...life is a joke...shit happens...

...ploviti se mora...kaže jedna latinska poslovica...no onda ju je neko preuredio, tj. nadopunio iz samo njemu znanog razloga, dodavši...živjeti se ne mora...navigare necesse est, vivere non est necesse...eto, slušam to od...hmmm...pa slušam od kad sam počeo navigavat, a počeo sam još tamo...jeboteee...možda bi mi sad bilo najlakše samo nabrojat gdje sam sve bio i što sam sve radio, vidio i doživio jer bi jedino tako, tu svoju privatnu simbiozu s morem, uspio približiti...nekome...ako to uopće ikoga zanima...napisao bi sad sve i svašta, spomenuo bi ja sva ona mora, opisao sva mjesta, sve gradove i sve porte...naročito to, sve one porte u koje sam uplovio, samo...ma samo kada bi im se mogao sjetiti imena, svih njihovih imena, a bilo je tako lijepih...ma znam, grozan sam...trebao bi uzimati ginko...a zapravo...ok...znam...

...iz narkoze me drito u javu vratio šamar, junački šamar...jebote, tako mi je zazujalo u glavi da sam u zadnji tren, onako, kao kroz jesenju maglicu, uspio razaznati tipa...onog tipa bez riječi, istog onog koji me i dogurao do operacione...tip bez riječi je upravo podigao ruku i spremao se zavaliti mi još jednu zidarsku, no prije nego li je stigao spustiti svoju lopatu na moje lice, uspio sam promumljati...touch me again and i 'll kill you...motherfucker...tip bez riječi, povuče ruku i naravno...ništa mi ne odgovori...no ja mu nisam ostao dužan...e jebo bi ti ja sad majku, samo da nisam pod narkozom, samo da nisam u ovakvom kurcu u kakvom jesam, sreća tvoja što sam ovako sjeban, lako ti je sad udarat pičko jedna smrdljiva...ok priznajem, jesam, dobio sam, ali sam mu bogami i rekao...

...kada sam ponovo otvorio oči...nisam imao nikakav pojam o vremenu, nisam znao da li je dan ili je noć, a kamoli koliko je sati ili koliko sam dugo out...spustivši pogled prema dnu bolničke postelje (nesvjesno tražeći onog tipa bez riječi) ugledah omanjeg, prosijedog muškarca u bijeloj kuti kako nepomično stoji pored mojih nogu, držeći u jednoj ruci iglu, a u drugoj epruvetu...stajao je tako neko vrijeme i šutio, izgledao je potpuno zbunjen...kako vam mogu pomoći...upitah ga pospano...sve ću napraviti, samo me nemojte tražiti da vam nešto donesem jer danas nisam od šetnje, a ni ruke mi nisu baš nešto...mislim da me uopće nije čuo ili me nije razumio, sasvim svejedno, samo je i dalje zamišljeno zurio u noge, nemoćno širio ruke i mumljao sebi u bradu...trebao bi vam izvaditi krv, samo ne znam kako, ne znam odakle...pa iz noge...rekoh...bolničar se najprije nakratko zagleda u mene pa onda u rist lijeve, zatim i u rist desne noge...više od dvadeset i pet godina radim u ovoj bolnici, a još nisam imao ovakav slučaj, ne sjećam se kada sam zadnji put nekome vadio krv i da li sam je ikada ikome vadio iz stopala...tugovao je ne skidajući pogled sa mojih nogu...jebote, na tren mi ga baš došlo žao, kao da je on sjeban, kao da on, sav polomljen leži u krevetu a ne ja... pokušao sam ga ohrabriti...mislim da vam je već vrijeme, ako ne i krajnje vrijeme da nakon dvadeset i pet godina pokušate s vađenjem krvi i na takav način, pa treba jednom probiti led, zar ne?...a slučaj, kad smo već kod slučaja, ma to vam je sasvim normalno, ja sam vam dragi moj gospodine oduvijek bio slučaj, nego jeste li vi u ovih dvadeset i pet godina, razmišljali o tome da se prebacite u bolničku kuhinju...

...a onda je u bolničku sobu, poput brodospasovog remorkera, sa širokim osmijehom na licu bljeskajući šesticama, uplovila Heather...helloooo sweetie how are you today, jesmo li piškili... veselo zacvrkuće sestra...nismo...rekoh...pa koji ti je kurac, nisam se niti pokušao ustati iz kreveta, a kamoli pišat...no uopće nije obraćala pažnju na mene, nije me čak niti slušala dok je podizala u zrak vrećicu koja je bila zakačena za rub moga kreveta...ohohooooo dobro smo piškili...veselim će glasom Heather...i tek tad sam skužio, kateter jebote, vrećica je bila puna, puna do vrha, kao da sam cijelu prošlu noć proveo za šankom...šankom na Oktoberfestu...

...sweetie I have some good news for you, but...zastala je nakratko i prijeteći me pogledala... najprije moraš pojesti nešto toplo...biraj...danas na meniju imamo...italian pasta / bolognese, hamburger, cheesburger, vegetarian burger, grilled chichen, tuna sandwich, turkey sandwich ...svejedno, prekidoh je u nabrajanju...što god da mi doneseš, biti će istog okusa tako da je sasvim svejedno što ću izabrati...u očima joj se ocrtavalo tupilo...što god da mi doneseš imati će okus plastike, kao i ona prekokrasna salata od pomidora koju si mi jučer donijela, da su mi oči bile zavezane, nikada nebi pogodio o kojem se povrću radilo, nikad...tada je početno tupilo preraslo u totalno tupilo...voće i povrće kod nas, osim što izgleda kao pravo, ima i okus kao pravo, za razliku od ovog vašeg, a znaš li zašto...pa zato jer ga sami sadimo, zato jer ga sami i uzgajamo, zato jer izlazi iz zemlje,a ne iz epruvete...gledala me je ful zbunjena s metarskim upitnikom iznad glave, a onda upitala...šališ se jelda...naravno da se šalim Heather, naravno da se šalim...nego, koje mi to dobre vijesti nosiš...

...trebalo je to biti još jedno, uobičajno subotnje jutro...plovili smo iz Japana prema Americi, točnije New Orleansu...Pacifik je bio neuobičajeno miran, gledajući ga, shvatio sam zašto mu je Magellan dao upravo to ime...Tihi ocean...najveća morska površina na svijetu koja zauzima jednu trećinu zemljine kugle, izgleda da je u konačnici prevarila i njega, samog Ferdinanda... razmišljao sam o tome dok sam pridržavao aluminijske skale na kojima je stajao (još od sinoć poprilično mamurni) kadet...nisi baš na ti s visinom, jeli kado...upitah ga odozdo vidjevši kako se grčevito drži za rukohvate...pa baš i nisam...odvratii drhtavim glasom...ok, kad se popneš gore, odveži taj konop koji osigurava skale i prebaci ga preko grane od dizalice, zatim sjedi i čekaj, ja ću sam premjestiti skale na ovu drugu stranu...rekao sam mu, nadajući se da me razumio...i krenulo je dobro, odvezao je skale, ali kada je pokušao prebaciti konop, iznenada, sasvim iznenada, tako reć niotkud je zapuhao nekakav vjetar i odnio konop u sasvim drugom smjeru...konop je uletio u rascijep između skala i zaglavio...jebemu mater, zaglavio se i ne mogu ga osloboditi...vikao je kadet...ok...rekoh...samo ostani gore i ne mrdaj, ja ću se popeti na skale i to riješiti...i popeo sam se...koja greška...jebote koja greška...popeo sam se...

...prekosutra iz Londona dolazi doktor, koji će te, bude li sve u redu, već sljedeći dan pratiti kući...u jednom je dahu izgovorila Heather i razvukla usta u toliko širok osmijeh da me na tren zaslijepio bljesak njenih sedmica...a onda je zastala, te se nakratko zagledala u mene, pokušavajući valjda iz mog pogleda iščitati bilo kakvu reakciju izazvanu tom novicom, potom je (ne ubravši baš ništa) duboko udahnula pa nastavila...a druga dobra vijest je ta dušo, da će te sestra Helga sutra diskonektat s katetera...e to je bila vijest...

...sestra Helga je bila stara naci sestra koja je jednom nogom već duboko zagazila u mirovinu, zapravo...odavno je ona trebala biti u penziji, ali je iz samo njoj znanog razloga još uvijek radila na traumatologiji...rođena u Njemačkoj u kojoj je očito i započela medicinsku karijeru, ostavljala je dojam frigidne i germanski hladno nastrojene, ali disciplinirane, poslu predane i savjesne frauen...gledajući je, bilo mi je teško za povjerovat da svoj pripravnički staž nije odradila na odjelu doktora Mengelea, ali sam zato stekao dojam, da nebi imala ništa protiv i da je...dapače...ne znam da li me je voljela, ali sam joj svakako bio simpatičan, bez obzira što sam izgledao kao Perhan iz onog kusturičinog filma "dom za vešanje"...vjerojatno je bila značajna stavka i ta što sam iz Hrvatske, što sam baš iz Europe...krankenschwester Helga nije puno pričala, ni s kolegama, a ni s pacijentima i to iz jednostavnog razloga, svi ti Ameri za nju su bili imbecilni i glupi, nesposobni, zapošljavaju Filipince, Kineze, Indijce, Latinoamerikance, a mi, mi im vodimo sve, mi smo na svim važnijim funkcijama, mi vučemo konce, da nije nas Europljana, ma da nije nas, oni bi mogli istog trena staviti ključ u bravu...s lajt gađenjem izgovori schwester Helga te naglo i sasvim neočekivano povuče kateter...istog trena su mi oči narasle za četiri-pet-šest-sedam-osam brojeva...sorry...hladno reče Helga...zaboravila sam ti reći da moraš zadržati dah...

...ne znam ko je u američke bolnice uveo one njihove pidžame, ali...svaka mu čast, da mi ga je bilo upoznat, platio bi mu žuju, ma platio bi mu i dvije...zapravo, to su više spavaćice nego pidžame...btw. ja sam imao onu koja se navuče preko glave i veže na leđima, ispod nje nisam imao ništa, tako da mi (bez obzira na to, što su mi ruke bile van funkcije) nije bio problem pišati, a pogotovo nakon što me Helga diskonektala s katetera...ušao bi u wc gurnuvši vrata odmjerenim pokretom glavom, desnim koljenom bi podigao rub pidžame do određene visine (lijevo koljeno sam koristio isključivo u večernjim satima i to samo iz razloga što sam bio uvjeren da sam onako pospan stabilniji dok stojim na desnoj nozi) a zatim bi se sagnuo pa isti taj rub uhvatio zubima, duboko (kroz nos) udahnuo i svu svoju pažnju i koncentraciju usmjerio prema wc školjci...kažem, uopće nije bio problem pišat, ali se nakon pišanja pojavio jedan drugi problem...kako ga otrest...

...stajao sam tako na samom vrhu aluminijskih skala i pogledom tražio kraj konopa kojeg sam trebao osloboditi...aha evo ga...rekoh u sebi, napokon sam ga našao...povučem prvi put... ništa...povučem drugi put...ništa...povučem treći put...ništa...povučem zadnji put...napokon, konop mi ostade u ruci, a skale oslobođene, slobodne, ništa ih više nije držalo, sad su mogle slobodno pasti, a i ja zajedno s njima...i dok smo tako padali, zajedno, ja i skale, skale i ja (visinu neću uopće spominjati)...nije mi se desilo ono što ljudi kažu da se obično dešava, a kažu da čovjeku u tim trenucima cijeli život proleti pred očima i to počevši od rođenja, preko djetinjstva i mladosti, pa sve do dana tadašnjeg, fashback, retrospekcija...a meni...meni su (osim sablasnog urlika kojeg sam padajući ispustio) u tim trenucima pred očima proletile slikice polupijanog kadeta koji je ostao sjediti na grani gledajući me očima koje su dosezale veličinu ovećih kokosa, malog od kamare koji je visio s druge platforme i u čudu gleda di sam to krenuo, brkatog noštroma koji je pituravao kuvertu i samo jedne jedine pomisli...eeeeee moj majstore koja si ti budala...koji si ti glupan...koji si ti konj...konj s hvataljkama...koji si ti kreten...koji si ti...a onda je neko upalio mrak...