Jazzie

Gola sam. Klečim. U ruci držim bič. Šibam se po leđima i uzvikujem riječi iz naslova poput onog svećenika iz Zvonara crkve Notre Dame, kada je osjetio požudu za lijepom Esmeraldom. Kažnjavam se za odvratan grijeh koji sam jučer počinila. I ja sam osjetila požudu, ali sam ja priliku i iskoristila. Ali evo kako je sve krenulo...

Išla sam na upis ocjene na faks. Bila sam sigurna u svoju peticu – ne samo da sam odlično odradila usmeni, nego je profesor još išao na Gaussa, što znači da je odlučio odraditi sve ispite i onda skalirati ocjene tako da bude dobra raspodjela. Znala sam da su ostali na ovom roku sumnjive akademske prošlosti i da za mene nema beda. Da, da... I došla do profesora, a on mi fino upisao četvorku.

E, vidite sad zašto vam ja oduvijek objašnjavam da treba biti pesimist! Da sam kao pravi pesimist, što u duši i jesam, očekivala dvojku, a on mi upisao četiri, bila bih ugodno iznenađena i ne bi bilo nikakvih posljedica. Ali ja sam se pametno priklonila onoj optimističnoj pretpostavci da ću dobiti pet i naravno doživjela hladan tuš. Ne boli me četvorka, nego osjećaj razočaranja.

Iako mi profesor nije za ništa kriv, nego ja sama sebi, mogla sam ga fino poslati u pičku materinu i osjećala bi se baš dobro. Ispunjeno. Nije da on to zaslužuje, ali bi meni svakako bilo lakše. Ali, fino odgojena kakva jesam (samohvala je ovo), ja sam otišla do centra grada. I prihvatila se trošenja novca.

Jedan sako. Jedne hlače. Jedan remen. Sedmero čarapa. Jedne tenisice (aka Lacosta, znači nije se šparalo). Onda me počela grist savjest pa sam i mami kupila jednu majicu u Espritu. Znala sam da kad čuje što sam sve kupila, joj mogu usta začepiti jedino ako i njoj nešto dam. Mudrica (opet malo samohvale). I kao šlag na tortu, 21.07. ja sam sebi kupila majicu dugih rukava od flisa! Znate onaj mucasti, dekasti materijal, odvratno topli, koji se nosi po zimi, često na skijanje. Nije da skijam – nemam ja para za to, iako koliko sam jučer potrošila, bar pola solidne skijaške opreme sam si mogla kupiti. Ako ste pomislili da je ta zimska majica rezultat moje praktičnosti jer je vjerojatno snižena u sred ljeta, i tu ste se prevarili – puna cijena je bila.

I najveće sranje u cijeloj ovoj priči je da se ja nakon tog maničnog shopping nisam osjećala ništa bolje. Osjećala sam se jadno kao i na početku. Istina, na ocjenu sam potpuno zaboravila, ali zato me nule na bankovnom računu gledaju (kažete dobro je dok nema minusa).

I zato sam ja gola. I klečim. I držim bič u ruci.