Zasto je riza u Japanu skupa?
Ako bi nesto trebalo biti jeftino u Japanu onda je to valjda riza. Osim za ono, klasicno, jelo koristi se za proizvodnju alkohola, za slastice, u kozmetici. Drugim rijecima - sveprisutna je. Tako i u mojoj kuhinji. Nema dana kad mi nije bila na stolu. Vreca od 5 kilograma nestaje pred ocima, dok je u nekim drugim vremenima, u Sjedinjenim Drzavama, ta ista kolicina se po kuhinji vukla godinu, a i duze.
Ipak, uz sve navedeno, kao i cinjenicu da se u ducanima nalaze deseci vrsta rize i jos vise proizvodjaca - riza je skupa namirnica. Ako se kojim slucajem zatekne tu i riza iz uvoza onda se vidi da je od one iz Thailanda skuplja gotovo 10 puta, a od Americke tri do cetiri puta.
Sto se Thailanda i jugoistoka Azije tice, oni namjerno drze nisku cijenu da bi mogli biti konkurentni na Bliskoistocnom i Azijskom marketu. Riza im je znacajan izvozni proizvod i niska cijena je dio izvozne strategije.
Kod Amerikanaca je pak druga prica. Americko poljodjelstvo je bazirano na masovnoj proizvodnji sto za posljedicu ima i niske cijene proizvodnje. Njihove su farme od japanskih vece i za nekoliko stotina puta, a za zasijavanje polja koriste se zrakoplovi, a ogromni superkombajni za zetvu.
Japanci sa druge strane i ne mare previse za konkurenciju jer misle da japanska riza ima bolji okus i uvijek ce radije kupiti domaci proizvod. Isto tako, polja su puno manja i individualni poljoprivrednici cesto moraju podizati zajmove za opremu, koja ionako ne moze pratiti americke standarde masovne proizvodnje. Troskovi su uzgoja puno veci nego u Americi.
Cijenu za to placa krajnji potrosac koji ce za veceru i danas imati rizu.
Zasto se Japanci naklanjaju pri pozdravljanju?
Dobro, ne naklanjaju se samo pri pozdravljanju - naklanjaju se i pri telefonskom razgovoru, iako ih sugovornik ( uglavnom) ne moze vidjeti. Radnici u japanskim zracnim lukama se naklanjaju pri doceku ili ispracaju leta. Cak i oni koji navode zrakoplov na gate. Naklanjaju se i njihovi kolege koji rade na zeljeznici - nakon sto propisno uguraju sve putnike u vlak, dostojanstveno se naklone i u tom polozaju ostanu dok vlak ne ode.
U stvari, ovi nakloni su "moderna" verzija tradicionalnog japanskog pozdravljanja i susreta sa visepozicioniranim osobama. Naklon je samo jedan od "amandmana" koji su uvedeni u reformiranju japanskog drustva 645. godine nove ere. Prije toga, prema kineskim zapisima iz treceg stoljeca nove ere, osobe viseg ranga "pozdravljale" su se klecanjem gdje su obje ruke morale dodirivati tlo.
Nakon reformi, uveden je naklon, sto je bila imitacija slicne prakse u Kini. Sa naklonom osoba spusta svoj pogled prema zemlji u jednu pozu bespomocnosti sto implicira da ta osoba nema namjeru napasti sugovornika, ili osobu koju pozdravlja.
Naravno kao i u svim reformama u tradicionalnim drustvima, trebalo je proci neko vrijeme da novi obicaj zazivi. Nekoliko desetljeca nakon uvedenih promjena, car Tenmo je izgleda izgubio strpljenje te je 682. godine N.E. izdao zurno priopcenje u kojem je kazao da ljudi i dalje pozdravljaju starim stilom klececi ili valjajuci se po podu. Od sad, kazao je car Tenmu 682. godine, ovaj staromodni nacin mora biti odbacen! Pozdravljajte naklonom u stojecem polozaju, naredio je.
Izgleda da je mislio ozbiljno jer vec vise od tisucu godina Japanci slijede tu zapovjed. Caru se nije dobro zamjeriti.
Zasto su Japanci poceli "olabljavati" dress code?
Japan je mozda poznat po neuomljivosti u oblacenju poslovnih ljudi. Bez obzira na godisnje doba, doba dana, vremenske prilike rijeke poslovnjaka koji izgledaju poput klonova agenta Smitha iz "Matrixa", poput plime se nagruvaju u vlak, a nakon toga razliju po ulicama Tokya. Zimi je jos donekle i razumljivo imati teska, crna ili tamna odjela uparena sa crnom kravatom i bijelom kosuljom. Ljeti je ipak, malo nezgodnije hodati u odori koja izgleda teza od vojnicke.
Ljeta su u Japanu ne samo vruca, nego i zbog jedne vrste otocne mikroklime i , gotovo pa nepodnosljivo vlazna. Osobno se ljeti odlucujem na jednu vrstu dobrovoljnog kucnog pritvora i izlazak vani svodim na minimum. Naravno, spas je i u bilo kojem drugom klimatiziranom prostoru.
Japanci su naravno isto tako svjesni da je puno ugodnije po velikim vrucinama biti laganije obucen, ali tradicionalizam u odnosu prema klijentu je ipak bio jaci.
U proslosti je nekoliko uglednih premijera pokusalo promijeniti ovu naviku - uglavnom zbog stednje elektricne energije koja se klma uredjajima trosi u uredskim prostorima. Masyohi Ohira i neki od clanova njegove Vlade su 1979. godine na inicijativu ministra za energetiku Masumi Ezaki-ja, "odrezali" rukave na odijelima. Jedan od onih koji su poceli nositi odijela kratkih rukava bio je i buducu premijer Tsutomu Hata.
Ove modne kreacije politicara ipak nisu naisle na plodno tlo u javnosti. Jedan drugi premijer, Junichiro Koizumi, je u ljeto 2005. izgleda dobro se oznojio kad je pokrenio kampanju za laganija odijela bez kravata koje dave, nazvavsi je "cool biz." Naknadna su istrazivanja pokazala da je 21.8% poslovnjaka pozitivno reagiralo na ovu kampanju u odsnosu na 60.2% koji su imali izrazito negativne reakcije. Ostatak od 18% bio je neodlucan.
Ipak, ove je godine takodjer pokrenuta kampanja i rezultati ce se tek vidjeti. Velik broj prijatelja koji rade u razlicitim tvrtkama dobi li su naputak da na posao dolaze manje formalno odjeveni - razlog je opet "ocuvanje energije," ali su motivi potpuno drugaciji - solidarnost sa ljudima u portesom i tsunamijem poharanim podrucjima. Racunica je poprilicno jednostavna - sto se manje energije potrosi u promjerice Tokyu, to se vise moze poslati onima kojima je potrebije - u ovom slucaju Tohoku regiji.
Naravno, i razlicite kompanije koje proizvode odijela su predstavile nove linije za "cool biz," a i promet im je jako porastao.
Zasto Japanci "gutaju" stripove?
I sam sam stip fanatik, ali usporedjujuci se sa Japancima - potpuni sam pocetnik. Stripovi, ili, ako specifiramo one od japanskih autora,manga ima jako dugu tradiciju. SantM KyMden se obicno navodi kao autor prve mange objavljene daleke 1798. godine. Naravno to je poprilicno daleko od mangi koje poznajemo danas, ali ono sto je zapanjujuce jest iznimna popularnost ovog vida umjetnosti.
Dok su u zapadnjackim zemljama stripovi cesto nepravedno izjednacavani sa sundom, u Japanu je situacija potpuno obrnuta. Ovdje je posve normalno vidjeti poslovne ljude, dame u godinama ili srednjoskolce kako sjede jedan do drugoga u vlaku i citaju svoje mange.
U skoli mi je profesorica jednom prilikom kazala da je procitala sva vaznija djela europske knjizevnosti - dodavsi - naravno u mangama, ta tko ima vremena citati knjige. I zaista, za razliku od europske ili americke skole stripa gdje dominiraju superjunaci, ili neki antijunaci, u Japanu mange pokrivaju sve aspekte zivota.
Naravno i ovdje ima superjunaka, ali isto tako mozete procitati mangu o superkompliciranoj japanskoj ceremoniji caja, ili ponasanju na vjencanju ili sto se radi na poslovnom sastanku ili kako se kuha. Ukoliko nekog zanima zivot Siddhattha Gotame, poznatijeg kao Bude, sbas ve moze nauciti iz nagradjivanog stripa Osaku Tezuke. Krscanski misionari u Japanu isto tako sa radoscu dijele manga Isusa, koji male i velike Japance upoznaje sa Isusovim zivotom od rodjenja do razapinjanja. Za one koji zele produbiti gradivo tu je i manga Biblija - od Otkrovenja do Apokalipse.
U Japanu manga nije samo "strip", ona je jedan poseban medij izrazavanja, koji sa sofisticiranim crtezom, kao i porukama nalazi put do odabrane publike. Poslovnim ljudima citanje mangi pomaze da zaborave stres na poslu, formatom je koncipirana da stane u straznji dzep na hlacama ili da se presavije i ostavi u torbi, izvrstno je "pomagalo" za kracenje vremena u voznji vlakom, moze se procitati veliki broj stranica u relativno kratkom vremenu i nije pretjerano ni skupa.
Prihod koji Japanci imaju od mangi je u prosjeku oko 6 milijardi americkih dollara godisnje, a godisnje ih se nastanca oko 2 milijarde primjeraka. Primjerice, usporedjujuci japanski, sa jednim drugim velikim svjetskim marketom - Sjedinjenim Drzavama i Kanadom - u ovom potonjem, sjevernoamerickom - godisnji je prihod od oko 175 milijuna dollara.
Zbog cega Japanci novac koji daju ili posudjuju redovito zamataju u papir?
Kad bih nekad posudio neke novce od prijatelja Japanca, redovito bi ih omotao u papir - pa makar to bila kolicina za pice iz skolskog automata.
Kad se placaju usluge u ducanu ili salonu , novac se ne zamata, ali za svako posudjivanje, poklon na vjencanjima ili na sahranama ili samo za posudbu- novci se stavljaju u posebno dizajnirane plahtepapira ili u koverte. Japanci drzi iznimno nepristojnim drugoj osobi pruziti neumotan novac.
Za razlicite prigode postoje i razlicite koverte, razlicitih , ali slicnih dizajna , ovisno u koju svrhu se daje novac. Posebni noshi se koriste za sahranama ili zalovanjima, drugaciji su simboli i boje za vjencanja ili rodjenja. Zahvale idu u umotane u bijeli papir koji se zove kaishi, ili moze u malim kuverticama pochibukuro.
Cak i redoslijed kako se listovi savijaju i sklapa omotnica vrlo je vazan i prozet jakom simbolikom - te je iznimno preporucljivo - ukoliko netko nije strucnjak za umatanje novca, da se konzultira sa nekim tko jest - jer moze izazvati kontraefekt.
Odgovor na pitanje o podrijetlu umatanja novca u Japanu treba potraziti u neka pradavna vremena - presudan je utjecaj izvrsio samurajski koncept o odnosu prema novcu.
Samuraji su generacijama bili lojalnji jednom vladaru, i zivjeli su od i primali kao zahvalu za svoju lojalnost - rizu. Njima novac nije trebao, i mogli su prozivjeti svoj zivot neovisno od trcanja za zaradom.
U sanasnjem Japanu postoje i uzrecice koje slave ovaj pradavni koncept zivljenja u casnom siromastvu poput " Samuraj kad je i gladan, izgleda kao da je sit." U takvom je drustvu bilo ponizavajuce biti uhvacen u zelji za bogatstvom ili biti gramziv ( ovo nema nikakve veze sa trenutacnim "unutarcrkvenim" dogadjanjima u Hrvatskoj).
Danasnje umatanje novca simbolicko je postovanje zivotnog stila pradavnih samuraja.
Zasto je u Japanu golf iznimno vazan?
Nedavno sam kazao prijatelju da mi je od igranja golfa samo dosadnije gledati golf na TV-u. Kod prijatelja u stanu kad je ukljucen televizor, redovito je na nekom od nekoliko kanala koji prikazuju monotono pitomo zelenilo dok cijela nacija strepi hoce li neki igrac ili igracica upiknuti lopticu u rupu sa dobrih cetrdesetak centimetara udaljenosti. OK, jasno mi je ako promasi, ali svi se, cak i komntator jako uzbude kad ubaci u rupu.
Reklame za golf su posvuda, a rekviziti - otprilike isto tako.
Nekad, kod prijatelja, uzmem palicu i natjeravam lopticu po sobi. Naravno da ima cijeli set palica i loptica spremljenih u prtljaznik - jer nikad se ne zna...
Moj prvi ozbiljniji susret sa golfom bio je kad je nas nekoliko u stanu igralo Wii golf. Elektronicka igra, ali opet...
Oni koji pokusavaju uciti japanski jezik nauciti ce isto tako da je golf iznimno vazan za proci ispit. Naime, ogroman broj lekcija u poslovnom jeziku ima nesto vezano za golf - od vrlo pocetnicke konverzacije, do vrlo sofisticiranog izrazavanja.
Stranci se cesto pitaju zbog cega moraju uciti konverzacije poput: - "Gospodine Smith, igrate li golf?
- Ja sam jos pocetnik gospodine Suzuki.
-Mozda bi mogli igrati zajedno.
-Bit ce mi cast igrati sa tako dobrim igracom poput vas gospodine Suzuki.
Razlog zbog cega se forsiraju ovakve konverzacije, i zbog cega moji prijatelji u prtljaznicima drze opermu za golf je jednostavan - ukoliko imate bilo kakve veze sa poslovnim svijetom, a ne igrate golf - nema sanse da cete biti uspjesni. Drugim rijecima - golf je gotovo pa nuzan preduvjet za bilo kakvo sklapanje poslova sa Japancima. Bez toga - mozete se vratiti natrag u maticnu drzavu sa par suvenira za najdraze.
Golf pruza odlican pocetak za, Japancima prirodan, pocetak poslova - komplimentiranje i ljubakanje poslovnog partnera da bi ga se privolilo uvjetima koji vama odgovaraju.
Poslovni se razgovori - ne odrzavaju na terenima, dapace, vrlo je nepreporucljivo poticati poslovne teme. Ali ono sto se radi jest jako komplimentiranje cak i kad nakon nekih 250 puta napokon uspijete ubaciti lopticu sa 15 centimatara udaljenosti. Isto tako, Japanci ce vam dati savjete i dalje vas podrzavati. I Japanci ce - iako ste prvi put culi za rijec golf - svejedno izgubiti! Ako ja vama trebalo 250 puta za ubaciti, oni ce se dobro potruditi da to naprave iz 251-og puta.
Ovo ce biti popraceno sa glasnim cestitkama i naravno - kao pravi pobjednik - dobit cete i skupe nagrade.
Nakon toga se ide na nekoliko pica - i tek se onda razgovara o poslu.
Svrha golfa je jednostavno probiti mogucu obranu kod pregovaraca i doci u situaciju kad je nemoguce kazati - NE.
Nesto stariji prdsjednici kompanija uzmu koje pice i prije pocetka igranja - zbog opustanja. Kad se nadju pred posebno zahtjevnim udarcem krv se uskljuca, a tlak skoci - sto dovodi do razlicitih vrsta udara - a neki i umru na terenu. To se dogodi u prosjeku oko 200 puta godisnje.
Zasto Japanci izvan Japana uvijek "zapomazu" za japanskom hranom?
OK. Puno sam puta cuo kako se Japanci zale na kvalitetu u japanskim restoranima izvan Japana. Dok bih bio sa japanskim drustvom na veceri u, primjerice New Yorku, samo bih cekao kad ce izletiti "uzdah" popracen recenicom - Ovo je jestivo ili Ovo nije ni priblizno dobro kao u Japanu.
Prije proslogodisnjeg zajednickog putovanja u Hrvatsku, japanski su me prijatelji, sa vidnom zebnjom, ispitivali - Sto cemo jesti? Ima li u Hrvatskoj japanskih restorana?Na nekim drugim putovanjima, otprilike negdje treci dan bi nastala kriza - Nedostaje mi japanska hrana. Kad idemo natrag?
Nedavno sam bio u Philadelphiji u restoranu Morimoto, koji je vjerovatno najslavljeniji japanski restoran u poznatom dijelu unirvezuma, a vodi ga Iron Chef Masaharu Morimoto - i rezultay je bio taj da sam i ja glasno kazao - I to je to?! Bolje jedem u sicusnom restorancicu pored mog tokijskog stana koji ima 8 sjedecih mjesta.
Razlog zbog cega Japanci ocajnicki treci-cetvrti dan izbivanja izvan Japana traze nesto "izvorno" Japansko za pojesti je - ovisnost. Ali ona prava ovisost. Ovdje je rijec o biologiji, kemiji, biokoemiji i fiziologiji. A krivac je glutaminska kiselina. Izolirana i iskristalizirana ima okus slican morskim algama, a nezgoda je u tome da gotovo sve japanske osnovne prehrambene namirnice sadrze ogromne kolicine ove kiseline. Opet, za razliku od ostatka svijeta gdje to i nije takav slucaj. Dnevnom se potrosnjom u Japanu u tijelo unose ( uvjetno kazano) ogromne kolicine glutaminske kiseline da tijelo redovito "trazi" nove doze.
Slicna je situacija i sa cajem u Japanu. Japanski je caj, kazu, u dosta slucajeva tretiran sa ovom kiselinom koja se u beznacajnim kolicinama nalazi u cajevima iz npr. NR Kine, Taiwana ili drugim napicima poput kave.
Najbolji nacin za "smiriti" vaseg japanskog gosta je, ako mu se vec ne moze ponuditi izvorni japanski okus, otrcati u ducan i spremiti mu japanski caj. Nakon samo nekoliko gutljaja tijelo ce prestati traziti dodatne doze glutaminske kiseline, a vas ce japanski prijatelj , ovaj put, zadovoljno uzdahnuti nakon cega ce uslijediti recenica - Ovako je i u Japanu!
