Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
17.04.2008., četvrtak
OSNOVNE KARAKTERISTIKE POPULARNE UMJETNOSTI I GLAZBE
|
Umjetnička djela visoke kulture u pravilu tragaju za smislom življenja i nekim općeljudskim vrijednostima. Ona postavljaju nova pitanja i složena su izraza, što ih upućuje na malobrojne krugove obrazovane elite. To je umjetnost koja ne odgovara prosječnom ukusu, iako je predstavnici društvene elite često "troše" isključivo radi prestiža, ne razumijevajući je, što ih razlikuje od još užega kruga obrazovane elite. Granice obrazovane elite mnogo su uže nego granice društvene elite, a unutar obrazovane elite opet postoje još uže umjetničke elite, tako da je važnost klasične, visoke umjetnosti i pitanje njezine razumljivosti u pogledu obrazovanih samo mit (Hauser, 1998.). Popularna glazba kao jedan od elemenata popularne umjetnosti stvarana je za neobrazovane ili poluobrazovane mase, namijenjena isključivo zabavi i razonodi. To je glazba koja se, za razliku od klasične, lako i svakodnevno konzumira. Ona ima zadatak da opušta, umrtvljuje, da ne postavlja pitanja, da ničim ne opterećuje. Popularna umjetnost, pa tako i ta glazba, najčešće je zadovoljna svijetom i ne želi ga mijenjati; ona je pasivna i konformistička. Mnoga djela visoke kulture stekla su popularnost i poznata su širokoj publici, ali je njihovo razumijevanje pod tim okolnostima najčešće problematično. Nestalne i mutne granice popularnog u umjetnosti, a posebno u glazbi, dolaze do izra- žaja upravo zbog toga što mnoga djela visoke umjetnosti dobivaju popularni karakter, premda ta opća prihvaćenost ne odražava stvarnu vrijednost i kvalitetu nekoga djela, nego čak zatvara put do njegova adekvatnog razumijevanja. Hauser tu tvrdnju potkrepljuje primjerom neobrazovanoga i neiskusnoga slušatelja ozbiljne glazbe koji naoko i uživa u djelima prave umjetnosti, ali uglavnom izvlači samo pojedine komponente iz njihove cjeline i pjevušeći neki motiv misli da razumije i usvaja neku simfoniju ili koncert, a ne sluti da u nekom umjetničkom djelu svaka pojedinost i segment ima svoj smisao tek u cjelini (Hauser, 1986.). Posljedice utjecaja popularnosti vjerojatno se najjasnije očituju upravo u glazbi. Najuzvišenija, najteža i najdubokoumnija djela mogu postati neprimjerenom površnom reprodukcijom samo zabava, šala ili, kako Hauser slikovito kaže, "kulinarski užitak" (Hauser, 1986., 121). To je pojava kad glazbu toliki konzumiraju na sasvim neprimjeren način. Popularna glazba, ali i ona ozbiljna, klasična, našla je tako široku primjenu upravo zahvaljujući novim medijima i jeftinim koncertima, ali slušanje glazbe nije time dobilo novu vrijednost. Naprotiv, mnogo je izgubilo. Činjenica je da ni jedna umjetnička grana nema tako velik dio proizvodnje koji od početka pripada lakoj trivijalnoj kategoriji vrste. Sama činjenica da je neko djelo popularno i široko prihvaćeno ne iznaći nužno i nepostojanje kvalitete i "prave" umjetničke vrijednosti. Međutim, dobar dio proizvoda popularne umjetnost upravo je i proizveden da bi bio popularan, da bi odgovarao na potrebe velikoga broja ljudi. Ta se umjetnost koristi unaprijed određenim formulama i šablonama koje su se prethodno pokazale uspješnima, a ovise o neumjetničkim poticajima. Želja za tržišnim uspjehom i što većim profitom glavni je pokretač u proizvodnji popularnog. Hannah Arendt vidi potrošnju popularne umjetnosti doslovno kao potrošnju koja je na području estetskog slična ekonomskoj i smatra da se njezini proizvodi "troše i potroše, i nakon upotrebe bacaju kao bezvrijedna stvar" (Hauser, 1986., 166). Hauser, međutim, smatra da se ovakva interpretacija umjetnosti namijenjene neprobirljivim slojevima publike, tj. umjetnost suprotna onoj namijenjenoj obrazovanoj eliti, ipak temelji samo na meta- fori, jer se i djela visoke umjetnosti "troše" i prolaze stanovite promjene u načinu na koji se doživljavaju i "koriste" (Hauser, 1986.). U obje kategorije može doći do sublimacije, ali i do rušenja kvalitete, i to ne samo u procesu percepcije nego i u toku proizvodnje. Djela visoke umjetnosti mogu zbog sve ve- }e popularnosti poprimiti karakter jeftine, trivijalne zabave, a ponekad se to doga|a i zbog spremnosti autora na kompromise u svrhu popularizacije. Ali dio te goleme produkcije jest i popularna umjetnost koja nije namijenjena samo za zabavu i relaksaciju nego se svojim sredstvima pokušava boriti protiv konformizma, pronositi neke nove ideje i inovacijama rušiti postoje}e konvencije. Popularna umjetnost, pod utjecajem visoke koja joj je uzor, ima ozbiljne estetske kriterije i zaista odgovara na istinske kulturne potrebe. S obzirom na svoje umjetničke težnje, popularna glazba obraća se masovnoj publici, ali i onoj koja je sklonija visokoj kulturi: ona jest popularna i dijelom zabavna, ali se pokušava voditi kriterijima i normama autentične ozbiljne glazbe u potrazi za novim izrazima i značenjima te ima jednak otklon prema sladunjavom, romantičnom karakteru većega dijela zabavne glazbe. Popularna umjetnost širi svoju prevlast i krug svoje publike zahvaljujući načelima demokracije i sve manje privilegiranosti u obrazovanju. Na području umjetnosti vrijede načela proizvodnosti i konkurentnosti i sve veće mogućnosti za svakoga da aktivno ili pasivno sudjeluje u kreativnom procesu duhovne razmjene. Izrazito robni karakter umjetničkih djela svakako određuje prirodu njihova postojanja i značajno ocrtava cjelokupnu umjetničku proizvodnju industrijsko-komercijalnoga razdoblja, ali ta je karakteristika jednako svojstvena popularnoj kao i ostalim umjetničkim vrstama. Razlika je samo, misli Hauser, u tome što je mjerodavna uloga tržišta i robne razmjene u jednom slučaju skrivenija, a u drugom primjetljivija (Hauser, 1986.). Popularna umjetnost, pa tako i glazba, ne može se isklju- čivo negirati kao vrijednost zbog toga što i nije potpuno bezvrijedna, a kao i ostale umjetničke vrste, stvara proizvode koji više ili manje zadovoljavaju. Pitanje je li to uopće umjetnost i nije tako važno, jer je na kraju krajeva umjetnost ono što se prihvaća kao umjetnost. Kao što različite vrijednosti ovise o promjenjivim situacijama i danom kontekstu, tako se ni visoka umjetnost ne može usporediti ni zamijeniti popularnom umjetnošću, mada nije od nje potpuno odijeljena. Iako postoji velik otpor da se popularna umjetnost koja služi razonodi i zabavi mjeri istim mjerilima kao i ona visoka, eliti namijenjena, umjetnost, ne može se tvrditi da ni najskromniji oblik percepcije, iako nije autonoman, nema nešto od one kvalitete koja pravi razlike u odabiru. Postojanje estetski relevantne popularne glazbe neprijeporna je činjenica. Uostalom, mogućnost postojanja elitne umjetnosti komercijalnoga karaktera uočena je već odavno, pa su mnoga djela nastala u sklopu popularne umjetnosti priznata i vrednovana kao umjetnička ostvarenja visoke estetske i kulturne relevancije. Popularna glazba može se vrednovati u skladu s mnogim kriterijima koji su namijenjeni klasičnoj glazbi i drugim elitnim umjetnostima. Uvjeti njezina nastanka, sadržaj, forma, kvaliteta izvedbe, značenje u širem kulturnom kontekstu i estetski parametri – sve su to kriteriji koje treba uzeti u obzir kad se razmatra neko djelo popularne glazbe. Prenosimo: Hrčak U nastavcima, radi bolje preglednosti, prenosimo znanstveni rad:O KULTURNOJ KRITICI POPULARNE GLAZBE Autor: Rašeljka KRNIĆ Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb E-mail: Rašeljka.Krnic@pilar.hr |
