...life is a joke...shit happens...

...kažu da zdrav čovjek ima sto briga, a bolestan samo jednu...i to je istina, jebena istina... samo što gotovo nitko od nas to ne uzima zdravo za gotovo sve dok...sve dok se jednog dana, iznenada i sasvim neočekivano ne probudi u bolničkom krevetu priključen na infuziju, transfuziju, respirator ili jedan od onih aparata koji mu u tom trenu izgleda kao nešto neprocjenjivo, kao nešto najvrijednije što je čovjek ikad izmislio...zapravo, taj se osjećaj ne može usporediti niti s jednim drugim, ne može jer mu nema sličnog, to je nekakva mješavina nemoći/tuge/ljutnje/straha/zbunjenosti...ustvari, to je ono kad imate...osjećaj za feeling...

...glas koji je odzvanjao hodnikom bivao je sve glasniji dok se približavao sobi u kojoj sam ležao, a onda je furiozno uletio lik s bradicom Luke Paljetka (tek kasnije sam saznao da je doktor) i sa 600 riječi u minuti prišao mom krevetu...dignite gornji dio pidžame_a sad skupte noge u koljenima_dišite duboko_dobro_ovo boli_ne boli_stolica uredna_redovna_nema krvi u mokrći_nema ni poteškoća pri mokrenju_mjehur_dobar_ne povraćate_nema mučnine_niste alergični na nikakve lijekove_opustite se_krv je dobra_pluća također_ne vrti vam se_nebi ni trebalo_tlak je u redu_temperature nema_sve je u granicama normale_ jelda_naravno da je_bit će to sve dobro_nije vama ništa_opustite se_b.o._s vama je sve u redu...a onda se doc (i dalje pričajući) okrenuo te izašao iz sobe jednako onako kao što je i ušao, brzo i žestoko, bez da je ijedanput udahnuo...taman sam zaustio da mu kažem...pa naravno da mi nije ništa, zato ste me i ostavili u bolnici...ali nije bilo smisla, već je bio u liftu...i to kat niže...

...juuuhuuuuu...znači, nisam bolestan, tj. nije mi ništa...baš fino...to me odmah podsjetilo na onaj edukativno medicinski seminar koji se prije određenog vremena održao u Splitu pa potom u Zadru i Rijeci (naravno da sam bio na sva tri jer je bilo za pit i za jest) a tema je bila ...zdravlje...raspravljalo se o žutoj groznici, malariji, aids-u te ostalim spolno prenosivim bolestima (ne pitajte me otkud ja tamo) ustvari, sve skupa je bilo usko vezano za ljude koji određeni dio života provedu izvan (konkretno u ovom slučaju) Hrvatske...i što sam tamo naučio, hmm...pa ne baš puno...zapravo, ne puno više od onoga što sam o tome znao i prije, naučio sam da, ako si HIV pozitivan ne znači da imaš aids (naravno to je sa medicinskog stajališta) nego si samo prenosioc virusa koji se btw. ne može izliječiti, ali za tebe nema straha jer kao...neće tebi biti ništa dok ne dođe tvoj red, a do tada može proteći puno vremena...koliko je to puno vremena, e to je sad relativan pojam, jer samo vrijeme kao takvo je relativan pojam...ukratko, imaš u sebi smrtonosni virus, a kao nisi bolestan, drugim riječima...nije govno nego se pas posro...no da ne duljim, po završrtku seminara donesen je zajednički zaključak i to prema onoj staroj narodnoj...najbolja preventiva i zaštita od aids-a je...neka svako dere svoju kozu...juuuhuuuuu nisam bolestan...

...samo dva kreveta dalje od mene ležao je Šime...šezdesetogodišnjak koji je u vrlo kratkom periodu smršavio tridesetak kila i koji se bez nečije pomoći više nije mogao ustati iz kreveta, ali unatoč svemu, nije izgubio smisao za zajebanciju...izludio bi sestru svaki put bi je pozvao, a uvijek bi je zvao drugačije pazeći pritom da nikad ne ponovi isto ime...Jelice, kako si danas došla na posao, vani je hladno, mora da si se smrzla...autom Šime, autom sam došla i ne zovem se Jelica...znači voziš...činilo se kao da nije čuo njenu opasku...a jel dobro voziš...aha, dobro vozim...odvrati ona...eeeeeee moja Anice i ja sam nekoć, dok sam bio živ, bio dobar vozač...zamišljeno će Šime...vjerujem da jesi Šime i ne zovem se Anica...umorno će sestra... dobro Ankice, dobro...

...između nas dvojice ležao je osamdesetpetogodišnji did Ive koji mi je već na prvu ispričao sve i svašta...ispričao mi je kako je sa 17 pronašao ljubav svog života (bila je to ljubav na prvi pogled) i kako su još uvijek zajedno i kako se još uvijek vole i kako je bio u partizanima i kako je izgubio nogu i kako obožava ispunjavati osmosmjerke i kako od četrdes't pete ne pije čaj i kako u dva i kvarat moram okrenuti na prvi jer da će tada prognoza vremena, a u pet na Novi jer su onda vijesti i kako kako su mu produžili vozačku na još pet godina i kako ima desetero unučadi i kako mora čim prije izaći odavde jer nema ko brinuti o njegovoj ljubavi dok njega nema...a onda je u sobu ušao Franko, stažist koji već par godina odrađuje ono što mora, a da pritom ne misli na ništa drugo osim na pičku...a kad će, ako neće sad...rekao bi did Ive...gledao sam ga dok je zujio odjelom, svjestan da je jedini mužjak imeđu desetak curica koje bi svako jutro dolazile namjestit krevete ili promijenit posteljinu...gledano sa strane, bio je poput Balaševićevog pijetla kojeg su greškom gurnuli u kokošinjac pun mladih koka...stao je pored mog kreveta držeći u ruci špricu s nekakvom crvenkastom tekućinom...za koga je to mrki...upitah...za tebe, ali ovo ide u guzu...ajd' dobro...rekoh i okrenuh se na bok ...negdje na pola injekcije sam zaurlikao...jeboooote mrki, što je ovo...vitaminska...reče on... jeboooote šta peče...trebalo mi je nekoliko trenutaka da dođem sebi, a onda ugledah sestru koja je stajala na vratima i suzdržavala se da ne presne u smijeh...ajde, ajde, neće ti biti ništa od malo vitamina...reče, a onda se okrene prema Franku i pokuša zaglumit ozbiljnost... ta injekcija nije bila namjenjena njemu nego didu Ivi...trebam li uopće spominjati, kako su me od tog dana sestre svakodnevno (uz širok osmijeh) bombardirale pitanjem...onda, jesmo li možda i danas za jednu vruću...

...zapravo, sveukupna situacija u našem zdravstvu je dosta dobra s obzirom da nam se onaj ministar fura na Putina i da ima potrebu svekolikom hrvackom puku pokazati vlastito telo uz poruku...gledaj šta je telo...naravno, uz prigodan fotosešn (snimljen sasvim slučajno ispred njegove vikedice na Viru) na kojem nabildani ministar s lakoćom koja zapanjuje, rasteže expander u borovoj šumi...šeretski se smješeći (između dvije serije bicepsa) konstatira...Putin je za mene mala beba...valjda ponosan na činjenicu da je njemu već 48, dok ovaj drugi ima tek 59 godina...ma neeeee, ne fura se on na Putina, ma ni govora, đe bi on...to što su oba slikana goli do pasa i što obojica nose lančić oko vrata je također čista slučajnost jer je razlika (kada se malo bolje pogleda) ogroma...ovome visi križ, katolički naravno...a onome drugom krst, pravoslavni jelte...baj d vej...ministar je (vjerojatno negdje u pauzi između 3 i 4 serije tricepsa) otkrio i jednu malu tajnu...svi oni koji žele biti lijepi, mladi, zdravi, uspješni, pametni i bogati, trebali bi (bez obzira na to što već koriste utege, expander, te sva ostala pomagala i sprave koje se inače koriste u te svrhe) s vremena na vrijeme (kad već ne žele čuvati ovce) pokositi travu...o kojoj se točno vrsti trave radi, nije navedeno...no on primjerice, za dodatno oblikovanje mišićne mase...kosi travu...često je kosi...i to u serijama...od po pet...i sve je to lijepo i divno i krasno, jedino što sama pomisao na to, da kosca niko nikada nije mogao, niti uspio zaustaviti, plaši više od ičega...

...nije bolest sve što boli...i to je istina, još jedna jebena istina koju sam davno naučio...kao što sam naučio i to, da je pesimist zapravo, optimist s iskustvom...a ja...ja sam rođeni optimist, bez obzira što blijedo bolničko svjetlo na mene baca tamnu sjenu i stvara jednu sasvim drugučiju, iskrivljenu sliku...sav račupan, neobrijan, s tamnim podočnjacima koji su se spustili do pola lica, šuljam se (ne dižući noge) kroz neosvjetljen bolnički hodnik, prolazim između bolesničkih soba gurajući ispred sebe stalak s infuzijom na koju sam spojen, nalik sam nekome ko je spreman, nekome ko uskoro očekuje posjetu, kosca, onog koji se krije ispod crne kapuljače, u zraku se ćuti onaj specifični, bolnički vonj, na meni je bijela, izgužvana majica, a na leđima mi velikim crnim slovima piše...THE END IS NEAR...čisti optimizam...