Na plaži je dočekala buđenje Sunca. Vjetar je nosio miris mora, a pijesak je još bio hladan od noći.
Pitala se kako prihvatiti sve ono što joj je život donio u ovoj godini dana. Nije znala kamo sa svojim osjećajima. Dugu smeđu kosu pleo je vjetar o pjegavo lice i velike plave oči. Sklupčala se tako i pozdravljala galebove koji su kružili nebom
Rekli su joj da je prestara da bi bila toliko sramežljiva, a premlada za misli koje su je zaokupljale svakodnevno.
Rekli su joj da je sad predebela, iako su joj do prije dvije godine govorili da je premršava.
Pitali su ju zašto se stalno smiješka i šuti, a ranije kada je bila tužna govorili su da sjetno lice nitko ne voli.
Neki su komentirali da joj je bolje stajala kratka plava kosa, isti oni koji su se znali raspitivati zašto ne pusti kosu i ne vrati svoju prirodnu boju.
Zamjerali su joj što ne zabavlja društvo, ne priča viceve i što nije koketa. Godinu dana ranije pričali su da je prava zavodnica sa zmijskim pogledom.
Pitala se zna li itko tko je ona, žele li to znati. Ljudi s kojima je provela cijeli život. Ljudi koji su joj bili najbliži.
Imali su očekivanja i sijaset kritike. Ljudi koji su tvrdili da ju vole.
Pogled u daljinu bio je zamišljen. Svaki udisaj je grčio prsni koš.
Poput mreže ili krletke su joj se činile njihove riječi i namjere.
Nije bila nametljiva, samo je željela da ju se prihvati kakva doista jest.
Taj dio je bio najteži. Pitala se nije li ona tome kriva zbog silnih kompromisa koje je radila u životu.
Nije željela sve svoje misli dijeliti s drugima. Barem ne sa svima.
Kao šapat u pustinji.
To je bila ona.
Ne Krik, već Šapat.
Ljudi ovakve smatraju slabićima, zar ne? Nasmiješila se kiselo u sebi; a tko su onda oni jaki?
Oni koji se usude nametati svoje stavove i mišljenja svima uvjeravajući ih kako su baš oni u pravu?
Oni koji pričaju o sebi i ne odstupaju ni milimetra od svojih uvjerenja bez obzira hoće li povrijediti druge? Oni koji ne priznaju nikoga i ne vjeruju nikome i ničemu što je različito od njih samih? Oni koji se u svakoj prilici ponašaju onako kako se od njih očekuje i kako bi bio red?
Koje su to mjere kojima se mogu izmjeriti takve stvari? Čije su to mjere?
Zašto se svima moraju lijepiti etikete i trpati ih se u ladice?
Izdahnula je u nastojanju da otjera te misli od sebe. Izdah koji je trebao doći kao olakšanje.
Tako su brižni, baš im je stalo. A-ha!!!
Stalo da svijet prekroje na način kako bi njima odgovaralo. Da postave svoje sustave vrijednosti.
Od nekud je zamirišala lavanda. Obožavala je taj miris. Zaklopila je oči da bi mogla bolje uživati u njemu.
Bezuvjetna ljubav. I SLOBODA.
ili "samo" SLOBODA bi bila dovoljna.
Da ti dozvole da budeš što jesi.
Da te ne kroje po svome (ili barem pokušavaju to)
Hrabrost je biti što jesi i ne bojati se to pokazati. Sloboda je reći ono što misliš i biti potpuno svjestan značenja tih riječi.
Ljubav je ovo Sunce što sja, more što pjeni, vjetar što donosi jutro,a bez da traži išta za uzvrat i postavlja uvjete pod kojima će sjati, pjeniti, puhati...
Ljubav je ova lavanda koja cvate i time je ono što jest...
Ljudi su dobili sve to na dar i nisu znali prepoznati, nisu se naučili ničemu.
Zamjerali su joj što tako govori.
Nisu ju razumijeli, nisu se ni trudili.
Bila im je ... nekako... i kruta i preležerna, i šutljiva i preglasna, i sramežljiva i preotvorena, i pre moralna i nemoralna...
nisu znali u koju bi ju ladicu strpali pa su od nje tražili da se sama smjesti.
Pogledala je u nebo proučavajući čupave bijele oblačiće i punim plućima udahnula novo morsko jutro, osmijeh joj je obasjao lice...
zapravo su zabavni tako zbunjeni, kada pokušavaju dokučiti iz kojeg je filma...
Samo da ne boli toliko...nema veze...na bol je već navikla...
Ona je Lorca
Samo to...
Post je objavljen 13.07.2006. u 13:07 sati.