Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
22.04.2008., utorak
O KULTURNOJ KRITICI POPULARNE GLAZBE - ZAKLJUČAK - Literatura
|
Činjenica je da su upravo različite varijante popularne glazbe ono što pretežno čini današnju glazbenu kulturu. To je multifunkcionalna glazba potrošačkoga društva i kao takva ima karakteristike popularne umjetnosti. Glavni pristupi problematici popularnog najčešće su jednostrani. Ili slijepo idealiziraju ili isključivo napadaju vrijednosti koje nosi sa sobom. Kriti- čari masovne kulture tvrde da kontroliranje tržišta bezuvjetno omogućuje kontroliranje značenja, a publika, u ovom slu- čaju slušatelji popularne glazbe, samo je izmodelirani objekt manipulacije. Međutim, njezina tržišna usmjerenost a priori ne podrazumijeva nekvalitetu svih njezinih proizvoda, niti pak razvijanje ukusa u toj glazbenoj kulturi onemogućava tra- ženje i pronalaženje vrijednosti u klasičnoj glazbi. Iako popularna glazba možda nije usporediva s "ozbiljnom" glazbom po formalnoj kompleksnosti, ona u sebi nosi neke druge složene karakteristike koje zahtijevaju specifičnu vrstu kulturnoga kapitala potrebnog za razvijanje profinjenog ukusa unutar te glazbene kulture. Masovna se kultura ne može suprotstaviti elitnoj, jer sadržaji koji se prenose sredstvima masovne komunikacije pripadaju različitim kulturnim razinama, pa djela elitne (više) kulture i popularne (niže) kulture mogu biti dio masovne kulture (Čolić, 2002.). Jedno od karakterističnih obilježja masovne kulture jest homogenizacija u smislu gubljenja distance između elemenata kulture različitih razina. Upravo je homogenizacija ključni čimbenik masovne kulture i bilo bi pogrešno svesti masovnu kulturu samo na pojednostavnjene sadržaje isključivo zato što se masovna kultura ne može suprotstaviti elitnoj, tj. kulturi više razine, koja je nezavisna u pogledu obilježja kulturne vrste (Čolić, 2002.). Određena ostvarenja u popularnoj glazbi nisu namijenjena samo lakoj, nekritičkoj zabavi, već otvaraju prostor i dru- štvenoj kritici i individualnom oplemenjivanju kroz estetske forme. Ono što popularnu glazbu i popularnu umjetnost općenito može uzdignuti na višu razinu jest obrazovanje koje će razvijati sposobnost prepoznavanja i razlikovanja nekvalitetne, masovne umjetnosti od kulturno i estetski relevantnih proizvoda. Granica između "visoke" i "popularne kulture" često se shvaća kao ona koja dijeli one koji su obrazovani i imaju razvijen ukus od onih koji ga nemaju. Međutim, ta granica, čini se, više nije tako jasna i pomalo blijedi. Određene forme, nekad rezervirane za visoku elitnu kulturu, danas su zahvaljujući tržištu prešle u sferu popularne i postale svima dostupne. Postupno se formirao novi oblik kulturnoga kapitala, koji također podrazumijeva postojanje "dobrog ukusa", ali ne više po starim mjerilima. Pravila su se promijenila i oko stjecanja i oko prezentacije kulturnoga kapitala. Za popularnu glazbu to je važno upravo zato što je ona integralni dio toga kulturnog kapitala iz kojeg proizlazi i kojeg ujedno stvara. Sve glazbene kulture formirane su kombinacijom različitih estetskih diskursa, pa se tako klasična glazba ne veže isključivo uz intelektualne vrijednosti niti popularna glazba služi samo razonodi i fizičkom zadovoljstvu (ako je riječ o plesnoj glazbi). Kulturne analize glazbe ne pitaju se samo, kada je estetika u pitanju, koliko je neko djelo dobro, ili kad se analizira tekst, koliko je radikalan. Zadatak tih razmatranja jest razumjeti kako određeni glazbeni oblici funkcioniraju u socijalnoj okolini, tj. kako se rabe i što znače onima koji ih proizvode i koji ih prihvaćaju te kako su povezani s promjenama u suvremenom životu. LITERATURA Adorno, T. (1941.), On popular music. Http://www2.rz.hu-berlin.de/ fpm/texte/adorno.htm Adorno, T. (1945./1996.), A social critique of radio music, The Kenyon Review, 18 (3/4): 208-217. Bennett, A. (1999.), Subcultures or neo-tribes?: rethinking the relationship between youth, style and musical taste, Sociology, 33 (3): 599-617. Chester, A. (1970.), For a rock aesthetic, New Left Review, 59: 83-96. Čolić, S. (2002.), Kultura i povijest. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. Frith, S. (1987.), Sociologija roka. Beograd: IIC i CIDID. Frith, S. (1988.), Slučaj panka. U: E. Wilson, G. Marcus, S. Frith, D. Laing, K. Tucker (ur.), Pankeri (str. 49-67), Beograd: Grafoplast. Gracyk, T. (1999.), Valuing and evaluating popular music, Journal of Aesthetics & Art Criticism, 57 (2): 205-220. Hauser, A. (1986.), Sociologija umjetnosti. Zagreb: Školska knjiga. Juvančić, H. (1997.), Rock, MTV i američki kulturni imperijalizam. Zagreb: Meandar. Miloš, B. (2002.), Druga strana rock'n'rolla. Split: Verbum. Merton, R. (1970.), Comments, New Left Review, 62: 75-82. Vučković, T. (2004.), Prikaz knjige: "After Subculture: Critical Studies in Contemporary Youth Culture." Diskrepancija, 1148 5 (9): 128-131. Prenosimo: Hrčak U nastavcima, radi bolje preglednosti, prenosimo znanstveni rad:O KULTURNOJ KRITICI POPULARNE GLAZBE Autor: Rašeljka KRNIĆ Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb E-mail: Rašeljka.Krnic@pilar.hr |
