Shvatila sam da nisam još niti jedan post posvetila svome cimeru. Znate, ja ne živim sama, već s cimerom. Zapravo, svatko ima svoju sobu, ali kako drugačije da ga nazovem? On se zove Remi, francuz je i poprilično inteligentno biće. Govori, osim francuskog, engleski, njemački, talijanski i španjolski. I zna reći „goni se u pičku materinu“ na hrvatskom.
Inače, naša životna simbioza odlično funkcionira. Vjerojatno tome potpomaže činjenica da je iznimno uredan. Čak uredniji od mene. U početku sam se bojala živjeti sa muškom osobom jer sam se već vidjela kako po cijele dane ribam po kući, ali brzo su moji strahovi nestali. Moglo bi se reći da on češće pere zamnom.
Osim urednosti i činjenice da se iza njega kupaonica sjaji toliko da peku oči, Remi je što bi se reklo „party animal“. Naime, tjedno izlazi bar pet puta. Pri tome ne mislim na one laganini izlaske koje ja svakodnevno prakticiram – on se vraća doma obavezno iza 4h. Nekim čudom uspije sve svoje obveze odraditi na vrijeme, iako mu spavanje pati pa to onda najčešće nedjeljom nadoknadi.
Zanimljivo je koliko mu je malo novca potrebno za život, iako zapravo nije uskraćen za ništa u odnosu na mene. Tako je zadnjih deset dana 5. mjeseca proživio sa 50 kuna – to je uključivalo hranu, izlaske, cuge i sve ostalo. Nemojte me pitati kako. Nemam pojma. Ali da stvar bude bolja, ništa mu nije falilo, nije niti živio niti izlazio na tuđi račun. Genijalac.
Dok ja ovo pišem, on se bavi odštopavanjem naše kade koju je moja duga kosa zaštopala... Morao se digunuti u ovo rano jutro zbog faksa. Ne znam kad je sinoć došao doma – ja sam već spavala snom pravednika.
Post je objavljen 06.07.2005. u 09:15 sati.