...life is a joke...shit happens...

...evo baš sam neki dan odlučio krenut u potragu i nabavit si boću, buću, balotu, however...al' onu pravu, pravu-pravcatu, pravu profesionalnu...rekoh sam sebi; kupit ćeš si jednu pa kol'ko košta da košta, vrijeme je da i ti malo zaigraš, barem onako, rekreacije radi, a s druge strane, boćanje je ionako po definiciji muški sport, macho sport, na trenutke čak i pomalo seksipilan, naročito kad u ruku uzmeš boću koja (onako glatka, okrugla i čvrsta) fino legne u šaku, kao da je srasla s njom, a i koliko je vidit, svak se danas bavi nekim sportom pa zašto onda nebi i ti, nisi ni ti kurvin sin...zdrav život i tako taj đir, to je sad IN...IN je bavit se nekim extremnim sportom, a boćanje, boćanje svakako spada u tu kategoriju, jer di ćeš nać extremnijeg sporta od boćanja, pogotovo kad se započne sa onom serijom raznih izbijanja...preciznog izbijanja, brzinskog izbijanja, izbijanja u krug, izbijanja balina, izbijanja protivničkih boća, izbijanja vlastitih boća...a nakon par boca vina, bogami dolazi i do izbijanja rebara, izbijanja zuba, izbijanja iz cipela, ma izbijanja svega i svačega, jebote koji sport...ekstreman do jaja...

...kada bi se čovjek uistinu odlučio baviti; recimo tenisom, bilo profesionalno, bilo rekreativno, najprije bi trebao kupiti reket...jeli tako - tako je...i gdje bi otišao...pa naravno da bi otišao u trgovinu Rogera Federera (pod pretpostavkom da ovaj ima trgovinu) jer ako neko zna koji su reketi najbolji na svijetu onda je to definitivno Federer...isto kao što bi se odlučio na kupnju automobilskih guma (najvjerojatnije) kod Schumachera, skija (bilo koje vrste) kod Janice ili košarkaške lopte kod Jordana, nakon što je već kupio "njegove" tenisice, a pošto sam ja ovaj put odlučio boćati, otišao sam ravno u trgovinu sportske opreme kod Beakovića, čovjeka koji je dvostuki svjetski i europski prvak te apsolutni svjetski rekorder u preciznom izbijanju...

...moj prvi pokušaj da uđem u trgovinu, prošao je bezuspješno, tj. uopće nije prošao...bilo je utorak i bez obzira što je već debelo prošlo 10 sati ujutro i što je na vratima stajalo da je radno vrijeme od 09:00 do 16:00 vrata su bila zaključana...ispod toga je još pisalo: nedjeljom zatvoreno...probao sam još jednom otvoriti vrata znajući da je utorak, a ne nedjelja i... ništa...unutra nikoga, ma nema veze, pomislio sam, s obzirom da kod mene nikada ništa ne uspije iz prve, situacija se komotno mogla okarakterizirati kao "stanje redovno"...ionako ću doći drugi dan...ali ni drugi pokušaj se nije bitno razlikovao od prvog, jedino je vrijeme radnje bilo malo izmjenjeno, ovaj put sam navratio oko podneva i...opet ništa...goli pištolj...nula bodova, vrata zaključana...provirio sam unutra kroz ona tamna stakla, no nisam vidio nikoga, niti sam vidio ikakvih naznaka da je itko živ od jučer kročio u ovaj dućan...što je-tu je, doći ću ja sutra poslijepodne, ionako mi se baš ne žuri jer za boćanje nikad nije kasno, vrhunskim igračem se postaje tek u zrelim godinama i nemojte me sad pitati koje su to zrele godine jer nemam pojma, samo znam da je to tako...

...u četvrtak sam došao nešto malo prije 3 sata ili bolje rečeno, malo prije 15 sati...i ne treba čovjek sad tu biti nešto posebno nadaren da bi pogodio kako su vrata dućana opet bila zaključana...stojim tako ispred trgovine i pogledom tražim po vratima bilo kakav znak, bilo kakvu poruku, poruku tipa...vraćam se odmah...ili...vraćam se za 10 minuta...ili nekakav broj mobitela na koji bi se moglo nazvati prodavača ili prodavačicu ili nekoga od djelatnika koji je zaposlen u istoj toj trgovini, ako uopće ima zaposlenih, ali ništa, apsolutno ništa...a onda ugledah da u sklopu dućana s lijeve strane, doduše malo uvučena, postoji nekakva gostiona, oštarija, betula, birtija, krčma, nekakav ugostiteljski objekt...pomislih, a da nije prodavač ušao unutra na kavu...

...gurnuo sam velika i teška vrata koja su se uz jezivu škripu polagano otvorila pa zakoračio u polumračnu prostoriju...tu zastadoh na tren, nebi li mi se oči privikle na mrak...osim ljepljivog mraka i dima cigareta koji se doslovno mogao rezati škarama, unutra nije vladalo više ništa doli apsolutne tišine...s lijeve strane, obasjana mutnom, žućkastom svjetlošću, za šankom je stajala klimakterična, brkata pipničarka, kojoj je nemoguće bilo procijeniti dob...pipničarka je nekakvom faks helizim krpom brisala čaše i naravno da je istog trena obustavila svaku daljnju radnju čim me je ugledala na vratima...u samom dnu prostorije, za stolom, u oblaku dima je sjedio krupniji muškarac i pušio, nisam siguran da li je išta pio, toliko dobar vid ipak nemam, a skroz desno, uza zid i bliže vratima, sjedio je prosijedi suhi muškarac koji je jednom rukom gladio brk, a drugom čvrsto stezao veliku ožujsku kao da će mu je neko svakog trena oteti iz ruku...sve me to podsjetilo na Tarasco bar...bar iz onog Rodriguezovog filma, Desperado... nakon kraće aklimatizacije, obratih se onoj dvojici...oprostite, radi li netko od vas slučajno u ovom dućanu preko...ništa, nikakvog odgovora, samo su nepomično sjedili i nijemo zurili u mene...pokušao sam još jednom, pokazujući prstom u smjeru dućana...znate li možda da li ovaj susjedni dućan ikada radi...opet ništa i dalje su samo zurili u mene...i upravo kada sam se okrenuo da ću izaći začujem kreštavi glas konobarice...a zašto vi to pitate i zašto vas to zanima ?...nakratko me zbunila pitanjem pa rekoh...ma htio sam nešto kupiti...zamucah...ali sad, ako ne radi, ma nije ni važno...ponovo se okrenuh prema izlazu...a zašto ste to pitali njih dvojicu ?...nije odustajala niti se dala zbuniti dok joj se u glasu ćutila trunka uvrijeđenosti...pa zapravo, trebao sam nešto kupiti, a mislio sam da jedan od ove gospode radi u susjednom dućanu, ovom dućanu, ovom tu do vas, koji je već nekoliko dana zatvoren, pa sam samo... kako zatvoren!...ma kako zatvoreeen!!!...zakreštala je konobarica histeričnim glasom, glasom ženke koja se nije oprašila već poduže vrijeme, a kada sam je malo bolje pogledao shvatio sam i zašto je to tako, zašto nije oprašena...taj dućan radi svaki dan i ako vam nešto treba sačekajte ispred i nemojte mi na ovakav način upadati i uznemiravati goste...nastavila je urlikati sad već vidno uzbuđena...oprostite gospođo, ja samo sam htio...ma šta oprostite gospođo, šta ste htjeli, a da vi niste nekakva jebena kontrola, a ?!...zarežala je poput ranjene hijene...ups, vidjeh da je vrag odnio šalu pa rekoh sebi, ma jebo boće, jebo sve, ajd ti majstore hvataj pedalu dok ti je vrijeme...imate pravo gospođo, sačekat ću vani...izlazeći žurnim korakom iz gostione, jedino što sam još uspio registrirati je bio njen glas, mrmljala je poluglasno sebi u bradu...naravno da imam pravo, naravno da imam pravo...i sad neka mi neko kaže kako boćanje nije ekstreman sport...ja sam znao da je extreman, al' da je tol'ko...

...i jebemumater što ću sad...š-t-o ć-u s-a-d...što da izaberem, a da je ujedno atraktivno i da je IN...zaokupljen razmišljanjem oko toga ušetao sam u trafiku koja se nalazi na autobusnom kolodvoru u Zadru tik do omanjeg fast fooda...molim vas jednu bočicu obične vode...rekoh prodavačici koja bez da je podigla pogled otvori hladnjak, izvadi bocu te promumlja...devet kuna...na tren sam pomislio kako nisam dobro čuo...oprostite, koliko ste rekli ?...devet kuna...ponovi prodavačica...ispričavam se još jednom, a jeste li vi samostalna radnja ili ste kojim slučajem spojeni sa ovim fast foodom do vas ?...zbunio sam je pitanjem...potpuno smo samostalni, a zašto me to pitate ?...konačno je podigla pogled...pa kako vas neću pitati kad bočica obične vode i to ove od pola litre stoji samo devet kuna, sreća pa nisam uzeo gaziranu, ko zna kol'ko bi me ona obrijala...oprostite, a kako inače prodajete coca-colu...na tri čeka ili...

...e ovo je za popizdit...moram priznat kako mi je bočica obične vode (iako to još uvijek nije medicinski dokazano) digla tlak...gledajte gospodine, takve su vam ovdje cijene...bezuspješno se iz nekog razloga pokušavala opravdati djelatnica trafike...ma ne mogu vjerovati, ovo nije istina...onako nadrkan bacih joj na pult novčanicu od deset kuna i procijedih...u redu je... potom se okrenuh prema izlazu, kadli odjednom spazih rekete, rekete za badminton...ok, badminton baš i nije neki macho sport, više mi je nekako, ono -iskorak- i taj đir...ma ko jebe, rekoh u sebi, bitna je rekreacija, nego, ako je boca vode devet kuna, koliko li onda koštaju rekete, a onda si opet mislim, ako su prave, profesionalne...okrenuh se prema prodavačici i upitah...gospođo, oprostite mi ponovo, ali zanima me još samo jedna stvar, da li ste vi ikada u badmintonu imali kakvih zapaženijih rezultata, što u svijetu, a što u Europi...stajala je širom otvorenih očiju i ništa mi nije odgovorila, samo me gledala...samo me je gledala...

...u ne baš tako davnoj košarkaškoj sezoni (sezoni 06-07) u finalu doigravanju za prvaka Hrvatske, u kojem su se po deveti put od osamostaljenja Hrvatske sastali Cibona i Zadar, u vrijeme treće utakmice pri rezultatu 1:1 hrvatska televizija se ničim izazvana odlučila za izravni (live) prijenos spektakularnog meča, ali meča odbojke na pijesku...naravno da je to u ono vrijeme bilo od velike važnosti i interesa jer ipak smo mi jebena velesila u istoj toj odbojci na pijesku...i tako, dok je u Draženovom domu u tijeku bila treća utakmica finala doigravanja nacionalnog prvenstva Hrvatske u košarci, svekoliko hrvatsko pučanstvo (među kojem i brojni televizijski pretplatnici, porezni obveznici i sportski djelatnici) je imalo neizmjernu čast da ovaj put izravno preko malih ekrana (što će reć, direktno iz svojih domova) prati, kako se dvojica potpuno anonimnih Estonca zajedno s dva umorna i do jaja znojna Rusa, valjaju u pijesku...u pijesku Jaruna naravno, zar ste sumnjali...ne treba niti napominjati koliki je samo bio interes hrvatske javnosti za taj el clasico...ogroman...rekao bi "naš" dugogodišnji sportski urednik: Mićo Milorad Dušanović-Ivanišević...

...i već tada je bilo kristalno jasno, koliko visoko kotira košarka na ljestvici hrvatske televizije i njenih vrlih sportskih urednika, urednika od koji neki, jedva da premašuju visinu od 160 centimetara pa im valjda košarkaši nabijaju još i taj dodatni kompleks, jer što veseli malog čovjeka...pa veseli ga kad vidi manjeg od sebe...ako se dobro sjećam, u ono je vrijeme glavni urednik sportskog programa bio stanoviti Željko, koji kao da je operiran od sporta, za njega postoji samo nogomet i ništa drugo osim nogometa, Željko je tip koji je počeo, a vjerojatno će i završiti (nadam se čim prije) karijeru na i s nogometom, no možda nije on kriv, možda je to stvarno njegov (visinski) limit...no limit ili ne, nama će zauvijek ostati nepoznanica, zašto mu netko od nadređenih nije došapnuo da postoje i drugi sportovi osim nogometa...nogometa i odbojke na pijesku...

...nedugo nakon već spomenute blamaže, u praskozorje europskog prvenstva u Španjolskoj i neodazivanja nekolicine igrača i stavljanja na raspolaganje "izborniku" Repeši, odjednom se oglasila i nacionalna dalekovidnica i to u liku izvjesnog Brune Kovačavića-Kostelića...vrlog nam Brune koji je sam sebi dodijelio ulogu Poncija Pilata te u središnjem dnevniku, bez imalo milosti, popljuvao i izgadio Vujčića, Giričeka, Bagarića i Žižića, prelazeći pritom svaku granicu dobrog ukusa...toliko ih je lik izgadio, da je čak i meni bilo neugodno slušati sve te njegove osude, prvenstveno na nacionalnoj razini uz spominjanje poginulih u Domovinskom ratu koje je (u tom kontekstu) i više nego degutantno, a između ostalog, nazvao ih je i sportskim izdajnicima, prozivajući ih za neodazivanje izborniku i nenastupanje pod zastavom pod kojom je nemali broj njihovih vršnjaka položio život...ako mene pitate, to je bio klasični i otvoreni poziv na linč...a onda mi je palo napamet...pa gdje je bio taj košarkaški zanesenjak Bruno prije par mjeseci kada je ista ta "njegova" televizija, umjesto finala nacionalnog košarkaškog prvenstva prenosila odbojku na pijesku, kako to da onda nije reagirao, kako to da se tada nije oglasio, kako to da se jedan takav košarkaški zaljubljenik, kakav je Bruno, niti jednom jedinom riječju nije osvrnuo na kardinalni propust nacionalne dalekovidnice...e sad, ili je morao bit cito, ili je u to vrijeme bio duboko uvučen nekome, pa mu je sve to promaklo, ili su mu jelte, bila puna usta pa nije uspio ništa reći...ili mu je jednostavno glava bila u pijesku, onom odbojkaškom, naravno...

...a onda se odnekud zaorila ona stara, navijačka..."došo je i taj dan, bruno je moro van"...e znao sam ja da će nam se ponovo ukazat, da će odnekud provirit, ako nizbogčega drugog, onda bar da uzme zraka...jebiga, to su takvi tipovi...no ovoga puta je iznenadio mnoge, a ponajviše one neupućene, pogotovo kad je izvirio u liku urednika sportskog programa hrt-a umjesto stanovitog Željka, što ujedno i objašnjava razlog njegovog ondašnjeg uvlačenja, guranja glave u pijesak, onaj odbojkaški pijesak, jašta...Željkec je izgleda bio prekratak, vjerojatno nije imao traženu visinu za loptanje pod obručima pa je dobio pedalu, a ovaj drugi ...ovaj drugi ima sve; i visinu i širinu i dubinu, jednom rječju sve, pogotovo kad je košarka u pitanju, što je i za očekivat, jer ljubav prema košarci nikada ne prolazi, ona je vječna, kad jednom zavoliš košarku to je onda za sva vremena...radost loptanja pod obručima...rekao bi njegov kolega Slafko...no da sad nebi ispalo, kako ja stalno nešto serem kontra urednika, moram malo i pohvaliti neke njegove sposobnosti, a te neke sposbnosti samo rijetki imaju...u početku sam mislio da lik ima problem sa strabizmom, a to je ono kad jednim okom ribu frigaš, a drugim mačke tiraš ili što bi rekao moj prijatelj Seiko...kupus gledaš - meso jedeš... no ispostavilo se da to nije niti mana, niti profesionalna deformacija, već vrlina koju bi svaki sportski novinar, koji imalo drži do sebe, trebao imati...sjećam se da je Bruno znao iskoristiti tu svoju sposobnost kada bi iz studija pratio ligu pravaka...poštovani gledatelji, dok jednim okom budemo gledali prvo poluvrijeme između Barcelone i Lyona, drugim ćemo pratiti što se zbiva na ostalim terenima...uistinu facinantno...

...hrvatska košarkaška reprezentacija bi već slijedećeg tjedna trebala nastupiti u Ateni na kvalifikacijskom turniru za odlazak na Olimpijske igre i povratak na međunarodnu scenu, za povratak na stare staze, za izlazak iz košarkaške provincije, izlazak iz zaborava, izlazak iz košarkaških bespuća kojima reprezentacija već godinama luta, a hrvatska televizija...pa naravno da hrvatska televizija i onaj njen, nemaju volje, nemaju želje, a niti htijenja takvo što prenositi...nevoljko ću citirati urednika sportskog programa, poznatog nam i dokazanog, košarkaškog zaljubljenika Kovačevića:...“nažalost cijena koju su ponudili nositelji prava je prevelika tako da nismo u mogućnosti prenositi utakmice”...kratko i jasno poručio je urednik sportskog programa hrt-a, mada se nije izjasnio, bili televizija prenosila utakmice košarkaške odabrane vrste da za nju nastupaju: Vujčić, Giriček, Bagarić i Žižić, bili ?...i šta sad, opet ništa, novaca nema, nema košarke...ma ništa zato, navikli smo, bit će tu i pregršt ostalih atraktivnih događanja, bit će odbojke na pijesku, pretplatnici neće biti zakinuti, pretplatnici će moći s velikim zanimanjem i neskrivenim oduševljenjem pratiti čak i treninge formule 1... eeeeeej trening formule 1 i to još u live izdanju...koji ti je kurac, pa nije to mala stvar, bez obzira što tamo ne nastupa niti jedan jedini Hrvat, niti jedan hrvatski...ali čekaj malo pa tamo nastupa jedna Hrvatica...da-da, Hrvatica i ne u bilo kakvoj, već u jednoj od glavnih uloga, ako ne i najglavnijoj...ili je ona Srpkinja, ustvari Bosanka...e jebi me sad, sad više ni ja ne znam...

...e pa zbog svega ovoga gore, odoh iz ovih stopa ravno na susjedov balkon (pošto svojeg nemam), bacit oko da vidim s koje to strane vjetar puše jer tko zna, možda ipak uspijem dokučiti koji je to sljedeći šport kojeg će nacionalna dalekovidnica i njeni vrli urednici ugurat ispred košarke i dakako, hrvatske košarkaške reprezentacije kojom se nekoć (Barcelona '92) ponosila čitava nacija, reprezentacijom koja je bila dostojan protivnik jedinom pravom i neponovljivom Dream Team-u...ali prije toga, završio bi misao u stilu sadašnjeg urednika sportskog programa (da mu više ne spominjem ime) koji bi se u odjavi vjerojatno ovako izrazio...gospodo urednici, zastava je svetinja, a himna je život, nemali broj vaših vršnjaka nije doživio vaše godine jer su položili živote da bi ste vi mogli prenositi Hrvatsku...Hrvatsku, koju ne želite prenositi...ugodna večer...

...jebote, sinoć sam vidio galeba, ali ono baš-baš...nemoš vjerovat, onog prvavog pravcatog galeba, a mislio sam da su izumrli...tj. bio sam siguran da su nestali istog onog trena kad se duž naših obalnih i priobalnih područja ugasilo i posljednje pojačalo lokalnog VIS-a, koji bi svako ljeto po hotelskim i restoranskim terasama zabavljao i uveseljavao prvenstveno švabice, pa tek onda šveđanke, englezice, talijanke, čehinje i ine inozemne gošće, a bogami bi znao zabaviti i ponekog pripitog gosta...no da sad nebi došlo do zabune, ono VIS zapravo znači...vokalno instrumentalni sastav, a ne...veri importand senjor...

...da, snimio sam galeba koji je samouvjereno, onako svježe izbrijan, sa savršeno složenom fudbalerkom na Duška Lokina i s besprijekorno čistom bijelom vestom, ležerno prebačenom preko lijevog ramena, kružio terasom, dok se prst debela, zlatna kadena klatila oko njegova vrata i dok je pri svakom drugom koraku kroz raskopčanu havajku, provirivao veliki zlatni križ, pokušavajući pronaći način kako da se potpuno izvuče i zablista u punom sjaju pri čemu se nemilosrdno borio s velikim crnim kovrčama koje su prekrivale galebov torzo i prezentirale pomno njegovani, ljubavni tepih...nonšalantno je kružio terasom, sa zataknutim palcem desne ruke za remen od krokodilske kože na kojem se isticala velika sjajna kopča s još sjajnijim logom...dolče i gabana...zapravo, remen je bio samo modni detalj i nije imao nikakvu drugu funkciju (osim da pridržava palac) pošto su bijele ljetne hlače bile toliko uske i toliko visoko navučene da mu je sam šav uletio između jaja i potpuno ih razdjelio, no nije mu šav razdvojio jaja samo po pola, na lijevo i desno, razdvojio mu je i žumanjke od bjelanjaka...gledajući ga, bio sam uvjeren kako se te hlače mogu navući jedino uz pomoć žlice za cipele...da, cipele...cipele su bile retro đir, mokasine s dva mala zlatna zvončića koja su šuškala dok se poput pantere, odmjerenim koracima kretao terasom prezentirajući gošćama svoje atribute i šireći pritom miris svog omiljenog after šejva; Bruta...kružio je naoko nezainteresiran i opušten da bi već sljedećeg trena, s lakoćom koja zapanjuje, uletio pozamašnoj, tustoj švabici koja se u vrlo kratkom roku počela topiti...što od topline ljetne noći, što od pažnje kojom ju je obasipao stari rutiner...

...i tek tada mi se upalila lampica...pomislih, a tko je onda, u ono davno vrijeme kontao naše komade, domesticus vulgaris komade, jer koliko me sjećanje služi, strendžerice su iz nekog nam nepoznatog razloga, uvijek bile na prvom mjestu, uvijek su bile one te prema kojima bi se prvo krenulo, možda upravo zbog toga jer nam nisu bile dostupne tijekom cijele godine (osim ona dva-tri mjeseca koliko je trajala ljetna sezona) ili jednostavno zbog toga što ostatak godine (osim ponekog nespretnog pokušaja da im napišeš pismo) nisi prema njima imao baš nikakvih "obaveza", skroooooz tamo do sljedećeg ljeta...a naše domaće curke, e one su bile sigurne ko u banci, imali bi ih u pričuvi, na dohvat ruke i to tijekom cijele godine jer nisu imale gdje odletjeti...siguran sam da su tada, na žalost, mnogi tako i razmišljali...

...dan prvi...negdje u Opatiji, mislim da je u pitanju bio disco 72. ili čak Imperial, ne sjećam se točno, no to je sad najmanje važno, frend i moja malenkost, nakon kraćeg snimanja, bez ikakve zadrške uljećemo komadima i to s klasičnom spikom tipa...long tajm no si ju...jest da je spika debilna, slažem se, ali je i djelotvorna jer najprije kod prisutne izazove zbunjozu, a onda erupciju cereka...naravno da je iskusno oko odmah procijenilo kako se tu radi o dvije engeskinje koje su se to večer došle zabaviti uz ples, cugu, smijeh, zajebanciju i...ma rekao bi standarno, ju nou...cure su uza se imale nekakvog svog idiota (foto aparat) s kojim su nas htjele slikati, a mi šatro nismo dali i na kraju, ne znam na koju foru, taj aparat završi u zadnjem džepu mojih traperica, jer plan je vjerojatno bio, ako ih ne kresnemo večeras, čemu žurba, sutra ćemo sigurno, naravno kad im budemo vraćali idiota...i normalno, to večer nebi ništa, no dogovor je već ranije pao, sutra se nalazimo s njih dvije, tamo negdje na slatini...

...dan drugi...krenusmo nas dvojica, puni volje, onako samouvjereni, potpuno sigurni u sebe i pozitivan ishod jer bože moj, priča se niti ne može drugačije završiti, a na kraju krajeva...pa tko nam nebi dao, mladi smo, zgodni smo, pametni smo, ma svaštasmonešto pa čak i više od toga...na Kantridi ugledasmo dvije cure kako stopiraju...stanemo...File upita...kamo ćemo cure...a cure, gotovo u isti glas...idemo na kupanje prema Opatiji, zapravo, nismo još odlučile gdje, može tamo gdje i vi, nama je svejedno...i tako cure uđu...sjećam se ko dan danas, da je jedna od njih ispričala, kako su joj starci negdje otputovali i da je večeras sama doma pa upita ovu drugu, da li bi prespavala kod nje jer da joj je ono, skroz bed spavati samoj...i sve smo mi to čuli, ali nekako, kao kroz san, kao kroz maglu, nismo uopće obraćali pažnju na moguću kombinaciju jer na koncu konca, što će nama ove dvije domaće curke kad nas na slatini čekaju mrak engeskinje...gdje želite da vas ostavimo...upitah cure, našto one po treći ili četvrti put ponoviše istu priču, kako je njima svejedno i da se mogu kupati zajedno s nama, pošto smo im u međuvremenu rekli da i mi idemo na kupanje...uglavnom, cure su se trudile dati nam do znanja kako bi rado ostale s nama, samo što to nas onda nije jebalo 5-9...

...iskrcamo ih ispred hotela Zagreb i još se mudro pobrinemo da slučajno nebi išle za nama i vidjele u kojem ćemo mi pravcu krenuti...kako li smo samo bili lukavi i pronicljivi...sačekali smo da nestanu iz vidokruga i tek se onda uputili na slatinu potražiti naše dvije, beautiful english girls...kontamo, ne možemo falit, imamo idiota, a ako ništa drugo one će doći bar po aparat...zujimo, snimamo, gledamo na sve strane...ništa...baš ništa...pitam ja njega...sjećaš li se kako su izgledale...jest da je bio mrak, pa se malo popilo i tako to, ali to ne mijenja na stvari, niti malo...nakon kraćeg razmišljanja, File je u potpunosti odvrtio film...frende komadi su bili strava, sjećam se dobro, tvoja je bila plava, a moja crna i malo niža, ali je imala mrak sisu...ajd' rekoh, valjda čovjek zna, a i manje je sinoć popio od mene...i dok smo se mi tako pokušavali prisjetiti, kako su izgledali "naši" komadi, iznenada se ispred nas, ničim izazvana, pojavila...e sad, zaista je bilo teško za procijeniti, radi li se tu o muškoj ili ženskoj osobi, however...gladam ja u nju...gleda File u mene...šutimo...zatim zajedno gledamo u pravcu bića koje stoji ispred nas, u pravcu nepoznate "žene"...da, shvatili smo da se radi o "ženi" jer je na sebi imala gornji dio kupaćeg kostima, a taj gornji dio nije imao baš nikakve svrhe jer nije imao što sakriti, ništa, nada, nichts, niente, nothing, 0 bodova...a noge...noge su bile krive, prave nogometaške, imala je toliko krive i kvrgave noge da bi joj i sam Hadžibegić pozavidio na njima...nepomično stojimo, zureći u nepoznatu curu ispred nas i šutimo...odjednom cura promumlja nešto nerazgovjetno na nekakvom čudnom jeziku, pruži ruku i uzme idiota (kojeg sam do tada vrtio po rukama) kaže...thanks...okrene se i nestade...a nas dvojica, nas dvojica smo još neko vrijeme nepomično stajali na onom istom mjestu, ne vjerujući i ne shvaćajući što se zapravo dogodilo...nevjericu sam prekinuo pitanjem...pajdo, jeli ovo bila tvoja ili moja pička...no bilo kako bilo, otišli smo na pivu umjesto na kupanje i dok smo se vraćali prema autu, File je cijelim putem vitlao s najlon vrećicom u kojoj su bile kupaće, nove kupaće gaćice koje je usput kupio pošto su njegove ostale doma, od silnog uzbuđenja zbog susreta sa engleskim komadima, zaboravio je i na gaće...

...brzo nas je prošlo...bližila se večer i naravno, nova akcija, novi komadi, nova kombinacija, Opatija nas je zvala...ušli smo nešto iza ponoći u Imperial, u 72. nismo ni namjeravali ući iz dobro nam znanog razloga (bar još neko vrijeme) čak što više, nismo ni razgovarali o tome, o toj zgodi, zapravo o nezgodi, koja se komotno magla nazvati..."akcija idiot"...uglavnom, spika je išla u smjeru...u Imperialu su ipak bolji komadi i to...i odmah, čim smo ušli, uvjerili smo se da smo bili u pravu, uzeli smo cugu i stali na odabrano mjesto, mjesto sa kojeg se sve vidi, a tada, tada je spazih, bila je prekokrasna (iako sam bio full trijezan) stajala je pored podija i stvarno je bila prekokrasna...u jednom trenutku mi se učinila nekako poznatom, kao da sam je već negdje vidio, kao da smo se već negdje upoznali, ustvari, što sam je duže gledao, to sam bio sve uvjereniji da se odnekud poznajemo, samo se nisam mogao sjetiti odakle...a onda odjednom...paf...pa da...pa to je cura koja je večeras sama doma, cura kojoj su starci otputovali, cura koja ima frendicu, frendicu koja će večeras prespavati kod nje, cura koju smo danas pokupili na Kantridi, čovječe...istresao sam vodku-tonic na ex i uzviknuo (poput starog, dobrog, Johnny Casha)...let's go Johnny...popravio zurku i lagano krenuo prema mjestu na kojem je stajala i njihala se u ritmu jednog od disco hitova iz onog vremena, ako se dobro sjećam stvari, mislim da je bio Prince i njegov Kiss...dakle, gibam se polako prema njoj, a ona gleda prema meni, rekoh sebi...to je dobro, sjeća te se...ali što sam joj bio bliži, sve više mi se činilo da me nekako čudno gleda, imao sam dojam da gleda kroz mene, kao da me nema, kao da ne postojim, kao da sam zrak, aria, prazan skup...i kada sam joj se sasvim približio, rekoh...eeeeej bok, jesi li za kakvu cugu...ili nešto u tom stilu, ali ona je i dalje gledala kroz mene i nije se niti potrudila odgovorit, samo se gibala u ritmu muzike za ples (rekao bi Jura) ...stajao sam tako neko vrijeme (ni sam ne znam koliko dugo) i gledao u nju, a ona kroz mene...na poslijetku se okrenuo, otišao na šank, naručio si cugu i sjeo...rekoh sebi...pa dobro majstore stvarno si konj, ma šta konj, konjina, veći si idiot od onog idiota kojeg si danas vratio onom engleskom biću...sjedio sam tako za šankom još neko vrijeme i promatrao je, bila je prekrasna, bila je prekokrasna i što sam je duže gledao, bivala je sve ljepša...pomislio sam, jebote...popio još jednu cugu i otišao doma...bloody idiot...

...dan treći...naravno da me sve to onda, u ono vrijeme, baš i nije bacilo u neki teški bed, bar ne dugoročno, ubrao sam ja već treći dan da se idiot konstantno provlači kroz čitavu priču (a bogami i dalje) bez obzira što je na kraju, ipak dospio tamo gdje mu je i mjesto...a sutra, sutra je već je bio novi dan i nova šansa za zamuljat kakvog novog komada, nije bilo vremena za opuštanje, sezona je bila u punom jeku...sljedeću večer sam upoznao lijepu, pametnu i dobru (ok, ok, znam da je naizgled nespojivo) Tanyu, koja je dva mjeseca nakon što se...ali to je sad već neka druga priča...priča, kojoj bi glazbena podloga (u izvedbi Vinka Coce) legla ko budali šamar...dok svi ljudi spavaju, galebi se karaju...