Nera Pavičić: Moja iluzija

srijeda, 22.05.2013.

Harlekinova balerina

Hoćeš li me zaboraviti?

Nikada Harlekine.

Kada prođe četa muškaraca, ljepših, nježnijih, boljih od mene?

Oni nisu Harlekin.

Mjeseci kiše i snijega, vjetra i sunca, godine duge kad prođu?

Ni desetljeća neće izbrisati Harlekina.

Kada dobiješ osmjehe na dar i poljupce meke, toplije i slađe?

Nema veće slasti od tvoga dodira Harlekine.

Jednog dana postaneš li muza pjesniku i on ti daruje najljepše stihove svijeta?

Nema riječi da nadglasaju tvoje ime, Harlekine.

Ako ti vitez obeća nebo i zemlju, mjesec i sve zvijezde, sunce i zrak?

Zemlja po kojoj i ti hodiš i zrak koji i ti dišeš, sve je što mi treba.

Bogatstvo kad ti obeća moćni tajkun i sjaj i slavu?

Slava je tvoja Harlekine sasvim dovoljna da živim u njenoj sjeni.

Nije li hladno u sjeni bijeli labude, nije li tvoj ples sjajniji od grimase Harlekina?

Dok god se tvoja sjena nadamnom nadvija, znat ću da si tu blizu. Kad skinem svoje baletne papuče i kada skineš svoju šminku, ostaju nam samo ruke da se zagrlimo.

Harlekinova šetnja

Prolazim ulicom, steže me visoki ovratnik. Osjećam kako odudaram od okoline, moje plavo bijelo, svileno cirkusko odijelo odaje moju profesiju. Umoran sam. Koračam pustom ulicom. Ogavne visoke metalne lampe lišene romantike kao žene u ogavnim krpama lišene ženstvenosti. Tih je grad u noći. Ponegdje osvijetljeni prozori, ponegdje se netko nalaktio i promatra prolaznike dok ga odaje samo žar cigarete. Usporavam prolazeći oko nepravilno parkiranih automobila u nepoznatom gradu i bacam pogled na prozore zgrade. Klinac sa gitarom. Neki sanjar. Pitam se kako takvi prolaze. Zovu li im susjedi policiju ili prate raspored cijele zgrade i dok jedni idu na misu, drugi na sladoled, treći vuku derišta u kino, on tiho zasvira, za dušu. To su ti romantični tipovi, pišu pjesme, nekoj djevojci, koja možda upravo sada čeka u polumraku zgodnog šarmera. A sutra će dok svane novi dan opet izaći na trg, ispijati kavu i smijati se na glas, gledajući s visoka klinca što tegli kofer i torbu sa notama. Miris rijeke, moja čula su nepogrešiva, podsjeća me nako drugo mjesto, iz snova, iz prošlosti, tko će ga više znati. Rijeka je život. Varljiva i snažna nosi i razara. Svi papirnati brodići i bačena pisma, sve suze i osušene latice ruža, jesensko lišće i iglice bora izgubljeni su u rijeci. Pitam se osjeti li taj miris i dječak sa gitarom. Nisam mu vidio lice, samo prste što prebiru i tihu glazbu, možda ipak nitko ne pozove policiju.

Harlekinov poeta

Hej ti! Silazi dole! Kud si krenuo?
Ti da me gledaš svisoka? Zar si skrenuo?

Spuštenih ramena krenuo je dolje,
pod njegovim tijelom užad se ljuljala
lijevo desno glava se sama njihala.
Harlekino će opet kasniti. Može li bolje?

Pod svjetlima reflektora veliki je poeta
pred očima mondenog svijeta
recitaciju svoju uzvišenu započeo:

Mlada je djevojka meke kose prala
iznenada tužna plakati je stala
kose nježne vlažne se prosule
srebrenu stazu zlatom posule

Mjesec se blago osmjehnuo
vjetar je glasno hukom uzdahnuo
Mladost je bolna sama
Starost je sjetna dama

Svjetla se ugasiše i svijeće
i mnoge suze su pale
Harlekinove ljestve njihat se stale
čelično uže dovoljno čeka ovo veče

Naivnost

naivno sam mislila da ogromna praznina što me guši
nije ništa doli usamljenosti,
ali sada znam da je priroda u pitanju
i pohota.
ti i ja, mi smo kompatibilni.
dok se u ova moderna vremena isti privlače
biram ipak tvoju muškost
da ispuniš moju utrobu
ubrzaš mi puls i prizoveš san.
nemirna sam.
skidam ostatke naivnosti i tragove zaboravljene nevinosti
iza milog osmijeha i strpljivog pogleda.
tu sam i muči me želja.
ne stalno, više u mahovima
dolazi i odlazi poput vala povlači me sa sobom,
a ja se držim za tebe.
očajnički pomalo rukama, usnama i jezikom... cijelim tijelom, ženstveno.
trenutke propuštm kroz vlastitu ovojnicu.
svakog trena postajem više ja, više dio tebe.

Smiješni poeta ..

biglisanje slavuja sivca
i cvrkut milih lastavica
u šumskom gaju
nadahnuće daju
tuznom poetu
dok piše u sonetu

suze lije nesretnik
tuđim očima bijednik
ženskar i pervertit
riječi će se sjetit
u trenu pravih
ispred očiju plavih
duboko se nakloniti
lica navoranog u sjeti

ako pronađe tugu
on će je pretvoriti
u šarenu dugu
od nje ogrlicu stvoriti
dok zivot prolazi
njemu slijepom
slika blještava dolazi
dok ženu gleda lijepom

još jedna za očaravanje.com

Smiješni poeta .

Presijava slova
u oblacima glavom
ne zanima ga lova
u potrazi za vječnom slavom

U zadimljenom kutu
boem sa cigaretom
oplakuje sudbinu krutu
u mašti putuje svijetom

Po kiši tužno hoda
ili radosno skakuće
pjesma ga za ruku voda
uvijek drugačije sreće

nedjelja, 19.05.2013.

Krila

meko perje mašte
na šarenim krilima snova
ponekad otvrdne
dobije olovnu težinu
a nebo postane odbljesak slobode

ruke kao vitice slatkovine
pruže se u vis,
iz duboka bunara
po glatkom kamenu
pogled u bitci sa okruglim oknom

plitki dah, zvučni uzdah
i očaj, samo tren
zasigurno prolazan

krila i lepet
u krasnoj bajci
strah od nepozatog i previše prostora
za samoću, suze i tugu

Vatra

kad bi cijeli svijet stao na vrh šibice
kad bi sve nevolje nestale
u plamenu
hipnotičkoj večernjoj vatri
toplom pucketanju u peći
omamljujućem mirisu topline

vatra ponekad jača
od ledenog bijesa
što tjera čovjeka
da padne na koljena
i moli sebe za šansu i oprost
tek da se osjeća čovjekom
gdje je prolaz
između dvije sante
vrelinom otopljen

nedjelja, 12.05.2013.

Harlekinova sloboda

Večeras spremam kofere kao što ih spremam svaku večer. Ponekad sanjam da opet idem na put. Sam. Da sam slobodan poput ptice i letim nisko između bandera i ispod žica međunarodnog dalekovoda. Posjećujem gnijezda slatkih golubica i promatram zlatna žitna polja isprekidana vijugavim potocima i razdijeljena pitomim šumarcima. Gledam s visine divljeg zeca i fazana i lovce s puškama u zelenim gumenim čizmama. Oni mene ne vide. Jer sam sokol, brži od daha precizniji od oka.
- Vaše visočanstvo, probudite se.
- Ha?
- Vaše visočanstvo stigli su!
- Tko?
- Pa izaslanstvo.
- Kakav je ovo bizaran san? Kakva li je ovo kruna na mojoj glavi?
- Ali vaše visočanstvo, oprostite, tražili ste tu krunu jer su u njoj afrički dijamanti i rusko zlato. Rekli ste, danas, kada mi u posjetu dolazi moćni Posejdon pokazat ću mu tko ima vlast na kopnu.
Zar sam uistinu car? Je li san bio san o slobodi? Ili je san ova partija šaha besmrtnih figura? Što je stvarno?
- Vaše visočanstvo, Posejdon je stigao. Nosi plavi morski plašt obrubljen bisernom pjenom, u kosi mu koraljna kruna, haljina mu sedefasta, a oko struka poput korde omotana niska crnih bisera. Što da učinim gospodaru?
- Probudi me. Snažno me prodrmaj u ramenima i probudi me iz ovog košmara. Ako je san pakirati Harlekinove rekvizite i skidati Harlekinovu šminku, tada mi pjevaj uspavanku da usnim divne snove.
U trenu zagrmi Posejdon.
- Harlekine!
Mesnati prsti cirkuskog ravnatelja i snažni glas prenuše me iz sna.
- Još nisi gotov. Pitam se, čemu uopće spremaš svaku večer kada ionako sutra moraš opet obući svoje odijelo.

Provokacija

da pišem provokativne baljezgarije
napisala bih baladu o šugavom životu
kada zatvorim oči jebe ne slika
ne da mi mira
svakom je poznat gadni osjećaj
jer je nezgodno napisati baš feeling
jebe me trenutak jedan ili dva
kad postanu tisuću
i noćna mora
na javi
jebe me stotinu pjesama koje neću napisati
i jedna koju sam zaboravila
kriminalno se bojim tuge i sebe
malog bauka što odmara iza ormara
pa se mrvicu protegne baš kad sam sama
kao pod giljotinom, možda, nisam nikada bila, bojim se sreće
i osmjeha jer ne vjerujem u smisao postojanja.
jebe me slučajna sudbina i slučajni susreti i slučajne nesreće me jebu
kao da sam djevica usuda darovana usputnom prolazniku
eh da pišem provokativno
napisala bih
šugav je ovaj pasji život

srijeda, 08.05.2013.

Harlekinova noć

- Muževne su tvoje usne, Harlekine - govorila bi mi djevojka zlatnih očiju.
- I kosa tvoja crna meka je poput svile, nježno golica moje dlanove i prste. Mogla bih prolaziti kroz nju čitavu noć i gledati kako se prosipaju tvoje lasi dok tvoja glava počiva na mome krilu.
- Nismo sami draga na ovome svijetu. U jutro nas čeka nastup, plesanje po žici, žogliranje oštrim noževima, skakanje kroz plamene obruče i zavirivanje u kuglu sudbine.
- No dobro, onda bih mogla ljubiti tvoje čelo i gledati tvoje tople oči satima. Jagodice mojih prstiju nježno bi prolazile tvojim obrvama prateći oblik arkade, spuštajući se polako niz tvoje obraze obrubljujući usne, ocrtavajući bradu i natrag sve do ruba tvoga čela. Kada mi se prsti umore, a blaženstvo dodira lagano počne hlapiti, moje prste zamijenit će usne i nježno pratiti imaginarne obrasce ljubavi.
- Ljubavi, - pitao bih - je li onda ljubav ono što se mreška u mojoj utrobi? Kad me dodiruješ kao da ispijam žeđ i jedem glad, pališ u meni vatru koja žudi za tvojom toplinom. Je li ljubav ta neobična emocija od koje u trenutku santa leda postane plameni jezik kojim oblizujem tvoje čari, prodirem u tvoje misli i tvoje tijelo. Spajanje. Uzimanje. Sloboda. Ne želim vječnost. Ne želim snove. Želim večeras, samo nekoliko sati prije počinka, tvoje grudi, tvoje usne i onaj dio vlažni i topli, čije ime tjera crvenilo u tvoje obraze. Čak ni cirkuske akrobatkinje neke riječi ne izgovaraju glasno.
- Znači ipak ti nije važno što će biti sutra? Nije važno da li će blistava kugla velikog šatora pasti nekome na glavu sutra. Za to ne mariš. Nije važno da li će popucati čelično uže i poplašiti slonove i uznemiriti lavove.
- Draga, ne brini buduće brige. Večeras je važna strast. Sutra ću misliti o sutra.

nedjelja, 05.05.2013.

Upali svjetlo

U gustoj noći, u tamnoj sobi
upali svjetlo
gole tete na zidu djelomično ogrnute svilom
crveni brijestovi i drvoredi vrba uz Dravu
šarene drvenjare i mostići

u mračnoj samoći, maglenoj tuzi
upali svjetlo
buket ruža i osušene trave
miris sapuna i nekog osvježivača
trag parfema na crvenoj majici

u gluhoj tuposti pod staklenim suzama
upali svjetlo
šarene plahte, razbacane čarape
odškrinut prozor, možda i koja ptica
huk sova, kreket žaba
pala je kiša

u opojnoj sjeti, u sivoj isključenosti
upali svjetlo
srebreni radio, sive tipke
crna tipkovnica i svijetleći ekran
nije baš očekivano
ljepota je blizu i dok je dalek san

četvrtak, 02.05.2013.

Samoglasnici

pusta praznina u prozirnoj plahti
večeras vječnost u vrhovima vlasi
nenaviknuta na neizmjerne nizove
besmislene boli brzo bježe bez bila
kuca komično krvavo i kukavično
srce slušam satima sjetne snove
iščekujem izazov istinite iskre
jače od jada jaza jalova jezera
mučno mršteći se mazno migoljim
dosada drmusa dubokoumni duh
figurativno formirajući formalnosti
zastajkuje zavidno zvrkava zjenica
na nemilosrdnim noćnim nizinama

Harlekinov lanac

Složio sam lanac od snova. Jedna mu karika ljubičasta, jedna zelena, jedna vlažna od suza. Čije suze su prekrile moje srebro, čiji znoj oblijeva moje zlato? Ljeska se lanac na suncu. Da ga bacim visoko u zrak? Neka se pretvori u pticu i odleti daleko, daleko, u Nizozemsku. Jesi li ikada vidio Amsterdam majstore zlataru? Jesu li vjetrenjače škripale, a klompe lepetale dok si hodao poljem tulipana? Da ga bacim na dno mora? Da se pretvori u ribu i otpliva daleko, daleko, u Kinu. U Kini neka resi vrat djevojke u crvenom hanfu. Jednog dana ako mi postane pretežak za ljetne žege, ostavit ću ga neka leži na prašnjavom putu, gdje će ga drugi koraci razvlačiti nemilice. Na njega će se prolaznici spoticati, bacati kletve i uvrede na njegova tvorca, dok ga ne pokupe derani i zamjene kod staretinara za kutiju cigareta. Ako mi postane mio, sakrit ću ga u hladnu špilju, kao gusarsko blago. Svojim pajacima nacrtat ću kartu i poslati ih dalje od cirkuske buke, u tajnu potragu neka siromasi dožive veliku pustolovinu. A možda ga neću nikamo nositi i nigdje skrivati, samo ću ga ostaviti upravo ovdje na kipu dame u starogradskoj nošnji. Lanac neka živi svoju sudbinu na hladnim brončanim prsima. Kad naiđe gramziva lopuža, ukrast će ga i prodati šetačici u crnoj haljini koja će ga nositi na bal dugih sjena. Suzna će patina sjati poput bisera na mojim šarenim karikama. Krasan će, unikatan, nakit izrađen žednim prstima, ponosno nositi nepoznata ljepotica.

Harlekinova glad

Probudio sam se nemiran u slijepoj noći. Odustajem od sna ispunjenog noćnim morama u kojem me proganjaju likovi skrivenog lica, iskaču iz razularene publike, mreškaju se njihove sjene i pretvorene u hladni plamen plešu oko mojih stopala, nadomak spasenja stajem, moje noge su kamen, moje ruke morski val. Miris djevičanskih livada i okus mira zamjenjuje intimna tišina i poznata glad. Nemirna ruka sama je krenula prema putenom tijelu slučajne suputnice na cesti prema Eliziju. Među svilenim plahtama sasvim blizu meki, obli guzovi zovu moje prste, bude uspavane strasti. Glad, tjelesna, seksualna glad javi se u mojim bedrima i penje se polako, nekoliko centimetara više pretvarajući se u drhteću napetost. Oblizujući ostatke šminke na rubovima usana prepuštam se potrebi. Budim ju bezbrižno uronjenu u ocean mašte i privlačim k sebi. Dosta je bilo. Hvatam se u koštac s neispunjenim željama što čekaju strpljivo na ružičastim vrhovima pohote. Grubosti i nježnosti naizmjence prizivaju stvarnost, tjeraju dosadu i nemir. Otisci dvaju tijela spajaju se u jedan negdje na polovici postelje, granici između mene i nas, trenutak duševne pustinje postaje strasno proljeće. Procvali su uzdasi na mekim usnama i privlače lutajuću pčelu, poljupcima skupljam sočni med. Zujim od radosti, lebdim u strasti, uranjam pokušavajući dohvatiti dno oceana. Odazivam se nijem iskrenim pozivima i baš sam prasac u Kirkinom zagrljaju, ideali i snovi nestaju pod nježnim dlanovima bunovne zavodnice.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv