Neću pisati o premlaćivanju vozača u javnom gradskom prijevozu. Ni o postu za generale. A bome ni o porazu repke od Gruzije. Ništa od toga, a o svemu bih imala pokoju. Danas je Mikiboy, znan i kao Momak-Zlatnih-Trikova i moj prvi drug na Last.fm (preko štele), poslao link na novi album Fleet Foxesa i zaslužio mjesto u prvom pasusu ovog bloga i moju duboku naklonost. Poručujem The Kuharici da se ne sekira jer ću sigurno platiti i autorsko pravo čim se bude službeno moglo, ali neka mi oprosti ovu piratsku avanturu jer mi je uljepšala dan/mjesec i skoro pa godinu kad ne bi uskoro izlazio i album Hugha Lauriea (i sebi sam smiješna, u redu je, ali kad mi je taj čovjek tako drag).
I tako ja danas s prekidima slušam i osluškujem čudesa ekipe iz Seattlea i mislim se kako je vrijedilo čekati i nervirati se. Opravdano je pitanje koliko uopće mogu objektivno sagledati i odslušati/preslušati album koji toliko željno iščekujem. Naslovna je stvar divna, uvuče te odmah na prve stihove
I was raised up believing
I was somehow unique
Like a snowflake distinct among snowflakes
Unique in each way you can see
And now after some thinking
I'd say I'd rather be
A functioning cog in some great machinery
Serving something beyond me
I onda se neumoljivo kotrlja, u prepoznatljivom, ali jednako svježem i zaraznom ritmu koji me na prvu dobio na prošlom albumu. Naslagani vokali (Robine faco!), gitare i taj neki himnični ugođaj kao da je opet '69. Nemam ja kapaciteta i znanja za ozbiljnu analizu ovog albuma. Kad se samo sjetim što su oni sve navodili kao inspiraciju za pojedine pjesme... I onaj strašni saksofon na kraju The Shrine - An Argument koji krene kao da će ti pojesti mozak pa se pretvori u posmrtni hropac nečeg što ne razaznajem najbolje uz ovaj bit-rate, ali ovdje zvuči baš kako treba da se dovrši pjesma od 08 minuta. Grow Ocean je odlučna i energična i osjećam da će biti hit za hodanje po Vukovarskoj, predivnih harmi. Nisu pali nakon prošlog savršenog albuma. I neću sad dalje jer moram ostaviti da mi sve to sjedne kako treba, da se slegne. Ali divnog li dana! Sjetim se kako mi je Oliver James sjeo u nekom trenutku prije dvije godine kao da ga nikad prije nisam čula, samo se začuo KLIK! Momci, ne znam na čemu ste, ali hvala što dijelite.
Inače, nitko konkretan nije bio povod za jučerašnji blog. Radi se o temi koja me zaokuplja zadnjih 20 godina i još uvijek nemam konačan odgovor ili rješenje. Nije mi lako odustajati od ljudi, premalo ih je. Od bendova nešto lakše odustajem, ali im i nešto lakše dajem zadnju priliku da se spase. Imam užasnu narav i većinu sam vremena teška k'o olovo, ali kad mi je netko drag, kad o nekom mislim kao o "svom" mislim da sam čisto prihvatljiva i podnošljiva. Isto je i sa glazbom: kad mi je neka glazba važna, kad je doživljavam svojom, opraštam i loše koncerte, komercijalne albume za curice i plaćam autorska prava. Nema tu velike filozofije. Osim toga, lakše se vratiti bendu kojega si napustila nego čovjeku. Hebi ga.
P.S. Poseban pozdrav Transporteru kojega trese vrućica (respektabilnih 39pC). Želim brz i uspješan oporavak!
| < | ožujak, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre