Nera Pavičić: Moja iluzija

petak, 07.12.2012.

Pismo ... bez patetike

Rano je jutro. Grije me pokrivač. Oči su suzne, pospane. Tijelom mi struji lagana strana energija. Rekla bih čežnja. Napustio si me. Tvoja strana još je topla, a na jastuku tvoja majica jos miriše na tebe. Uzimam je u ruke, tvoj miris mmm, meni je droga. Polako, već po navici, prelazim na tvoju stranu zagrljena tvojom toplinom i obavijena tvojim mirisom. Na granici snova tvoje ruke me grle, tvoje usne me ljube. Čujem tvoj duboki glas i osjetim tvoj meki obraz prislonjen uz moj, a toplina se širi mojim grudima, škaklja moje ruke i noge i nestašno me štipa za butine. Mora li svijet biti tako okrutan da nas razdvaja svako jutro ili je takav da bi znali cijeniti one dane kada pijani od strasti lješkarimo zagrljeni. Otišao si. Još malo i moja budilica će početi parat uši. Nema vremena za brojanje dana i sati, ali ipak, ipak u nekom udaljenom kutu mali kronograf čini baš to.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv