Nera Pavičić: Moja iluzija

petak, 03.03.2023.

Harlekinov osmjeh

Nekad su noći duge, vlažne kao suze koje se spuštaju niz Harlekinovo lice, ostavljajući duboke tragove u bijeloj šminci. Nekad se čini da stvarno plače, kao da suze nisu nacrtane i crne linije su istiniti tragovi suza. Istina. Tuga nije istina, tuga je debelo blato, mulj u koje propadaju stopala, ona poput utega obješenih na ramena i opasanih oko nogu, pritišće Harlekinova leđa i sputava njegov korak. Jednom je klečao u maloj kuhinjici i ridao. Možda je to bila tuga koja je kao nada u grčkoj mitologiji zatvorena u kovčegu, čučala u mraku. I kad su svi osmjesi, šale i nepodopštine otišle, puštene u svijet, iz njegovih ruku, očiju, s njemih usana podignutih rubova, ostala je samo tuga. Tuga je savinula njegova koljena, tuga je osjećala tvrdoću poda i prigrlila bol, tuga je držala njegove oči stisnute, skrivene od mraka i svjetlosti i polutame.Tuga je grčila njegove ruke oko tijela i glasno jecala, jer je tuga glasna. Harlekin je samo nijemo gledao u ogledalo i nanosio zadnji sloj bjelila preko svojih umornih obraza.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv