Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
22.03.2008., subota
3. 4. Vazmeni hvalospjev u liturgiji Vazmenog bdjenja Velike subote
|
Exultet U liturgiji Velike subote posebno dolazi do izražaja Vazmeni hvalospjev poznat pod imenom «Exultet», Melodijska forma Vazmenog hvalospjeva predstavlja liturgijski recitativ u kojem lirizam doseže najveću snagu izraza. Tekst je izazov za detaljnu raščlambu. Crkva u njemu pjeva, prema vlastitom nadahnuću, s iznimnom lakoćom i s najživljim zanosom, ne odustajući ipak od kontemplativnosti koju posvuda donosi i od koje se nikad ne odvaja - sjećajući se te jedinstvene noći u kojoj Krist, uskrsnućem od mrtvih, donosi svakom stvorenju puninu života. Prilagodba melodije tako dugotrajnom lirskom zanosu predstavlja izazov. Međutim, osnova ovog recitativa-melodije nije drugo doli svečani napjev iz Predslovlja, koji sam po sebi zrači snagom i skladom. Glazbenu je liniju Vazmenog hvalospjeva obradila majstorska ruka, genijalni umjetnik. Ovoj glazbenoj liniji osnovnog tona-recitativa La (u arhaičnoj terminologiji = Re), umjetnik je uspio uvesti inačice, uglavnom vrlo malene, ali dovoljne da ostave dojam svečanosti i željene radosti. Zbog toga đakon, koji ima veliku čast pjevati hvalospjev, mora poštivati sve tekstualne i melodijske nijanse. On treba biti tumač Crkve čije oduševljenje treba prenijeti. Ipak, ne smije zapasti u manirizam i u emfazu. Glavni dijelovi hvalospjeva jesu: uvod i hvalospjev. Oni se razlikuju po sadržaju, nadahnuću i tonusu, ali izvrsno odgovaraju svrsi. U uvodu raspoznajemo dva dijela: Poziv na slavljenje Boga i osobna, ponizna, molitva đakona. Poziv na slavljenje Boga: svečan je i gromoglasan poziv koji đakon upravlja svim stvorenjima: anđeoskim bićima, materijalnom svijetu, Crkvi, pozivajući ih da protrnu od veselja i združe se u jedan veliki zbor da bi objavili Gospodinovu pobjedu. On, bez uvoda i punim glasom pjeva početni zapjev: Nek usklikne… - snažni poklik radosti i trijumfa koji izbija i od samog početka stvara ozračje veselja i zahvale u kojemu ćemo ostati sve do kraja. Triput (moglo bi se čak reći pet puta), računajući dva ponavljanja zapjeva prvih dviju fraza: nek uskliknu službenici …, i rasvijetljena sjajem …; no jasno je da su to tek sporedna ponavljanja koja nemaju snagu početnog zamaha radosnoga poziva ( Nek usklikne ... Nek se raduje .... Nek se veseli ..). Ovi dakle isti melodijski zapjevi nose melodiju u visine kojoj dodatno daje polet i produljuje melodijski zamah mali incisum49 ti do re do (sad nebesko…, tolikim obasjana…, i majka Crkva). Odlučnost i ushit glavna su obilježja koja zahtijeva ovaj početak koji sam po sebi određuje jakost, tempo i stil čitavog uvoda. Nastavak melodije čine dvije polukadence na tonu la (Anđela i Božji), dugi silazak re do ti la sol fa mi (i za tolikog Kralja ...) koji možda i nije ono najljepše u recitativu, postupno će se usporavati do završne kadence u dnu registra, na neumi climacus sol fa mi, koji treba izvesti ujednačeno i ne u brzom tempu. Tempo opet postaje življi na zapjevima Nek se raduje i zemlja …, Nek se veseli …, s istim nijansama u nastavku, jer se ove tri fraze oblikuju na potpuno identičan način; no dva ponovna početka, premda dolaze do izražaja jer im prethodi kadenca u dnu registra, neće imati sjaj početnog zapjeva Nek usklikne …, koji navire bez ikakve priprave. Potom slijedi osobna, ponizna molitva đakona. Premda ne izgleda tako, tonus ovdje više nije isti. Ovo je poput neke digresije. Glavna tema zacijelo se nije promijenila; no premda pojam svjetla, koji je jedan od “lajtmotiva“ cijelog uvoda, zadržava u njemu isto mjesto, to više nije izravni poziv na hvalu, nego ponizna i usrdna molitva đakona za sebe samoga, kako bi od Boga, posredovanjem slušatelja, zadobio milost da dostojno obavi svoju službu. Melodija koja je u biti identična prvom dijelu poziva na hvalu, ima ipak manje inačice koje naglašavaju novi tijek misli: skraćivanje polufraze sol la do, koja je zamijenjena jedinstvenim re, skraćivanje glavnog melodijskog silaženja re – mi, i gotovo puni silabizam završne polufraze. Prijelazi su to jednostavni, ali stvarni. Formula se dakle pojednostavnila. To su dakle smjernice koje upućuju kakvo obilježje dati pjesmi. Premda je i dalje melodija živahna, vesela, ipak nema prethodnu živost i vibraciju nego zahtijeva nešto manje svečano, polaganije, poniznije i molećivije obilježje: «koji se udostojao i bez mojih zasluga itd.» To napose vrijedi za dvije kadence: milosrđe svemogućega Boga i hvalospjev ovoj svijeći, kojom završava uvod hvalospjeva. Kad je digresija koja se odnosi na osobu samog đakona završena, nastavlja se jednostavni napjev dijaloga predslovlja: Gospodin s vama … Sigurno smo se već zapitali zašto se taj dijalog predslovlja, umetnut između dvaju izrazito svečanih recitativa, pjeva jednostavnim napjevom? Možda je tome razlog da ga se vodi čim brže i čim jednostavnije, kao posljednju vezu đakona i puka, prije velikog hvalospjeva koji sada više ništa neće moći zaustaviti. Zatim slijedi glavni i najljepši dio hvalospjeva, kako s obzirom na melodiju, tako i s obzirom na tekst blagoslova uskrsne svijeće. Nakon uvoda kojemu je svrha da «pripravi duše»; sada ima mjesta samo za hvalu koja će se oblikovati s takvom lirikom kakvu je teško pronaći i u književnosti i u glazbenoj umjetnosti. Melodija «Vazmenog hvalospjeva» daleko nadmašuje melodiju iz uvoda. Možda nije toliko zanosna, u smislu vanjskog oduševljenja, ali neizmjerno je bogatija, ljepša, svečanija i dublja, a istodobno jednostavnija, raznolikija, pa i veselija. U osnovi ona ponavlja, kao i većina najsvečanijih molitava Crkve, napjev iz Predslovlja, s dva tenora na tonu do i tonu ti, koje završavaju dvjema kadencama na ti i na la, a koje su toliko ravnomjerne i skladne u svojoj jednostavnosti da ostavljaju dojam potpune smirenosti, dostojanstva i uzvišenosti. Mnogi su glazbenici zadivljeni melodijom Predslovlja. Tako je poznata Mozartova izreka da bi dao sva svoja djela samo da se može pohvaliti autorstvom rimskog Predslovlja. Skladatelj je, nimalo ne umanjujući dojam punoće, pronašao način kako da stalno ubacuje male melodijske formule, koje prekidaju monotoniju koje se uvijek treba pribojavati u dugim recitativima, ističući pojedinu riječ ili misao. Zanimljivo je da kadence nikad ne dopuštaju poljepšavanja – one su same sebi dovoljne i nedodirljive su – to dopuštaju recitativi, a posebno naglasci na recitativu do = do ti do re do te na recitativu ti = ti la ti do ti (melodijske promjene jednake shemi iz svečanog Predslovlja). Uistinu nijedan se melodijski izraz nije mogao bolje prilagoditi tekstu Vazmenog hvalospjeva od melodije Predslovlja. Hvalospjev potom izriče pohvalu uskrsnoj noći prepunoj simbolike. Tonus se prilično mijenja, premda u pozadini ostaje ista opća tema hvalospjeva. Nakon: Ovo su, naime, vazmeni blagdani … dolazi niz melodijsko-tekstualnih kaskada: Ovo je noć … koji se međusobno nadovezuju. Melodija je promijenila ritam, sve kraće i okretnije sheme s naglim zapjevima na tonu re - More Crveno … vraća milosti … sve do doktrinalnog razloga: Jer ništa nam ne bi koristilo što smo se rodili, da nismo imali … Skladatelj sluša samo svoje nadahnuće koje prati s neobičnom poslušnosti. Vrhunac cijelog Vazmenog hvalospjeva obilježen je sa «četiri O». Pred veličanstvenošću otkupiteljskog djela i veličinom ljubavi o kojoj ono svjedoči, skladatelj se prepustio osjećajima silnog divljenja, zahvalnosti i zanosne ljubavi koji ga preplavljuju. Osjećamo da ne uspijeva izraziti svoju misao; svaka se fraza nadmeće s prethodnom, sve do paradoksalnog O sretne li krivice … I ovdje se snaga melodijske linije zadovoljava formulama koje su izrazito jednostavne. Nakon ovog središnjega dijela hvalospjeva slijedi prinos darova, meditacija o simbolici svijeće i njezina plamena kao i želje u svezi s uskrsnom svijećom, koje je potrebno pjevati vrlo izražajno i svečano, laganim tempom, molećivim i pobožnim tonom, naglašavajući svaku pojedinost, svaku riječ teksta. Đakon, dakle, pjevajući Vazmeni hvalospjev, treba pretočiti u svoj glas nadahnutu sintezu svih osjećaja radosti, oduševljenja, ljubavi i zahvaljivanja. Uz ova glavna obilježja Vazmenog hvalospjeva, treba spomenuti ljepotu koja proizlazi iz prilagodljivosti recitativa Predslovlja. Skladatelj se pobrinuo da se melodijski naglasi riječ ili pojam koje doista treba istaknuti, pokazujući nam tako što nam je činiti kod jednostavnijih recitativa. «Dikcija» nije samo u jasnom izgovaranju slogova i riječi; ona također mora ići za tim da se učini potpuno razumljivom i privlačnom autorova zamisao koja je prethodno usvojena zahvaljujući pozornoj meditaciji. Zaključak Otkriti puninu izražajnosti gregorijanskih napjeva Velikog tjedna moguće je, dakle, samo analiziranjem i prožimanjem mnogih glazbeno-tekstualnih aspekata prisutnih istovremeno i nedjeljivo. Stoga, samo ako ih izvođač pročita s estetskim i duhovnim nadahnućem, otkrivaju svoju pravu vrijednost umjetničkog izražavanja i pjevane molitve. Glazbenici svih vremena, sve do danas, uvijek su bili pod utjecajem gregorijanskih napjeva, i to ne zato jer bi ga smatrali nekom ezoteričnom atrakcijom, nego zato jer su, svjesno ili nesvjesno, osjećali istinsku vrijednost tog neprocjenjivog spomenika glazbene umjetnosti. Od zbližavanja s gregorijanskim melodijama možemo mnogo naučiti, a i obogatiti se: glazbeno i duhovno. Jedno i drugo važno je! Ovdje prenašamo originalan znanstveni rad Katarine Koprek, studentice Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Radi lakšeg čitanja teksta za potrebe našeg bloga uklonili smo bilješke i primjere koji su sastavni dio znanstvenog rada. Svatko tko to želi, može ovaj tekst u originalu pročitati na: Gregorijanski napjevi Velikog tjedna |
