Vozim se jučer doma. U tramvaju (fuj, bljak). I ulazi u centru tip unutra – dugo platneno nešto (kombinezon, haljina, dimije, što god), preko toga nekakva orijentalna vestica, bijeli turban na glavi, tamne puti, duga braduština, nekakva kvazi krunica u ruci. Jednom riječju Osama bin Laden. To mi je bila prva asocijacija. Razmišljala sam o tome da nazovem policiju i da ga predam. Onda sam se sjetila svih onih milijuna koje bi mi tata Bush dao za ovakvo veliko otkriće i zacaklile su mi se oči. Sjetila sam se i da ne znam kud bi sa tim novcem pa sam ipak odustala od predaje.
Onda mi je palo na pamet da to možda nije Osama, nego njegov neki buraz pa su zato toliko slični. Mislim si, nek se čovjek vozi, vidi siročeka mora se voziti tramvajem, nije mu burki kupio autić. I u tom trenutku mi je sinulo: New York, Madrid, London... Naravno, bio je to terorist-samoubojica. Jedino je to bilo smisleno objašnjenje za toliko slojeva garderobe u ovako vruć, ljetni dan.
Netremice sam promatrala svaku njegovu kretnju. Očekivala sam samo-aktiviranje. Na prvoj sljedećoj stanici sam izašla van – kad već raznese tramvaj da bar ja ne budem u njemu!
Post je objavljen 14.07.2005. u 12:35 sati.