Zbog cega se Japanci uglavnom ne ispricavaju kad se "ocesu" od nekog?
Svakodnevne guzve u Tokijskim vlakovima postale su poznate diljem svijeta. Ljudi znaju biti nabacani jedni na druge i nitko se ne buni. Zapadnjacki orjentiran, osobno cu nekad radije propustiti par vlakova nego imati petnaestoricu na sebi.
U vlakovima se ljudi ne ispricavaju ni na grublja guranja. Na drugim mjestima, poput ulice ili ducana, pri nekom blazem fizickom dodiru, Japanci ce se ponasati kad da se nista nije dogodilo. Nekad bih bio iznerviran ovakvim ponasanjem, a ako bi se tu zadesio i neki od mojih japanskih prijatelja, redovito bi me zezali - "Ne ispricavaju se jer nisi Japanac. Meni bi se ispricali."
Istina je u stvari, ne bi se ispricali ni njima. Ovdje je stvar psiholoske percepcije vlastite intimne zone. Naravno, u jednoj od najgusce naseljenih podrucja na svijetu, intimna se zona drasticno smanjuje. Ali ono sto je jos vaznije, opet je relikt iz nekih pradavnih vremena.
Zapadne zemlje, gdje se isprika podrazumjeva i za najblazi dodir, u mnogim, ili u gotovo svim slucajevima su dozivjele invaziju nekih drugih naroda, i razlicite grupe naroda su zivjele na istom podrucju.
Japan, kao otocni narod, daleko od bilo cega, nije imao takvih iskustava. U cijeloj svojoj povijesti Japan nikad nije bio okupiran od neke strane vojne sile.
Zbog toga se upad u intimnu zonu ne drzi cinom agresije, shodno tome, nema se potrebe ni ispricavati.
Ipak, ako je bio neki nenadani udarac, ili malo jace guranje, Japanci ce se vrlo ponizno i dugotrjno ispricavati.
Zasto Japanke prekrivaju usta dok se smiju?
Kao klinci, Hrvoje, Takahiro i ja smo se glupirali stavljajuci alge kojima se omotavaju onigiri ili "role" sushija, preko zuba. Blesavo, ali nama je bilo iznimno zabavno kreveljiti se i unositi u lica sa tako "dekoriranim" zubima. Naravno, na Takinu inicijativu. Uostalom, to rade sva djeca u Japanu.
Sad, kakve to veze ima sto se danas Japanke, kad se smiju prekrivaju usta rukavom ili dlanovima, da izgledaju pomalo sramezljivo? U stvari, ova klinacka anegdota daje potpun odgovor.
Krivac je ohaguro, obicaj koji je trajao sve do Meiji perioda (1868-1912).
Do pocetka modernizacije Japana, zene su zube bojali tinkturom oksidirane tekucine koja se dobijala odlezavanjem komada zeljeza u octu ili caju.
Obicaj je zapoceo prije perioda Nara (710-794 N.E.), i postao iznimno popularan medju aristrokacijom u Heian periodu (794-1185 N.E.). Koncem Heian perioda, obicaj se prosirio i na musko plemstvo, kao i na ratnicku kastu samuraja. U Edo periodu (1603 -1868), ovaj modni detaljcic prosirio se i na obicne ljude, ali dozvoljen samo udanim zenama i djevojkama pred udaju. Kako god, u Meiji periodu je potpuno ukinut.
Dakle, da im se ne vide crni zubi, zene su jednostavno rukavima ili dlanovima prekrivale usta i to je smatrano vrlo zenstvenim - obicaj koji se zadrzao do danas, samo bez pofarbanih zubi.
Zbog cega Japanci ne koriste potpis na sluzbenim dokumentima?
Danas sam morao sredjivati neku papirologiju na opcini, i sve ide kao po spagici. Birokracija, ali nema nepotebne nervoze, sluzbenik ljubazan, detaljno ( cak i predetaljno) mi objasnjava proceduru i na koncu dobijem mjesto gdje se trebam potpisati.
Japanci za sluzbene stvari redovito upotrebljavaju personizirani stambilj, dok ja, nejapanskog podrijetla, nisam obvezan imati ga.
Nakon desetak minuta, uznervozeni sluzbenik dotrci i obavjesti me, uz ispricavanje, da ono sto sam se potpisao, ne odgovara onome kako sam se davno prije potpisao za svoju prvu osobnu iskaznicu.
Ok. Idem ponoviti, i nakon svakog mog pokusaja, sluzbenik baci oko na stari file provjeravajuci je li potpis odgovara. Meni, naravno nije dozvoljen uvid. Nakon desetak neuspjesnih pokusaja, samo sam promrmljao nesto vrlo neprevodljivo, i poceo se smijati na glas apsurdnosti situacije. Sluzbenik se smilovao, i brzinom munje mi pokazao moj stari potpis, i u djelicu sekunde ga ponovno sakrio. Kad sam polozio test i dokazao vlastito postojanje, za nagradu mi je urucen i formular za sluzbenu promjenu vlastorucnog potpisa.
Japanci bez osobnog stambilja ili kako ga zovu hanko, ne mogu ni umrijeti. Treba im za sve, od otvaranja bankovnog racuna, vjencanja i sveg ostalog. Naravno, i za primanje preporucenih posiljki. Postanski sluzbenik redovito dobija napad astme kad primjeti da se hvatam za penkalo (iz vlastitog komoditeta, jer sam lijen cistiti svoj hanko.)
Zbog sve ove birokracije, stambilj je puno jednostavnije koristiti, nego strepiti je li neka crtica u rucnom potpisu, ovaj put napisana pod manjim ili vecim kutem. Ali, gubljenje stambilja isto tako predstavlja dugotrajnu i bolnu proceduru uvjeravanja birokrate o vlastitoj egzistenciji.
Kako god, u Japanu takodjer postoji i sistem vlastorucnog potpisa, koji se naziva
kao. Kao se razvio pred kraj Heian perioda (794-1185 n.e.), za potpisivanje vaznih sluzbenih dokumenata. Ovaj, stilizirani i kaliografijom napisani kanji, isto je tako vrlo tesko krivotvoriti i za prosjecnog citatelja, poprilicno je necitljiv. U danasnje vrijeme, kao se upotrebljava iskljucivo kad clanovi Vlade potpisivaju dokumente namjenjene caru.
Za sve ostalo sluzi hanko, jer je puno jednostavnije i brze lupiti stambilj nego cijelu vjecnost iscrtavati kao. Pa makar hanko bio nakicen kao u donjem primjeru koji je koristio kralj Ryukyu kraljevstva ( danasnje Okinawe).
Zasto japanski klinci nebo crtaju drugacije od zapadnih vrsnjaka?
Na prvi pogled nevazna stvar, ali jako puno kazuje o japanskoj tradiciji i obicajima. Na predavanjima iz astrofizike vecini su ovakvi detalji bili nepotrebni, ali po profesoru Michio Kaku-u, prvo je trebalo upoznati vlastiti dom da bi se krenulo dalje , medju zvijezde.
Kako se i Japan, tako i Hrvatska nalaze na sjevernom dijelu zemlje, isto vidimo i nebo. Sazvjezdja su ista, a i sve ostalo. Zbog cega ga Japanci onda vide drugacije? Kad neki japanski klinac dobije inspiraciju za crtanjem, naoruza se masnim bojicama, i do iznemoglosti napikava zvjezdice. Ako na jednom dijelu crteza izgleda da nije dovoljno popunio, odmah nadoknadi zaostatak.
Kad njegov zapadnjacki vrsnjak dobije slican poriv, u najvecem broju slucajeva, on u crtezu zvijezde grupira po sazvjezdjima. Naravno, to nije prava reprodukcija nebeske mape, ali namjera je ocita. A da ne bi bilo zabune, nekada zvijezde povezuje linijama i tako formira neka imaginarna sazvjezdja.
Razlog je poprilicno jednostavan. U proslosti, kao iskljucivo poljoprivrednom narodu, zvijezde i sazvjezdja bili su im vrlo nevazni. Isto tako nisu bili ni moreplovci svjetskog glasa. Za narode koji su bili nomadi ili lovci, ili nekim modernijim vremenima, iskusavali se kao moreplovci, zvijezde, sazvjezdja i njihova "kretanja", bili su jako vazan orjentir.
Jednoj ratarskoj zajednici koja si nije micala sa svojih otoka, zivo se fuckalo je li Sjevernjaca uvijek na sjeveru. Bilo im je puno vaznije nauciti mjeseceve mjene i kako one utjecu na ono sto bi vec zapiknuli u zemlju.
Zbog toga je i u vremenima koja su uslijedila u Japanu nastalo,puno vise mitova, pjesmi i ostalih formi o mjesecu, nego o zvijezdama.
Tako je ljepotom mjeseca ostao zadivljen i shogun Ashikaga Yoshimasa, koji je u svojoj rezidenciji "Srebrni paviljon" dao izgraditi kameni vrt sa brizno odrzavanom hrpom pijeska koja simbolizira svetu planinu Fuji. Shogunu je ova nakupina pijeska sluzila da po cijele noci, sjedeci na njoj, ispija caj i promatra u mjesec. U tom se vrtu, i danas svakodnevno uredjuje ta shogunova "mjeseceva promatracnica."
Zbog cega Japanci manicno trose na suvenire?
Sinoc su se iz Taiwana vratili Yui i Nao, i naravno, poput svakog Japanca koji drzi do sebe, donijeli su mi suvenire. U skoli, prije praznika, znajuci da idem izvan Japana, profesori bi mi redovito napominjali, znajuci isto tako da sam ignorantni zapadnjak, da ne zaboravim suvenire kad se vratim, a kolege u razredu bi veselo ciktali omiyage, omiyage, sto je japanska rijec koja oznacava "lokalni proizvod."
U Japanu, bukvalno na svakoj zeljeznickoj postaji, u svim mjestima postoje standovi ili ducani koji prodavaju lokalne proizvode, a ako bi primjetili Japance u suvenirnicama u Hrvatskoj, vidjeli bi sa kolikom dozom strpljivosti preturaju po razlicitim stvarima, pokusavajuci naci nesto sto bi ponijeli sa sobom u Japan. Ne za sebe, nego za prijatelje, rodbinu, skolske ili kolege sa posla.
Ovo je jedan obicaj, koji bi trebao znati svaki hrvatski poslovni covjek koji ima neke ozbiljnije nakani u poslovanju sa Japancima. Donijeti mali pokloncic, sa svog puta ili iz Hrvatske. To ne treba biti nista skupo, bilo sto, sto Japanci ne mogu naci u Japanu ucinit ce ih iznimno sretnima.
U svojim vodicima za druge drzave, ili mjesta u Japanu, imaju cijele sekcije preporucljivih omiyage-a, koje ce njihove prijatelje, provjereno, uciniti sretnima. To ne moraju biti neke pretjerano skupe stvari. Na ovoj stranici, fotografiranoj iz vodica za Hrvatsku, preporuca se lokalna "Braco i seka" cokolada, juha iz vrecice, pasteta, "Franja" kava ili CD Mise Kovaca ( iz vremena dok jos nije postao Mate). Ja bih svojim frendovima uglavnom, iz Hrvatske donosio po malu Gavrilovicevu pasteticu.
Ovaj obicaj darivanja susjeda i prijatelja po povratku sa nekog puta datira iz prastarih vremena, uglavnom sa hodocasca.
Hodocasnici koji su isli u neki od poznatih japanskih shintoistickih hramova, uglavnom su bili predstavnici cijelog sela. Suseljani bi skupili neke novce koji bi se ponudili kao milodar hramu, i za te su se novce kupovali male drvene plocice iz hrama, koje su se zvale miyage . Hodocasnik bi po povratku u selo dijelio suseljanima te male simbolicne trijeske kao jedanu vrstu dokaza da je na svojem putovanju mislio na njih i molio za njihovo zdravlje i prosperitet.
Ubrzo su oko hramova poceli nicati standovi na kojima su lokalni seljaci nudili svoje proizvode, naravno hodocasnici su ih kupovali. Nazvali su ih isto - miyage, iako po znacenju i nacinu pisanja, ova rijec sada znaci lokalni proizvod.
Dakle, slijedeci put, ako imate nekog japanskog prijatelja, ugodno cete ga iznenaditi makar i sa malom pastetom, jer , od vrijednosti poklona, njemu je puno vaznija cinjenica da ste mislili na njega za vrijeme svojeg putovanja.
Zbog cega su Japanci manje pretili od zapadnjaka?
I u svom drustvu puno sam puta cuo komparacije o fizickoj strukturi Japanaca i zapadnjaka. U dosta slucajeva, bilo je i dobrocudne, lagane ljubomore spram Japanaca koji svi izgledaju vitki, u dobroj kondiciji, i sto je najvaznije, mogucnosti da jedu sto god hoce, koliko god hoce i naravno slatkise.
Kad objedujem sa japanskim prijateljima, iako fizicki najkrupniji medju njima, ja sam onaj koji pojede najmanje. Krhke Chieko i Nana, kolegice fotografkinje, sa nepatvorenim izrazom mirnoce na licu, kao da meditiraju, unistavaju enormne kolicine yakitori-ja, jela slicnog raznjicima, a ostalo me drustvo zadirkuje da jedem poput ptice.
Stvar je u hormonima. Tijelu su potrebne enormne kolicine inzulina da bi se progutana hrana pretvorila u oblike koje tijelo moze koristiti, energiju, ili da se uskladisti u obliku masnoca. Ako proizvodnja inzulina nije dovoljna, naravno povecava se opasnost od dijabetesa. Po konstituciji, Japanci imaju manju sposobnost proizvodnje inzulina nego zapadnjaci. Ovo, naravno pomaze u sprijecavanju pretilosti, ali zato Japanci su podlezniji dijabetesu. Kako bi se kazalo "nemres ovce i novce."
Drugi vazan faktor je i to sto zapadnjaci jedu puno cesce od Japanaca, kao i unos kalorija. Japanci dnevno prosjecno unesu puno manje kalorija od zapadnjaka. Neki prosjecan dnevni unos kalorija kod npr. Amerikanaca je nesto vise od 4000, dok je kod Japanaca ispod 3000.
Naravno, ovo ne znaci da i Japanu nema pretilih ljudi. Izmjenom nacina prehrane, i kod njih se javlja problem viska kilograma, ali ipak, geneticki zbog relacije hrana-inzulin-dijabetes, problem nije izrazen kao u razvijenim zapadnim zemljama.
Zbog cega Japanci hodaju kao "navijeni"?
Mozda se niste zapitali, ali vrlo vjerovatno jeste primjetili, ili cak prokomentirali uzurbanost hoda Japanaca. Nekada izgledaju poput maskote za Duracell-ove baterije. Nemali broj puta, posebice pri ulasku na neke stube u trgovacki centar, neki od Japanaca bi "uletio" ispred mene, i ocekujuci da ce nastaviti hodati istom brzinom, redovito bih morao prikociti, ili cak zastati da ne pregazim osobu ispred mene.
Postoje dva razloga. Prvi je da Japanci imaju krace noge od, recimo zapadnjaka. Ako Japanac i zapadnjak koracaju jedan pored drugoga, istom brzinom, pozorniji ce promatrac primjetiti da za svaka tri koraka zapadnjaka, Japanac mora napraviti pet.
Drugi, puno vazniji razlog je taj sto je kod Japanaca iliofemoralni ligament puno kraci nego kod zapadnjaka. Iliofemoralni ligament spaja kuk i bedrenu kost i to ih sprijecava za raditi krupnije korake. Drugim rijecima nisu toliko fleksibilni (ligament se ne moze duze rastegnuti ) kao u nekih drugih ljudi. Ovo je i kljucni razlog zbog cega Japanci nisu kompetitivni u mnogim atletskim disciplinama. Trenutno gledam Azijske igre i to se jako dobro vidi u trkacim disciplinama. Slijedeci put, ako imate prilike, pogledajte japanskog trkaca pored nekog iz, recimo, Afrike.
Zasto Japanci manje smrde od Hrvata?
Zato jer se cesce peru. No dobro, to nije glavni razlog. Uostalom, zaudaraju manje i od ostalih zapadnjaka i drugih naroda.
Koliko ste puta zaglavili u ZET-ovu tramvaju i osjetili ono sto najbolje opisuje rijec vonj? Uvijek ima neko opravdanje. Ako je ljeto, onda je vruce, ako je zima onda su tramvaji pregrijani i tezak je zrak.Naravno, uvijek je guzva, i redovito po nekom Murphyjevom zakonu, ona osoba koja nije oprala pazuhe zakelji se pored vas. Po mogucnosti, uhvati se i za rukohvat tako da vam namjesti pazuh tocno ispred nosa.
U Japanu vlakovi znaju biti isto prekrcani, ali zbog nekog razloga, smrad se ne osjeca.
Razlog zboga cega oni manje zaudaraju ipak spada u domenu medicine, odnosno histologije. Uzrocnik su apokrilne zlijezde koje se nalaze u predjelu pazuha, oko bradavica i spolnih organa. Te zlijezde izlucuju sekret koji je bezmirisan, ali u dodiru sa bakterijama koji se nalaze na nasoj kozi, transformira se u onaj, poznati neugodni miris.
Kod bijelaca ili crnaca ovih zlijezda ne nedostaje. Dapace. Gledajuci cjelokupnu populaciju Japana, ove zlijezde su svedene na minimum kod vise od 90% pucanstva.
Naravno, ima ljudi koji miris znoja nalaze privlacnim ili erotskim, ali to nije razlog da se
nesto cesce ne plahne pod pazuhom.
Isto tako, ovaj "medicinski" razlog nije opravdanje za vonj, koji cete slijedeci put mozda unijeti u tramvaj.
Iako nemaju previse problema sa izlucevinama, Japance to ne prijeci da u vlakove postave znakove poput ovoga. Vjerovatno ne bi bilo zgorega imati ih u ZET-ovim tramvajima.
Zbog cega su u Japanu ulice uske?
Voznja japanskim glavnim gradom moze biti ultimativno iskustvo jeze za bilo kojeg vozaca. Zbog cega su ulice tako uske, pitao bih se i kad bih sjeo i na bicikl.
Najlogicniji odgovor bi mozda bio jer su im automobili tako maleni pa su ulice prilagodili automobilskoj industriji. 
Ulice su uske, krizanja mogu biti iznimno ostra, i pri mimoilazenju sa automobilom iz suprotnog smjera ponekad je potrebno sklapati retrovizore, manevrirati, cimati automobil naprijed-nazad. Cak su i Amerikanci 50-ih godina proslog stoljeca bili pozvani uciniti nesto o oko ovog problema i razviti mrezu autocesti. Frustrirani Amerikanci su u svojem izvjescu napisali da je Japan jedina razvijena drzava na svijetu koja cestovni promet ignorira u potpunosti.
Autoceste su danas dobre, ali u gradskim podrucjima ulice su jos uvijek uske, kuce se grade na svakom slobodnom mjestu, a rezultat zna biti da su ulice zakrcene, a vozaci se preznojavaju.
I sada kad mi netko od prijatelja obasnjava gdje je neki ducan, ili restoran, koristim neke osobne vizualne pomagace poput - Aha, da, da znam. To je tamo gdje je Naohiko izbio branik. ili Je li to mozda kod onog semafora gdje je Takahiro "ostavio" retrovizor?
Razlog uskih ulica je taj sto Japan u svojoj povijesti nikada nije, poput Europe ili Sjedinjenih Drzava, imao period kada su po ulicama vozile kocije, ili nesto poslije, kada su konji vukli pretece tramvaja. Za Japance su ulice uvijek bile mjesto po kojemu se hoda.
Cak i u pocecima modernizacije, prije vise od stotinjak godina, na Japanskim su ulicama jedino prometalo bile rikse i nije bio potrebe za sirokim cestama. Osim toga, njihov je , u prometu, primarni interes bio razvitak zeljeznicke mreze, i na taj su razvoj utrosili jako puno novaca.
Zasto Japanci voze "krivom" stranom?!
Mislio sam pisati o necem drugom, ali ovo sam jutro iz jednosmjerne gotovo usao u krivu traku... Iako sam polozio vozacki i u Japanu, i drzim se iskusnim i sigurnim vozacem nikada se u potpunosti nisam navikao na voznju lijevom stranom ulice. Na pocetku sam mislio da sam vjerovatno jedina osoba u Tokyu , od svih tridesetak milijuna stanovnika, koji vozi pravilnom stranom. Automobili koji su mi dolazili u susret, i moja nagla skretanja u drugu liniju pomogli su uvjeriti me da je mozda stvar ipak do mene.
Dok sam stanovao u Bristolu u Engleskoj, i posudjujuci Mini Morris od cimera Andrewa zakljucio sam da lijeva strana, zasigurno nije prava strana. Posebice zastrasujuci kruzni tokovi po kojima bih se vrtio dok svi ostali automobili ne odu u svojim pravcima. Nekad je znalo potrajati.
Ali, opet. To su ionako Britanci. Lijevom stranom voze i bivse britanske kolonije, ali zasto Japan?
Na pocecima kad je Japan odlucio modernizirati se i prihvatiti mnoge zapadnjacke obicaje, Britanija im je sluzila kao model. I za ceste, kao i za mnoge druge stvari. Logicno bi bilo zakljuciti da su tako, jednostavno prekopirali i sistem voznje. No tradicija "lijeve strane" u Japanu je puno, puno starija nego poslijednjih stopedesetak godina modernizacije.
Za vrijeme shogunata, naravno, nije bilo automobila, a uskim ulicicama su trckarale rikse, nesto konjskih zaprega, i naravno pjesaci medju kojima i vojna kasta samuraji. Samuraji su se sepurili po ulicicama i koracali iskljucivo, sto su sebi uzeli za pravo, lijevom stranom. Ostali pucani, su se prilagodjavali ovim namrgodjenim likovima i polako isli iza njih, dok bi oni koji su im dolazili u susret prelazili na drugu stranu ulice, sto je bilo puno sigurnije nego se zabiti u samuraja i snositi posljedice za to.
Samuraji su naravno imali svoj razlog zbog cega lijeva, a ne desna strana. Macevi kojima su bili obruzani, uglavnom ( jer je vecina populacije ipak desnjaci) su visili sa njihove lijeve strane tijela, i u slucaju nuzde ( koja je u to vrijeme bila dosta cesta), puno je prakticnije hodati lijevom stranom jer se mac moze izvuci puno brze, i nema nikakvih nenadanih prepreka u koje bi dugi mac eventualno mogao udariti.
Ostalim je ljudima bilo puno jednostavnije prilagoditi se navikama samuraja, nego se objasnjavati sa njihovim macevima.
Iz ove je tradicije ostala i jedna druga navika modernih Japanaca. Pravilo je uvijek da pjesak ima prednost pred automobilom, ali ce svaki, bas svaki moderni Japanac mirno cekati da autombil prodje, i uvijek ce kazati da automobil ima prednost pred pjesakom.
Bas kao nekada samuraji, danas automobili su fizicki puno jaci od obicnih pjesaka i bolje im je ne stati na put i dodatno ih uzrujati.
Zasto Japanci vise ne odjevaju kimono?
Ovo zanimljivo pitanje mi je postavila draga prijateljica Flo za vrijeme njena posjeta Japanu. Flo, inace povjesnicarka, bila je malo razocarana cinjenicom da iznimno malo ljudi, bilo zena, ili muskaraca odjeva kimona.
Odgovorio sam joj nesto u stilu - Pa ni na Jelacic placu bas ne vidis decke da hopsaju okolo u lajbecima, osim ako nije neka smotra folklora.
Kimono se nosi, uglavnom pri nekim ceremonijalnim dogadjanjima poput vjencanja, ili mozda sahrane. Isto tako, svakog drugog ponedjeljka u sijecnju, ulice u Japanu su prepune ljudi koji nose komono. Taj je dan odredjen za sve one koji u tekucoj godini proslavljaju 20-ti rodjendan, i ponosni mladci, kao i njihove obitelji se pokazuju u prekrasnim odorama. Slicno je 7-5-3 Festival koji je slavi 15-og studenog, i tada sedmogodisnje curice, petogodisnji deckici, i trogodisnjaci oba spola sa mamama i tatama odlaze u shintoisticki hram gdje se mole za zdravlje.
Glavni razlog cesceg nenosenja kimona je poprilicno ekonomski i prakticno opravdan.
Pravi kimono stoji jako puno, a isto tako sve je manje i manje ljudi koji ga znaju pravilno odjenuti. Kimono sa svom pripadajucom opravom bez problema moze stajati oko 150 tisuca kuna, ai ciscenje nije najjednostavnije. Postupak ciscenja kimona zove se araihari, i pri tom postupku, kimono se cijeli rastrancira. Da bi se se kimono pravilno namjestio na osobu, odlazi se u poseban salon cija je usluga ne ide ispod sestotinjak kuna.
Nista manji razlog za nenositi kimono je i zov prirode. Svaki posjet WC-u je izniman pothvat ljudskih sposobnosti vrijedan svakog divljenja.
Ipak, u Japanu postoje isto tako tradicionalni odjevni predmeti, koji su manje zahtjevni za nosenje, i cijenom su pristupacni. Yukata je jedan od njih. To je jedan vrlo neformalni, ljetni kimono kojeg Japanci, opet, nose najcesce/iskljucivo za vrijeme festivala. Neki zapadnjaci nemaju takvih prepreka. Oni misle da je to cool i nose ga uvijek. Ponekad, dok cekam vlak na stanici, stotinjak ljudi koji su odjeveni po nekim zapadnim standardima, samo par njih na sebi ima yukate, i to redovito budu zapadnjaci.
Zbog cega Japanci gotovo uvijek pokazuju prstima "V" kad se fotografiraju?
Pretpostavljam da su mnogi vidjeli nasmjesene Japance pri grupnom fotografiranju, i gotovo svi su prstima pokazivali "V".
Cak i kad bih fotografirao meni nepoznate ljude na ulici, kao u primjerima iz ovog posta, svi bi rukama pokazivali isti znak.
Ni ogromna vecina Japanaca nije sigurna, a ni moji prijatelji nisu imali pojma zasto.
Jedan od razloga je to sto je, jedna od rijeci prije fotografiranja, koja bi kao trebala posluziti da se usta razvuju u osmijeh - posudjenica iz engleskog - peace.
Naravno, to je popularizirao Winson Churchill za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali veci znacaj za Japance bili su antiratni prosvjedi za vrijeme Vijetnamskog rata. Uostalom, otocje Okinawa bilo je glavna americka baza za operacije u Vijetnamu, i Amerikanci su Okinawu vratili Japanu tek po zavrsetku rata u Vijetnamu.
Ipak ono sto ne mogu pokoriti rat i sva ostala zla, mogu celebrity-ji i televizijske reklame.
Prije nekih tridesetak i nesto vise godina, pjevac ultrapopularnog banda The Spiders, Jun Inouye improvizirajuci u jednoj TV reklami napravio je istu gestikulaciju, i to je postalo nacionalni hit.
Danasnji klinci, ali i odrasli u Japanu niti razmisljaju o ratu u Vijetnamu, mozda vise i ne znaju tko je Inouye, ali sasvim sigurno ce, cak i bez pomisljanja na rijec peace, spremno ce podignuti ruke i namjestiti prste u "V", cak i potpunom neznancu koji uperi kameru prema njima.
Malo o imenima i zasto su biznis karte vazne za Japance...
Znamo da Japan je jako naseljena drzava, ali mozda nije poznato da oni imaju vise od 150 tisuca razlicitih prezimena.
Sva japanska su imena pisana kanji-jem, odnosno kineskim pismom, a kako jedan kanji moze imati vise nacina citanja, tako i kod izgovora, neki zvuk/rijec ima vise nacina pisanja.
Japanci imaju iznimnu sklonost biznis kartama ili posjetncama, sto zapadnjaku, cak i poslovnom covjeku, izgleda kao pretjerivanje.
Najvazniji razlog zbog cega Japanci vizitkama "bmbardiraju" svoje poslovne partnere je upravo zbog pojednostavljena u predstavljanju. Osoba koja je cula ime, mozda nije sugurna kako se pise, jer ima puno nacina za napisati ime istog zvucenja.
Pogledom na karticu ta je neodumica rijesena.
Vizitka ili kako je japanci nazivaju meishi, ovdje je dovedena do savrsenstva i postoje posebne socijalne regule kako se daje, prima, gdje se odlaze i slicno. Poprilicno zamsena ceremonija, ali Japancima je iznimno vazna.
Mozda nije previse za nadodati, vizitke su takodjer, dalekoistcni izum, bez obzira sto ce se Francuzi time ishvaliti. Naime, u Kini za vrijeme tang dinastije ( 618-907 nove ere) bio je obicaj da ljudi kad idu nekome u posjet, i domacien ne zateknu kod kuce, ostavljali bi svoju vizitku da domacin zna tko ga je trazio. Bilo je to samo ispisano ime na posrebrenjenom bambusu koji se nazivao shi.
Sto se japanskih imena tice, potpuno je bespotrebno ispitivati Japanca sto mu znaci ime. Prvo, moze se osjecati neugodno ako mu ime nema nikakvog znacenja, drugo, cak i da ima, mozda ga ne zna. I sto je najvaznije, nevazno je.
Slicno je i u hrvatskom, neka imena imaju znacenja, neka ne. Ali kad se upoznate sa Vesnom vjerovatno ne pomisljate na Bozicu proljeca, ili kad cujete da je netko Hrvoje ne razmisljate o tome je li on mozda pripadnik hrvatskog naroda.
Vjerovatno na date ne zovete neki fini jesenski kompot, bez obzira sto se ona zove Dunja.
Slicno je i kod Japanaca. Kad Japanac cuje npr. Yamaguchi, ne razmislja o nikakvom planinskom prolazu, nego o osobi.
Kad su napisana imena u kanji-ju, neki imaju znacenja, ali to nikome nije prva asocijacija.
Kako razlikovati budisticki i shintoisticki hram?
Za zapadnjaka, japanska religijska praksa moze biti poprilicno zbunjujuca. Kao su zapadnjaci, u vecini slucajeva iskljucivi monoteisti, sama ideja politeima mozda i nije najbolje prihvacena, a kako li je kad je rijec o kombiniranju dviju ili vise politeistickih religija?!
Shintoizam je autohtona religija ovog arhipelaga, vrlo animistickog, ili kako se u nekoj akademskoj konverzaciji upotrebljava, primitivnog karaktera. Shinto je zbir razlicitih narodnih vjerovanja i rituala, dobrim dijelom vezanih uz poljodjelstvo, odnosno uzgoj rize, i povezana je sa prastarim mitovima o Yamato klanu, koji je preteca danasnjih careva.
Shinto je, za Japance, najkrace kazano, religija koja kazuje da Bog(ovi) zive u ovom svijetu i stoga najvaznije stvari u zivotu pojedinca se rade po ovom obredu.
Budizam, sa druge strane, nudi neke dobre povlastice kada se ovaj zivot zavrsi. Nirvana.
Karakteristika budizma je da u njemu nema bogova. Odnosno, ima ih, ali su poprilicno smrtni i podlijezu ciklusu reinkarnacije dok ne postanu toliko procisceni da zasluze ulazak u Nirvanu.
Kako hramova u Japanu ima mnostvo, za pocetnika, ukoliko zeli znati pripada li shinto ili mozda budizmu, najbolje je pogledati na ulaz u hram.Tamo ce na latinici pisati kojoj religiji hram pripada. 
Glavni ulaz u Shinto hram ima torii, jednostavnu konstrukciju od dva okomita stupa koji su spojeni sa dvije paralelne "letve" od kojih je gornja blago zakrivljena. Torii su najcesce pofarbani u zarku crvenu boju, ali drvo (ili neki drugi materijal) moze biti i prirodno.
Ulazi u budisticke hramove , mon, puno su kiceniji, i izgledaju poput nekih vrata. Karakteristika im je i to da njohov krov je izgradjen od vise slojeva, prepun rezbarija i drugih dekoracija.
Ove ulaze u hramove obicno cuvaju zastitnici koji se nazivaju Nio ( deva kraljevi).
Ova svetista ponekad se nalaze jedni pored drugih, pa je za pocetnika nekada tesko vidjeti razlike izmedju pojedinih gradjevina. Zato je najbolje, poput Japanaca, pomoliti se i u jednom i u drugom hramu.
Zasto Japanci imaju kose oci?
Ovo mi je pitanje postavio profesor Michio Kaku koji mi je predavao astrofiziku. Odgovor nije banalan poput Zato jer jedu rizu svaki dan, dlanovima zategnu lice u natrag i kazu "opet riza".
Ali odgovor nije puno ni kompliciraniji.
Kose oci su jednostavno fizicki, vidljivi, oziljak koji narodi sa Dalekog istoka kao nasljedje nose iz ledenog doba.
Naravno, svi mi koji se volimo nazvati humanoidima, nekamo smo doskakutali iz africkih stepa kao nasljednici neke od nekoliko stotina jedinki koje su se uspravile nakon silaska sa stabla.
Preci danasnjih azijata, svoju su migraciju takoder zapoceli preko Europe, i kad su dosli na krajnji europski sjever, skrenuli su prema istoku.
Iduci suprotno od smjerova snjeznih oluja, dakle u susret njima, ljudi su generacijama za migracija u ledenom dobu zmirili. Iz istog razloga, oni imaju manji nos nego europljani. Nos, uz usi i prste, su "najudaljeniji" od covjekova tijela, i kao takvi podlozni brzem pothladjivanju.
Geni u odredjenim vremenskim razdobljima mutiraju, a ove mutacije su kod Japanaca izrazene kosim ocima, i relativno manjim nosevima nego sto ih imaju Europljani.
Zbog cega se u Japanu ( a i drugim azijskim zemljama) jede stapicima?
Ako ovo je ovo pitanje postavljeno prosjecnom Japancu, odgovor ce redovito biti da je tako jednostavnije nego upotrebljavati zlicu, vilicu ili noz. Dopuna objasnjenja ce ici redovito u smjeru da je hrana i pripremljena tako da se najlakse moze jesti stapicima.
Poprilicno neispravan odgovor. Hrana je mozda prilagodjena uporabi stapica, ali zasigurno nije jednostavnije koristiti dva odvojena duga predmeta u jednoj ruci, nego jednostavno zariti vilicu u komad socnog mesa.
Prijatelj Makoto redovito jede sa stapicima okrenutim naopako, jer ga je "strah" unositi ostri predmet u usta.
I u ovom slucaju, religija je uplela svoje prste. Stapici su izumljeni puno prije nego zlica ili noz u Europi. Kao alatka, noz je stariji.
Kina je kao jedno od zarista kulture u Aziji imala iznimno snazan utjecaj na Japan, a uporabu stapica zagovarao je Konfucije (551-479 p.n.e.).
Prema ovom cuvenom filozofu, unosenje ostrih predmeta u usta simbolizira akt agresije na vlastito tijelo. ( Noz je, ne zaboravimo, prije svega nastao kao oruzje, a ne dio lijepo namjestenog stola premnog za veceru.)
Konfucije je jednostavno zahtjevao da se instrumenti ubijanja uklone sa stola, jer im tu nije mjesto, i svojim prisustvom degradiraju objed.
Ono sto se sa stapicima NE SMIJE raditi, je dodavati komad hrane netkom tko jede pored vas, i da ga on primi stapicima. To simbolizira ritual sahrane, jer clanovi obitelji kosti pokojnika dodavaju stapicima jedni drugom i posljednji u nizu ih pospremi u urnu.
Stapici se ne smiju ostaviti prekrizeni na stolu jer to simbolizira smrt, isto kao i zabiti stapice u zdjelicu sa rizom.
Stapici za jednokratnu uporabu, koji se razdvajaju lomljenjem, ne treljaju se jedan od drugoga da bi se uklonilo moguce iverje ( sto ja osobno, redovito ignoriram) jer se tim djelom moze uvrijediti domacin sugerirajuci mu da je ponudio jeftine stapice.
Kako je Konfucizam popularna religija u Japanu, ostalo im je i ovo naslijedje iz Kine.
Ali po "naredbi princa Shotoku-a, (574-622 n.e.) koji je htio impresionirati kineske delegacije koje su dolazile u Japan. Neki protostapici su vec bili u upotrebi ( napravljeni iz jednog dijela, a koristili su se u religiozne svrhe), a princ nije htio pred emisarima ostaviti dojam nekulturne zemlje koji se cak ni stapicima ne znaju sluziti.
Svoje je dvorjane okupio i zapovjedio da pocnu prakticirati jesti sa dva stapica poput kineza. Dvorjani su brzo savladali tehniku, ali to ipak nije pomoglo Shotokuu za neka povoljna izvjesca jer su Kinezi Japan opisali kao barbarsku zemlju gdje ljudi jedu rukama.
Kako god, trend je zapoceo.
(princ Shotoku na fotografiji ispod)
Itadakimasu ili "dobar tek"
Itadakimasu je jedna od prvih rijeci koje sam naucio na japanskom. Ujedno, meni osobno, i jedna od najljepsih. Direktnog prijevoda ne neki zapadni jezik jednostavno nema, a kako se ova rijec upotrebljava prije pocetka objedovanja, na druge se jezike, pa tako i na hrvatski ,pojednostavljeno, prevodi kao - dobar tek.
Sa ovom rijeci, japanci prakticiraju jedan drevni religijski obred, iako, ogroman broj modernih japanaca nije upoznat sa podrijetlom rijeci ili obicaja.
Za razumjeti znacenje, potrebno je malo poznavanja japanskog drustva.
Prvi vazan aspekt je, religija. Japanci su tradicionalno politeisti, mnogobozci, te prema shintoistickoj tradiciji u svemu sto nas okruzuje nalazi se neko bozanstvo, kami. To nije ograniceno samo na zive organizme, kami se nalazi i u vodi, kamenju ili pak zraku kojeg udisemo i u svemu ostalom.
U jednom takvom duhovnom svijetu, poprilicno je lako rasrditi neko bozanstvo.
Drugi, ne manje vazan aspekt je kolektivisticki duh svakog japanca, za razliku od snaznog individualizma koji karakterizira, ne samo zapadnjaka, nego i dobar dio ostale ljudske populacije. Japanac prvo gleda da "ugodi" ljudima koji ga okruzuju, a sebe postavlja na poslijednje mjesto u lancu.
Sa izrazom itadakimasu, Japanac negira vlastiti hedonizam i uzivanje u jelu, ali ne govori ni ostalima za stolom "dobar tek", nego izrazava zahvalu svim zivim bicima koja su dala svoj zivot, da bi se njegov zivot nastavio.
Japanci cak i u privatnosti, kad objeduju sami, uvijek kazu itadakimasu prije nego pocnu jesti.
O uporabi stapica za jelo, ili kako ih japanci zovu hashi, drugi put.
Zasto Japan?
Poput vecine klinaca, i meni je Japan bio poprilicna nepoznanica. Zemlja u kojoj je "izumljen" karate, gdje su samuraji jos donedavno trckarali uskim ulicicama i u kojoj ljudi jedu sirovu ribu. Do pocetka studiranja, i moj je jedini pravi kontakt sa Japanom bio sa prijateljima otici u neki japanski restoran i pojesti sushi ili sashimi.
Ubrzo, prijatelj i kolega iz skole, Takahiro je postao i cimer, a njegova je mama ponekad slala pakete iz Tokya u kojima je bilo i sirove ribe. Naravno, uz ostale "delicije" koje se nitko osim njega nije usudio izvuci iz hladnjaka - poput fermentiranih lignji ili soje.
Pravo je zanimanje za Japan, ipak poraslo svakodnevnim predavanjima u skoli - od umjetnosti do religije.
Pun ponosa sa novim saznanjima, ispitivao bih Takahira o nekim religioznim obicajima - samo da bih saznao da Takahiro, ne samo da ih ne zna, nego cak nije ni siguran koje je on religije. Mislio sam, ipak je to Taka. No slicna se stvar ponoavljala i sa svim ostalim Japancima.
Dugo mi je trebalo za shvatiti da su Japanci religiozno iznimno vrlo pragmatican narod iako je religija duboko ukorjenjena u njihovoj tradiciji. Ninomiya Sontoku (1787-1856), jedan od poznatijih japanskih filozofa, svoja je ucenja opisivao kao " zlicu shintoizma, i po pola zlice budizma i konfucizma. To nisu samo grumeni, nego poput pravog lijeka, svi su sastojci dobro izmjesani, inace bi bili loseg okusa i pali tesko na stomak."
Ovo poprilicno pojednostavljeno objasnjenje, sukus je danasnjeg japanskog sekularizma. Japanci iz neke religije uzmu on sto im se na neki nacin svidja, i ne opterecuju se previse sa razlicitim "regulama."
U svojim popisima stanovnistva, redovito pod "religiju" upisuju nekoliko njih. A pojednostavljen religozni zivot Japanaca izgleda da serode kao shintoisti, vjencaju se po krscanskom obicaju u crkvi, a budu sahranjeni kao budisti.
Iako prosjecan moderni Japanac nije siguran za vlastitu religiju, ipak svakodnevno, barem nekoliko puta obavi shintoisticki obred. Nesvjesno. Ali o tome u sutrasnjem postu.
