišljena, naravno, i nakon minute provedene u liftu skužim da se ne mičem i pitam se koji vrag se sada događa i onda skužim da uopće nisam pritisnula gumb!!! To sam ja, da, smotana ko sajla. Sva zbunjena i sfuljana. I mrzim bit u centru pažnje. Ja sam onaj promatrač iz prikrajka koji sve bilježi i komentira, i sudjeluje na neki svoj, tihi način.
Svadba je prošla, bila sam u hlačama i košulji na kraju.
Sa svečanom frizurom i dummi faceom jedna od najzbunjenijih kuma u povijesti kumstva. Kad ovak gledam svoje slike s te svadbe sama sebi zgledam ko da ne znam do 10 nabrojati! No, dobro, hajde da sad ne pretjerujem; ugl. činim se tako bezazlenom i dobroćudnom. I uopće mi se ne vidi na faci kakve misli moj mozak proizvodi; najveći cinizam i kritiku koju možete zamisliti.
Tako iz čista mira svećenika koji vrši obred vjenčanja zamišljam u roza baletnoj haljinici. Mladoženju; koji je sav cool i u crno umotan vidim kao čupavog pripadnika heavy metal benda i tak....
Doista ne podnosim stereotipe i prezirem svaki oblik tih užasnih i groznih konvencionalnih gluposti u kojima svatko ima svoju ulogu i glumi ju baš onako kako se od njih očekuje. Dobro, ovaj put sam ju glumila i ja. Zato i gledam s čuđenjem u tu osobu sa punđom na slici, obučenu više nego po propisima, i pitam se tko je ona!? U svakom slučaju ne ona jelek koju ja znam!
Tako me zamara sva ta igra i gluma. Trebalo mi je nekih 5 dana da se oporavim od toga svega i priberem i kolko tolko krenem dalje.
U svijet traperica i majica (ovo je metafora, u biti)!
Neuklapanje i što s njim???
Nikada nisam pristajala glumiti, ljudi su mi to uvijek zamjerali! Oni rado vjeruju u predstavu i laži!! Zašto je to tako!?
Opet postavljam suvišna pitanja!
Forma mora biti zadovoljena, ha? Nemam potrebu zadiviti svijet, radim ono što je meni bitno na način kako je meni bitno i radim to samozatajno.
Nisam osoba koja će hiniti veselje, sreću i prpošnost ako to doista ne osjećam unutar sebe.
A primjećujem sve više ljudi koji rade upravo to. I kunu se u iskrenost u isto vrijeme.
Zanimljivo! sasvim!
Pa tako s odmakom gledam na neke ljude i događaje u mom životu. I tek sada ih vidim u pravom svijetlu! Jednu osobu posebnu. Onog koji je jedino bio sretan kad su oni oko njega patili. I onda su se stvari promijenile; drugi su svoju sreću pronašli potpuno nevezano uz njega. I on nije mogao shvatiti kako sam ja sretna zbog nekog drugog. Kako moja sreća ili nesreća ne ovisi o njemu ni mrvu. Kako mi on znači još manje od lanjskog snijega.
I nikako to nije shvaćao. A kako je to lijepo bilo dati mu do znanja.
Sve je napravio prema svom planu, a plan mu nije uspio.
I sada me jedna pjesma na to podsjetila.

ponedjeljak, 26.06.2006.

trice, kučine i ostale (o)paučine

- zašto ženu od 30 godina koja se za 5 dana udaje za čovjeka s kojim hoda već 6 godina srce razdire od tuge što odlazi od doma i od mame
- što to ima tako privlačnog u 22 pari dlakavih nogu, i to najčešće krivih, koje ganjaju loptu po travi 90 minuta, da im Medo jednostavno ne može odoljeti
- zašto muškarci kad zađu u svoje 40-te počinju izigravati don juane i smatrati da im ćelava glava i pivski trbusi djeluju jebežljivo, pa se upucavaju mojim zgodnim, singl frendicama dok ih doma čekaju žena i dvoje djece
- zašto se moja baka, koja je bila tak kul i super žena u zadnjih pet godina pretvorila u vlastitu karikaturu i uopće više s njom ne mogu normalno pričati
- zašto ponekad imam osjećaj da se bolje kužim s ljudima koje sam upoznala prije par mjeseci nego s onima koje znam cijeli život
- zašto su svi "zabrinuti" zbog činjenice da ja još nisam trudna i šalju me na pretrage doktorima
- zašto mi tako jako fali moja kućica na selu, sva u zelenilu, sa šumom iza leđa, posebno u ovim sparnim noćima, da gledam vedro zvijezdano nebo i slušam ježeve kako piče dvorištem i sove kako huču u prolazu
- zašto se još uvijek ne osjećam dovoljno zrelom da počnem o sebi razmišljati kao o ozbiljnoj, odrasloj osobi
- zašto ću uvijek radije otići u kino nego u kazalište (nisam prava intelektualka, eto zašto!)
- zašto je Decleorova kozmetika tako dobra , a tako prokleto skupa
- zašto usprkos svemu jako volim ovaj grad
- zašto nilski konji u zološkom u Maksimiru tako odurno smrde

utorak, 13.06.2006.

O sretnim muškarcima i nesretnim ženama, o Kinezima i modernoj psihologiji

Opet me nema, pa me nema.. Problem haljine ili -ti-već-nečeg-prikladnog za svadbu još uvijek nije riješen. Kupila sam neki dvodjelić koji su svi koji su ga vidjeli zdušno sfućkali i sada svima njima u inat više nisam ni išla tražiti ništa. Samo malo zujknem u izloge iz kojih me napada razno šarenilo cvijeća i volana pa nekako dost brzo zbrišem. Šnajderica me na finjaka otkantala sa komentarom da ono kaj ja hoću je isuviše glamurozno za jednu pivnica-svadbu...i tu ćemo završiti s tom temom.
Nego; mogli bismo malo o međuljudskim odnosima pročavrljati vi i ja, ha? Ili u ovom slučaju samo ja, jerbo imam monopol nad ovim svojim blogom i mogu na njemu pisati što mi volja, želja, potreba...
Razmišljam bih li navela o kojim se osobama radi ali mislim da ću to radije preskočiti jer ima ljudi iz RL koji povremeno pročitaju ove stranice, pa da se ne osjećaju pogođenima...
Dakle tolerancija iliti nametanje svojih stavova bi mogla biti tematika...
Imam takvu mamu koja bi zakonom zabranila toliki broj kineskih dućana , a pogotovo na nekim krucijalnim mjestima u gradu. Mislim, nek imaju oni dućan, dva, ali neka to svakako bude u nekom perifernom dijelu gradu, i to po mogućnosti u uličici do koje se može doći ako dvije stanice putujete vlakom iz Špičkovine za Pušću Srednju, pa na trećoj stanici siđete dolje i presjednete na autobus za Hrkovec Plućni i na petoj stanici pričekate lađara koji će vas prevesti preko kanala do, jel, tog dućana.
Razlog njenog ograničavanja dućana u vlasništvu simpatičnih nam sunarodnjaka kosih učiju bio bi "zadnji šrot od kvalitete robe koju oni prodaju."
Dakle, da je ona neka vlast; mogli bi se lijepo pozdraviti sa "made in china" proizvodima na svakom uglu, ali bi zato šestinskih kišobrana, licitara i kravata bilo na svakom ćošku! Mislim, naravno da je potreba za istima svakodnevna i naravno da nikada ne možete imati dovoljno šestinskih kišobrana, licitara iliti kravata.
E, na vašu sreću (i moju) moja mama nije neka vlast pa se njeno nametanje "onoga što se samo po sebi podrazumijeva" odnosi samo na uže i šire članove obitelji i prijatelja.
Ali moja mama je bezazlena ko vodeni prišt nakon rubeole u odnosu na jednu drugu žensku osobu koja mi nije krvni rod ali smo familija hoćeš-nećeš- dobiš-u-paketu.
Daklem; kada govorimo o taktički razrađenom načinu perfidnog i zakamufliranog (nekad bolje, nekad lošije) nametanja svojih stavova i uvjeravanja da je u pravu uvijek i u svakoj situaciji, nema stručnije osobe od nje!!!!!!!
Proučivši sve grane psihologije od postanka svijeta pa do današnjih dana, ona je izabrala jednu koja joj se posebno dopala, prošla njihova školovanja, stekla diplome i sad sama, nepozvana i iz čista mira sa pozicije psihoterapeuta koji sve o svemu zna. Analizira, uspostavlja dijagnoze i nudi metode liječenja! Nemam niš protif psihologije osobno, zanimljiva mi je do nekih granica, ali nikada i nikako ne mogu popušiti foru da će svi problemi koje imaš jednostavno nestati ko rukom odnešeni ako samo kreneš pozitivno razmišljati! Dakle, ako crno proglasiš ružičastim, tebi ne može biti loše, ne? Mislim, ko je drugima kriv ako oni vide crno?! To samo dokazuje da se ne znaju i ne mogu izdići na jednu višu razinu sa koje se jako dobro može vidjeti ono što oni vide, a ostatak svijeta je jednostavno, well, pr/i/e/glup.
Jednostavno "obožavam" biti tako prosvijećena od strane ljudi koji su se toliko visoko duhovno uspijeli izdići! Dapače, divim im se, čak!!
Divim se njihovoj filozofiji po kojoj mi se sprdaju zato kaj ja svaku subotu čistim stan, mijenjam posteljinu na krevetima, tuširam se svaki dan, operem prozor kad mislim da je prljav i peglam veš koji nosim.
Jer eto, po "dobronamjernom" savjetu te iste joj-kak-ne kužiš gospođe; ja zapravo totalno krivo radim! Ona kaže; " da bi muž bio sretan, žena koja je uz njega mora biti sretna žena, a ti nećeš biti sretna ako stalno brišeš prašinu, usisavaš, pereš" (to stalno je u stvari jednom tjedno, ali u usporedbi s njom koja to radi možda jednom mjesečno kužim kak to njoj izgleda) Ergo, nesretna žena unesrećuje muškarca i ako ja primetim tugu u Medinim očima, gubitak apetita i role papira natopljene nosnim izlučevinama mora mi biti, meni glupači, istog trena jasno da je to moje dijelo!!!! Kako sam uopće mogla uzeti taj Domestos i izribati wc školjku njime, zar ne vidim koliku je to patnju donijelo njemu jadnom koji u to vrijeme stisnutih šaka napeto sjedi na fotelji nadajući da će Obala Bijelokosti ipak zabiti više neki gol od silnih lanca-probijanca-pokušaja!!???

Ili kak se usudim otuširati se navečer i namazati Niveinim plavim mlijekom za tijelo kad jako dobro znam da ono što svakog pravog mužjaka čini sretnim nije miris ženskog otuširanog tijela koje na sebi ima još neobrisane kapljice vode + miris najnovijeg " plava laguna negdje u tihom oceanu djevičanske prirode" gela za tuširanje, nego iskonski smrad pazuha iz užarenog tramvaja+neopranih nogu koje su cijeli dan provele u tenisicama+da ne pričam o užitku mirisa koje skrivaju roza gaćice poslije 12 satnog nošenja!!????

Mislim, kak nemam pojma, pa to je strašno!!!! Ali zato ona, e, ona je pametna; nema tuširanja, nema pranja, nema čišćenja stana svaki tjedan...
E, ali...nema ni njenog muža skoro nikada doma...ups, pa pitam se zašto, o zašto, zašto!??

Pa bit će da je on toliko sretan u tom stanu, za koji ti ponekad treba štipaljka za nos i dobivaš napadaje posuđivanja mini washa samo jednim pogledom na tepih i sa sretnom ženom kao vrhuncem cijelokupne slike, da jednostavno mora većinu vremena biti odsutan. Čini se da toliku sreću nije u stanju podnijeti, a kada i je doma, barem desetak puta zamoli tu svoju sretnu ženu da smanji verbalno izražavanje te svoje sreće, jer on, izgleda, teško podnosi verbalno izražavanje svoje sretne žene. Tada mu krene pijena na usta i odmah napušta mjesto sreće.

Da, ali ja to jednostavno ne kužim. Kao što i ne kužim da je moj muž dobio astmu kad je počeo živjeti u ovakvom prečistom stanu (mislim da ju je zapravo dobio zbog svoje nesretne žene koja nesreću liječi čišćenjem, ili možda od kombinacije, hmmm??), a godinama prije toga je živio okružen srećom! Mislim, onom srećom koja se mjesecima nije skidala s tepiha, podova, prozora, polica... i zamisli, bio je zdrav ko dren...to što već godinama kašlje i nikada do sada nije išao zbog toga doktoru samo govori o njegovoj genetici i reakciji na suhi zrak!!!!
Pa mislim, opće je poznato da se astma dobiva od čistog prostora i nesretnih žena, ili vi možda imate neke druge podatke!!????
Ma to je sigurno zato kaj niste išli na tečaj iz jedne od modernih grana psihologije skup samnom!!

I ovo doista nije jedan gnjevni post, i u njemu doista nema ironije i sarkazma, ili ste vi dobili možda neki drugi dojam??!!

srijeda, 24.05.2006.

Unca fibre ili kako pronaći haljinu za svadbu

Nema me na blogu danima... Ne stižem, nemam o čemu pisati, neda mi se pisati... Ma to su čari bračnog života; ak hoćeš jesti moraš skuhati, ak hoćeš da ti bude čisto moraš sam pospremiti, ak hoćeš imat kaj obući moraš oprati pa peglati, pa onda uvijek hrpa suđa, 983235 komada čaša na kraju dana, a samo nas dvoje u stanu...no ugl. nema staraca koji vode brigu o xy stvari za koje nisi ni znao da postoje dok ne kreneš hrabro u taj samostalan život...

No da, u glavnom htjedoh vam reći da sam preslušala novog Gibu i da sam vidno razočarana...ne znam... On je meni tak bio guba sa svojom zbunjola facicom i nježnim romantičnim pjesmicama...ma baš mi je bio slatkica...i onda mu se nešto dogodilo...ili meni??

ugl., prvo kaj mi je upalo u oči mi je to da naš mali Gibo sad zgleda ko maneken; fen frizurica, pramenovi, pomno ošišana bradica, narukvice, podfrknuti rukavi na košulji, šminkerska odijela!!! Mislim, HELOUUUUU, ko je ukrao našeg Gibu i zamijenio ga ovim ušminkanim namirišanim primjerkom!??? Reko bi čovjek da je naš Gibota zaigra u 'ajduka, najmanje!!

A pjesme?? Nakon Mirakula očekivala sam barem nešto toliko dobro, puno, osjećajno, a dobila sam razvodnjeni Mirakul sa nekim nazovi socijalno - problematičnim tekstovima koji na momente zvuče kao da su članci izvađeni iz novina bez imalo pjesničkog izražaja. Zapravo mi se čini da mu ja glavnu zamjerku stavljam na neuvjerljivost. Dakle, očito piše/priča/pjeva o nečemu što ga nije "dotaklo" i to se kuži, ne zvuči mi ni malo uvjerljivo. A sama glazba je potpuno izgubila onaj svoj dalmatinski štih zbog kojeg mi bijaše drag ( Lipa moja, Projdi vilo...) i ukomponirana je u neki ful komercijalni aranžman tako da mi to sve u svemu izgleda ko da je neko uzeo litru finog, crnog šibenkog vranca, razrijedio ga s jedno 50 l vode i flaširao i sad okolo prodaje u finim uskim bocama sa lijepom starinskom etiketom.

Eto, jako sam žalosna zbog Gibe, ili zbog toga kako ga ja doživjeh, a možda sam ja krenula drugim putevima pa mi ne sjedaju više njegovi stihovi, eh...kad bih znala...

No da, a druga jako bitna stvar koja me opterećuje ovih dana je kupovanje haljine za jednu svadbu...naime, kuma sam vjenčana, prvi puta u životu curi koja je meni bila vjenčana kuma prije nepunih godinu dana i.....psmtr, izvinte me što psujem...ali tko je odredio da se jedino smiju prodavati haljine sa izlošcima livada koje zgledaju ko kombineji moje bake!!???

A cijena? Prava sitnica Bing! Između 1000 i 2000 kn!!! A neke od tih haljina (šta neke, 99%) izgledaju tak da ih ja ne bi obukla ni da meni plate, a ne da ja još njima moram nofce davat!!!!!

Ugl., nakon dva tjedna sumanutog lunjanja po sparnom zagrebačkom asfaltu odlučih da ću pristati probati jednu tako osrednju haljinicu. Mislim, bar je jednobojna, a i cijena joj je kakvih 800 kn. I tako ja s pjenom na ustima i poprilično naivno upitah tanahnu crnkicu, prodavačicu visine metar i šumska jagoda imaju li možda broj 42?

Dakle, ta ista; metar i jel, kaže meni koja imam metar i 80 s visine: "Mi vam uopće ne radimo tak veliki broj, najveći je 40"

Došlo mi je da joj naglo probudim želju za rastom i brojem 42 ali sam samo s munjama i gromovima iznad glave napustila taj renomirani "boutigue"

Neš ti, kak se ja usudim samo nositi tak ogroman broj, valjda bi s tolikom visinom trebala stati u 36 pa izgledati ko siroče koje nasljeđuje opravice od svojih starijih sestara+stoji u vodi kad naiđe poplava!!!!

I onda sam, naravno, ucviljeno hodala po gradu gledajući žene i pokušavala otkriti koji konfekcijski broj one nose. Mislim, spadaju li u kategoriju "slonica u staklani" poput mene ili u kategoriju "mislim, xs mi je preveliki broj!"

I tako, zaključih da ima jako puno ovih moje kategorije koje se nekako uguraju u xs i onda tak hodaju po gradu slavodobitno pokazujući kako one eto, taj broj nose, pa viš da su stale u njega a to kaj se sve razlijeva na sve strane...mislim...

No ugl., ova slonica je odlučila sve njih skup s njihovim finim haljama poslati do vraga i dat si sašiti veštu kod jedne najobičnije domesticus vulgaris šnajderice!! I svakom ko me pita reći ću da je Escada!! Broj 0!! Aha!!!!

A eto, konačno nam i kišica sprala smradove ulica, fala Bogu dragomu!
Amen!

ponedjeljak, 15.05.2006.

Životne mudrosti španjolskog jezuita

UPOZNAJTE SVOJE NAJBOLJE STRANE
Njegujete svoj izvanredan dar, ali ne zanemarujte i druge. Svaki bi čovjek mogao dosegnuti vrh samo kada bi znao u čemu se ističe.

NE BUDITE ZAMORNI
Kratkoća je ugodna i laskava, a i više postižete. Dobre stvari, ako su kratke, dvostruko su dobre. Loše, ako su kratke, nisu toliko loše. Dobro rečeno je brzo rečeno.

NE GOVORITE O SEBI
Ne smijete ni hvaliti sebe, što je taština, ni kritizirati, što je potcjenjivanje. Pokažite pomanjkanje dobrog prosuđivanja i postat ćete smetnja drugima.

NASTAVITE I DO POBJEDE
Neki ljudi čine sve da započnu a ništa da dovrše. Prevrtljivi karakteri počnu ali ne ustraju. To pokazuje njihovu nepostojanost ili nepromišljen pokušaj da se posjeduje nemoguće. Ono što je vrijedno činiti, vrijedno je i završiti. Ako nije vrijedno završavanja, zašto uopće započinjati? Mudar čovjek se ne pokorava divljači, on je ubija.

POVUCITE SE DOK STE NA VRHUNCU
Nije bitno da vam plješću kad ulazite, već da im nedostajete kad odlazite.


DRUŽITE SE S ONIMA OD KOJIH MOŽETE UČITI
Svoje učitelje učinite prijateljima i kombinirajte korisnost učenja s uživanjem u razgovorima. Uživajte u društvu inteligentnih ljudi. Ono što kažete bit će nagrađeno pljeskom, ono što čujete – učenjem.

MUDAR UČINI ODMAH ONO ŠTO BUDALE UČINE POSLIJE
Samo je jedan način da se vidi svjetlo – što je moguće prije. Inače ćete morati iz nužnosti činiti ono što ste mogli s ugodom. Mudar odmah ocijeni ono što se mora učiniti prije ili poslije, i čini to s veseljem, povećavajući svoju reputaciju.

NIKAD SE NE ŽALITE
Pritužbe će vas uvijek diskreditirati. Prije no samilost one izazivaju drskost i ohrabruju druge da se ponašaju kao oni na koje se žalimo. Bolje je hvaliti druge kako bi vam bili još skloniji.

NE ŽIVITE U ŽURBI
Ako znate kako organizirati stvari, znat ćete i kako u njima uživati. Mnogi žele za jedan dan progutati ono što bi tijekom cijelog života jedva mogli probaviti. Pokažite umjerenost pa nećete dospjeti na zao glas. Brzo djelujte, polako uživajte.

NIKAD NE PRETJERUJTE
Superlativi vrijeđaju istinu i bacaju sumnju na vašu sposobnost prosuđivanja. Ne ističite se svakodnevno jer ćete prestati iznenađivati ljude. Uvijek u pričuvi imajte još nešto. Osoba koja ne pokazuje sve, svakog dana podržava očekivanja i nitko nikad ne otkrije granice njezine nadarenosti.

srijeda, 10.05.2006.

O muškarcima i muškarcima

Imala sam jučer jedan neobičan susret s jednom neobičnom osobom.
Taj čovjek je, u najmanju ruku, opičen, po godinama mi može biti otac, a i ima kćer mojih godina, rastavljen, sad živi sa tko zna kojim po redu mladim zgodnim komadom (ženskim, da vi ne bi neš drugo pomislili...).
Ja tom čovjeku dolazim po zdravstvenu pomoć već skoro 2 godine. I uvijek mi pomogne. Znajući da je po prirodi opičen, a to mu je uostalom i posao, jer da bi se bavio time čime se on bavi mora biti opičen, ja sam mu opraštala stvari koje drugima ne bih. Uvijek je znao na najkritičniji mogući način opisati najdublje tajne moje duše, ne pitajte kako! S obzirom da i ja slovim za frika kužila sam ga intuitivno. Znala sam da je teško živjeti s takvim darom, ili prokletstvom, kako hoćete. A i znala sam priču njegovog života, koja nije bila lijepa.
A i kužila sam da mu se sviđam. I to jako. I fizički. I psihički. Ali pravila sam se blesava. Nisam odgovarala na provokacije, nisam se obazirala a i trebala mi je njegova pomoć.
E sad, ovaj susret jučer prelio je čašu.
Taj čovjek jest markantan i na svoj način privlačan, ako volite zrele muškarce koji su jako puno toga prošli u životu.
Ja osobno nisam fan takvih koji su, vjerujem, strastveni ljubavnici sa pravim znanjem ali isto tako i strastveni šamarači kad malo povisiš ton i ne želiš biti u njihovoj macho sjeni.

Ugl., njegove priče o tome kako ja njega uvijek zapalim i kak mu se neodoljivo sviđa naše intelektualno prepucavanje nisam baš previše doživljala, kao niti poprilično jadan poziv na nekakvu večericu.
Ali kada je primjetio da se manijački znojim od muke rekao mi je da se konačno znojim u rukama pravog muškarca i da ja svoju pravu ljubav imam samo na ruci ali da ju još nisam našla!!!!!

Za one koji ne znaju, a on zna, ja sam friško udana, ni godinu dana. Moj dragi je jedan veliki Medo uz kojeg se ja osjećam prekrasno i prije svega ravnopravno iako je mlađi cijelu godinu i 4 mjeseca

Sad prevedeno bi trebalo značiti da moj Medo nije dovoljno muškarac i da bi ja trebala uz sebe jednog primjerka takve vrste (valjda dotičnog, što li?) i da ja zapravo njega ne volim kak se prava ljubav voli (opičenjak bu mene prosvijetlil!)

Stvarno "obožavam" ljude koji uvijek znaju što je za mene bolje od mene same, a posebno kad takve sudove donose iz vrlo "objektivnih" razloga.

Rastuži me to svaki puta! Zašto jednostavno ne mogu biti sretni zbog mene, čemu taj stav?
Je li to samo jal jednog starog, tužnog i odbijenog ,hmmm, muškarca?

On bi probudio ženu u meni, jer ovaj kojeg imam sada za to nije sposoban!??

a ponavljam, to je čovjek koji mi je zdravstveno puno pomogao i kuži me poprilično...ali čemu ovo!?

E moji muškarci i muškarci!!

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv