...life is a joke...shit happens...

...evo baš sam neki dan odlučio krenut u potragu i nabavit si boću, buću, balotu, however...al' onu pravu, pravu-pravcatu, pravu profesionalnu...rekoh sam sebi; kupit ćeš si jednu pa kol'ko košta da košta, vrijeme je da i ti malo zaigraš, barem onako, rekreacije radi, a s druge strane, boćanje je ionako po definiciji muški sport, macho sport, na trenutke čak i pomalo seksipilan, naročito kad u ruku uzmeš boću koja (onako glatka, okrugla i čvrsta) fino legne u šaku, kao da je srasla s njom, a i koliko je vidit, svak se danas bavi nekim sportom pa zašto onda nebi i ti, nisi ni ti kurvin sin...zdrav život i tako taj đir, to je sad IN...IN je bavit se nekim extremnim sportom, a boćanje, boćanje svakako spada u tu kategoriju, jer di ćeš nać extremnijeg sporta od boćanja, pogotovo kad se započne sa onom serijom raznih izbijanja...preciznog izbijanja, brzinskog izbijanja, izbijanja u krug, izbijanja balina, izbijanja protivničkih boća, izbijanja vlastitih boća...a nakon par boca vina, bogami dolazi i do izbijanja rebara, izbijanja zuba, izbijanja iz cipela, ma izbijanja svega i svačega, jebote koji sport...ekstreman do jaja...

...kada bi se čovjek uistinu odlučio baviti; recimo tenisom, bilo profesionalno, bilo rekreativno, najprije bi trebao kupiti reket...jeli tako - tako je...i gdje bi otišao...pa naravno da bi otišao u trgovinu Rogera Federera (pod pretpostavkom da ovaj ima trgovinu) jer ako neko zna koji su reketi najbolji na svijetu onda je to definitivno Federer...isto kao što bi se odlučio na kupnju automobilskih guma (najvjerojatnije) kod Schumachera, skija (bilo koje vrste) kod Janice ili košarkaške lopte kod Jordana, nakon što je već kupio "njegove" tenisice, a pošto sam ja ovaj put odlučio boćati, otišao sam ravno u trgovinu sportske opreme kod Beakovića, čovjeka koji je dvostuki svjetski i europski prvak te apsolutni svjetski rekorder u preciznom izbijanju...

...moj prvi pokušaj da uđem u trgovinu, prošao je bezuspješno, tj. uopće nije prošao...bilo je utorak i bez obzira što je već debelo prošlo 10 sati ujutro i što je na vratima stajalo da je radno vrijeme od 09:00 do 16:00 vrata su bila zaključana...ispod toga je još pisalo: nedjeljom zatvoreno...probao sam još jednom otvoriti vrata znajući da je utorak, a ne nedjelja i... ništa...unutra nikoga, ma nema veze, pomislio sam, s obzirom da kod mene nikada ništa ne uspije iz prve, situacija se komotno mogla okarakterizirati kao "stanje redovno"...ionako ću doći drugi dan...ali ni drugi pokušaj se nije bitno razlikovao od prvog, jedino je vrijeme radnje bilo malo izmjenjeno, ovaj put sam navratio oko podneva i...opet ništa...goli pištolj...nula bodova, vrata zaključana...provirio sam unutra kroz ona tamna stakla, no nisam vidio nikoga, niti sam vidio ikakvih naznaka da je itko živ od jučer kročio u ovaj dućan...što je-tu je, doći ću ja sutra poslijepodne, ionako mi se baš ne žuri jer za boćanje nikad nije kasno, vrhunskim igračem se postaje tek u zrelim godinama i nemojte me sad pitati koje su to zrele godine jer nemam pojma, samo znam da je to tako...

...u četvrtak sam došao nešto malo prije 3 sata ili bolje rečeno, malo prije 15 sati...i ne treba čovjek sad tu biti nešto posebno nadaren da bi pogodio kako su vrata dućana opet bila zaključana...stojim tako ispred trgovine i pogledom tražim po vratima bilo kakav znak, bilo kakvu poruku, poruku tipa...vraćam se odmah...ili...vraćam se za 10 minuta...ili nekakav broj mobitela na koji bi se moglo nazvati prodavača ili prodavačicu ili nekoga od djelatnika koji je zaposlen u istoj toj trgovini, ako uopće ima zaposlenih, ali ništa, apsolutno ništa...a onda ugledah da u sklopu dućana s lijeve strane, doduše malo uvučena, postoji nekakva gostiona, oštarija, betula, birtija, krčma, nekakav ugostiteljski objekt...pomislih, a da nije prodavač ušao unutra na kavu...

...gurnuo sam velika i teška vrata koja su se uz jezivu škripu polagano otvorila pa zakoračio u polumračnu prostoriju...tu zastadoh na tren, nebi li mi se oči privikle na mrak...osim ljepljivog mraka i dima cigareta koji se doslovno mogao rezati škarama, unutra nije vladalo više ništa doli apsolutne tišine...s lijeve strane, obasjana mutnom, žućkastom svjetlošću, za šankom je stajala klimakterična, brkata pipničarka, kojoj je nemoguće bilo procijeniti dob...pipničarka je nekakvom faks helizim krpom brisala čaše i naravno da je istog trena obustavila svaku daljnju radnju čim me je ugledala na vratima...u samom dnu prostorije, za stolom, u oblaku dima je sjedio krupniji muškarac i pušio, nisam siguran da li je išta pio, toliko dobar vid ipak nemam, a skroz desno, uza zid i bliže vratima, sjedio je prosijedi suhi muškarac koji je jednom rukom gladio brk, a drugom čvrsto stezao veliku ožujsku kao da će mu je neko svakog trena oteti iz ruku...sve me to podsjetilo na Tarasco bar...bar iz onog Rodriguezovog filma, Desperado... nakon kraće aklimatizacije, obratih se onoj dvojici...oprostite, radi li netko od vas slučajno u ovom dućanu preko...ništa, nikakvog odgovora, samo su nepomično sjedili i nijemo zurili u mene...pokušao sam još jednom, pokazujući prstom u smjeru dućana...znate li možda da li ovaj susjedni dućan ikada radi...opet ništa i dalje su samo zurili u mene...i upravo kada sam se okrenuo da ću izaći začujem kreštavi glas konobarice...a zašto vi to pitate i zašto vas to zanima ?...nakratko me zbunila pitanjem pa rekoh...ma htio sam nešto kupiti...zamucah...ali sad, ako ne radi, ma nije ni važno...ponovo se okrenuh prema izlazu...a zašto ste to pitali njih dvojicu ?...nije odustajala niti se dala zbuniti dok joj se u glasu ćutila trunka uvrijeđenosti...pa zapravo, trebao sam nešto kupiti, a mislio sam da jedan od ove gospode radi u susjednom dućanu, ovom dućanu, ovom tu do vas, koji je već nekoliko dana zatvoren, pa sam samo... kako zatvoren!...ma kako zatvoreeen!!!...zakreštala je konobarica histeričnim glasom, glasom ženke koja se nije oprašila već poduže vrijeme, a kada sam je malo bolje pogledao shvatio sam i zašto je to tako, zašto nije oprašena...taj dućan radi svaki dan i ako vam nešto treba sačekajte ispred i nemojte mi na ovakav način upadati i uznemiravati goste...nastavila je urlikati sad već vidno uzbuđena...oprostite gospođo, ja samo sam htio...ma šta oprostite gospođo, šta ste htjeli, a da vi niste nekakva jebena kontrola, a ?!...zarežala je poput ranjene hijene...ups, vidjeh da je vrag odnio šalu pa rekoh sebi, ma jebo boće, jebo sve, ajd ti majstore hvataj pedalu dok ti je vrijeme...imate pravo gospođo, sačekat ću vani...izlazeći žurnim korakom iz gostione, jedino što sam još uspio registrirati je bio njen glas, mrmljala je poluglasno sebi u bradu...naravno da imam pravo, naravno da imam pravo...i sad neka mi neko kaže kako boćanje nije ekstreman sport...ja sam znao da je extreman, al' da je tol'ko...

...i jebemumater što ću sad...š-t-o ć-u s-a-d...što da izaberem, a da je ujedno atraktivno i da je IN...zaokupljen razmišljanjem oko toga ušetao sam u trafiku koja se nalazi na autobusnom kolodvoru u Zadru tik do omanjeg fast fooda...molim vas jednu bočicu obične vode...rekoh prodavačici koja bez da je podigla pogled otvori hladnjak, izvadi bocu te promumlja...devet kuna...na tren sam pomislio kako nisam dobro čuo...oprostite, koliko ste rekli ?...devet kuna...ponovi prodavačica...ispričavam se još jednom, a jeste li vi samostalna radnja ili ste kojim slučajem spojeni sa ovim fast foodom do vas ?...zbunio sam je pitanjem...potpuno smo samostalni, a zašto me to pitate ?...konačno je podigla pogled...pa kako vas neću pitati kad bočica obične vode i to ove od pola litre stoji samo devet kuna, sreća pa nisam uzeo gaziranu, ko zna kol'ko bi me ona obrijala...oprostite, a kako inače prodajete coca-colu...na tri čeka ili...

...e ovo je za popizdit...moram priznat kako mi je bočica obične vode (iako to još uvijek nije medicinski dokazano) digla tlak...gledajte gospodine, takve su vam ovdje cijene...bezuspješno se iz nekog razloga pokušavala opravdati djelatnica trafike...ma ne mogu vjerovati, ovo nije istina...onako nadrkan bacih joj na pult novčanicu od deset kuna i procijedih...u redu je... potom se okrenuh prema izlazu, kadli odjednom spazih rekete, rekete za badminton...ok, badminton baš i nije neki macho sport, više mi je nekako, ono -iskorak- i taj đir...ma ko jebe, rekoh u sebi, bitna je rekreacija, nego, ako je boca vode devet kuna, koliko li onda koštaju rekete, a onda si opet mislim, ako su prave, profesionalne...okrenuh se prema prodavačici i upitah...gospođo, oprostite mi ponovo, ali zanima me još samo jedna stvar, da li ste vi ikada u badmintonu imali kakvih zapaženijih rezultata, što u svijetu, a što u Europi...stajala je širom otvorenih očiju i ništa mi nije odgovorila, samo me gledala...samo me je gledala...