male misli s ove i s one strane
nedjelja, 30.04.2006.
Nightswimming
Ponekad me pukne onak baš jako, pa odlučim otići na noćno plivanje. Nikom nedam za pravo i kontra svih i svega sam. I skužila sam već, nije čak niti bitno u kakvom se okruženju nalazim, bitan je onaj osjećaj iznutra. A tako mi često dođe da ništa nema smisla, da je sve tako plitko i zaglupljeno. Da napola živimo naše živote, potpuno neispunjeni njima, grabimo, guramo, trčimo, natječemo se i usput zaboravljamo tko smo, što smo Zaboravljamo što je stvarno vrijedno ljubavi, vrijedno truda... Nema više zadataka kojima posvećujemo život, nema više boli, nema truda... Sve je u glavnom prilično sterilno i isprazno...
Nikome se više neda ponirati u dubine , ne sviđa im se što nalaze tamo. Ne sviđa im se ta golotinja, samoća, strah...
Apsurdnost je postala način života
Svi ju već tako normalno prihvaćaju da su i zaboravili da takvo stanje ima njeno ime
Ne vjerujem ljudima koji puno pričaju i stalno se osmijehuju. I ne zanima me koga lažu, sebe ili nas, jednostavno mi djeluju neuvjerljivo
Svatko tko je bio spreman barem jednom suočiti se sa stvarnim životom se ne smije stalno i ne priča tako puno
Ne mogu biti dio ovaca koje mirno pasu, bleje i čekaju spokojno dan svoga klanja... A on neizostavno dođe. Nije čak ni samo manjak želje prisutan, već doista odsustvo mogućnosti takvog života
Pa s vremena na vrijeme puknem, a ionako me smatraju čudnom :), ti koji se stalno smješkaju i osjećaju taknutim božanskom ljubavlju i ne mogu zavezati svoje lalavke nego neprestano dave svojim prosvjetiteljskim pričama.
Probala sam to ljudi, i ništa osim napadaje čiste apsurdnosti me nije dotaklo...
Nije bitno, neće grom u koprive
Ali mislim, ionako je moj prvi izbor uvijek bio Beethoven, a ne Mozart...
Mračnjake sam doživljavala uvijek bliskijima :))
I znate kaj...idem sad na noćno kupanje...ležat ću u mirnoj vodi i brojati zvijezde iznad sebe, i vjerovati da sve ima svoju svrhu, pa i ta slika na nebu koja je baš poput života koje živimo nerealni, jer mi zapravo ne vidimo kako su sada stvarno zvijezde poredane po nebu, ta slika koju mi vidimo je prošlost, sadašnjost je naša budućnost.
Ma čista fizika :)))
Ljubim vas, i molim da se okanite spašavanja kitova, samo ih prestanite ubijati!
E, da i slušajte više REM :))
REM Nightswimming
Nightswimming deserves a quiet night.
The photograph on the dashboard,
taken years ago,
Turned around backwards
so the windshield shows.
Every streetlight reveals
the picture in reverse.
Still, it’s so much clearer.
I forgot my shirt at the water’s edge.
The moon is low tonight.
Nightswimming deserves a quiet night.
I’m not sure all these people understand.
It’s not like years ago,
The fear of getting caught,
Of recklessness and water.
They cannot see me naked.
These things, they go away,
Replaced by everyday.
Nightswimming, remembering that night.
September’s coming soon.
I’m pining for the moon.
And what if there were two
Side by side in orbit
Around the fairest sun?
That bright, tight forever drum
Could not describe nightswimming.
You, I thought I knew you.
You I cannot judge.
You, I thought you knew me,
this one laughing quietly
underneath my breath.
Nightswimming.
The photograph reflects,
Every streetlight a reminder.
Nightswimming deserves a quiet night,
deserves a quiet night.
srijeda, 26.04.2006.
Spasimo kitove
Ajmo Zeleni, udružimo snage, spasimo kitove!
Edit: Slika je uspješno stavljena tek nakon prva dva komentara. Sorry curke :)
petak, 14.04.2006.
Dani promišljanja i nade
Svim Kršćanima želim Sretan i blagoslovljen Uskrs! Veselite se i odmorite!
A svim Židovima koji slave blagdan Pashe koji se ove godine poklapa sa Uskrsom, što je po meni i jedino ispravno, hag pesah kašer ve sameah.
Mašem vam svima, pišemo se i čitamo!!!!
četvrtak, 06.04.2006.
Voda i šuma
Zanimljiva je stvar da ne volim kad ima previše dobra oko mene, ne osjećam se tada dobro. U biti, ne osjećam to kao nešto iskreno, ne vjerujem ljudima koji ne žele biti svjesni i onih loših strana života, sebe.
Godi mi samoća često. I mir.
Kao sada, kada je zrak vani svjež od proljetne kiše a sve ozelenjeno i raspupalo nudi mirise života koji je konačno zakolao uspavanim svijetom I ja otuširana, oprane kose, sva mirisna i čista smišljam što napisati na ovoj stranici i kako umotati u papir stvari koje želim reći a da ne budu pre izravne. Da se netko ne prepozna, ili da nekoga ne prepozna.
I čudne su to stvari samnom i s kišom.
Baš paše mojoj naravi, osjećam se bolje nego kad sunce piči sto na sat.
I znam da ljudi u principu ne vole ovakve kao ja.
Oni vole one nasmiješene, prpošne, vesele, vedre.
Vole djecu Sunca, djecu Vatre. Da se na njima ogriju, napune svjetlošću.
A djecu Vode zaobilaze. Teška su i preduboka. I nikada ne znaš što je u tim vrtlozima.
Teško mi je ne biti ja, sve teže.
Kada želim udovoljiti ljudima i biti što je moguće sličnija njima to mi oduzme tone energije. Iscrpi me maksimalno. Ne mogu ne biti ja.
Ovakva zamišljena, sanjiva i možda i previše realna, kritična u svakom slučaju. Najviše prema sebi.
Ja sam dijete vode i šume.
One lothlorienske, Tolkienove.
Osjećam tuđe misli i emocije.
I često te misli nisu povoljne za mene.
Ne uklapam se. Iskačem.
Trudeći se biti nečujna i neprimjetna iskačem.
I često me ne shvaćaju. I krivo me shvate. Jer gotovo nikada ne zagrebu ispod površine.
Doista, imate li dojam da su ljudi općenito prilično površni. N e mogu dokučiti je li to zbog toga što nemaju vremena zadubiti se u nešto ili se boje da bi previše sebe dali, da to previše truda iziskuje, ili ne znaju roniti dubinama...ne znam...
Voda i šuma, to sam ja.
I sve mi je manje bitno shvaća li to netko.
Bitno je da sam si ja to konačno uspjela priznati.
edit: BILA SAM IZABRALA PREKRASNU ZELENU PODLOGU A LEPTIRIMA KOJA JE NEKIM ČUDOM NESTALA IZ PONUĐENIH PODLOGA!!!!!