Pregled posta

tiho, tiho, moje zlato spava

Da Alzheimer ima dušu ja bi ju proklela !!!
Da Alzheimer ima tilo ja bi ga polomila, svaku mu gnjilu, prokletu košćicu!
Udarala bi ga dok ne izdahne, gamad šporka!
Proklinjen te bolešćino lopovska, gramzljiva, smrdljiva...

Od nemoći mi je srce prazno. A teško. Svi mi koji smo orobljeni za drage naše od ove bolesti, osječamo se tako. Svi ju mrzimo bespomoćnim jadom i bijesom! Tukli bi i udarali...Ja imam u sebi mamin smijeh i veselu crtu...onu koja me spašava. To mi je darovala. To me nosi.
Ona sad spava. Spava još od 9 sati. Cijele dane je dobra i mila. Ja onda mjerim tlak! Mislim, nešto nije u redu kad je tako mirna. Od početka ja uvijek mislim tj. ja si ne mogu pomoč da ne osjećam...samo ako ja nešto učinim, shvatim što to trebam učinit...njoj će bit bolje. Sve bolje i bolje, dok ne ozdravi! I takvo razmišljanje je uobičajeno. To se zove poricanje.
Moja mama nije bolesna, ona je samo zaboravna, smetena...tako smo si govorili na početku. Ona nije znala koliko je sati ali je nosila sat na ruci, svoj zlatni, najdraži. Kupili smo joj sat s velikim brojevima. Da bolje vidi. Tražili digitalni sat, da bolje vidi, da se lakše sjeti. A ona je govorila...ja znam što želim reć. Samo to ne mogu izgovorit. Onda je počela viđati crnog čovjeka, u crnom ogrtaču i s crnim šeširom na glavi, kako prolazi kućom. Mi smo joj govorili da nema nikoga. Mi smo joj govorili da ćemo ga potjerat. Da ju mi čuvamo.
Zvala je svoju mamu. Moju babu koja je umrla početkom devedesetih. Tako ju je očajno zazivala, toliko za njom plakala...Mi smo joj govorili da mame više nema. Poslije smo joj govorili -dobra je tvoja mama, voli tebe tvoja mama, mama radi, mama je na putu ali će brzo doć. Htjela je doma. Gren doma! govorila je , plakala, molila... Ja sam si zamislila tu izgubljenost, taj razdirući nemir i strah! Pa bi ju grlila i govorila joj svašta, ljubila ju i tješila dok je plakala ko malo dijete. Moja mama. Najjača žena koju znam.
U doba najvećih nemira mi smo hodali cijeli dan s njom, tata ili ja. I zvali doktoricu gotovo svakodnevno u uzaludnoj nadi da ima pomoći za njen nemir...Da postoji nešto da joj olakša, da ju smiri... Ni jedna tableta nije pomagala, ni jedna doza. Imamo pravu doktoricu koja je znala, ako joj da neku konjsku tabletu, umrtvit će ju i postat će zombi. Bilo je tjedana koje bi probdjela. Noći kad sam ju uzela sebi u krevet, i zamotanu u plahtu držala da ne pobjegne...i zaspala bih tako, napola. Poderala bi mama nogama i rukama plahte pokušavajući se osloboditi mog stiska. Može li normalan čovjek zamisliti takav nemir!?
Onoga jutra kad je pala, ja sam se slomila. Vidjeti ju na podu, krvavog lica kako se trza i hropće u borbi za zrak....bilo je previše! Nisam se raspala. Napravila sam što je trebalo. Pomogla odnijeti ju po stepenicama. Vraćala se doma po stvari za bolnicu. Otpratila pogledom kad su ju odvezli u Rijeku. Nemoćno, ostala sam na parkiralištu. I plakala. Nisam mogla stat iako sam bila svjesna da ljudi prolaze i govore mi. I da im ja odgovaram kroz plač i ridanje. Mama je imala svoj prvi napad epilepsije. Koji je opet uobičajen kod mnogih oboljelih od Alzheimera.
Samo ja to nisam znala.
Nisam ju posjetila u bolnici. Tata se preselio teti u Rijeku i bio s njom. Ja sam ostala sama i bez novaca, i nitko me nije pitao želim li otići mami. Ali brzo su mi ju vratili. Doktor kojega ću kasnije prezreti, složio se da je bolje da je mama doma, jer oni nisu u mogućnosti brinuti se za "takve" pacijente. Oporavila se. Imala je slomljeno rame, komplikacije, infekcije...ali se oporavila. Bila je naša ptičica slomljena krila. Oporavila se i od infekcije dišnih puteva dvije godine kasnije. Od tad je stabilno. Ništa se naglo nije prmijenilo. Ostala je nepokretna. Moja mama je već dvije godine u pelenama. Čini mi se kao da nestaje malo po malo svaki dan. Od kraja 8. mjeseca pa do početka 2. mjeseca osjećam poseban strah, jer to su periodi u kojima se sve uvijek događalo. Ali guram to od sebe. I tražim u njoj znakove...je li samo umorna, je li samo vrijeme i metereopatija...ili klizi sve dalje? Tražim joj osmjeh, izvlačim riječ, dodir...reakciju. Ne dam joj da tek tako potone!
Kao da imam izbora...zavaravam se. I uvijek iznova zatvaram oči i vidim ju kako žurnim korakom brza ulicama, čujem joj smijeh i glas zvonak, ko milijun kristalnih zvona...Osjećam njezin čvrsti zagrljaj...Pa otvorim oči i vidim ju, velikih, djetinjih očiju, kako me gleda s povjerenjem, s molbom...kad bih znala što želi! Pa pokušavam pogoditi, ponekad uspijem ponekad ne. I želim ju pokupiti u naručje i omotati u svoju ljubav da ju ništa više ne može dodirnuti!
Ali dosta je bilo. Neka spava, tko zna da li sanja? U snu ponekad priča, ponekad se mršti kao da ju boli. Neka spava, možda ima mir u snovima. Ja sam tu, ako se probudi, svjetiljka gori, nema mraka, nikad!
A molim se da sanja kako leti iznad mora, iznad čempresa i kamenjaka, crvenih krovova kuča i iznad zvonika! Onako kako je sanjala kad je bila dijete. Kako sam i ja sanjala kad sam bila dijete. Imale smo iste snove,mama i ja.


Sliku je snimio "bakin jedinac".

Post je objavljen 14.11.2007. u 00:09 sati.