Jazzie

Ja idem na godišnji (što god to značilo u studentskom životu), a ovaj blog ide u stanje mirovanja.

Valjda ću nastaviti s njim tamo u 9. mjesecu (ovo nisam napisala zato da bi vi krenuli sa "nemoj ići", "ti si tak super" i sličnim). Moram si još razmisliti o svemu... Bloganje oduzima dosta vremena. Ne možeš svima biti po volji pa se jave svakakvi pametnjakovići, a moram priznati da me oni baš ne vesele. A i sama sam sebi već pomalo postala dosadna. Uglavnom, vidjeti ćemo...

U jesenskoj shemi, ako do nje uopće dođe, moći ćete čitati o raznim glupostima koje se događaju u mom malom životu - od toga zašto ću prestati dobivati mengu, preko moga pomlađivanja za punih 8 godina, do mišeka Cvjetka.

19.08. proslaviti ću i godišnjicu svog blogiranja - još uvijek se čudim kak sam toliko izdržala i toliko toga napisala (a opet koliko sam brbljava, to nije niti čudno).

Sve u svemu pozdrav pa se vidimo...

Možda u nekom drugom cirkusu...

Jazzie melje o farbanju zidova, karnišama i zavjesama. I ne staje...

D: Nego, da te ja pitam...
J: Reci, dragi.
D: Zašto si se ti to htjela ubiti?
J: ????
D: Pa, tvoj post.
J: Kaj sa njim? Ako si sve pročitao onda ti je jasno. I uopće se nisam htjela ubiti, nego je to bila zajebancija jer mi ništa nije išlo taj dan.
D: Nemoj ti meni zajebancija, jesi čula?
J: Hahah... Zakaj? Kaj si se uplašio? Pa, živim u prizemlju! Btw, kod staraca bi to već bilo izvedivo!
D: Ne to, nego bi morao plaćati kredit za auto.
J: Derpe jedno!!!!
D: Šalim se, ljubavi.
J: I bolje ti je...

Svi koji misle da su žene stvorene za ženske poslove, neka odmah pobjegnu sa ovog bloga da ne dožive srčani udar!

Dakle, ja sam mlada. Studentica. Žensko (provjereno nemam pišu).
Prvi kolač sam spekla prije otprilike mjesec dana (znate svi, pohvalila sam se). Bio je jestiv.
Prije tri dana sam prvi put u životu oprala prozore. Kiša je drugi dan pala, pa se nisu kužila mjesta gdje sam zabušavala.
Prije šest mjeseci sam prvi put u životu oprala veš. Ide mi dobro – jedino sam jednom prala zajedno bijele i crne grudnjake, pa sad imam crne i dalmatiner.
Ne znam guliti krumpir. Niti krastavce. Niti jabuke. Općenito mi je stran onaj položaj ruke i noža potreban za to.
Ne znam spohati meso. Jednostavno ne mogu zapamtiti kojim redoslijedom se umače meso u jaje, brašno i mrvice.
Ne znam razliku između junetine i govedine. Nešto je mlađe od nečega. Valjda.

Ima toga još, bez brige...

Sjedimo za stolom. Ja pričam sa Remijevom (aka moj cimer) frendicom. Ma istinu za volju, sad je i moja frendica već. Francuskinja Lise je jedna nevjerojatna cura, ali za to bi trebao cijeli novi post.

J: Kupila sam si majicu od flisa. To si već dugo želim.
L: Imam ti ja takvu pidžamu. Čak je i boja vrlo slična.
J: Pa zar ti nije u tome prevruće spavati.
L: Ma ja ti spavam gola. To je samo do wc-a.
J: Ti šta??? Spavaš gola? Pa kako ti nije hladno, po zimi i to.
L: Pa pokrijem se. Navikla sam. Tako i moj tata i brat. Mama i sestra spavaju obučene.
J: Dobro čekaj, a šta će ti onda pidžama?
L: Pa, kad se negdje dignem ili odem do wc-a. Bilo bi mi hladno ići gola.
J: Dobro, ali kad spavaš sa nekim drugim u sobi onda si valjda obučena.
Na to uletava britanka Denise.
D: Kad smo bile u Berlinu, u hostelu, u sobi sa šest kreveta, ona je spavala gola, a samo je mene poznavala. Čak je i jedan dečko bio s nama.
L: Ma ti si Jazzie konzerva. Pa pokrijem se po noći. A ako nešto i izviri, ništa novo za nikoga.

Odoh se dekonzervirati.

Gola sam. Klečim. U ruci držim bič. Šibam se po leđima i uzvikujem riječi iz naslova poput onog svećenika iz Zvonara crkve Notre Dame, kada je osjetio požudu za lijepom Esmeraldom. Kažnjavam se za odvratan grijeh koji sam jučer počinila. I ja sam osjetila požudu, ali sam ja priliku i iskoristila. Ali evo kako je sve krenulo...

Išla sam na upis ocjene na faks. Bila sam sigurna u svoju peticu – ne samo da sam odlično odradila usmeni, nego je profesor još išao na Gaussa, što znači da je odlučio odraditi sve ispite i onda skalirati ocjene tako da bude dobra raspodjela. Znala sam da su ostali na ovom roku sumnjive akademske prošlosti i da za mene nema beda. Da, da... I došla do profesora, a on mi fino upisao četvorku.

E, vidite sad zašto vam ja oduvijek objašnjavam da treba biti pesimist! Da sam kao pravi pesimist, što u duši i jesam, očekivala dvojku, a on mi upisao četiri, bila bih ugodno iznenađena i ne bi bilo nikakvih posljedica. Ali ja sam se pametno priklonila onoj optimističnoj pretpostavci da ću dobiti pet i naravno doživjela hladan tuš. Ne boli me četvorka, nego osjećaj razočaranja.

Iako mi profesor nije za ništa kriv, nego ja sama sebi, mogla sam ga fino poslati u pičku materinu i osjećala bi se baš dobro. Ispunjeno. Nije da on to zaslužuje, ali bi meni svakako bilo lakše. Ali, fino odgojena kakva jesam (samohvala je ovo), ja sam otišla do centra grada. I prihvatila se trošenja novca.

Jedan sako. Jedne hlače. Jedan remen. Sedmero čarapa. Jedne tenisice (aka Lacosta, znači nije se šparalo). Onda me počela grist savjest pa sam i mami kupila jednu majicu u Espritu. Znala sam da kad čuje što sam sve kupila, joj mogu usta začepiti jedino ako i njoj nešto dam. Mudrica (opet malo samohvale). I kao šlag na tortu, 21.07. ja sam sebi kupila majicu dugih rukava od flisa! Znate onaj mucasti, dekasti materijal, odvratno topli, koji se nosi po zimi, često na skijanje. Nije da skijam – nemam ja para za to, iako koliko sam jučer potrošila, bar pola solidne skijaške opreme sam si mogla kupiti. Ako ste pomislili da je ta zimska majica rezultat moje praktičnosti jer je vjerojatno snižena u sred ljeta, i tu ste se prevarili – puna cijena je bila.

I najveće sranje u cijeloj ovoj priči je da se ja nakon tog maničnog shopping nisam osjećala ništa bolje. Osjećala sam se jadno kao i na početku. Istina, na ocjenu sam potpuno zaboravila, ali zato me nule na bankovnom računu gledaju (kažete dobro je dok nema minusa).

I zato sam ja gola. I klečim. I držim bič u ruci.

Jučer. Sjedim u tramvaju. Idem na faks. Neispavana, živčana, čeka me ritualno pražnjenje prije ispita u jednom od fakultetskih wc-a (kao uvijek). Bez veze se igram rukama i zapazim jednu nevjerojatnu stvar. Skoro sam pala u nesvjest. Ovaj put za ozbiljno. I ne, nije bio Osama.

Ali moram se vratiti malo unazad, na događaje dva dana ranije. Kada imam puno za učiti, ne posvećujem baš pažnju sebi. Što znači da masna kosa, šlampav styling i sve ostalo što dolazi uz to, su mi normalna pojava. Isto tako nemam vremena niti za urediti nokte. Tako sam i taj dan, dan prije jednog i dva dana prije još jednog ispita (ovog sa početka priče), odlučila svoje noktiće samo sa grickalicom (noktaricom) poštukati. I to sam napravila... Navodno.

Vratimo se na sada u moj tramvaj. Gledajući tako u svoje ruke zapazila sam pravu anomaliju (kao anomalija vode, najgušća na 4 stupnja). Naime, ja sam očigledno već dva dana hodala svijetom (što je uključivalo i noćne izlaske) sa noktima pravog bauštelca. To znači, devet oštukanih i jedan ne. A možete li pogoditi koji? Pa naravno – zaboravila sam odrezati nokat na malom prstu lijeve ruke. On je blistao u svoj svojoj dužini.

Šokiralo me kako mi se to moglo dogoditi, ali još više kako sam zapravo dva puna dana bila takva, a da to nisam niti skužila. Očigledno se negdje u meni krije pravi bauštelac. Još ću si zataknuti malo olovčicu za uho i mogu na posao!

Maznula sam još jedan! Ne jednoga, nego jedan – ISPIT!

Jučer je pao onaj od 860 stranica, danas još jedan, a ovaj čak niti nije previše uključivao moju (buduću) struku.

Sjebala sam ih oba. Obadva su pala. I oba, i dva. Zapravo pet ih je palo na ovim rokovima. Nije loše. Trebalo je šest, ali sam od jednog odustala – stvarno bi se onda morala baciti kroz malo viši prozor.

Sagradit ću si slavoluk, da ko Cezar, Napoleon ili tko god prođem sa svojim konjićem kroz njega. Biti će veći od pariškog Arc d'Triumph. Vidjeti će se sa Mjeseca, ko Kineski zid.

Nisam baš previše spavala zadnje dvije noći. Mislite da je to zbog ispita? Pa da, i je u neku ruku. Jednostavno nemam vremena učiti za ispite, izlaziti van do ranih jutarnjih sati i spavati. Nečeg se trebalo odreći pa reko, nek to bude spavanje. Dođem doma u 2-3h i onda se prihvatim knjige. A neki kažu da je i dobro večer prije izaći van jer se čovjek malo opusti. Opuštena i nenaspavana.

Kandidate za Missicu još uvijek primam. Detalji u postu ispod.

Idem sad.

Pasti u nesvjest.

Ovo je dio e-maila koji je ovih dana osvanuo na mojoj blogovskoj adresi. Nadam se da se mlada dama ne ljuti što sam to objavila. Sad su godišnji, mora, ferije pa ćemo vidjeti poslije što se da iz toga svega iskemijati.

Obzirom da je moj prvi „bjuti peđn“ ispao tako dobro, vrijeme bi bilo da se održi i drugi dio – Izbor za Miss bloga. Ovaj put tražim vaše prijedloge za kandidatkinje. Dakle, tko god vam padne na pamet, a da ispunjava uvjete: žensko, iz Hrvatske ili okolnih nam zemalja (neću Angelinu i slične) i u proteklih godinu dana je napravila nešto – snimila pornić, izazvala skandal, osvojila neko prizanje, bilo što. Fizički izgled i profesija su nebitni pa si ostavite mašti na volju. I bilo bi požljno da to nisu vaše majke, nego neke poznate dame (osim u slučaju kada vaše majke zapravo i jesu poznate dame).

Glavni likovi:
Jazzie – blogerica koja se krije pod aliasom Baushtela Lady (u daljnjem tekstu: J)
Dragi – dugogodišnji dečko od J (u daljnjem tekstu: D)

Mjesto radnje:
disko klub, svira narodnjake... ma ne, MSN

Za razumijevanje je potrebno pročitati prethodni post.

Kafenišem sa frendom i u sred razgovora kaže on meni da mi je život dosadan (ništa zlobno, da ne bi bilo zabune). Malo sam se zamislila nad time i zaključila da nije daleko od istine. Poprilično sam mlada, baš u godinama kada bi trebla raditi gluposti koje ću pamtiti cijeli život, a ja dobra kćerkica, sve ko po špagi. Ajmo završiti osnovnu školu sa svim peticama, ajmo u uglednu srednju školu i opet sve petice, ajmo na tzv. ugledni faks – sve u roku i opet ocjene stani-pani...

Nisam nikada krala susjedove trešnje jer živim u zgradi pa susjedi nemaju trešnje. Nisam se nikada penjala po drveću jer sam oduvijek bila ne-talentirana za bilo što što uključuje fizičku aktivnost. Nisam nikada pušila marihuanu (a nije da nisam imala prilike). Nisam nikada ukrala ništa u dućanu (onaj ručnik ćemo zanemariti jer to niti nije bila prava krađa). Nisam nikada skakala padobranom jer se bojim da mi se neće otvoriti, a jebeno se bojim smrti (posebice sa spoznajom da ću umrijeti ubrzo).

Nemam niti jednu tetovažu jer se ne mogu dogovoriti sama sa sobom kakvu bi, niti gdje bi. Najrađe bi na nozi, ali onda se sjetim sebe u četrdesetim/pedesetim godinama života, kao neke business womanke koja nosi svilenkaste najlonkice i štiklice, nikako mi se ta tatoo ne uklapa. Nemam niti jedan pircing, iako sam nabrijana već neko vrijeme na pupak, ali mi se ne da to čistiti (od gnoja) i paziti, a u većini slučajeva to traje po više mjeseci.

Nisam se nikada kupala u Manduševcu jer bi vjerojatno poslije dobila tri upale jajnika. Nisam niti na norijadi posipala ljude sa brašnom jer znam kako je mene to iritiralo kada bi mi neko napravio. Nisam sa 18 ostala trudna. Nisam promijenila bar dvadeset jebača u životu. Nisam nikada gelirala nokte. Nisam nikada oćelavila onu stvar voskom (jer bi vjerojatno umrla od bolova). Nisam nikada sa šatorom prošla cijelu našu obalu. Nisam se nikada ševila na plaži ili livadi. Nisam se nikada zblajhala u plavo.

Pardon, jesam li ja uopće živa???

Probudila sam se u 9h. Za većinu radnog svijeta je to kasno, ali za mene spavalicu izrazito rano. Naravno, nije to bilo prirodno buđenje, nego prisilno – obveze zovu, mobitel u ulozi budilice zvoni. Nakon obavljene kupaoničke ture, vratila sam se sobu da se obučem. U tom trenutku je još sve išlo po planu.

Prvi problem sa kojim sam se susrela je bio nedostatak čistih tangi. Obzirom da ih imam mali milijon, ovaj deficit mi je bio potpuno neobjašnjiv – jedino normalno rješenje koje sam mogla smisliti je da mi je netko ukrao tange. Nisam naravno pomislila na to da već neko vrijeme nisam prala veš. Bokserice su spasile stvar. Navukla sam još par stvari na sebe i bila gotovo spremna. Ali...

Onda se dogodio kuršlus. Dan prije su moje nogice (da, da, pravilno je nožice, ali mi je ovako ljepše) hodale svijetom u novim sandalicama, koje su me nažuljale na sto strana, tako da sam bila prisiljena obući tenisice. Pri zažnjiravanju (vezanju vezica) su mi pukli ciferšlus (ili ti patent) na najdražim mi trapericama i naramenica od grudnjaka. To je iziskivalo traženje druge odjevne kombinacije, a to traje kod mene...

Kada sam u zadnji trenutak bila gotova, sjetila sam se da nisam stavila dezić, ali naravno – kupaonica je bila zauzeta i nisam mogla do njega. Mom dragom cimiju su došla dva prijatelja iz Nantesa... Cijeli dan se kao posljedica toga, oko mene širio zamaman miris friškoga znoja!

Popodne sam htjela nešto učiti, a nisam imala više čokolade. A ja ne mogu učiti ako nemam čokolade. Pa sam išla kupiti fucking čokoladu. Pa sam se usput posvađala s dragim preko telefona. Pa me nekaj stara gnjavila preko SMS pa sam i na nju popizdila.

I onda sam odlučila da ću se ubiti. Fino ko prava kukavica, chicken, pizda, koknut ću se i okončati ovu muku sebi i svijetu. Razmišljajući o načinu, bacanje kroz prozor mi se činilo kao najbolja solucija. Brzo je gotovo, a baš me zanimao taj šus adrenalina koji te puknu kod slobodnog pada. Digla sam roletu i otvorila prozor. Popela sam se na njega i ne pogledavši prema dolje zakoračila. Nisam dugo letila, nije me puknuo nikakav adrenalin - živim u prizemlju...

Toliko loš dan mi je bio da se čak nisam niti ubiti mogla!

Vozim se jučer doma. U tramvaju (fuj, bljak). I ulazi u centru tip unutra – dugo platneno nešto (kombinezon, haljina, dimije, što god), preko toga nekakva orijentalna vestica, bijeli turban na glavi, tamne puti, duga braduština, nekakva kvazi krunica u ruci. Jednom riječju Osama bin Laden. To mi je bila prva asocijacija. Razmišljala sam o tome da nazovem policiju i da ga predam. Onda sam se sjetila svih onih milijuna koje bi mi tata Bush dao za ovakvo veliko otkriće i zacaklile su mi se oči. Sjetila sam se i da ne znam kud bi sa tim novcem pa sam ipak odustala od predaje.

Onda mi je palo na pamet da to možda nije Osama, nego njegov neki buraz pa su zato toliko slični. Mislim si, nek se čovjek vozi, vidi siročeka mora se voziti tramvajem, nije mu burki kupio autić. I u tom trenutku mi je sinulo: New York, Madrid, London... Naravno, bio je to terorist-samoubojica. Jedino je to bilo smisleno objašnjenje za toliko slojeva garderobe u ovako vruć, ljetni dan.

Netremice sam promatrala svaku njegovu kretnju. Očekivala sam samo-aktiviranje. Na prvoj sljedećoj stanici sam izašla van – kad već raznese tramvaj da bar ja ne budem u njemu!

U subotu u 19:30 sam odlučila da ću u nedjelju ići na kupanje. U skladu s tim sam zaključila da mi treba novi ručnik za plažu. U velikom supermarketu, nema čega nema, pa sam tako očekivala da će i toga biti (posebice cheap varijanti). I bilo je naravno, čak i dobar izbor. Izabrala sam onaj ručnik koji mi se sviđa i pokušavala naći cijenu.

Na ručniku su bile dvije naljepnice sa barkodom i cijenom – na jednoj je pisala prava cijena 60 kuna, a na drugoj 20 kuna. To je netko drugi priljepio naljepnicu sa nekog malog ručnika za lice. Ja sam ručnik smotala tako da je prava cijena negdje unutra, a ova niska cijena sa vanjske strane, očekivajući da će blagajnica samo provući ručnik preko onog bar-čitača. Tako je i bilo. Očitana je cijena preko bar-kod i ja sam dobila ručnik za 20 kuna.

Hoću li zbog toga goriti u paklu? Dante kaže da kradljivici idu u 8. krug!

Ovih dana, jedna od glavnih tema je korupcija u visokom školstvu. Novinari vrlo slobodno, čini mi se, barataju svotama od par stotina pa do par desetaka tisuća eura. Kako na moj blog svraćaju ljudi koji su studirali, koji studiraju, koji će studirati, ali i oni koji nikada nisu imali veze sa fakultetima, vjerujem da imamo svakakvih iskustava. Ja vam prije svega mogu reći svoje!

Puno puta sam čula za varanja i korupciju na fakultetima, ali i ono najbitnije nepotizam. Jer u većini slučajeva da bi se uopće došlo do onog trenutka kada treba caltati, prvo treba pronaći kome, a tu se potežu one „rođo/jarane“ veze. Bez toga, osim u nekim ekstremnim slučajevima, ne ide. Kada lova „sjedne“ ide poprilično lagano...

Što se tiče same kupovine, znam čovjeka kojega su tražili novi golf da bi mu dijete ugurali na ekonomiju. Znam par diplomiranih ekonomista koji su više od 50% ispita dali preko svoga kuma koji je eto, utjecajan hrvatski biznismen. Još neke na zagrebačkoj Ekonomiji koji se sređivali ispite preko tete u referadi. (nemojte se odmah ekonomičari ljutiti, znam i puno onih koji se svojim rukama trude doći do te diplome) Meni su osobno (ovdje ne govorim o rekla-kazala) poznati još slučajevi na prometu i arhitekturi. I jedinstven slučaj na medicini, kćerke jednog našeg političara. A čula sam i za jednu ferovsku pričicu...

Studenti na zagrebačkoj Ekonomiji (stvarno se ispričavam, ali sa njima imam direktnu vezu), znaju čak i imena profesora (i teta u referadi) preko kojih se sve sređuje, znaju po katedri i predmetu koga moraju odabrati da bi mogli kasnije ispit položiti/platiti – sve se zna. Sigurna sam da i svatko od vas poznaje još bar jedan takav slučaj.

E sad ću vam ja reći par mudrih. Država nam nije u banani zato što ljudi prihvaćaju mito, nego zato što mi to podržavamo svojom šutnjom. Nisu krivi samo oni koji to direktno čine, nego i svi mi kukavice koje to znamo, a onako mudro šutimo. Lako je pričati kako to ne valja, ali tko od nas ima muda izaći van, uprijeti prstom i reći „on ne valja“?

Dragi i ja se valjamo po krevetu. Zapravo ne doslovno, odvaljali smo što smo htjeli i sada se onako odmaramo. On u principu čeka da prođe koja minuta da može mirne duše otrčati po cigarete i zapaliti si „cigaretu after“. I draga me...

„Joj kak ja volim tvoje cice“.
„He, a ko ih ne bi volio?“, i smijem se...
„Ma stvarno su prejebene, znaš.“
„Gle dragi, uživaj dok možeš jer neće dugo biti ovakve“.
On se naglo diže u sjedeći položaj i sa čuđenjem pita: „A zašto?“
„Starim, starim... Već su lagano krenule prema jugu, a kad ih još klinci iscijede ostati će samo koža koja visi do pupka.“
„Pa budemo ti platili operaciju, kaj? Ja neću moći živjeti bez dobrih cica.“
E sad se i ja dižem u sjedeći položaj.
„Pička ti materina, pa neće to biti samo moja djeca! Ti si trebao reći sad da ćeš me voljeti bilo kakvu, a ne mi silikone predlagati!“
„Ma dobro, kaj se ljutiš, dogovoriti ćemo se...“, neuspješno pokušava spastiti situaciju.
„Hoćemo se kurac dogovoriti!“, i iz protesta se okrećem na drugu stranu.

Sad on pokušava izgladiti stvar pa me nagovara, ljubi, draga i sve završava kako je i počelo...

Imam frenda u Hamburgu. Talijan je zapravo, iz Rima. Upoznali smo se u Latviji. Komplicirano malo... Kad sam putovala u Amsterdam svratila sam do njega. Sjedimo mi tako u jednom predivnom kafiću (više neka ekskluziva, bar po cijenama) i priča mi kako je bilo na njegovom nedavnom putovanju u Estoniji. Priča mi kako su Estonke baš predivne cure, posebno neka konobarica u restoranu u centru Tallinna. Kaže da bi je ženio! I ja se krenem zafrkavati i kažem jel to u onoj ulici koja ide od glavnog trga, restoran sa nekakvim grbavim zidovima na kojemu su ispisane izreke, a konobarice odjevene u narodne nošnje? I nećete vjerovati – je! Prije godinu dana za svog posjeta Tallinu ja sam ručala u istom restoranu u kojem je i on ove godine. Slučajnost...

Moja roditeljica bi sad sigurno rekla: "Vidiš kako je svijet mali!"

Sjedimo Remi i ja u kuhinji. Večeramo prije odlaska na nekakvo tulumče. On jede nekakvu rižu (kupuje samo basmati rižu) sa raznovrsnim svježim povrćem. To skuhao u svom woku kojeg je dobio na nagradnoj igri. Ja jedem camembert i nekakvu salamurdu. Jednostavna ženska!

Režem ja svoj camembert na trokute, kako me on naučio.
„Šta izrezuješ cijeli sir, odreži si trokut i pojedi ga.“, kaže on.
Gledam ga u čudu, kao šta on sad tu glumi, lakše mi je sve na početku isjeckati nego svake minute jedan komad. Ignoriram ga ja i samo kažem: „Daj si uzmi malo“.
„Budem kasnije, nakon jela.“
Ja opet gledam u čudu, kakvo fucking poslije i mislim si „ah stranci“.
I tako vrijeme prolazi, mi žderemo. Ostala još dva trokutića mog camemberta na stolu.
„Daj si uzmi taj svoj trokut inače ću ti ga ja pojesti.“, kažem ja, umiljato kako samo ja znam.
U tom trenutku on spazi da su, od početnih 10tak, ostala samo dva trokuta.
„Pa ti si skoro cijeli sir pojela!“, i cereka se ko šašav.
„Da, i?“.
„Pa to se malo nakon jela čovjek sasladi sirom, onako za gušt. Znaš li ti koliko to kalorija ima? Boliti će te trbuh, to je jako“.
Samo sam se gromoglasno nasmijala.

Ne zna on što je balkansko devojče odraslo na ćevapima s lukom, pljeskavici s kajmakom i sarmi!

Došao je i taj trenutak kada ćemo proglastit pobjednika ovog našeg natječaja. Prvog hrvatskog Mistera bloga su izabrali blogeri - oba spola inicijalno zamišljeno, ali muški su većim dijelom zakazali pod izgovorom „nisam derpe“ ili „tu nema pravog muškaraca“ (vrlo originalno!). Ipak, najoriginalniji glasovi su bili za Josipa Broza Tita i "dečka od Jazzie", iako su oba bila izvan konkurencije...








U slučaju da se bilo koji od ove trojice oglasi na moj e-mail, dobiti će pripadajuću nagradu u vidu kavice ili večerice samnom (ili blogericom po izboru ako baš bude inzistirao – hehe, otvaram escort agenciju)!

Do viđenja sljedeće godine na izboru za bla, bla, bla... ne mogu više!


EDIT:

(c) 2005 Jazzie

Iako ne možemo glasati za ove kršne momke koji nas svakodnevno uveseljavaju svojim umotvorijama (jer nedostaje fizička komponenta) postoji naravno nekolicina ljudi koje svi više manje poznamo, ponajviše iz novina i s telke. Dobro došli na prvi hrvatski izbor za Mistera bloga! Naši kandidati su morali proći oštru predselekciju, u kojoj je vično oko naše Jazzie (to sam ja jelte) izabralo njih deset, koji će se natjecati u super finalu. Redom su to, naše gore sinovi koji su na neki način obilježili proteklih godinu dana. Pa krenimo:





















Biramo Mistera i dva pratioca.
Glasovanje traje 24h.
Možete glasati za maksimalno jednu osobu od deset ponuđenih. To znači točno jednu ili niti jednu! (a ne njih 3,5 ili 10)
Glasovi bez obrazloženja se neće brojati – budite maštoviti kako samo vi znate! (s posebnim veseljem očekujem muške glasove)
I naravno, uopće ne gledamo fizičku komponentu, nego personality! Moš mislit...



(ograđujem se od današnjeg posta kao svoga mišljenja o fizičkog izgledu ili ponašanju kandidata)

Shvatila sam da nisam još niti jedan post posvetila svome cimeru. Znate, ja ne živim sama, već s cimerom. Zapravo, svatko ima svoju sobu, ali kako drugačije da ga nazovem? On se zove Remi, francuz je i poprilično inteligentno biće. Govori, osim francuskog, engleski, njemački, talijanski i španjolski. I zna reći „goni se u pičku materinu“ na hrvatskom.

Inače, naša životna simbioza odlično funkcionira. Vjerojatno tome potpomaže činjenica da je iznimno uredan. Čak uredniji od mene. U početku sam se bojala živjeti sa muškom osobom jer sam se već vidjela kako po cijele dane ribam po kući, ali brzo su moji strahovi nestali. Moglo bi se reći da on češće pere zamnom.

Osim urednosti i činjenice da se iza njega kupaonica sjaji toliko da peku oči, Remi je što bi se reklo „party animal“. Naime, tjedno izlazi bar pet puta. Pri tome ne mislim na one laganini izlaske koje ja svakodnevno prakticiram – on se vraća doma obavezno iza 4h. Nekim čudom uspije sve svoje obveze odraditi na vrijeme, iako mu spavanje pati pa to onda najčešće nedjeljom nadoknadi.

Zanimljivo je koliko mu je malo novca potrebno za život, iako zapravo nije uskraćen za ništa u odnosu na mene. Tako je zadnjih deset dana 5. mjeseca proživio sa 50 kuna – to je uključivalo hranu, izlaske, cuge i sve ostalo. Nemojte me pitati kako. Nemam pojma. Ali da stvar bude bolja, ništa mu nije falilo, nije niti živio niti izlazio na tuđi račun. Genijalac.

Dok ja ovo pišem, on se bavi odštopavanjem naše kade koju je moja duga kosa zaštopala... Morao se digunuti u ovo rano jutro zbog faksa. Ne znam kad je sinoć došao doma – ja sam već spavala snom pravednika.

Bila je Operacija Barbarossa. Bilo je iskrcavanje savezničkih snaga na Normandiju. Bio je Dan D. (ostale bitke sam zaboravila već...)

Dosta ljudi sebi za neki posebni uspjeh ili jednostavno kada se žele osjećati bolje poklone nešto (razlikujem kupiti si i pokloniti si – detaljnije kod riječanke). Tako sam i ja sebe nagradila za početak sezone ispitnih rokova (ovo je motivacijska kupnja, usljediti će naravno i ona nagradna na kraju): dva šosa i jedna majica. Kada dođe račun od kartice već vidim da ću morati mamu nagovarati da mi to plati – naravno onu staru foru ću ponavljati: „Ja sam još uvijek student i tvoja dužnost kao roditelja je da me uzdržavaš. Kako se uzdržavam sama, možeš mi bar ovu sitnicu platiti.“ Svaki put upali!

Drago mi je da vam se jučerašnji post tako dopao. Pobjednicom klase čistunac/ka proglašavam marisi: ne koristi toaletni papir nego baby wipes, tušira se dva puta dnevno + poslije seksa!

Današnja operacija se zove „kako položiti ispit“. Jazzie se iskrcava na fakultet. Ovo je Dan I (prvi u nizu).

EDIT:

Nije ništa neobično u većem društvu, kad jutro već lagano sviće, a alkoholne pare savladaju i one najupornije, razgovarati o sexu. Nisam vam ja baš puno iskusna po tom pitanju, ali čitala sam Teen, Cosmo, Elle, Milu, Tenu, Story, Gloriju (Žuži, was sonst) i ine, pa sam nešto i naučila. A da ne pričamo o čitanju blogova! (neki će se valjda prepoznati u ovoj rečenici)

Opće je poznato da pička smrdi. Svaka prava ženska pizda mora smrditi, inače nekaj ne štima s njom. (nemojte se odmah križati na ove rečenice, ovdje se radi o dijelovima tijela, a ne prostotama – ako vam je lakše, čitajte vagina) Ali čula sam nemali broj puta da muškarcima zapravo to miriši. Sviđa im se taj pičko-smrad (ne čudi me baš previše, meni farba za zidove ugodno miriši, a o ljepilu da ne pričam).

I sad se javi jedan intelektualac i kaže da je njemu to gadno, te da on zahtjeva da se ženska opere svaki put prije seksa. Naravno, sve oči uprte u njega. Tako smo saznali da se njegova cura/djevojka/jebaljka/žena mora oprati (i mirišati) uvijek prije i poslije seksa. Naravno, i on se opere – bez obzira da li prakticirali oralni, vaginalni, analni seks (ili miješanim stilom) – jer kako bi ona stavljala u usta ono iz čeg on piša. Inače je prljavo, kaže on.

Pitam ja (a ko bi drugi) što se događa kad se zanesu, zateknu na nekom kinky mjestu, jednostavno im se digne (kaj hoćete, i nama se diže) pa nemaju vremena trčati do kupaonice da se urede. Kaže on da uvijek imaju toliko vremena, za tuširanac. Kada se jebu i više puta u jednom noći, ne odstupaju od pravila o tuširanju (onda valjda spoje ovo poslije od prethodnog seksa i prije od sljedećeg, nadam se).

Nije mi vrag dao mira pa krenula ja dalje ispitivati situaciju. Kaže frendica da se ona prije seksa ne tušira (ajde bar nešto), ali se obavezno prebriše mirišljavim vlažnim maramicama. A poslije seksa obavezno tuširanac – i ona i dragi, svaki za sebe. Jer se osjećaju prljavo.

Na kraju dolazimo do zaključka da ja imam nekakve ciganske krvi valjda – pa di bi ja došla kad bi se svaki put prije i poslije tuširala? Prošla bi me volja tri puta. Ako oš jebat, izvoli odmah. Nećeš? Naći ćemo nekoga tko hoće!

„Sex is dirty only if it's done right“ – kako bi rekla buba mara.

Dragi i ja malo raspravljali o vezi. I kaže On meni da nisam nikada spremna na kompromis. Ko ja? Ma daj, molim te – kompromis mi je drugo ime!

Šetamo ulicom prije par tjedana. Sunce prži, mi po hladu.
„Meni je hladno na ovoj strani. Ajmo preći na sunčanu stranu ulice.“ – progovaram svojim umiljatim altom.
„Meni je ovdje baš ok, tam će mi biti vruće.“ – odgovora On.
„Dobro, onda ti ostani tu, a ja idem na drugu stranu!“ – kriknem i pređem cestu.
„A jeben ti je taj tvoj kompromis!“ – graknu On i krene zamnom.

Ovaj tjedan sam prošla 1500 km. Prošli vikend još 1000km. Tjedan prije 2000. Vikend prije još 1000. Vikend prije njega još 1500. U sljedećih mjesec dana već mi je novih 2000 zapisano u zvijezdama. Čini mi se da više ne znam gdje mi je glava gdje mi je rep (kako bi rekla James) – glavu imam, rep ne. Ali ono najbitnije – čini mi se da gubim – dom! Više ne znam gdje mi je kuća, dom, ono mjesto gdje sam sigurna i zaštićena. Imam robe trenutno na više lokacija. Po onome što je donedavno bilo dom, u zadnje vrijeme radim samo raspakiravanje, pakiranje, pranje i peglanje. Ako je dom tamo gdje je obitelj – opet ništa jer smrt mi je odnijela i taj pojam doma. Sve se uzjebalo – kako bi rekla moja stara.

Ja sam siroče! Možda da se prijavim u Caritas – čujem da imaju dobre domove za siročad...

Kanada legalizirala istospolne brakove

MTV pokrenuo kanal za gay populaciju

„Zagreb Pride – povorka ponosa lezbijske, homoseksualne, biseksualne, transrodne, interseksualne i queer populacije“ će se održati 10. srpnja

U Španjolskog počeo izlaziti prvi besplatni mjesečnik za homoseksualce

Španjolska usvojila zakon o homoseksualnim brakovima

U Amsterdamu, turistički ured za gay populaciju

Kontra većine Hrvatske, oduvijek podržavam homoseksualce i kao da se borim sa vjetrenjačama, branim njihova prava. Ali čini li se to samo meni, da u svojoj želji da budu „normalni“ – što bi značilo u ovom kontekstu, prihvaćeni u društvu kao normalni, oni se zapravo izdvajaju?

Da li postoji MTV za heteroseksualnu populaciju? Da li postoji besplatni mjesečnik usmjeren isključivo na heteroseksualce? Mislim da je otišlo predaleko i proizvesti će kontra efekt. Kako ih/vas ovo čini jednakijima?