Ako bi nesto trebalo biti jeftino u Japanu onda je to valjda riza. Osim za ono, klasicno, jelo koristi se za proizvodnju alkohola, za slastice, u kozmetici. Drugim rijecima - sveprisutna je. Tako i u mojoj kuhinji. Nema dana kad mi nije bila na stolu. Vreca od 5 kilograma nestaje pred ocima, dok je u nekim drugim vremenima, u Sjedinjenim Drzavama, ta ista kolicina se po kuhinji vukla godinu, a i duze.
Ipak, uz sve navedeno, kao i cinjenicu da se u ducanima nalaze deseci vrsta rize i jos vise proizvodjaca - riza je skupa namirnica. Ako se kojim slucajem zatekne tu i riza iz uvoza onda se vidi da je od one iz Thailanda skuplja gotovo 10 puta, a od Americke tri do cetiri puta.
Sto se Thailanda i jugoistoka Azije tice, oni namjerno drze nisku cijenu da bi mogli biti konkurentni na Bliskoistocnom i Azijskom marketu. Riza im je znacajan izvozni proizvod i niska cijena je dio izvozne strategije.
Kod Amerikanaca je pak druga prica. Americko poljodjelstvo je bazirano na masovnoj proizvodnji sto za posljedicu ima i niske cijene proizvodnje. Njihove su farme od japanskih vece i za nekoliko stotina puta, a za zasijavanje polja koriste se zrakoplovi, a ogromni superkombajni za zetvu.
Japanci sa druge strane i ne mare previse za konkurenciju jer misle da japanska riza ima bolji okus i uvijek ce radije kupiti domaci proizvod. Isto tako, polja su puno manja i individualni poljoprivrednici cesto moraju podizati zajmove za opremu, koja ionako ne moze pratiti americke standarde masovne proizvodnje. Troskovi su uzgoja puno veci nego u Americi.
Cijenu za to placa krajnji potrosac koji ce za veceru i danas imati rizu.
Post je objavljen 31.08.2011. u 08:11 sati.