7 dana https://blog.dnevnik.hr/islak
srijeda, 14.11.2007.
tiho, tiho, moje zlato spava
Da Alzheimer ima dušu ja bi ju proklela !!!
Da Alzheimer ima tilo ja bi ga polomila, svaku mu gnjilu, prokletu košćicu!
Udarala bi ga dok ne izdahne, gamad šporka!
Proklinjen te bolešćino lopovska, gramzljiva, smrdljiva...
Od nemoći mi je srce prazno. A teško. Svi mi koji smo orobljeni za drage naše od ove bolesti, osječamo se tako. Svi ju mrzimo bespomoćnim jadom i bijesom! Tukli bi i udarali...Ja imam u sebi mamin smijeh i veselu crtu...onu koja me spašava. To mi je darovala. To me nosi.
Ona sad spava. Spava još od 9 sati. Cijele dane je dobra i mila. Ja onda mjerim tlak! Mislim, nešto nije u redu kad je tako mirna. Od početka ja uvijek mislim tj. ja si ne mogu pomoč da ne osjećam...samo ako ja nešto učinim, shvatim što to trebam učinit...njoj će bit bolje. Sve bolje i bolje, dok ne ozdravi! I takvo razmišljanje je uobičajeno. To se zove poricanje.
Moja mama nije bolesna, ona je samo zaboravna, smetena...tako smo si govorili na početku. Ona nije znala koliko je sati ali je nosila sat na ruci, svoj zlatni, najdraži. Kupili smo joj sat s velikim brojevima. Da bolje vidi. Tražili digitalni sat, da bolje vidi, da se lakše sjeti. A ona je govorila...ja znam što želim reć. Samo to ne mogu izgovorit. Onda je počela viđati crnog čovjeka, u crnom ogrtaču i s crnim šeširom na glavi, kako prolazi kućom. Mi smo joj govorili da nema nikoga. Mi smo joj govorili da ćemo ga potjerat. Da ju mi čuvamo.
Zvala je svoju mamu. Moju babu koja je umrla početkom devedesetih. Tako ju je očajno zazivala, toliko za njom plakala...Mi smo joj govorili da mame više nema. Poslije smo joj govorili -dobra je tvoja mama, voli tebe tvoja mama, mama radi, mama je na putu ali će brzo doć. Htjela je doma. Gren doma! govorila je , plakala, molila... Ja sam si zamislila tu izgubljenost, taj razdirući nemir i strah! Pa bi ju grlila i govorila joj svašta, ljubila ju i tješila dok je plakala ko malo dijete. Moja mama. Najjača žena koju znam.
U doba najvećih nemira mi smo hodali cijeli dan s njom, tata ili ja. I zvali doktoricu gotovo svakodnevno u uzaludnoj nadi da ima pomoći za njen nemir...Da postoji nešto da joj olakša, da ju smiri... Ni jedna tableta nije pomagala, ni jedna doza. Imamo pravu doktoricu koja je znala, ako joj da neku konjsku tabletu, umrtvit će ju i postat će zombi. Bilo je tjedana koje bi probdjela. Noći kad sam ju uzela sebi u krevet, i zamotanu u plahtu držala da ne pobjegne...i zaspala bih tako, napola. Poderala bi mama nogama i rukama plahte pokušavajući se osloboditi mog stiska. Može li normalan čovjek zamisliti takav nemir!?
Onoga jutra kad je pala, ja sam se slomila. Vidjeti ju na podu, krvavog lica kako se trza i hropće u borbi za zrak....bilo je previše! Nisam se raspala. Napravila sam što je trebalo. Pomogla odnijeti ju po stepenicama. Vraćala se doma po stvari za bolnicu. Otpratila pogledom kad su ju odvezli u Rijeku. Nemoćno, ostala sam na parkiralištu. I plakala. Nisam mogla stat iako sam bila svjesna da ljudi prolaze i govore mi. I da im ja odgovaram kroz plač i ridanje. Mama je imala svoj prvi napad epilepsije. Koji je opet uobičajen kod mnogih oboljelih od Alzheimera.
Samo ja to nisam znala.
Nisam ju posjetila u bolnici. Tata se preselio teti u Rijeku i bio s njom. Ja sam ostala sama i bez novaca, i nitko me nije pitao želim li otići mami. Ali brzo su mi ju vratili. Doktor kojega ću kasnije prezreti, složio se da je bolje da je mama doma, jer oni nisu u mogućnosti brinuti se za "takve" pacijente. Oporavila se. Imala je slomljeno rame, komplikacije, infekcije...ali se oporavila. Bila je naša ptičica slomljena krila. Oporavila se i od infekcije dišnih puteva dvije godine kasnije. Od tad je stabilno. Ništa se naglo nije prmijenilo. Ostala je nepokretna. Moja mama je već dvije godine u pelenama. Čini mi se kao da nestaje malo po malo svaki dan. Od kraja 8. mjeseca pa do početka 2. mjeseca osjećam poseban strah, jer to su periodi u kojima se sve uvijek događalo. Ali guram to od sebe. I tražim u njoj znakove...je li samo umorna, je li samo vrijeme i metereopatija...ili klizi sve dalje? Tražim joj osmjeh, izvlačim riječ, dodir...reakciju. Ne dam joj da tek tako potone!
Kao da imam izbora...zavaravam se. I uvijek iznova zatvaram oči i vidim ju kako žurnim korakom brza ulicama, čujem joj smijeh i glas zvonak, ko milijun kristalnih zvona...Osjećam njezin čvrsti zagrljaj...Pa otvorim oči i vidim ju, velikih, djetinjih očiju, kako me gleda s povjerenjem, s molbom...kad bih znala što želi! Pa pokušavam pogoditi, ponekad uspijem ponekad ne. I želim ju pokupiti u naručje i omotati u svoju ljubav da ju ništa više ne može dodirnuti!
Ali dosta je bilo. Neka spava, tko zna da li sanja? U snu ponekad priča, ponekad se mršti kao da ju boli. Neka spava, možda ima mir u snovima. Ja sam tu, ako se probudi, svjetiljka gori, nema mraka, nikad!
A molim se da sanja kako leti iznad mora, iznad čempresa i kamenjaka, crvenih krovova kuča i iznad zvonika! Onako kako je sanjala kad je bila dijete. Kako sam i ja sanjala kad sam bila dijete. Imale smo iste snove,mama i ja.
Sliku je snimio "bakin jedinac".
| < | studeni, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (4)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (5)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (10)
Veljača 2009 (10)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (16)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (13)
Rujan 2008 (8)
Kolovoz 2008 (11)
Srpanj 2008 (11)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (20)
Travanj 2008 (18)
Ožujak 2008 (22)
Veljača 2008 (22)
Siječanj 2008 (20)
Prosinac 2007 (9)
Studeni 2007 (27)
Listopad 2007 (31)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
helou
tiredincro@gmail.com
hit counter
"...više nego celi svit i okolicu!"
sewen mi je poklonio pjesmu koja mi puno znači
NEZABORAVAK
FORGETMENOT
FERGIßMEINNICHT
Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest
aj lajk
Grazy Heart
brodjanka
Vukovarski Som
RADOZNALI
lomic
premijer dični ;)
Aribica
Joso49
Advent
nima
Boljun
klarica
samo zore ;)
čiovka
filipinka
maslačkica
umorno oko
gustirna
skaska
fata ;)
kore
slatkogrko i obratno :)
kate misterija
kikica!
forza fiume
levantica
pushmepullme
fulvusica
malena zvijezdica
PUTUJMO
Naslonimo ljestve
Na oblak
Sačekajmo vlak
Pa krenimo dugom
Tom uskotračnom prugom
I putujmo…putujmo…
Između dva oblaka
Kao od stanice do stanice
Dok kraj prozora promiču
Nebeske plave oranice
Lijepo je brojati ciruse
Male bijele ovčice
Što u stado zbiru se
I putovati…putovati
Od kada te nema
Ne putujem često
Ali samo poželi
Jer još ti čuvam mjesto
I možemo zauvijek ovako
Putovati….putovati
BY Boljun
