Zbog cega se u shinto molitvi pljeska dlanom o dlan, a u budizmu ne?
Pljeskanje dlanom o dlan, u Shinto molitvi naziva se kashiwade. Isto tako, u neka pradavna vremena, pljeskanjem se izrazavala sreca na carskom dvoru ili kad bi se primili pokloni od nekog tko je u drustvu visepozicioniran.
Pljeskanje uglavnom slijedi nakon sto se u hramsku skrabicu polozi milodar, i dva puta potegne uze zvona, nakloni se dva puta, i pljesne dva puta dlanovima.
Broj pleskanja ovisi o sekti koja drzi hram.
Sa druge strane, u Budizmu nema pljeskanja. Tamo je vazno u molitvi drzati dlanove i prste spojene u pozi koja se prakticira i u krscanstvu, a ovdje se naziva gassho. Dlanovi se drza ispred lica ili u visini grudi, a u Budizmu, desna ruka predstavlja Budu, a lijeva sva ostala bica koja jos uvijek nisu dozivjela prosvjetljenje. Ova poza simbolicki predstavlja sjedinjenje sa Budom i dozivljaj Nirvane.
Zasto Japanci stavljaju sol pored ulaza u restorane i slicne objekte?
Onima koji su posjetili Japan, mozda su im zapale za oci, hrpice soli moribana ili kiyomeshio, pored ulaza u tradicionalne japanske restorane. Onima koji zive u Japanu, osim prakticne vrijednosti ( da ne moraju ici u ducan kupiti sol), ove nakupine imaju i religijski karakter. Obicaj stavljanja soli koji se naziva morishio, u Japanu ima dugu tradiciju. Sol se postavi na netom pocisceni prag restorana, barova, ducana i drugih usluznih objekata u nadi da ce posao biti jako dobar. Nakupine su uglavnom desetak centimetara u promjeru, a visoke koliko je moguce staviti. Da budu kompaktne, poskropi se vodom. Mogu stajati na tlu, ili posebnim tanjuricima.
U Japanu sol ima posebno mjesto u prociscavanju mjesta i uklanjanja zlih duhova. Postavlja se na ulazu u kucu na dan useljenja da ne udju zli duhovi, na zemlju da se umilostive bogovi zemlje, a i Sumo hrvaci skrope ring dohyou uzduz i poprijeko , koji se drzi svetim, da sprijece necistocu da udje na njega, tako i zene koje se drze necistima. Uostalom, sol nema magicnu moc samo u Japanu. I u Hrvatskoj se, s vremena na vrijeme, prebaci malo soli preko ramena. Zlu ne trebalo.
Kao i mnogi obicaji, i ovaj je, u Japan dosao iz "susjedne" Kine. A obicaj stavljanja soli pred ulazna vrata nije proistekao iz nekih duboko spiritualnih razloga. Dosao je iz vrlo ovozemaljskih pobuda, ali nista manje bozanskih.
Qin Shi Huang (259-210 P.N.E.), pomalo cudnovat kineski car, imao je oko 3000 prileznica. Po noci bi u svojoj volovskoj zaprezi kruzio oko njihovih nastamba za malo ugodnog druzenja. Matematika kaze da ako bi svaku noc isao kod druge, one bi na red cekale vise od osam godina. Malo predugo, cak i kad je u pitanju Njegovo carsko velicanstvo.
One snalazljivije, kojima se nije dalo cekati toliko dugo, pocele su stavljati sol ispred svojih vrata. Ne zbog cara, naravno, nego zbog njegovih volova. Volovi bi se zaustavili tamo gdje bi se njima svidjelo da mogu na miru lizati slane nakupine, a car bi se usetao tamo gdje bi ga volovi dovukli.
Zbog cega Japanci vole Bozic iako nisu krscani?
Kad je rijec o religijama, moderni su Japanci vrlo pragmaticni. Religija ih, uglavnom, u velikom broju slucajeva ne zanima. Mozda je bolje kazati da iz razlicitih religija uzmu ono sto im se svidja. Slicno je i sa Bozicem.
Ducani su preplavljeni sa proizvodima Bozicne tematke. Praporci, jelenovi, slatkisi, sve upakirano u prepoznatljive crvenu i zelenu boju posljednih su dana postali najcesce vidjeni elementi u Tokyu. Bozicna su drvca gotovo na svakom mjestu, a stabla po gradskim ulicama svijetle po cijeli dan dajuci jednu magcnu atmosferu ovom gradu.
Prva Bozicna misa u Japanu je sluzena 1552.godine za vrijeme Muromachi perioda, zahvaljujuci spanjolskom misionaru Francis Xavieru koji je popularizirao krscanstvo i katlicizam na ovom arhipelagu.
Krscanstvo se sirilo zahvaljujuci mnogim preobracenim feudalnim vladarima, a krscanski je utjecaj znacajno opao najvise zbog brutalnosti prema katolicima koju je sprovodio Hideyoshi Toyotomi, osoba koja je nadgledala i cara.
Kako se Japan otvorio prema Zapadu u Meiji periodu, a i oko slavlja zbog pobjede u Rusko-Japanskom ratu 1904-05, Bozic se poceo slaviti i medju nekrscanskim Japancima.
Danas, okruzeni sa Bozicnim drvcima, pjesmama koje iz zvucnika popunjuju atmosferu na ulicama, ducanima ili robnim kucama, klinci gledaju sto ce im Djed Bozicnjak donijeti ove godine. Kako Japanci ionako vole razlicite festivale i festivalske ugodjaje, nije im bio problem preuzeti i obaj obicaj, kao nesto cime se zakljucuje tekuca godina, i posljednju festival prije Nove godine.
Zasto je zastava sa crvenim krugom sluzbena zastava Japana?
Prelijepo dizajnirana japanska zastava prepoznatljiva je svugdje u svijetu. Crveni disk ili hinomaru na bijeloj pozadini, ekonomski je osvojio svijet, a povijest ovog dizajna ide unatrag do Heian perioda (794-1185 N.E.) Trgovacki brodovi koji su plovili za shohunat u srednjem vijeku takodjer su je imali.
Ipak, Hinomaru je postala sluzbenom zastavom tek u Meiji periodu (1870.)
Nekih petnaestak godina ranije, shogunat je ovaj simbol propisao kao oznaku za brodove, a medjunarodno poznata je postala 1862. za dogadjaja koji je poznat kao Richardson Affair. On se zbio u vrijeme kad se u Japanu raspravljalo hoce li se otvoriti svijetu ili ostati u izolaciji. Par Engleza je napadnuto, jedan ubijen kad su oni preski preko ceste kojom se kretala povorka koju je predvodio Shimazu Hisamitsu, vladar sadasnje Kagoshima regije, i sto je vaznije, clan antizapadnjacke frakcije. Godinu dana poslije zapoceo je rat izmedju Britanije i te pokrajine, ciji su brodovi plovili pod Hinomaru zastavom, a Britanci su misli da je to sluzbena Japanska zastava.
U medjunarodnim razmjerima, zastava je postala poznata nakon sto je ratni brod Kanrinmaru preplovio Tihi ocean.
Znaci, zastava , kao nacionalni simbol Japana, prvo je postala poznata i priznata u svijetu nego sto je sluzbeno proglasena drzavnom zastavom u maticnoj drzavi.
Zasto Japan zovemo "Japan"?
Japanci svoju drzavu ne zovu Japan, nego imaju vlastiti naziv. Naravno, kroz povijest, bilo je vise naziva, kao neki moderni standard - uvrijezen je naziv Nihon.
Kako je iz ovog uopce doslo da u npr. Hrvatskoj, ovu zemlju se naziva Japan?
Rijec Japan ima korijen starokineskom nazivu za ovu zemlju Djiphun. U sanasnjem standardnom mandarinskom, izgovor je nesto drugaciji, ali se u juznim krajevima Kine izgovara kao Djipan ili Djipon.
Za daljnju preobrazbu ovog imena krivicu snosi jedan Hrvat. Marko Polo je u svojoj knjizi sa dalekoistocnih putovanja ovu zemlju opisao kao zlatnu, i napisao je latinicni onako kako mu je zvucala kineska rijec. Od tud se rasirila po mnogim drugim jezicima, a razlika je samo kako se lokalno izgovara glas/slovo "j". U hrvatski je najvjerovatnije "stigla" iz njemackog gdje se "Japan" tako i izgovara, dok se u Dalmaciji moze cuti i "Djapon", utjecaj Italije.
I maslina koju je u Polovoj kuci zasadio kineski veleposlanik.
Zbog cega se na japanskim mobilnim telefonima ne moze iskljuciti zvuk kamere?
Japanska je mobilna tehnologija bez sumnje najrazvijenija u svijetu. Koriste napredniji tehnoloski sustav nego bilo koja druga drzava, ali kao minus ide to da su japanski mobiteli nekompatibilni sa bilo kojom drugom svjetskom mrezom.
Sa japanskim mobilnim telefonima se bez problema salju e-mailovi, surfa po netu, ulazi na zeljeznicke postaje... Ako ste zedni, iz nekog od automata sa napicima, kupite kavu, caj ili sto li vam vec odgovara. U nekim je restoranima moguce platiti racun, ili speceraj u ducanu. Trebate nove traperice lokalnog branda "UNIQLO"? I to mozete platiti prislanjanjem mobitela na na odredjeni citac. Ili otvoriti ulazna vrata. Igranje sofisticiranih kompjutorskih igara ili gledanje TV programa se podrazumjeva. Naravno, ukoliko je nuzda, mozete cak obaviti i telefonski poziv.
Ipak, uz sve ove pogodnosti, na japanskim je mobitelima ukinuta opcija bezcujnog fotografiranja. Jednostavno je nemoguce napraviti bilo kakvu fotografiju bez onog izdajnickog zvuka koji oponasa shutter - click!
Ova fotografija nudi dosta dobar odgovor:
Naime, u guzvama, u japanskim vlakovima postoje i oni koji imaju drugacije nakane od prelazenja od tocke A do tocke B u najkracem roku. Nekada je za guzvi gotovo nemoguce vidjeti sto se sve dogadja u neposrenom okruzenju, ali onaj glasni, izdajnicki Click!, je vrlo cujan, i dobra preventiva za necasne rabote.
Zbog cega Japanci ne vole pozivati nejapance u svoje kuce?
Vrijeme je tradicionalnog novogodisnjeg ciscenja stana, i u mom slucaju, izbacivanja hrpetine nepotrebnih stvari. Nekad mi izgleda da, bez obzira koliko je mjesto sredjeno i ocisceno, da i nemarno odbacena majica stvara veliki nered.
Jos i prije sam cuo price o tome da je velika cast, odnosno da je oznaka bliskosti, ukoliko Japanac pozove nejapanca u vlastitu kucu ili stan.
Kako zele biti dobri domacni, Japanci se brinu oko mnogo stvari - od toga sto gost voli jesti, sto piti do tog hoce li mu biti ugodno u "malom" prostoru. Puno je jednostavnije odvuci goste na veceru u neki fini restoran.
Japancima je mozda i neugodno zbog toga jer dobar do njih stanuje u malom stambenom prostoru. Nekada, u proslosti, zapadnjaci su japanske kuce zvali "zecjim brlozima." I danas Japanci zive u uvjerenju da su njhovi stambeni prostori medju najmanjim u svijetu, iako, naravno, to ne mora biti istina. Ine mora se nuzno odnositi na Japance.
Nema razloga za skromnost jer su japanske kuce i interijer prekrasno uredjeni i skladni. Ali uz jednu dozu sramezljivosti u interakciji, posebice sa zapadnjacima, Japanci povlace strogu liniju izmedju ukucana i onih koji ne pripadaju kucanstvu i iznimno nevoljno pokazuju vlastitu privatnost, posebice prema onima koji dolaze iz drugih drzava.
Za kraj, par fotografija napokon pociscenog mog stana.
Zbog cega Japanci izgledaju "tolerantni" prema pijanim osobama?
Na cekanju nocnih vlakova, krajem tjedna, jedna od najupecatljivijih slika sa tokijskih zeljeznickih ili metro postaja su ljudi koji su cvrsto prograbili tlo, stup ili klupu. U dosta slucajeva, ovi ljudi u odijelima, razdrljenih kosulja, odbacenih kravata ili aktovki, nalaze se u polusvjesnom ili cak besvjesnom stanju. Sretniji glasno spavaju, a slucajni prolaznik, ukoliko nije toliko sretan, ima dobre sanse da se posklizne na nusproizvod njihova pijanstva.
Ovakve me scene ne uzrujavaju, kao ona kad je netko od susjeda nasao shodno za ispustiti dusu preko gumba u liftu u nasoj zgradi. Poput fino odgojenog britanskog gospodina, nisam ni pokusao necim (olovkom, nepotrenim pismom...) dotaknuti gumb koji vodi do mog kata, nego sam samo izasao i nekoliko desetaka metara po vertikali uspeo se do svog stana.
Prije svega, ovakve scene nisu prijatne ni za Japance, ali ih jako toleriraju.
U mnogim arhaicnim ili primitivnim religijama droge i alkohol su koristene u religiozne svrhe. Naravno, nisi bile dostupne svakome, vec iskljucivo svecenstvu. Slicno je i sa Japanom gdje ljudi , u velikom broju, slijede primitivnu* religiju.
Sake, japanski nacionalni alkohol, igrao je vaznu ulogu u religioznim ritualima gdje je pijenje i pijanstvo bilo koncept priblizavanja bogovima. Slicno je bilo i sa predkolumbijskim religijama Juzne Amerike, gdje je svecenstvo, opijate, umjesto oralno, uzimalo kroz nosnice. Koncept je isti.
Danas, sake u modernom Japanu nema religiozni prizvuk, ali je iznimno vazan cimbenik u poslovnom zivotu svakog Japanca. Prema nekim pokazateljima, oko 60 miljuna Japanaca konzumira neku vrstu alkohola, a od tog broja je negdje oko 250 tisuca alkoholicara.
Drugi vazan cimbenik je i fizicka konstrukcija Japanaca. Japanci, naime, brze osjete utjecaj alkohola neko zapadnjaci.
Enzim koji se zove ADH pretvara alkohol u acetaldehid, sto uvjetuje omamljenost. ADH je netipican za Japance jer se acetaldehid prebrzo proizvodi u njihovim organizmima. Uz to, oko 50% Japanaca ima "spori" tip II ADH koji razlaze acetaldehid u neke bezopasnije forme. Rezultat je da se Japanci brze opiju i sporije trijezne.
Koliko god pijanstvo imalo korjena u religioznim rutualima, skloniji sam misljenju, da oni koji se napiju do ispustanja duse, umjesto da dodju blize bogovima, puno cesce vise svoga Boga.
* primitivna religija je akademski termin. mozda se moze upotrijebiti neka rijec "nazicna" ili "osnovna", ali u ovom slucaju nema nikakav negativni kontekst niti drzi da je "neka religija bolja od druge."
Zasto su Japanci ludi za toplicama?
Japanska su javna kupalista poznata diljem svijeta. Cak i u hrvatskim dnevnim novinama znale su se vidjeti fotografije vrelih, prirodnih izvorista u nekom snjeznom krajoliku gdje se majmuni spustaju i namakaju grijuci promrzla tijela.
Ovdje je, naravno, bespotrebno govoriti o ljekovitom ucinku ovim mineralnih vrela, ali cinjenica je da Japanci jednostavno "moraju" s vremena na vrijeme otici u neko od javnih kupalista ili kako ih japanci zovu - onsen.
Posjet Japanu, bez posjeta onsenu, jednostavno nije potpun dozivljaj ove prekrasne drzave. Neki zapadnjaci mozda mogu dozivjeti kulturoloski shock, neneviknuti na sve ono sto se moze naci na takvim mjestima. Postoje isto tako i odredjene regule ponasanja.
Svi su goli, muskarci i zene su razdvojene u posebne zone, a u zajednickim zonama mogu biti u kupacim kostimima ili ako je tradicionalni onsen, onda se nose yukate.
Ne smije se ni plivati u bazenima, ( na sto smo zaboravili upozoriti prijateljicu Flo), a prije nego se ulazi u bazene, obavezno se istusira. Prosjecnom zapadnjaku mozda najvise nelagode mogu izazvati klinci od desetak godina koji ce sjediti pored njega.
Razlog zbog cega se japanci toliko namacu, je klimatske prirode. Ljeta su u Japanu nekada nepodnosljivo vruca sa velikim postotokom vlage u zaraku, a zime znaju biti jezovito hladne. Lijek za oba ekstrema je, naravno, vruca kupka. Drugi razlog je geoloski. Naime, Japan se nalazi na necemu sto se naziva Pacificki vatreni prsten, trusno podrucje sa obiljem potresa i vulkanskih erupcija, a ispod se nalaze ogromne kolicine vrele mineralne vode koja je u Japanu probila na vise od 30.000 mjesta.
Kupanje u toplicama je zapocelo kao religiozni rutual koji se zove misogi, ili prociscenje. Japanci su brckanjem u rijekama, moru ili ispod slapova ispirali grijehe, uz to, budizam takodjer propagira lijecenje vodom.
Kobo Daishi, ili Kukai kako se zvao za vrijeme zivota, (774-835 N.E.), i jos mnogi budisticki redovnici su upraznjavali kupanja u toplicama od kud su se uzdigli u svetost.
U poprilicno turbulentnim srednjovjekovnim vremenima, onseni su bili mjesta gdje su ratnici vidali rane, a od Edo perioda, ovaj se obicaj prosirio i na obicne ljude.
Posjet onsenu najvjerovatnije nece omoguciti ulaznicu za zemlju besmrtnika, ali dozivljaj relaksacije u nekoj mirisnoj vrucoj kupki po mogucnosti na otvorenom, dok je vani planina zakovana u led, je zaista bozanstven.
Zasto u Japanu postoje "ksenofobicni" natpisi?
Blogger Nihonkichigai mi je postavio pitanje je li istina da u Japanu postoje mjesta koja primaju iskljucivo Japance.
Postoje. Duz cijelog arhipelaga razasuti su razliciti klubovi, barovi, karaoke barovi, onseni i razliciti drugi ugostiteljski objekti u kojima strance, ne samo da nece posluziti nego ce im pokazati kako najbrze stici do izlaza.
Isto tako, moram priznati da nisam ulazio dublje u genezu ove problematike, a kad bih pokusao i istrazivati, odgovori na koje bih nailazio redovito me nisu zadovoljavali.
U manjim mjestima gdje su stacionirane americke trupe, vlasnici bi se redovito pozivali na do da su vojnici bucni i rade nered kad su pijani, na nekim drugim mjestima odgovor bi bio da stranci ne govore japanski i ne poznaju japanske obicaje u barovima.
Ovaj drugi odgovor moze imati smisla, ako znamo da radnici u prosjecnom lokalnom restoranu ne govore ni jedan jezik osim japanskog. Ako neki stranac i udje u takvu ustanovu i pokusa naruciti jelo ili pice, zaista ce imati poteskoca u komunikaciji, jer osim jezicne barijere, i japanska je gestikulacija drugacija nego u zapadnjaka. Posljedicno, konobar ce bezuspjesno potrositi vrijeme na stetu drugih posjetitelja.
Isto tako, ako netko od vas misli posjetiti Kyoto i otici na neku cajanku gdje su locirane gejse, moze slobodno ostaviti svaku nadu cvrsto zapakiranu u vodicu kroz Kyoto. Nece dozivjeti da mu ova natoci caj. Eventualno, moze vidjeti neku curu na ulici koja se uci za geishu. I to je maksimum. Za sve ostalo postoje dokumentarci.
Na ustanovama gdje posluzuju geishe, ne stoji " Samo za Japance", ali pise da posjetitelji koji dolaze prvi put ne mogu uci. Na fini nacin kazano - odi doma gledaj telku.
I za ovu restrikciju odgovor o nepoznavanju kulture drzi vodu.
Ipak, mnoga su mjesta olabavila svoju politiku. Negdje sam na ulazu kurtoazno upitan neku bedastocu, sto sluzi kao provjera poznavanja jezika, negdje sam trazen pokazati japanski ID.
Posljednjih godina postoje razlicite grupe koje pritiskaju Vladu da i u praksi, a ne samo deklarativno bude protiv ovog vida, kojeg stranci i mogi Japanci vide ksenofobicnim, dok za puno manji broj japanske populacije, ovdje nema nista sporno.
Naravno, postoje i vrlo opskurna mjesta, koja gotovo u pravilu drze yakuze, clanovi japanskog kriminalnog ceha, i u vecini tih mjesta strancima nije dozvoljen ulaz. Naravno ukoliko netko nije gonzo turist, pa trazi i malo vise uzbudjenja nego prosjecni posjetitelj koji se zadovolji posjetama hramovima. Ovom prilikom saljem pozdrave prijatelju, drugu i staresini procelniku Hrvoju Salkovicu Shali ma na kojem god se kutku planeta nalazio. Njega, vjerujem, ovi natpisi ne bi zaustavili.
Kako je u posljednjem slucaju, ipak rijec o mjestima na koja bas i ne treba trositi vrijeme, a posebice ne novac, moze se kazati da to ipak nije lose. Drze vas podalje od zala i poroka. Da ne sagrjesite mislju, rjecju, djelom ili propustom.
Zasto Japanci ne vole vidjeti mog "Mickey Mouse-a"
Nedavno sam isao u Osaku, i htio sam se malo opustiti u onsen-u, japanskom javnom kupalistu. Namakati se u raznim kupkama, pijuckati caj i jednostavno ne misliti o bilo cemu. Ubrzo, dok sam se tusirao, naravno gol, medju ostalim posjetiteljima, pojavio se i jedan mladic kojemu sam zapeo za oko. Odmah sam znao da me zeli dobro ispregledati. I tako stoji on na nekih tridesetak centimetara od mene, zureci, zanimajuci se za jedan dio mog tijela i pokusavajuci pronaci ono sto ga zanima. Znao sam da zeli vidjeti mog Mickey Mouse-a. Kako se on vrtio, vrtio sam se i ja, pokusavajuci sakriti mog Mickey-a od njegova prozdrljivog pogleda. Bezuspjesno. Kad ga je napokon uocio, i dobio potvrdu svojih sumnji, u shocku, sirom otvorenih ociju objasnio mi je da sam nepozeljan na tom mjestu. Gestikulacijama sam pokusao slagati da ne razumijem. Ostao je neumoljiv. Moj Mickey Mouse nije mu se ni najmanje svidio.
Obukao sam se da ga pogled na dio mene ne grozi, i kad me pred izlazom ponovno ugledao, pao je nicice na koljena, klanjajuci se, molio me za oprost sto moram napustiti kupaliste.
Prije svega, problem je bio u meni. Morao sam bolje zakamuflirati Mickey Mouse-a. Staviti dodatne flastere, mozda elasticnim zavojem prekriti da ne strsi... kako sam inace prakticirao.
Naime, tetoviran sam. A tetovaze su jako, jako, jako nepozeljne na javnim mjestima u Japanu -poput kupalista, gym-ova, vodenih zabavnih parkova i slicnog.
Irezumi je japanska verzija/tehnika tetoviranja, i ima jako dugu tradiciju na arhipelagu. U svojim pocecima, tetoviranje u Japanu je imalo vrlo duhovna znacenja i Japanci su se tetovirali od svojih pocetaka, u Jomon periodu (10 000 PNE), da bi tek u Kofun periodu (300 -600 N.E.) pocelo dobivati neke negativnije konotacije kada su se kriminalci tetovirali za kaznu.
U Edo periodu (1600-1868) tetovirani su i kriminalci, ali isto tako tetovaze su koristene u dekorativne namjene - i svu onu gomilu prekrasnih tetovaza radili su vrhunski umjetnici drvoreza.
Pocetkom modernizacije Japana u Meiji periodu ( 1868-1912), Japanska se Vlada ustravila da bi tetovaze mogle predociti losu sliku Japana u ocima zapadnjaka, te su jednostavno, aktom, tetovaze poslale u ilegalu. Na opcu radost yakuza, clanova kriminalnog miljea, koji su znali cijeniti ovu drevnu vjestinu i umjetnost.
Tetoviranje je izaslo iz ilegale tek 1945. godine, ukazom Okupacijskih saveznickih snaga.
Ipak, kad idem u javno kupaliste, moram dobro pritegnuti mog Mickey Mouse-a.
Zbog cega Japanci kompatibilnost sa nekom osobom procjenjuju na osnovu krvne grupe?
Je li vas netko na prvom dateu upitao koja vam je krvna grupa? Mene jest.
Vojnicki, spremno, kao iz topa ispalio sam : A -. Prva mi je pomisao bila da nekom potrebna hitna transfuzija, zatim, gotovo panicno, primisao da ipak nije rijec o doniranju organa. Kako god, odgovor nije bio zadovoljavajuci. Krvna grupa mi nije odgovarajuca. Organi su spaseni, i vjerovatno necu zavrsiti na nekom ilegalnom trzistu rastranciranih romantika.
Naravno da me ovo pitanje zaintrigiralo, i tek nakon osobnog sam iskustva poceo primjecivati koliko Japanci ozbiljno uzimaju kompaktibilnost preko krvnih grupa. Na ulicama se daju primjetiti razni opskurni likovi koji vabe slucajne prolaznike da bi im se iscitala sudbina.
Zasluge za ove stvari idu prije svega nekolicini zdravstvenih djelatnika, Kimata Hari, koji je u svom radu iz 1916. prvi spomenuo vezu izmedju osobnosti i krvne grupe, te Takeji Furukawi, psihologu koji je u svojoj dizertaciji uspostavio "prave veze" izmedju temperamenta i krvne grupe. Kako nikakvo zlo ne ide i bez novinara, i ovdje se nasao jedan. Ime mu je Masahiko Nomi, i njegovo zivotno djelo originalnog naslova "Prosudjivanje kompatibilnosti prema krvnim grupama" (slobodni prijevod, mozda je knjiga objavljena i u Hrvatskoj) iz 1971. godine, postalo je pravi hit.
Kako ovaj potonji nije imao nikakvog medicinskog obrazovanja, osim velikog zanimanja za razlicite teorije koje su bile popularne 30-ih godina proslog stoljeca, posebice u Njemackoj i jos nekim drugim drzavama, njegova su saznanja poprilicno irelevantna. Po nekim rasnim teorijama u Aziji je dominantna krvna grupa B, i to je bio povod za diskriminaciju Tajvanaca kojima je dominantna grupa A. Usput i u Japanu je krvna grupa A dominantna sa oko 40% populacije, ali je ovaj podatak mozda ispao iz notesa.
Cijela ova prica o povezanosti krvne grupe i temperamenta proizlazi iz znanstvenog rasizma, koji je izumro odavno ( uz par izuzetaka koji bi mjerili opseg lubanje iz nesto novije povijesti).
Ukoliko nekog zanima, pripadnici krvne grupa A su arogantni, perfekcionisti, neemotivni, nervozni...; oni krvne grupe B su poprilicno lezerni koji rade stvari u miru, znatizeljni, veseli, nepouzdani, dok tip O daje iznimno tolerantne i romanticne ljude. Darezljivi su i neovisni. AB tipovi su vjesti sa rukama, vragolani , osjecajni i brizljivi.
Sve u svemu, rijec je o najobicnijem sujevjerju, koje je proteklo iz neznanstvenih naglabanja koja su predstavljena kao ultimativna znanstvena istina. Apsurdno. Sada je, na svu srecu, ostavljeno razlicitim prorocicama.
