Večeras spremam kofere kao što ih spremam svaku večer. Ponekad sanjam da opet idem na put. Sam. Da sam slobodan poput ptice i letim nisko između bandera i ispod žica međunarodnog dalekovoda. Posjećujem gnijezda slatkih golubica i promatram zlatna žitna polja isprekidana vijugavim potocima i razdijeljena pitomim šumarcima. Gledam s visine divljeg zeca i fazana i lovce s puškama u zelenim gumenim čizmama. Oni mene ne vide. Jer sam sokol, brži od daha precizniji od oka.
- Vaše visočanstvo, probudite se.
- Ha?
- Vaše visočanstvo stigli su!
- Tko?
- Pa izaslanstvo.
- Kakav je ovo bizaran san? Kakva li je ovo kruna na mojoj glavi?
- Ali vaše visočanstvo, oprostite, tražili ste tu krunu jer su u njoj afrički dijamanti i rusko zlato. Rekli ste, danas, kada mi u posjetu dolazi moćni Posejdon pokazat ću mu tko ima vlast na kopnu.
Zar sam uistinu car? Je li san bio san o slobodi? Ili je san ova partija šaha besmrtnih figura? Što je stvarno?
- Vaše visočanstvo, Posejdon je stigao. Nosi plavi morski plašt obrubljen bisernom pjenom, u kosi mu koraljna kruna, haljina mu sedefasta, a oko struka poput korde omotana niska crnih bisera. Što da učinim gospodaru?
- Probudi me. Snažno me prodrmaj u ramenima i probudi me iz ovog košmara. Ako je san pakirati Harlekinove rekvizite i skidati Harlekinovu šminku, tada mi pjevaj uspavanku da usnim divne snove.
U trenu zagrmi Posejdon.
- Harlekine!
Mesnati prsti cirkuskog ravnatelja i snažni glas prenuše me iz sna.
- Još nisi gotov. Pitam se, čemu uopće spremaš svaku večer kada ionako sutra moraš opet obući svoje odijelo.
Post je objavljen 12.05.2013. u 16:34 sati.