Isil

Dobro jutro cjenjena nacijo.
Evo mene da vam ispričam kakav sam ludi dan imala jučer.

Kao i obično navila si sat u pola 7 ( radim od sedam sati ).
Prvo ga pomakla za 10 minuta, pa za još deset minuta, pa za
još deset minuta i digla se ko krepana kokoš u 7 i onda
navrat-nanos istrčala iz stana, sjela se u svoj mali pohabani autić
i odvezla se na posao. Naravno kako prokletu Ljubljansku aveniju
preuređuju, nastao takav čep da sam kasnila preko pola sata na
posao. Nisam baš previše do sada pričala o tome di radim i kako je
tamo pa ću vas sada malo informirati.
To je jedna privatna firmica koja se nalazi Bogu iza nogu u mjestu
koje se vodi pod Novi Zagreb ( nije mi jasno kako ), a za koje su
čuli samo oni koji žive u njemu.
Moj guzda se bavi svim i svačim. Ničim pametnim. Radni dan mu
počinje oko 12 ili kasnije i to tako da ja razbijam vrata od njegove
spavače sobe koja je udaljena 5 metara od mog ureda i derem se
na njega iz petnih žila - da kakav je to način, da ću otiči i ja doma
spavati, da se neču više javljat ni na telefon ako se ne ustane i
svašta još nešto, naravno popračeno uz ogromnu količinu psovki.
Uz sve to, mlađi je od mene par godina. Otkako mu je stari
prepustio jako dobro stojeću firmu prije, pa skoro 5 godina, sve
je počelo ići u krasni muški spolni organ. Promjenio je tri naziva tj.
tri firme. Kako bi jedna propala i bila blokirana tako bi on otvorio
drugu. Doprinosi mi nisu placeni 2,5 godine. Sve se to dešavalo
iz razno raznih razloga koje ne želim ni da spominjem. Sada nas
je preuzela 4 firma i sada je „kao“ dobro ili bar bolje.
Jedino što nemam WC pa moram čekati pauzu da trčim do
birtijetine u kojoj su sami muškarci i to težaška skupina (ne da
imam išta protiv) ali kad to zapiša – ma fuj.
E onda ja tamo upadam doslovno sa sanitarom, rukavicama i
hrpom maramica. Prođe cijela pauza dok ja obavim pišanje.
Grijanje nismo imali do ove zime pa sam sjedila u kaputima i sa
10 majica, podmajica i potkošulja na sebi.
Znala sam imati i čebe ( neki dan sam gledala OBN pa čula poslije
dugo vremena ovu riječ i odmah mi sjela – hm, kad bolje razmislim
i pišem cijeli ovaj tekst samo kako bi mogla upotrijebiti tu riječ ;) )
Do prije 3 mjeseca sam radila na kompjuteru iz 1989 godine, koji
nije imao excel, internet ni nista slično. Umjesto toga je imao
Paradox i Word iz 89. Znate koliko je sati kad vam kažem da na
tom kompu nije postojala ladica za CD samo za diskete.
E sad su mi nabavili strojčinu. Da nisu ne bi ja ovaj blog ni pisala
jer mi se doma komp ruši svake 2 minute a uz to nemrem ni doć
na red od sestre kojoj on „kao“ treba za fakultet. No dobro.
Sad imam komp do jaja, imam grijanje. Uredila sam si ured za 5.
Slika vjeverice sa jajima do poda, Alienom i Supermenom, caffe
aparat ( dobro – trenutno nema ni kave ni šećera ni mlijeka ali ima
vode - nepitke doduše ali dobra je kad se prokuha ;) ).
Sve u svemu dobro, samo da mi nabave WC i ja sretna.

Molim bez pitanja zašto nisam promjenila posao još.
Pokušala jesam i svašta još nešto ali imam puno razloga pa da ih
sad sve ne pišem jer bi bilo prenaporno i predugo.
E sad. Tu živi cijela obitelj gazdi u istom kompleksu.
Stariji iliti bivši gazda u odvojenom stanu od gazdarice, koja živi
iznad njega sa kćerkicom. Do njih moje kreptilče od gazde.
Tu je još i njegov buraz, još mlađi i od njega sa ženom i djetetom.
I da ne zaboravim 3 psa. Jedan koji je maza, joj jadna ta pesica,
srce mi puca kad je vidim, i još dva psa čuvara ove firme.
Da ne pričam kako se o njima brinu.
U moj radni dan tako zna spasti sve i svašta od učenja engleskog
za 2 osnovne, do hranjenja pasa, buđenja, pisanja govora za
nešto s ćim se starije gazde sada bave, do printanja lažnih
registracija kako bi se mogao voziti motor jer se nema para za
registraciju + milijon još drugih gluposti.
I tako ja jučer radim svoj posao za koji sam (ne)plačena kad
uletaju mi u ured 2 tipa. Jednog več znam ko je ali ovaj put je
doveo i pomagača.
Dobar dan – dobar dan. Znate zašto smo došli – znam.
I šta sad ???

Naime – zadnja tri računa za struju nisu plačena. Taj čovjek je
dolazio več 18-og ( naravno nakon 3 pismene opomene ) da nas
ispokča ali je moj gazda mu rekao da če sutra sve bit plačeno,
objasnio mu o čem se radi i pustili su nas do jučer na miru.
Ja im kažem slušajte, gazda vam nije lago za razlog ne plačanja,
to je istina, ali je lago da će platiti i kažem im da je na putu.
Pa zovi ga. Ja zovem ovaj se naravno ne javlja na mobitel.
Šta sad ???
Ja kažem njima ovako: meni je svejedno hočete li vi to iskopčati
ili ne, ja se ne želim zbog nikoga navlačiti i natezati i lagati tu jer
stvarno ne znam ni kad ni kako če platiti. Kažem mu što se mene
tiče iskopčavajte. I onda se sjetim da sam usred pisanja
jučerašnjeg posta i pošizim. Onda sam fino rekla čovjeku, daj
molim te pusti me da napišem post do kraja i onda iskopčavaj.
Pita on posao? – ja njemu, ne posao post - za Blog. I čovjek
zna šta je Blog i kaže dobro, imaš još puno.
Ja kažem ne, samo još stavim sličicu. Oni se sjeli i čekaju a ja
hostam. Još mi se ljudi smiju na moju vjevericu na zidu.
Uto nazvo i guzda i on meni priča šta da kažem. Ja popizdila al
ono skroz i tamo mu kažem da me ovi čuju. Slušaj ti mene, ako
ti hočeš muljat i objašnjavat nešto dam ti čovjeka tu je kraj
mene pa se vi pričajte issa ti. Naravno da nije htjeo.
Ali ja sam zato dobila još jedan dan struje, taman danas da
vam napišem ovi i ljudi iz elektre me časte cugom jer sam to
rekla gazdi. ;))))
A ipak sam ja vilenjakinja, ja znam kako treba ! ;)

Aha, šta kažete, hoće se netko mjenjat za radno mjesto ???

Onda printanje registracije pa malo opet posla pa malo bloga
pa malo kave i kraj radnog dana. Trčim se nači sa dragim da
odemo na pizzu da se vidimo bar kratko i malo popričamo.
Mama mi u 5 natakarila frizera a ja još uz to imala 10 drugih
obveza. Pizza prošla jako lijepo i ugodno i sva sam bila sretna.
Samo što je sve to kratko trajalo i onda trka. Ja več luda, ne
znam ni gdje vozim ni šta radim. Navečer se išla nači sa Pink Eye
( kasnila pola sata, nigdje u gradu Zagrebu nema parkinga -
sparkala se 2 tramvajske stanice dalje od mjesta gdje se
trebamo nači - sorry mala još jednom ) da pokupim svoje mišiće:
gle kak su cakani, baš sam se oduševila.
Uživo izgledaju još bolje.



Poslije toga sam otišla na književne večeri solo. Bio mi bed u
pičku materinu. Osječala sam se ko zebra na Brijunima.
Ali upoznala sam neke ljude zbog kojih mi sada nije žao što
sam išla. Bilo mi je super i nekoliko čitanja se isplatilo poslušati.
Neću sada nabrajati koga ili šta. Tim sam osobama to več i rekla
tako da znaju. Poslije sam odvezla jednu mladu gospodičnu doma
jer mene puca taj materinji neki - šta got to bilo.
Pa da ne hoda solo po tramvajima sama u ponoć. I onda doma.
Došla doma oko 15 do 1. Dok sam se spremila, raspremila.
Razvlačila razdrkani krevet, več su bila 2 sata.
Pogađate – danas sam opet kasnila na posao. Ali šta sad.
Svejedno tu nema evo još ni sada nikog budnog ili prisutnog
da bi mogao skužiti da sam kasnila.

Pusa ljudi do ponedjeljka. A možda i ranije.
Zavisi kakvog će mi sestar biti raspoloženja.

Cijeli dan mi je nekako užurban. Pokušavam pročitati sve što me
zanima ali stalno me prekidaju. Imam jako puno obveza danas i
na poslu a i poslije posla pa ću samo kratko, tek toliko da nešto
napišem a i nešto moram napisati. Prije svega želim čestitati
rođendan Itchu
To je jedno jako drago stvorenjce na čiji blog sam imala sreće
da naletim i zbog toga mi je jako drago. Pa zato Itch

– SRETAN TI ROČKAS –

da ti se ispune sve tvoje želje i snovi. Pusa.
Poklanjam ti ovu sliku gore, nadam se da je po tvom ukusu i
nadam se da je nemaš ;) I još ti poklanjam ovaj tekst koji volim
napisati jer mislim da govori jako puno svima koji žele čuti.

“ Nemoj nikada posustati u svom
koračanju prema vrhu.
Ne osvrći se na prošlost i ne živi
sa uspomenama, jer prošlost i
uspomene se ne mogu nikada vratiti.
Na svom putu koračaj uzdignute glave
i zapamti: NEMOJ SE NIKADA BOJATI PORAZA !
To je jedan od najlakših puteva u životu.
Treba pokušati uspjeti.
To je teže ali dostojanstvenije ! “

I nađi si vilenjakinju koja te zaslužuje ;)

Eto to sam morala napisati, sad mi je lakše. Svima vama velika pusa
do sljedečeg pisanja. I ostavljam vam jednu pjesmu od John Legenda
koja mi ima presavršene riječi. I nju posvečujem nekome.
A taj netko zna ‘ko je. ;)

Ordinary people

Girl I’m in love with you
This aint the honeymoon
We passed the infatuation phase
Right in the thick of love
At times we get sick of love
It seems like we argue every day

I know I misbehaved
And you made your mistakes
And we both got room left to grow
And though love sometimes hurts
I still put you first
And we'll make this thing work
But I think we should take it slow

We're just ordinary people
We don't know which way to go
Cuz we're ordinary people
Maybe we should take it slow
(Take it slow oh oh ohh)
This time we'll take it slow
(Take it slow oh oh ohh)
This time we'll take it slow

This aint a movie no
No fairy tale conclusion ya'll
It gets more confusing everyday
Sometimes it's heaven sent
We head back to hell again
We kiss and we make up on the way

I hang up you call
We rise and we fall
And we feel just like walking away
But as our love advances
We take second chances
Though it's not a fantasy
I Still want you to stay

We're just ordinary people
We don't know which way to go
Coz we're ordinary people
Maybe we should take it slow
(Take it slow oh oh ohh)
This time we'll take it slow
(Take it slow oh oh ohh)
This time we'll take it slow

Take it slow
Maybe we'll live and learn
Maybe we'll crash and burn
Maybe you'll stay, maybe you'll leave,
maybe you'll return
Maybe you'll never find
Maybe we won't survive
But maybe we'll grow
You never know baby you and I

We're just ordinary people
We don't know which way to go
Coz we're ordinary people
Maybe we should take it slow
(Heyyy)
We're just ordinary people
We don't know which way to go
Coz we're ordinary people
Maybe we should take it slow
(Take it slow oh oh ohh)
This time we'll take it slow
(Take it slow oh oh ohh)
This time we'll take it slow

Prije par dana sam pročitala članak koji kaže da je skupina
znanstvenika sa Sveučilišta u Tokyu uspješno izdvojila gen
sa prepariranog japanskog vuka, vrste izumrle prije stotinu
godina. Znanstvenici su tako uspjeli provesti i prvu genetsku
analizu. Uspjeli su izdvojiti gen sa tri milimetra dugačkog i tri
milimetra širokog komadića kože sa sačuvanog vuka.
Japanski vuk, koji je bio oko jedan metar dugačak, sa relativno
malim udovima i ušima, je nekad obitavao otocima Honshu,
Shukoku i Kyushu. Međutim, vrsta se smatra izumrlom budući
da ne postoji niti jedan službeni zapis od 1905. godine kad je
neki tamo japoš navodno ubio posljednjeg.
Postoji samo pet primjeraka prepariranih japanskih vukova na
svijetu. Ne znam koliko će im dugo trebati da analiziraju sve to
ali znam da jedva čekam neke nove vijesti. Do tog članka recimo
nikad prije nisam ni čula za japanskog vuka.



Vukovi me inače oduševljavaju. Njihova pojava, povijest,
povezanost sa indijanskom kulturom i indijancima ( koji su mi
velika ljubav ), jer u mnogim kulturama pa tako i među nekim
sjevernoameričkim indijanskim plemenima vuka se smatra i dan
danas totemom.
Uzbeci i Huni izvode porijeklo svojih naroda od vuka, a stari Turci
su vučicu smatrali svojom pramajkom. Svi znamo ili smo bar načuli
u rimskoj mitologiji priče o Romulu i Remu koje je dojila vučica.
Slično vjerovanje je postojalo i u Slovačkoj, a i Kira ( osnivača
Perzijskog carstva ) je prema vjerovanjima othranila upravo vučica.
Veliki broj naroda koji su živjeli od lova su u vuku vidjeli ravnopravnog
ili čak nadmoćnog konkurenta čijoj su se spretnosti i izdržljivosti divili
i štovali ih. Čak se smatralo da određeni dijelovi vučjeg tijela imaju i
ljekovita svojstva.

Mi se možda bolje sječamo danas aktualnijih crtiča, filmova i knjiga
kao što su Knjiga o džungli, Ples sa vukovima, razni filmovi o
vukodlacima i po meni jako dobar roman Hermanna Hessea –
Stepski vuk ( u kojem vuka prikazuju kao simbol usamljenika ).
Sve je to nekako povezano i bajkovito. Nažalost mržnja prema
vukovima se usađuje već u ranom djetinjstvu u tim pričama za
djecu i bajkama u kojima je vuk redovito opisivan kao krvoločna
i zla životinja.



Ja, nažalost, nikada nisam imala prilike da ih gledam u njihovom
prirodnom okolišu, što bih voljela, ali posjetila sam zoo u Beču.
Naime tamo imaju cijelu šumu koja je ograđena a u kojoj se oni
kreču slobodno (koliko je to slobodno). Tako sam imala priliku
vidjeti čak i kako love. Pa sam danas odlučila sebi, ( pa s tim i
vama ) povaditi par činjenica i zanimljivosti o tim prekrasnim
životinjama i naravno ovo mi je prilika da stavim i par sličica koje
imam. Eto bit ću i ja jedan dan poučna ;)



Postoje tri vrste vukova. Sivi vuk - Canis lupus, Crveni vuk -
Canis rufus i Etiopijski vuk - Canis simensis. Uz tri temeljne vrste
vuka postoje i brojne podvrste sivog vuka.
Vukovi prosječno žive 8 do 9 godina ( u divljini ). U zatočeništvu
ponekad znaju doživjeti i do 18 godina.
Ako kaskaju kreću se od 8 do 16 km na sat. Ako trče mogu prevaliti
i do 45 km na sat. Obično dnevno prevale oko 35 km u potrazi za
hranom. Veličina i težina vukova se jako razlikuje jer nastanjuju vrlo velika
i različita područja. Najveći vukovi dosežu dužinu tijela do 160 cm,
a rep je dugačak još do 52 cm. U ramenima je visok oko 80 cm a mogu
doseći težinu do 80 kg. Najmanjim vukovima je dužina tijela oko 80 cm,
težina 20 kg a rep je dug oko 29 cm. Ženke su nešto manje i lakše od
mužjaka. Pritisak vučje čeljusti iznosi 300 kg po cm2.



Do početka razvitka poljoprivrede i stočarstva vuk je bio
najrasprostranjenija zvijer na zemlji. U velikim dijelovima
rasprostranjenosti, ljudi su ga gotovo iskorijenili. Vuk je tako
istrijebljen u Velikoj Britaniji (zadnji vuk ubijen 1743.), Danskoj (1772)
i Njemačkoj (1904). U južnoj i istočnoj Europi je postojala puno veća
tolerancija prema vuku (kao i drugim velikim zvijerima). I tu su, nakon
značajnijih šteta, organizirani progoni vukova, ali njihov cilj nikada nije
bio uništenje cijele populacije.
Većinom ugibaju zbog gladi, ali i u sukobima s vukovima iz drugih
čopora u borbama za teritorij. Uz ta dva glavna razloga smrtnosti
manji dio spada i u mortalitet uzrokovan raznim bolestima i drugim
čimbenicima. U područjima gdje nema utjecaja čovjeka, ili je on
minimalan, glavni uzrok smrtnosti vukova su drugi vukovi, čak do
70% od ukupne smrtnosti.
PROCJENJUJE SE DA JE U HRVATSKOJ GLAVNI UZROK SMRTNOSTI
U VUKOVA ČOVJEK(99.0%).
Ali zato na drugu stranu sigurni dokazi da je zdravi vuk napao čovjeka
nikada nisu podastrti.
Na nekim mjestima još i danas postoje veće međusobno povezane
populacije vukova. Inače, može ga se sresti još samo u malim,
međusobno izoliranim zajednicama koje obuhvaćaju i manje od 100
životinja. Vukovi žive u velikom broju najrazličitijih okoliša. Zahvaljujući
svojoj velikoj prilagodljivosti, uspijevaju živjeti u uvjetima sve od
ledenog Arktika pa do pustinja. Većina vukova nastanjuju travnata
područja i šume. Danas je poznat prije svega kao šumska životinja,
ali to je posljedica činjenice, da ga je čovjek vrlo davno istisnuo s
otvorenih područja ( mi bi i mamu svoju sterali da možemo ).
U velikim dijelovima svijeta gdje (još) živi, vukove i danas aktivno
progone. Međutim, sve više se jača spoznaja, da vuk ne predstavlja
opasnost ni za čovjeka a niti za poljoprivredu.
U Europi je vuk zaštićen s tri međudržavna dogovora.



Iako se ponekad može u divljini sresti jednog usamljenog vuka,
normalan socijalni život vukova odvija se u čoporu. Glavni i na
najvišem položaju su alfa par: alfa mužjak i alfa ženka.
U čoporu se razmnožava samo alfa par. U čoporu postoji relativno
složena društvena struktura. Vučji čopor je hijerarhijski ustrojen,
gdje roditeljski par vukova drži dominantan položaj, dok ostali
pripadnici čopora međusobno grade odnose nadređenosti i
podčinjenosti, po muškoj i po ženskoj liniji. Dominantan vuk ili
vučica odlučuje kada će čopor ići u lov, gdje će biti brlog, a
hijerarhijska struktura vidljiva je i kod hranjenja na plijenu -
podčinjeni vukovi jedu nakon nadređenih. Osim toga jaka
dominacija, naročito po ženskoj liniji, onemogućava parenje
podčinjenih članova, bilo međusobno ili sa jednim od dominantnih
vukova. Tako u pravilu samo jedna vučica u čoporu može imati mlade,
što je jedan od mehanizama samoregulacije veličine populacije ovog
vršnog predatora. Vučji čopor se tim u pravilu sastoji od roditeljskog
para i njihovih potomaka, dakle, riječ je o obitelji.
Vukovi spolno sazrijevaju tek s dvije godine i za to vrijeme ostaju s
roditeljima. Prošlogodišnji mladunci pomažu roditeljima u podizanju
sljedeće generacije mladunaca. S dostizanjem spolne zrelosti, mladi
vukovi napuštaju teritorij svojih roditelja i kreću u potragu.
Vukovi se pare samo jedanput godišnje.
Svi članovi čopora se brinu za mladunčad, čuvaju ih i hrane.
Do parenja između srodnika ne dolazi, čak i kad ne postoji drugi
seksualni partner. Pri tome je mužjak taj koji odbija parenje.
Razdoblje skotnosti je oko šezdeset dana, a u jednom leglu je u
pravilu između troje i sedam (ponekad se dogodi i četrnaest) mladunaca.



Osnovu vučje hrane čine veliki biljojedi. Na sjevernim dijelovima
područja na kojem su rasprostranjeni pretežno love u čoporu –
sobove, irvase, srne, a po Europi u prehranu im spadaju čak i
divlje svinje. Redovno love i male glodavce kao što su zečevi, miševi...
U slučaju nestašice divljači, vukovi će jesti i strvinu kao i otpatke.
Uz to, radi vitamina, se hrane i raznim biljnim hranama, bobicama, voćem...
Dokazano je da bajke o proždrljivosti vukova i jesu samo to, bajke.
U prosjeku jedu 2 kg dnevno ali moramo uzeti u obzir i duža razdoblja
u kojima ne uspiju ništa uloviti. Znaju pojesti veču količinu hrane i
nakon toga je povratiti i zakopati kao zalihu.



Danas je dokazano da domaći pas potječe od vuka.
Genetička istraživanja su pokazala da se tzv. "pra-pas"
odvojio od vuka još prije više od 100.000 godina.
Jedna pretpostavka je, da se vuk priključio čovjeku prije oko 14.000
godina kako bi se hranio ostatcima ljudske hrane.
S vremenom je postao pitomiji. Prema drugoj pretpostavci, vuk je u
početku služio kao izvor mesa, prije nego se spoznalo da kao domaća
životinja može biti koristan i na drugi način.
Tijekom 20 stoljeća rađeni su i pokusi s uzgojnim križanjem nekih psećih
pasmina s vukom. U međuvremenu se ti pokusi smatraju neuspjehom,
jer je kod križanaca u većini slučajeva dolazilo do dominantng izbijanja
vučjih osobina, ako što je plašljivost, neprilagodljivost življenju uz
čovjeka u urbanim uvjetima...
Divlji vukovi uglavnom ne gledaju ljudima u lice, pa se čak ni kod pažljivo
odgojenih i socijaliziranih vukova nije promijenilo ponašanje.



„Prema legendi nekoć davno, nakon što su se udružili u prvi čopor
vukovi zapjevaše beskrajnu pjesmu sreće…
Tajanstvena glazba privuče mjesec koji se u želji da što bolje čuje
pjesmu posve zaobli. Ponosni na ovakav uspjeh vukovi stadoše
pjevati s dvostrukim žarom…“



Ali za kraj Vas ostavljam i sa pobijanjem još jednog mita -
vukovi ne zavijaju na mjesec.
Zavijaju kao znak svog prisustva, nakon što su ulovili plijen
ili kako bi se ponovo okupili.
Katkad zavijaju i u znak žalosti, kao kod Perkovića 1996.
kad je skupina lovaca poubijala šest vukova.
Te noći ostatak čopora žalosno je zavijao duboko u noć…

Puna dva dana nisam pisala post.
E to mi je rekord u ovom mjesecu. Ali imala sam opravdane
razloge, pa mi je oprošteno ;). Mislim, imala sam potrebu da
napišem nešto ali nisam imala mogućnosti. Kao prvo -
sestra i njeni seminari koje je cijeli vikend bez odmora pisala
tako da čak nisam stigla ni pogledati niš a gdje pisati.
Kao drugo - nisam se zadržavala
doma više nego što sam baš morala a to je spavanje, hrana
(pa čak ni to) i šetanje svog malog čudovišta.
Vikend je bio jako dobar. Odmorila sam se, bila na zraku, čak bila
kratko i na tulumu. Neke stvari su se počele kretati lagano u
nekom novom, pozitivnijem smjeru. Ne želim ništa pričati
prijevremeno jer ne želim ureči. Imam puno vjere ali i puno
straha. No dobro... Čak sam bila i u kinu ali ovaj put ne sama ;))
Danas će biti još jedan predivan dan. Najavili su čak i 20-tak
stupnjeva celzića. Jedva čekam.
Ja sam vam živac. Mene ako stavite da sjedim i ne idem nigdje
dobijete totalno prošvikanu osobu. Mrzim mirovati.
Radila bi sve i svašta samo da sam u pokretu.
Ne volim mirovati i biti doma i stalno biti na istom mjestu.
Nemam baš financija da lutam po svijetu i po nekim ekstra
mjestima ali zato si volim od svake i najmanje gluposti i od
svakog i najobičnijeg mjesta napraviti nešto veliko i posebno.
Svijet je onakav kakvog si pustim da ga vidim. Zato ga ja želim
i gledati ovako lijepog, velikog, zanimljivog i šarenog.
Iza svakog ugla je mogučnost da otkrijem nešto novo i zanimljivo.
Ljudi žude da budu veliki i pametni i da im se dive na njihovim
otkričima i na njihovim sposobnostima. Jebate, meni je otkriče
kada čujem ili saznam nešto zanimljivo i novo. Obožavam to.
Nekada mi samo to što sam čula neku stvar za koju prije nisam
znala može toliko podiči raspoloženje da se osječam kao kraljica.
Ma u najmanju ruku kao da sam dobila Nobelovu.
Gotov mi je moj mišić od Pink Eye - jedva čekam da ga pokupim ;)
Otkrila sam da mi se poslije kojih 15 godina ponovno sviđaju Starke.
I super mi je što se sada malo igram sa ovim novim opcijama koje su
ovdje postavljene.
Počet ću učiti talijanski, što me jako
veseli a veseli me i to tko će me učiti talijanski ;))))
A sad me dosta sa glupim kezovima i blesavim rečenicama.
Imam ja i šta pametnog za napisati ali danas mi baš nije takav dan.
Danas mi se samo baljezga bezveze. Pa da ne porušim taj sklad
sad ču čak ekskluzivno skladati i pjesmuljak,
fore radi na licu mjesta:

Da je pola deset sat mi kaže
tri bi da je bilo bi mi draže.
Pišem blogče, šef me gleda šta je
pita znam li da radno vrijeme traje.
Ja mu kažem, ajd sad šta je tebi
Skini krmelje, prvo dođi sebi.
Meni več za gablec je vrijeme
a ti briješ jutarnje mi šeme.
Nedam da mi itko kvari ovaj dan
Pa bio to guzda ili Petar Pan.
Još samo sat i kavu odoh piti
Eh što ču sretna tek onda biti.
Križaljka me čeka moja i kava kod Ive
da ne vozim auto sad bi se več čopila i pive.
Mislila sam da če mi bolje iči rime
ali valjda sam se ispucala preko zime.
Zato prije nego što nastavim srati
Još samo jedan savjet ču vam dati.
Bježte vanka iz vaših hladnih soba
Prolječe je, divno jedno doba.
Obrijte si sve viška vam malje
Isil sada pusu za kraj šalje.

cmooooooooook

Napokon vikend. Ne mogu vam objasniti koliko mu se veselim.
To je prvi put nakon jako dugo vremena da se osjećam ovako.
Prije, dok sam bila mlađa je vikend obavezno značio nešto.
Izlasci, cuganje, brijanje, čekanje zore u parkićima i birtijama sa
društvom.... Već dugo mi ne znači niš od toga. U biti ljepše mi je
preko tjedna jer bar kad sam na poslu imam svoj neki mir a i
sestra nije doma pa imam sobu samo za sebe. Vikend je panika.
Niti mogu spavati do kada hoću, niti se odmarati, niti gledati i
slušati što volim. Sestra okupira sobu i ja se povlačim u kuhinju
na spavanje. Od izlazaka ni I.
Ovaj vikend nedam da mi itko pokvari. Planiram se odmoriti,
izlaziti, vrištati, piti, derati se, spavati do podne....i još svašta.
Psihički i fizički sam iscrpljena. Ne sječam se kada sam zadnji put
spavala 5 sati u komadu. Kasnim svaki dan na posao bar 15
minuta, kosa mi je u komi, boli me sve. Pas je željan istrčavanja.
Ali sve planiram nadoknaditi u ova dva i pol dana.
Gle sunca vani - predivno je.
Poslije posla idem pod tuš, malo se zrihtati da se osječam ko
čovjek i odoh kod frendice na masažu. Ima da se preporodim na
silu ako treba. Možda se zaletim i do kina i to solo. Puca mi nešto
o tome šta će tko misliti. Idem si pogledat film koji mi se gleda,
u fotelji koja je udobna i gdje mi nitko ne šalta programe kako to
on hoće. Napucat se kokica dok ne puknem i onda u krpe da
odgulim bar 12 sati u komadu.
Zadnjih par dana sam bila jako loše. Jučer mi je bio jedan od gorih
dana ali mi je zato otvorio oči, tako da sam se danas probudila
lagana kao perce.
Želim stati i pomirisati cvijeće.
Postat ću još jednu meni jako dragu pjesmicu koja mi paše uz
današnji dan. Možda je čudno što mi baš ona paše ali ima dublje
značenje koje možda i je jedino meni jasno ali to je i bitno.
To je sve. Na poslu mala gužvica pa ne stignem napisati ništa bolje
i više. Lijep vikend svima želim, pogotovo onima koji idu na
Nenormalne ili na belu negdje. Ubila bi sad da mogu sjest, pit i
kartat cijelu noč u ugodnom društvu.
Ah, budem več našla prave partnere za belu.
Polako - ne žurim se.
Pusice svima koliko vas ima !!!!!!!!!!!!!!!

This is the last time - Keane

This is the last time
That I will say these words
I remember the first time
The first of many lies
Sweep it into the corner
Or hide it under the bed
Say these things they go away
But they never do
Something I wasn't sure of
But I was in the middle of
Something I forget now
But I've seen too little of

The last time
You fall on me for anything you like
Your one last line
You fall on me for anything you like
And years make everything alright
You fall on me for anything you like
And I no I don't mind

This is the last time
That I will show my face
One last tender lie
And then I'm out of this place
So tread it into the carpet
Or hide it under the stairs
Say that some things never die
Well I tried and I tried

Something I wasn't sure of
But I was in the middle of
Something I forget now
But I've seen too little of

The last time
You fall on me for anything you like
Your one last line
You fall on me for anything you like
And years make everything alright
You fall on me for anything you like
And I no I don't mind

The last time
You fall on me for anything you like
Your one last line
You fall on me for anything you like
And years make everything alright
You fall on me for anything you like
And I know I don't mind

Danas nije dobar dan, a nije bio ni jučer.
Zato baš i nemam volje pisati nešto. Imate dolje vi koji
niste čitali šta za pročitati i molim komentare na zadnji post.
Jer na taj post su komentari ono što vrijedi.
Da se svi pokušamo zajedno sjetiti što više.
Ostavljam samo za poklon jednu slikicu i to je to.
I naravno šaljem pusu uz slikicu

Prije svega – danas napokon sjeda plaća pa ću moći vratiti sve svoje
dugove i poplačati sve račune. To me naravno opet ostavlja na nuli
ali nije mi ni važno, bitno je da skinem taj teret s leđa ovaj mjesec.
Da, dočekala sam poziv. Nije bilo upitno da li će poziv stiči, bilo je
u tome šta će osoba s druge strane reči. U svakom slučaju vjest
nije bila negativna ali još uvijek nije ni pozitivna. Vidjet ćemo.
Sve vam javim kad dođe vrijeme za to. Ali zato sam sinoć provela
jednu jako ugodnu večer, nedorečenu ali lijepu.
Uže nisam uspjela preskakati jer zapinjem na sve strane – luster,
ormar, radijator – grrrrrr, znam da nije to za stan, pogotovo ne
ovakav u kakvom ja živim ali baš bi bilo dobro da ima negdje malo
mjesta za to. I na kraju ipak ne idem na Nenormalne jer frendici s
kojom sam trebala ići nešto iskrsnulo. Ah, šta sad. Ali zar nije to
sve smiješno. Jučer nabrojim 3 stvari kojima se veselim taj dan a
danas su sve te tri stvari totalno promjenjene. A možeš si mislit
što ću kukat zbog toga, nađe se kod mene trenutno boljih
razloga za kukanje ali neču jer dobila sam plaču, ja sretna i samo
s tim. E sad, kako sam ja bar po pitanju ovog bloga (oke, i po još
mnogim pitanjima), ko malo dijete, mene užasno vesele neke male
stvarčice i sitnice kao što su slikice i vaši komentari.
Daleko od toga da ne bi pisala isto pa da nema ni jednog
komentara ali… Kada vidim neke komentare od nekih ljudi pa ludilo.
Pusu vam šaljem.
To je bio dnevni izvještaj a sad ono o čemu sam htjela.

Pričam neki dan s frendicom pa došle do toga da nabrajamo kakvih
je stvari nekada bilo a da ih sada više nema pa se sjetile tako nekih.
Prvo smo se sjetile mlijeka u vrečicama. Točno se sječam bake kad
me slala u dućan po mlijeko, uvijek sa istom rečenicom – primi za
svaki čošak da vidiš da negdje ne curi. Smješno je kako sam pola
svoga djetinjstva nekako izbrisala, rat i druge gluposti kroz koje
sam prošla, ali i dan danas se sječam kakav je opip imala ta vrečica.
Sječam se i razno-raznih okusa, npr. Okusa sladoleda koji je bio u
loptici. Se sječate? Prije par godina su ga čak opet pustili u opticaj
ali nije to više taj okus. Sječam se da sam hvatala sa žličicom taj
sladoled i da sam uvijek imala problema da ga do kraja pohvatam,
bježao mi je. Onda zimskog sladoleda. Onako poslaganog jednog
na drugog – kornet, pjena i čokolada. I sladoled iz onih aparata,
koji je sama voda ali meni nije bilo dražeg. Tog još ima ali tako
malo, mislim da sam u cijelom Zagrebu vidjela to samo na okretištu
na Savskom mostu. Onda se sječam još i evrokrema (da, sa V).
U biti najviše se sječam kod takvih stvari kako sam išla kod tete na
blagajnu da mi da žličicu za to. Jedno vrijeme su bile žličice koje su
na vrhu imale neku životinju. Pa onda eko krem pločice. Čokolade
koje su kao evrokrem ali stvrdnute, pa imaju sloj smeđeg,
pa bijelog, pa smeđeg. Pa pez bombona, svih okusa koje smo
stavljali o one futrolice sa mikijem i sa šiljom, pajom patkom
(pardon paškom)… Ima peza i sada ali ni to nije to.
Pa onda jogurti u onim trokutastim kartonskim pakovanjima.
Žvakaće u obliku cigareta, i sad mogu osjetiti miris i okus.
Pa onaj ogromni smoki koji se topio kada ga staviš u usta.
Pa sokovi u onim aluminijskim pakovanjima gdje zabiješ slamčicu.
Poslije obavezno napušeš i skačeš po tome da eksplodira.
Prije je na svakom koraku bila šećerna vata. Najčešće roza i bijela.
Mama bi dobila slom živaca kad bi ja to tražila jer poslije toga me
trebala staviti u veš mašinu koliko sam bila zaljepljena od tog šećera.
Jučer me netko posjetio i na jadne mede koji su plesali po ulicama.
Sječam se da sam trčala da to vidim jer mi je bilo zanimljivo kako
veliki medo pleše i klanja se i skida kapicu. Sada mi je mučno od
pomisli na to. To samo pokazuje kako kao djeca malo toga znamo
i vidimo onako kako je a ne onako kako nam prodaju.
Svi smo imali pračke i svi smo imali klikere (pikule).
Svi smo igrali školice i svi smo igrali gumi-gumi.
Sad doslovno zastanem i gledam u čudu, oduševlejno, ako vidim
ijedno djete sa tim stvarima. P brojalice: na vrelom pjesku...
Palilo se sa šibicama, plačalo crvenim dinarkama i pušila su se meka
pakovanja.
Sad bi najrađe i o crtičima koji su bili u to vrijeme ali to je za neki
drugi i to jako dugi post, pa ču ih samo nabrojati manjinu:
baltazar, štrumfovi, tom & jerry, snorkijevci, mali leteči medvjedići,
miki, šiljo, pajo, stripy, graškograd, silvestar, ptica trkačica,
bajum-bajum, blufonci, korni kornjača …
“Tako mi mlijeka u prahu kidam nadesno.”
Eto toliko, nekada se lijepo prisjetiti.
Pa dajte pucajte, sigurno se svatko od vas sječa još hrpe takvih ili
sličnih stvari.

Kako nemam baš šta pametnoga za pisat a nemam baš ni
vremena, ja umontirala pjesmicu od James Blunta pa vam
dajem i riječi.
Danas mi je dan počeo dobro. Dobila sam na poklon uže za
preskakanje pa sad ću da preskačem dok susjedi ne dobiju
upalu mozga. Ma zaboli me i za njih i za upalu mozga.
Još nema plače ali neću da se bediram do petka jer: ...
Ipak idem na Nenormalne - tra, la, la, la, la - što me jako veseli.
Još čekam jedan jako važan poziv koji bi mi mogao do kraja
uljepšati dan pa sam sad sva na iglama. A jebeš mene, baš sam
blesava do boli, da se meni neko tak veseli. Ali vjerujem u onu
dobro se dobrim vrača. Pa ako je tako, uff, što će meni bit
dobro jednog dana ;)
Eto, jučer bio kilometarski post, svaka čast onima koji su se
odvažili da ga pročitaju, ali na kraju se isplatilo.
Danas zato evo jedan ekstra mali, ako ne brojite riječi od pjesme.


Goodbye my lover


Did I disappoint you or let you down?
Should I be feeling guilty or let the judges frown?
'Cause I saw the end before we'd begun,
Yes I saw you were blinded and I knew I had won.
So I took what's mine by eternal right.
Took your soul out into the night.
It may be over but it won't stop there,
I am here for you if you'd only care.
You touched my heart you touched my soul.
You changed my life and all my goals.
And love is blind and that I knew when,
My heart was blinded by you.
I've kissed your lips and held your head.
Shared your dreams and shared your bed.
I know you well, I know your smell.
I've been addicted to you.

Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.

I am a dreamer but when I wake,
You can't break my spirit - it's my dreams you take.
And as you move on, remember me,
Remember us and all we used to be
I've seen you cry, I've seen you smile.
I've watched you sleeping for a while.
I'd be the father of your child.
I'd spend a lifetime with you.
I know your fears and you know mine.
We've had our doubts but now we're fine,
And I love you, I swear that's true.
I cannot live without you.

Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.

And I still hold your hand in mine.
In mine when I'm asleep.
And I will bear my soul in time,
When I'm kneeling at your feet.
Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.
I'm so hollow, baby, I'm so hollow.
I'm so, I'm so, I'm so hollow.

Znam točno o čemu bi željela pisati ali ne znam kako sve to sročiti da
ne zvuči glupo, zbrkano i nerazumljivo. Tekst će sigurno biti pun citata
ljudi koji to znaju na puno jasniji i ljepši način objasniti nego ja.
Jer kako je napisao Oscar Wilde: „Većina ljudi su drugi ljudi. Njihove
Misli zastupaju mišljenja nekog drugoga, njihov život je mimikrija,
njihova strast su citati.“
Neka vas ne uplaši što je malo duži. U principu želim pričati o tome
kako svi znamo da treba slušati srce i da ne treba odustajati, bez obzira
da li drugim ljudima zbog toga ispali glupi ili slabići kao što mi je Estera
napisala. Mi se borimo za svoju sreću i za svoje živote a ne živote i
sreću drugih ljudi, i trebalo bi nam biti najmanje važno od svega što će
netko drugi misliti o našim postupcima. Trebali bi biti dovoljno svjesni da
je važnije da li se volimo a ne da li neki susjed misli o nama da smo čudni.
Ali svi ipak prvo gledamo svoj ponos i svoju povrijeđenost i istjerivanje
neke pravde što ne bi trebalo biti važno. Bitnije nam je što će reči o nama
neka osoba koja ne zna ni nas ni našu priču, od toga da li ćemo tim
povrijediti osobu koju volimo. Pa zar je stvarno bitnije što neki tamo
Pero Perić misli o meni da nevaljam ili je bitnije da netko koga volim nije
nesretan. Sa svim tim mi cijelu ionako tešku situaciju u kojoj se nalazimo
napravimo još težom.
Prije svega, najnormalnija stvar na svijetu je da dvije osobe na istu stvar
gledaju potpuno različito. Ono što meni može biti najvažnija stvar u životu,
drugoj osobi će biti najbanalnija i obrnuto. U tome ne leži problem.
Problem leži u tome što niti jedna od te dvije osobe ne želi prihvatiti i
razumjeti da je to tako, odnosno da druga osoba ne vidi to na taj isti način.
Šta se onda dešava? Tada počinju bezbrojne, teške, bolne i besmislene
rasprave gdje jedna osoba pokušava drugu uvjeriti da je baš njeno gledište
te stvari pravo. To je nemoguće i zato se nikada ne uspije iz toga dobiti ništa
osim još veće tuge i potištenosti jer niste uspjeli drugoj osobi dokazati da ste
u pravu. To ne bi trebalo biti tako. Najvažnije od svega je razgovarati, ne
šutjeti, ne preskakati stvari koje se tebi čine nevažnima da se o njima
razgovara jer drugoj osobi te iste stvari mogu biti jako važne.
Trebalo bi pustiti i jedna i druga strana da se izjasni u svom stajalištu oko
iste stvari, ne pobijati jedno drugoga, ne osječati se povrijeđenim zbog
toga što druga strana ne vidi to tako, nego krenuti korak dalje.
Ako se radi o banalnoj stvari treba samo krenuti dalje, sretan što si
izneo svoje mišljenje i što te nitko u tome nije potcjenjivao.
Ako se pak radi o stvari koja utječe na budući život dvoje ljudi onda se treba
sjesti i dogovoriti što je u njihove dvije verzije ono oko čega se slažu ili gdje
se može napraviti rez i gdje koja strana može pristati na kompromis.
Nekim ljudima se čini da je kompromis popuštanje i pokazivane toga koliko
su slabi. Ljudi mješaju dvije stvari. Jedno je kompromis a drugo je ako ti zbog
toga da bi se što prije riješio nekog problema, „pojedeš govno“, zatrpaš sve
pod tepih, odnosno složiš se i pristaneš na stavove te druge osobe samo da bi
sva ta agonija što prije nestala. To je ono što donosi največe sranje.
Jer tvoj stav se u tebi s tim nije promjenio, ti još uvijek misliš isto ali počinješ
se ponašati onako kako to paše drugoj osobi što u tebi stvara još veću tugu,
nezadovoljstvo i frustraciju koja će prije ili poslije opet isplivati van i biti samo
još veći i teži problem. Jer osnova svakog karaktera je volja a problemi
nastaju kada svoju volju podredimo drugim osobama.
Na pisanje svega ovog me potakeo Ohanin post u kojemu je navela dio iz
Knjige „Razgovor s Bogom“. Najrađe bi sada sve to prepisala ovdje ali nema
smisla. Pročitajte si, neće vam biti žao. Pročitajte i knjige.
Navest ću neke djeliče ovdje.

…”Tuga, žalost je prirodna emocija. To je onaj dio tebe koji ti dopušta da kažeš
zbogom kada ne želis reči zbogom; da izraziš- izbaciš, ispališ- tugu iz sebe kao
iskustvo bilo koje vrste gubitka. Kada ti je dopušteno da izraziš svoju tugu, ti je
se oslobađaš. Djeca kojoj je dopušteno da budu tužna kada su tužna, osjećaju
se vrlo zdravom u tuzi, i stoga kad odrastu, obično vrlo brzo prolaze kroz razdoblja
žalosti. Djeca kojoj govore “daj, daj, nemoj plakati” imaju velikih teškoća kad
zaplaču kao odrasli. Napokon, njima su govorili cijeloga života da to ne čine.
Tako oni potiskuju svoju tugu. Tuga koja se stalno potiskuje postaje kronična
depresija, vrlo neprirodna emocija.“

Ljudi znaju optuživati druge ljude čak i zato ako ne pate i ne tuguju isto kao i oni.
Svatko svoju bol izražava na drugi način. Netko plače, razgovara s prijateljima,
izlazi van, netko opet pije, smije se na silu, potiskuje osječaje jer se tako lakše
nosi sa njima, netko se zatvara u svoja četiri zida i bira samoču. Nijedan način
nije krivi osim ako njim ne zavaravaš ono u sebi, osim ako to što radiš nije ono
što ti treba nego je ono što želiš da druge osobe vide. Okrutno je braniti drugim
osobama da svoju bol izražavaju na način koji njima pomaže.
Jer nema večeg grijeha nego što je sputavati živo biće.

„Ljutnja je prirodna emocija. Ona je sredstvo koje imaš na raspolaganju i koje ti
omogućava da kažeš “ne, hvala”. Ona ne mora biti uvredljiva, i nekad ne mora
biti štetna po drugoga. Kada djeci dopuštaju da izraze svoju ljutnju ona razvijaju
vrlo zdrav stav prema njoj kad odrastu, i stoga obično kroz svoju ljutnju prolaze
vrlo brzo. Djeca koju su zbog ljutnje navodili na to da se ne osjećaju dobro, i na
osjećaj da ljutnja nije dobra- da je loša stvar izražavati ljutnju i da je, ustvari,
ne bi smjeli osjećati- imati će teškoća da se na pravi način suoče sa svojom
ljutnjom. Ljutnja koja se stano potiskuje postaje bijes, vrlo neprirodna emocija.“

Znam nekoliko osoba u svom životu kojima ljutnja nije prirodna nego automatski
prerasta u bijes. Tim osobama svađa i ljutnja nisu normalne stvari nego stvari
koje u njima izazivaju bijes i osjećaj srama, misle da je to negativna stvar.
Takve osobe u ljutnji prebacuju odgovornost na drugu osobu.
Ali odgovornost se uvijek vrača svom pravom vlasniku.

„Ljubav je prirodna emocija. Kada se djetetu dopusti da je izrazi i da je primi
normalno i prirodno, bez ograničenja ili uvjetovanja, obuzdavanja ili nelagode,
ona ne treba ništa više. Jer, radost ljubavi, izražene i primljene na taj način,
dovoljna je sama po sebi. Ali, ljubav koje je uvjetovana, ograničena, sputana
pravilima i odredbama, ritualima i ograničenjima, kontrolirana, manipulirna,
i zatomljena, postaje neprirodna. Djeca koju navode na to da osjećaju kako
njihova prirodna ljubav nije u redu – da je loše izražavati je, i da je zaprao
ne bi smjeli ni iskusiti – imat će teškoća da se na pravi način nose s ljubavlju
kao odrasli ljudi. Ljubav koja se stalno potiskuje postaje posesivnost,
vrlo neprirodna emocija.“

Ljubav je ponajprije davanje sebe. Ljudi kojima se u životu nije pokazivala i
davala ljubav čak i kada jako vole ne znaju tu ljubav dati i pokazati, nego ona
u njima stvara totalno drugi osjećaj, nesigurnosti, slabosti, ovisnosti...
Ne osječaju se ugodno u primanju i davanju najljepše stvari koj im se može
i desiti.

Zato ne treba potiskivati emocije. Treba se razgovarati, biti iskren.
Treba se reči ljudima do kojih ti je stalo točno kako se osjećaš jer nikada
ne znaš šta ti život sutra može donijeti. Martin Luther King je rekao:
„ Nijedan problem neće biti rješen dok nemarno očekujemo da se samo
Bog o tome brine.“
Ne želim dopustiti da mi moj ponos i povrijeđenost budu kočnica u onome
što istinski želim. Znam i to da ću biti povrijeđena još puno puta u životu
kada ću iznositi iskreno svoja mišljenja ali neka. Ne želim žaliti za
propuštenim. Život je prekratak.
Dovoljno je samo nekoliko sekundi i nekoliko riječi da se duboko povrijedi
voljeno biće, a potom su potrebne godine da se ta rana zalječi. Jer ljudi će
zaboraviti i što si rekao i što si učinio ali nikada neće zaboraviti kakve si
osjećaje s tim u njima pobudio.
Nitko nije savršen i svatko od nas ima svoju bolnu priču i svoje probleme,
svoje mane i svi činimo krive korake. Ali bitno je razumjevanje.
Svi znamo onu: - ko je bez grijeha nek prvi baci kamen. Ali ne, neki ljudi
bacaju li bacaju to kamenje bez da ijednom stanu i osvrnu se na sebe i na
to koliko bi se kamenja moglo baciti na njih.
Jedna od osobina koje cijenim sama kod sebe je ta što znam reči – oprosti.
Nikada mi nije bio problem da kada shvatim što sam napravila i kada
shvatim da sam pogriješila reči – oprosti mi. Treba znati opraštati i treba
shvatiti da nekada nije dovoljno da nam drugi oproste nego da moramo
oprostiti i sami sebi.
Trebamo naučiti da nikoga ne možemo prisiliti da nas voli, možemo
samo voljeti. Trebamo naučiti da nije važno kakav posao radimo,
koliko smo u njemu uspješni i da nije najvrednije ono što posjedujemo
nego ono tko smo u životu i to što volimo i što smo voljeni.
Trebamo naučiti da bogat čovijek nije onaj koji ima najviše nego onaj
kojemu najmanje treba.
Jer čovijek ne čini fatalne greške u svom životu zato što je nerazborit.
Čini ih zato što logično misli.
Mi ljudi uvijek volimo gledati na stvari sa rezervom, možda čak i pesimistično.
Puštamo da naša bol bude jača od ljubavi.
Nikada neću zaboraviti jednu rečenicu koju sam pročitala ni sama više ne
znam u kojoj knjizi: - „Čak ni dolazak proljeća nisam doživljavala kao buđenje
života, nego sam i u tome bila sklonija vidjeti umiranje zime.“
Ali stvari nikada nisu ni dobre ni loše nego ih naše razmišljanje čini takvima.
Zato me baš briga što će itko na ovom svijetu misliti o meni. Ako će me itko
voljeti, voljeti će me zbog osobina koje posjedujem i koje su dobre i iskrene.
Ne želim glumiti i sakrivati se iza nhičega kako ne bi osjetila bol.
Želim voljeti i želim biti voljena. Prava ljubav će nači svoj put. Ljubav nije sebična.
I ostavljam vas na kraju sa još jednim citatom Oscara Wildea:

„ Možda se i sva ljepota života što mi još preostaje, krije u nekom trenutku
predaje, poniženja i skrušenosti. Bilo kako mu drago, ja samo mogu ići dalje
putem svog razvitka i prihvačajući sve što mi se dogodilo, postati dostojan
svega toga.“

Mrzim nedjelju. Danas se osjećam gore nego što sam se osjećala taj dan
kada smo prekinuli. Ne znam točno što je uzrok ali...
Sinoć sam sanjala jako ružan san. Možda ne ružan koliko uznemirujući.
Sanjala sam da se šetam gradom i da me jedan mali dečkić sa velikim smeđim
očima zaustavi i kaže mi da se izgubio. Ja ga dignem u ruke i kažem mu da se
ne boji da ćemo sada mi nači mamu i tatu. Odem s njim i sjednem se na klupicu
i pitam ga kako se zove. On mi kaže svoje ime.
Pitam ga tako kako mu se zovu mama i tata i da li zna gdje živi ali prije nego što
je i uspio odgovoriti do nas dotrči njegova mama i počme grliti svoje djete i
govoriti mu kako se uplašila, zašto je odlutao... Počme mi se zahvaljivati što sam
ga čuvala i onda se iza nje pojavi on. Gledam ga, protrnuta, sa suzama u očima i
nemogu ništa reči. To su bili njegova žena i djete. Uzeo je klinca, zahvalio mi se,
sagnuo glavu, zagrlio svoju ženu i otišli su, a ja sam plakala. Probudila sam se
znojna, ridajuči i uhvatila mobitel da mu napišem poruku i onda se naravno sjetila
da ja nemam kome napisati poruku i da taj san i nije tako daleko od istine.
Nisam ni zaspala do jutra. Ja sam luda. Ljuta sam sama na sebe.
Uvijek sam jako vjerovala u sudbinu i da se sve stvari i ljudi u našim životima tu
nalaze iz određenog razloga te da ćemo prije ili poslije otkriti taj razlog.
Uvijek sam vjerovala da ljubav pobjeđuje sve i da nema te prepreke koju prava
ljubav ne može pobjediti. Vjerovala sam iskreno u to da postoji sudbina i ako je
nekome suđeno da bude s nekim da će to tako i biti. A možda sam samo glupača
koja je pogledala previše romantičnih filmova i pustila da to utječe na njen život.
Stid me i priznati šta sam napravila ali budem jer želim biti iskrena i želim podjeliti
to s vama.
Jedan od omiljenih filmova mi je Serendipity. Tko je gledao zna o čemu pričam a
za one koji nisu ukratko. Dečko i cura se sretnu slučajno i nizom okolnosti provedu
jako ugodan dan zajedno. Ona ima dečka a on ima curu. Ona vjeruje u sudbinu i ne
želi mu dati svoj broj telefona jer vjeruje da će ako im je suđeno da se opet vide,
vidjeti, i umjesto broja nagovori njega da na novčanicu od 5 dolara napiše svoj broj
i ode tom novčanicom platiti žvake. Ona je svoj broj zapisala u knjigu i sutra je
prodala u antikvarnici. I rekla mu da ako je suđeno novčanica ili knjiga će prije ili
poslije završiti u njihovim rukama.
E sad, ja sam pretprošle zime od svog dragog dobila par poruka sa maila koji je
otvorio pod imenom Djed Mraz kako bi meni mogao poslat par divnih poruka
koje su kao od djeda mraza. Obožavam te poruke. Znam da se on više i ne sjeća
te adrese a i ak se sječa da ne zna pin pa sam odlučila zamoliti djeda mraza da mi
ispuni želju tj. poigrati se sa sudbinom. Napisala sam mail u kojem piše sve što mi
je na duši sa željom da moj bivši bar za jedno 10 godina nekako naleti na neki
papirič sa tom mail adresom i pinom ili da se poslije puno godina sjeti te adrese i
odluči pogledati šta ima tamo i da nađe taj moj mail.
Poslala sam to kao zadnju kartu (zadnju nadu u sudbinu).
Isto tako poslije filma Vječni sjaj nepobjedivog uma koji smo gledali zajedno par
puta i koji oboje volimo, smo ušli u razgovor koje bi bilo naše mjesto na kojem bi
se mi našli kada bi nas život nepravedno razdvojio. I obadvoje smo se sjetili istog
mjesta.
Mislite da nisam ? E jesam, prije par dana, padala je kišica pomješana sa
snijegom a ja sam dva sata sjedila na klupici na tom našem mjestu i čekala.
I šta se desilo? Naravno da nije došao.
A sa mailom za Djeda Mraza?
Vratio mi se mailer demon, što znači - jebiga dušo nema sudbine, a nema ni
djeda mraza.
Eto, podijelila sam svoj idiotizam sa vama pa pucajte. Znam da sam blesava ali to
sam ja, uporna, tvrdoglava, guram i vjerujem sve dok me život toliko ne pregazi
da jedva dišem. Ali sljedeći put to napravim opet.
Žao mi je što opet pišem tužan i patetičan post ali morala sam izbaciti ovo iz sebe.
Napravila sam nokte pa teško pišem, šetala sam satima sa psom po nasipu,
bila na kavi, pokušala uživati u ovom predivnom danu ali cijelo to vrijeme mi je
nešto falilo. Sada opet idem van nači se sa nekim ljudima, nabiti svoju masku za
danas i odgurati ovo najbolje što mogu. Ma proči će i to, zar ne, ne može boljeti
zauvijek, ili može, ali malo manje ? Želim vam ugodnu sunčanu nedjelju svima.
Provedite je s onima koje najviše volite, nemojte bacati dane u vjetar jer ne
ponavljaju se, nikada ne znate kada može biti kraj i kada je zadnji put.
Volite i budite voljeni to vam od srca želim, jer samo oni koji znaju istinski voljeti,
znaju istinski i živjeti a zar nije baš to cilj ovog putovanja koje se zove život.
Sve drugo su sporedne stvari.
Pusu vam šaljem.

P.S. Ovu sliku sam uzela sa Itchevog bloga, predivna mi je.
Itch nadam se da se ne ljutis.

Sestra je došla doma sa faksa preko vikenda, pa je okupirala komp
tako da nemam vremena da pišem nešto a i odoh je van, ne mogu biti
doma, davim se. Ovaj tekst sam napisala prije mjesec dana.
Vrtio mi se po glavi pet dana dok ga nisam stavila na papir.
Ja sam jako ponosna na njega. Priča je izmišljena, o jednom mladiču koji
je umro. Sada ta priča (ako smrt zamjenim prekidom) ispada kao moja
životna priča. Ma imam ja šesto čulo i to jako dobro samo ga shvatim
prekasno. Pa pročitajte. Koji su čitali dobro a koji nisu vala:


Pet koraka... Samo toliko joj je trebalo da pređe cijelu sobu – pet koraka.
Sobu koja je do nedavno bila cijeli njen život.
Spustila je kutiju koju je držala u rukama na sredinu sobe i okrenula se oko
sebe kako bi još jednom pogleda razrušeno carstvo.
Carstvo koje će izlaskom kroz vrata, zauvijek ostaviti iza sebe.
Ništavilo – samo parket, stari radijator i veliki prozor na lijevom zidu.
Sječanja su jurila kroz glavu nezaustavljivo.
Pogledala je na mjesto pokraj prozora gdje je nekada stajao radni stol.
Ravna drvena ploha sa kompjuterom, uvijek zatrpana hrpom nepotrebnih,
išaranih papira, praznih Cd omota, uvijek prepunom pepeljarom i slikom.
Slikom njih dvoje, dok zagrljeni zajedno izlaze kroz vrata stana.
Koliko ideja je smišljeno za tim stolom, koliko napisanih tekstova, pisama...
Bezbroj puta je nagnuta stajala iznad njega dok bi joj on pokazivao najnovije
tekstove, ljuteči se pomalo na svaku kritiku koju bi dala.
Koliko puta mu je sjedila u krilu na staroj stolici koja je jedva izdržavala njihovu
težinu. Od svega toga ostalo je samo izgrebano mjesto na parketu nastalo
okretanjem stolice.

Pogled joj je odlutao udesno. Na zid na kojem je nekada bila velika polica sa
tisućama CD-a i ploča, linijom i starim gramofonom.
Sati su provedeni sjedeći prekriženih nogu ispred te police u pokušaju
pronalaska odgovarajuće glazbe za taj trenutak. To bi uvijek završavalo kao mala
lekcija iz glazbenog. Ona bi birala album i pitala za mišljenje, a on bi svaki put
imao priču koja ide uz to što je ona izabrala.
Ona bi okretala očima na te njegove monologe ali u sebi je bila sretna, jer to je bio
njihov mali ritual bez kojeg slušanje tih stvari jednostavno ne bi bilo to.
Sada se pitala da li je on to znao.

Iza nje se nekada nalazio trosjed na razvlačenje.
Jedina nova stvar u njihovoj maloj sobici, koju su danima tražili po raznim
salonima namještaja dok se napokon nisu dogovorili oko baš „tog“ koji je bio
prihvatljiv i njemu i njoj. Sjetila se kako je skoro odustala od potrage jer ići u
kupovinu s njim bio je horor.
U tom trenutku su joj kroz glavu prošle sve besmislene prepirke, rasprave i
svađice kroz koje su prolazili godinama. Nasmijala se lagano sama sebi.
Kako se sada sve to činilo totalno besmislenim.
Da je to bar tada znala.
Sjetila se bezbroj neprospavanih noći provedenih na tom trosjedu.
Provedenih u razgovoru, plakanju, smijehu, vegetiranju pred televizorom,
vođenju ljubavi.
Praznim pogledom je dugo ostala zagledana u to mjesto jer se nije mogla
otresti scene u kojoj mu leži glavom u krilu, gledajući, po njenom izboru, još
jednu romantičnu komediju, dok joj on polako prstima prolazi kroz kosu.

Sredina sobe na kojoj je sada stajala je bila i centar svih ostalih događanja.
Mali stakleni stolić kojim su prošle nebrojene kave, ručkovi, večere, kartanja
i koji je bio pun rupica od bacanja kockica za Jamb.
Pokušala je zaustaviti kockice koje su joj se okretale u glavi i njihov zvuk koji
ju je trenutno zaglušivao.
Stolić je često znao biti pomaknut u kut kada bi ju on, pustivši Tom Waitsa,
uzeo za ruku i privukao sebi. Nitko drugi nije postojao u tom trenutku.
Znali su satima zagrljeni plesati, vrteći se u krug dok bi ploča vrtila ....

„Lazy trip to heaven on the wings of your love
Banana moon is shining in the sky,
Feel like I'm in heaven when you're with me
Know that I'm in heaven when you smile,
Though we're stuck here on the ground,
I got something that I've found
And it's you.“

Vrtila se polako u krug lica pokrivenog rukama. Tijelo više nije imalo ni trunku
snage. Pala je na koljena i počela plakati. Bila je ljuta na njega. Otišao je bez
pozdrava i bez poljupca.
Ni sama ne zna koliko dugo je ostala u tom položaju.
Odjednom je osjetila kako netko sjeda iza nje, obavija je nogama i rukama,
lagano miće kosu sa njenog vrata i naslanja glavu na rame.
Znala je da će nestati ako otvori oči ili ako se okrene.
Bila je svjesna da je to samo njena mašta, ali mogla se zakleti da osjeća njegov
dah na svom vratu. Onda je osjetila poljubac, zadnji poljubac i više nije mogla
izdržati. Okrenula se naglo i pogledala iza sebe.
Pogled je ostao stajati na praznom zidu dok su joj ruke ponovno prazne pale
u krilo.
Ustala se držeći u rukama kutiju. Kutiju koja joj je sada bila sve što je ostalo
od njega. Hrpa karata od kina, klubova i koncerata, davno napisana pisma, jedna
pjesma, osušene ruže i mali plišani lav tužnih očiju.

Skupila je svu snagu koja joj je još ostala i prešla tih pet koraka do vrata.
Držala je kvaku još pet minuta pokušavajući se sjetiti zadnji put svega što će
godinama pokušavati zaboraviti nakon što izađe kroz ta vrata.

Zažmirila je i zadnji put u mašti stavila svoje usne na njegove, primila ga za ruku
i gledala kako joj se polu nagnute glave smiješi dok ga ostavlja u praznoj sobi sa
svim sječanjima.
Zatvorila je vrata za obom i naslonila obraz na njih.

Samo još jedna slana i vruća suza je skliznula niz obraz kao posljednji pozdrav.

Uff, sad bi najrađe opet kukala i plakala i pisala vam tužne pričice,
o tome šta sam radila juče i kako se osječam, ali sutra ću, a možda
neću ni sutra ?!? Ipak obečanje je obečanje.
Tako sam ja obečala da ću danas napisati za razliku od cmoljenja
nešto normalno – mislim ne „normalno“, glavno da nije cmoljenje a
ja ne kršim svoja obečanja, pa evo ga.
Unaprijed se ispričavam ako to bude miks svega i svačega jer zadnjih
par dana, kada bi najrađe da mi mozak prestane raditi, on jurca 500
na sat ko Alonso u svom bolidu. Dobro je Đole rekao – blago ludima.

Sinoć sam tako ležala u krevetu i nisam mogla zaspati do 4 ujutro.
Pogledala sve serije i filmove te reprize tih istih serija i filmova.
I onda mi prošlo kroz glavu kako ja uvijek spavam na boku, i to
najčešće na desnom. Izuzev u nekim situacijama ( koje su mi
trenutno pretužne da ih spominjem:( kada spavam na lijevom boku.
Večina ljudi koje znam spavaju ili na leđima ili na trbuhu.
Ja ne mogu to da me jebeš.
Na leđima se osječam kao mrtvac a na trbuhu se davim.
To je sve oke i ništa posebno kada ja i zaspem eventualno, ali kada
ovako kao sinoć na boku provedem ne spavajući cijelu noć, onda mi
se ujutro kukovi tako razmontiraju ko da imam 80 godina.
Sve me boli. Hodam ko da me netko gazio.
Nemam pojma zašto je to tako ?!?
E onda sam ležala i grizla nokte pa mi palo napamet koliko ja lakova
za nokte imam. Pa bar jedno 60. Svih živih boja, uzoraka i tonova.
A zašto ?
Pa samo tri puta u životu sam pustila nokte da mi narastu, inače ih
grizem krvnički do živca.
To me opet podsjetilo na moja sjenila za oči. I njih imam pun kurac.
Neka su stara i po 10 godina. Uostalom, ne mogu se baš sjetiti da sam
ikada ijedno potrošila do kraja (?). Obavezno ostanem par dana bez
maskare i pudera, pa kukam kako mi fali, jer u 99% slučajeva jedino to
i stavljam na sebe, ali - pa šta, glavno da ja imam 3 ladice sjenila.
E sad dolazi ono glavno – torbice.
Da se shvatimo, ja nisam nikakva šminkerica, čak imam takvo i radno
mjesto da mogu doći u trenirci ako hoću, ne pirlitam se osim u
„izvanrednim“ situacijama ( Novim godinama, svatovima isl...).
Nosim 2 traperice koje izmjenjujem kako su koje na pranju, par majica,
čizme ili skechersice ;) i mjenjam maksimalno 3 torbe – jeans torbu s
leptirom, crnu zippovu i vojničku koju sam dobila od bivšeg dragog :(.
Ali ja sam frik za torbicama. Imam ih stotinjak. Imam ormar u stanu u
kojem su samo torbice (stara zna šizit kako nema mjesta da se sjedne,
da nam odječa visi po kvakama od vrata ali glavno da mi imamo
„section“ za torbice). Taj ormar ne smiješ otvorit jer ispada iz njega.
Ne znam koji mi je vrag !? Stvari koje mi trebaju imam malo ili čak i
nemam ali zato imam hrpu ovakvih nepotrebnih gluposti, svih boja,
uzoraka, oblika i motiva.
S cipelama bi bilo isto, ali hvala Bogu nemam para za njih pa ih i ne
gomilam. Nije da me baš previše muče sva ova navedena pitanja ali
voljela bi znati zašto to radim kad sam već svjesna da je to glupost.
E da i zašto kada otvorim ormar sve izgleda kao da je noć pala.
Crni se ljudi moji. Tu i tamo, među hrpom crnila proviri neka veselija
boja ali moraš je radarom tražiti.
Eto, to su stvari koje su mi najviše letjele kroz glavu sinoć dok nisam
mogla spavati ( lažem, to je najmanji dio onoga što mi je bio u glavi,
ali jedini ne cmoljavi dio).
Danas sam si dobro isplanirala dan, tako da si ostavim što manje
vremena za razmišljanje ako je to ikako moguće, jer nije da baš mogu
utjecati na to. Frendica će mi u subotu ugraditi umjetne nokte gratis
da me malo oraspoloži pa da iskoristim par onih lakova i tako.
Toliko za danas od mene. Eto potrudila sam se napisati veseliji post
pa koliko bedast bio i o temi o kojoj inače ne znam da sam ikad
pričala i razglabala i znate šta, nije baš bilo lako.

Puse svima i ugodan vikend vam želim unaprijed.
Nasmijte se nekom i za mene.

Želim se prije svega zahvaliti svima na podršci i na lijepim riječima.
Danas sam malo bolje psihički (bar što se tiče cmoljenja), ćemu su
puno doprinjeli mailovi i komentari i razgovori sa par ljudi koji su
uvijek tu za mene i koji će me saslušati i razgovarati samnom i
pomoći mi, reči mi u čemu sam u pravu, da serem kad serem, u
čemu nisam u pravu. Nitko me ne tjera da slušam njegovo mišljenje
i nitko ne osuđuje ništa što sam rekla. Jer za to služe pravi prijatelji.
Nikome ne pričam bajke i samo svoju stranu priče.
A i to što mislim da sam presušila od silnog plakanja, izgledam ko
zombi sa podočnjacima i flekama po cijelom licu.
Koliko se sjećam nisam nigdje napisala da sam ja svetica i da ne
griješim a isto tako nisam nigdje napisala da je on gad i da nije dobar
i da radi sve krivo i loše i koji nikada nije napravio ništa lijepo i dobro,
dapače, pogotovo sada kroz glavu mi prolaze samo lijepe stvari kojih
je jako puno. Ali nije u tome stvar a i nisam ja ta koja treba davati
neka opravdanja i objašnjenja, pa nisam ja prekinula s njim.
Koliko se sjećam dva zadnja posta su bila samo iznošenje mojih
osječaja, toga kako se ja osječam zbog svega što mi se dešava.
Pa jel grijeh ili nešto loše što čovjek želi podjeliti svoje osječaje i
da li je loše što postoje ljudi koji će ti dati utjehu i podršku iako ih
i ne znaš. Meni je to nešto jako lijepo i neke osobe koje sam našla
na ovom blogu (a znam da znate tko ste vi o kojima pišem) su več
sada ostavile vječni trag u meni.
Ako je netko (itko) shvatio zadnja dva moja posta kao pljuvanje
njega i dizanje mene u visine, žao mi je ali krivo je shvatio.

Preteško mi je zato ne želim da danas pišem tužne postiće jer onda
cmoljim i na to što sam napisala baš hoću da malo skrenem na
zajebanciju, kako bi mi bilo bolje.
Plaća mi nije još sjela a koliko čujem, što me dodatno rasplakalo,
da neče ovaj tjedan ni sjesti. Najviše me jebe to jer sam u ovakvom
stanju kakvom jesam a nemam za cigarete. Ne sječam se kada sam
ovako malo pušila. Možda mi je zato danas malo i lakše jer toliko
razmišljam o cigaretama da ne stignem razmišljati toliko o njemu
( šmrc, šalim se nažalost).
Obečavam da ču sutra napisati neki normalan post, prisilit ću se da
ne kukam ako me stisne, sjest ću u kut i čekati da me prođe.
Hvala još jednom svima na predivnim porukama.

Pusu vam šaljem gdje god da ste.

p.s. posvojila sam si virtualnog hrčkića da se malo razveselim
(premjestila sam ga tu jer mi je dolje bio usamljen),
pa ga zezam sa strelicom od miša ;)

Ove noći

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati na primjer: "Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini".
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me je, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.

I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti moj je pogled traži.
Moje srce je traži, a ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi posljednji koje za nju pišem...


Pablo Neruda

Evo pustila sam da Neruda to kaže umjesto mene.
Sinoć sam se dugo borila sa snom, koji na kraju nije ni došao.
Isplakala sam more suza, ridajući. Utapala svoju tugu u jastuku.
Tu i tamo sam zadrijemala.
U jednom trenutku mi se učinilo kako on leži iza mene i gleda me
kako spavam. Okrenula sam se i vidjela svog psa koji je sjedio iznad
moje glave i gledao me. Dala sam mu pusu i on se samo ko loptica
sklupčao i legao iza mene.
Ne sjećam se kada sam zadnji put bila u ovakvom stanju.
Ne mogu prestati plakati. Srce mi udara 100 na sat, imam osječaj da
nemam majicu da bi izletilo. Davim se.
Uvjek sam vjerovala da prava ljubav pobjeđuje sve.
Da tome nema prepreka, ali očigledno sam samo bila malo glupa kako
je on znao reči za sebe kada bi pogriješio.
Da ga bar ne volim. Da bar mogu biti tako jaka i ponosna i ponašati se
kao da mi sve lijepo a i sve ružno kroz šta smo prošli zajedno ne znači
ništa i kada bi se bar na sekundu mogla uvjeriti da je ovako bolje.
Da si kažem eto, oboje smo griješili, teški smo, ali ne ide.
Ali nije tako, ja to ne mislim i ja to ne osjećam.
Još juče sam u njegovim očima mogla vidjeti nas i našu budućnost i
kao u pepeljuzi sve je kao čarobnim štapićem odneseno.
Da, većeras bi mogla napisati najtužnije stihove, da ih znam pisati
ovako mogu samo plakati na tuđe.

Izbrisala sam post koji je pisao ovdje.
Nisam njime htjela povrijediti osobu koju volim ali jesam.
Dosla sam povrijeđena od njega i napisala svoje osjećaje i to je bila kap
koja je prelila njegovu čašu. Dolje je njegov komentar. On je moj tekst
shvatio kao još jedno vrjeđanje njega i sada je gotovo. Nikada nisam rekla
da je zvjer, ima jako puno problema s kojim sam se pokušala nositi ali i ja
sam samo čovjek.Sve što kažem više ne vrijedi.
Volim ga i Bog zna da sam napravila sve što sam mogla.
Svatko griješi, on bi to trebao najbolje znati ali eto. Ja sam ta stvar u
njegovom životu bez koje može i kojoj se prokleti post na blogu ne
može oprostiti. Prošla sam svašta u životu ali nisam vjerovala da će mi
se ovo desiti. Volim ga a gotovo je ibez obzira šta on sada kaže voli i
on mene. Ali očigledno to nije dovoljno važno. Očigledno ljubav ne može
pobjediti ovaj put.

Sljedeći tekst je napisala ORIAH Planinska sanjarka koja je bila Indijska
starješnica. To je tekst koji obavezno pročitam bar jednom mjesečno
kako bi se podsjetila na stvari koje su važne u životu. Kako bi se
podsjetila koje su to stvari kojima težim u životu, a ovo je upravo to.
Ovaj tekst posvećujem svojoj ljubavi.
Nadam se da će sve Vas dojmiti isto kao i mene.
Pa idemo:

Ne zanima me čime se baviš u životu.
Želim znati za čime čezneš i usudiš li se sanjati o susretu s onim za
čime tvoje srce žudi.
Ne zanima me koliko ti je godina.
Želim znati jesi li voljan riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog
svojih snova, zbog pustolovine koja se zove život.
Ne zanima me koji su ti planeti u kvadratu s mjesecom.
Želim znati jesi li dodirnuo središte svoje tuge, jesu li te izdaje u životu
otvorile ili si se skrutio i zatvorio iz straha od dodatne boli.
Želim znati možeš li sjediti s boli, mojom ili svojom, a da se ne pomakneš
kako bi je skrio ili umanjio ili sredio. Želim znati možeš li biti s radosti,
mojom ili svojom, možeš li plesati s divljinom i dopustiti da te zanos ispuni
do vrha prstiju, a da nas ne upozoravaš da pazimo, da budemo realni,
da ne zaboravljamo svoja ograničenja kao ljudska bića.
Ne zanima me da li je priča koju meni pričaš istinita.
Želim znati možeš li razočarati drugoga kako bi sebi ostao vjeran, možeš li
podnijeti da te drugi optužuju za izdaju, a da pritom ne izdaš svoju dušu,
možeš li biti nevjeran i dakle pouzdan.
Želim znati možeš li vidjeti ljepotu čak i kada nije lijepa, svaki dan, i možeš
li iz nje crpiti svoj život.
Želim znati možeš li živjeti s neuspjehom, svojim ili mojim, i ipak stati na rub
jezera i srebrnom odsjaju punog mjeseca viknuti: "da"!
Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš.
Želim znati možeš li ustati poslije noći duboke žalosti i očaja, izmučen i
uništen do srži, i učiniti što se mora da bi nahranio djecu.
Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio dovdje.
Želim znati hoćeš li samnom stati u središte vatre, a da pritom ne ustukneš.
Ne zanima me ni gdje, ni što, ni s kim si učio.
Želim znati što te hrani iznutra kada sve ostalo nestane.
Želim znati možeš li biti sam sa sobom i sviđa li ti se vlastito društvo u
trenutcima praznine.

Eto toliko, budite svoji !!!

Ponekad ljudi uopće ne znaju tko su ni što su.
Često zaboravljaju male stvari koje ih i sačinjavaju.
Zašto se to dešava ? Zato što se najčešće koncentriramo na druge osobe.
Da Vas sada netko pita što voli ili želi osoba s kojom ste bliski, znali biste ko
iz topa odgovoriti na to. To je malo teže kada se radi o nama samima.
Nije da ne znamo što želimo i volimo, ali ne razmišljamo o tome, a i odgovori
koje kažemo najčešće su odraz onoga što želimo da pokažemo drugima da
volimo ali ne uvijek i ono što stvarno volimo.
Zato sam ja sada sjela i odlučila napisati sve male stvari koje volim i želim i koje
u biti predstavljaju ono što ja jesam.

Dakle: Prije svega volim voljeti i volim biti voljena. Volim svoju obitelj i svoje
prijatelje. Jubim svoje jube. Jako se volim ljubiti čak do te granice dok mi usnice
ne popucaju. Volim voditi ljubav ali volim i sex. Neopisivo puno se volim maziti.
Volim biti blesava i djetinjasta i tepati. Posebnom ljubavlju volim svog psa, njegovo
veselo trčanje u krug i pogled u kojem uvijek vidim empatiju. Volim miris njegovih
capica ujutro kada mirišu na vruče pecivo. Volim vruče pecivo. Neodoljive su mi
male životinjice, posebno psi. Izbezumim se kada ih vidim. Obožavam male bebe,
pogotovo one između godinu i tri godine života – ko mali patuljci su – male ručice
i nožice i prstići i mala oblekica i to što još ne znaju lagati, uffff.
Vjerujem u Boga ali ne i u crkvu. Vjerujem u anđele - i one na nebu i ove na zemlji.
Jako volim vilenjake i sve što ima veze sa njima. Volim što sam se odlučila na
učenje Quenie (vilenjačkog jezika) pa sada mogu tu i tamo napisati neku rečenicu
kao što je - Faila mine nie helma undu - koju rijetko tko razumije.
Jako volim čitati. Volim kada nađem knjigu koju ne mogu ispustiti iz ruku
(Pleme spiljskog medvjeda) i volim osjećaj koji imam kada pročitam takvu knjigu
(kada sam sretna ali i tužna u isto vrijeme). Volim pisati smješne pjesmuljke.
Volim što sam počela pisati blog.
Veliki sam fan Gospodara prstenova. Volim to što imam LOTR trading card game
i što me dragi pobjeđuje u njoj ;) Obožavam plišane igračkice.
Jako volim plesati. Volim se šaliti i smijati. Volim ljude koji se znaju šaliti pa i na
svoj račun. Obožavam razgovarati pogotovo sa dobrim sugovornikom. Filozofiju.
Ovisnik sam o križaljkama, smiruju me. Guštam u bijeloj kavi sa hladnim
mlijekom i cigaretama. Volim solo kave subotom i nedjeljom ujutro, uz križaljku,
u bircu gdje nemoram naručivati jer svi znaju što pijem. Volim gin-tonic i Žuju.
Volim čevape kod Šole.
Mogla bih satima igrati Belu i satima bacati kockice za Jamb a da mi ne dosadi.
Volim se šetati i volim se grliti. Volim sir, kajmak, kakao, sladoled i nutellu.
Ne mogu si zamisliti život bez muzike. Balaševića – što još trebam više o njemu
reći. Volim to što neznam Č i Ć.
Volim ići u kino, gledati humoristične serije i da, volim blesave romantične
komedije tipa “When Harry met Sally”.
Posebno guštam u vožnji svojim autom. To je moja mala oaza mira – muzika do
daske i cesta. Volim Klimta i još neke slikare. Jako mi se sviđaju Anđeli Ele Svilan.
Tako bi željela otići na izložbu u Klovićeve Dvore. Volim ići na klizanje i volim ići
na koncerte. Volim Pjesmu mrtvog pjesnika i Povratak od Cesarića.
Volim ljude koji znaju pisati lijepe riječi. Jako cijenim iskrene ljude.
Luda sam za Formulom 1 i gimnastikom. San mi je jednoga dana imati
Harley – Davidson (naježim se svaki put kada ga čujem) i Hondu Prelude.
Volim tetovaže. Imam jednu ali voljela bi ih imati još. Najljepše muško ime mi je
Filip a žensko Dolores. Volim kuhati ali ne standardna jela. Volim dodavati
gluposti u hranu i eksperimentirati s njom.
Volim noć i nebo puno zvijezda i jako volim mjesec. Volim more.
Volim kišu i volim kisnuti ali ne volim kišobran.
Volim cvijeće i male kapljice rose koje se nakupe po njemu.
Volim proljeće. Volim pahulje snijega kada padaju kao kristalići.
Volim putovati. Željela bi vidjeti puno toga – Novi Zeland, Dubai, piramide…
Volim ljude koji imaju dušu.

Sigurno bi se tu našlo još toga ali ovo je ono što mi je sada palo na pamet.
Ima i onih stvari koje ne volim ni o sebi ni oko sebe ali to je jedna druga prića.

Dobro jutro cjenjena nacijo. Sedam je sati, u uredu sam, pijem kavicu,
slušam Daniela i Charlija koji su mi melem svakog petka, tako se ne nasmijem
cijeli tjedan. Sinoč sam dobila jedan post posvećen meni a netko je dobio i pičke
akonto mene (ne od mene ;) i tak...
Jučer sam cijeli dan pisala post koji je bio pretužan i tragičan i to sam mislila objaviti.
Možda i budem ali ne danas. Šta se promjenilo? E ništa ali dobila sam mail koji me
nasmijao i inspirirao da današnji post bude ovakve naravi.
Nema tko nije pisao nešto vezano za Severinu, Doru i Štiklu. Mail koji sam dobila
je imao svoju verziju pjesme na štiklu. Pa tako odlučih i ja napisati svoju pjesmu
koju namjeravam poslati na Doru 2007.
Očigledno je lako pa da probamo (bolje zvuči ako pjevušite u sebi).


I ja imam štiklu

Kuku lele izbole me pčele
Sevina štikla u guzu me pikla
Guzica – Bluzica

Oj joj, jipi a jej – je
Volim svoje male azeleje
Pasulj – Zelje
Kvariš mi veselje
Odi bre u Belje

Šubi du bap, pap, pap parap
Mani mi se krave dobiti ćeš ŠAP
Šije šeta
Mačka šeta
Kakva šteta
Jede mi se pašteta

Lazo, Lazo Bog te mazo
Ajd nabaci jedan sadomazo.
Oču s guza
Digla mi se bluza
Haljinica moja mala
Već bi ti se dala.

Sex, sex, sex
Keks, keks, keks

Ra ta ta tira
U dušu me dira
I ne da mi mira
A ja bi krumpira

Amerika- Krumpir

Podmaži ga
Može i sa soli
Samo ne daj
Da me guza boli

Oli, oli, oli, oli, oli
Škoro voli jesti poli
Malnar ima Noćnu Moru
Odoh gledat Noru Foru

Gruzija – Poguzija


Eto toliko za sada, imam osjećaj da ću danas napisati više od jednog posta.
A evo pustili mi Daniel i Charli Casha i Boy named Sue....
Pa di ćeš ljepše jutro :))))))))))))))))

Ajte bok, cmok, rok, vok, bok i sok.

Subota je.
Spavala sam kod dragog.
To uvijek završi sa ukočenim kukovima i bolovima u leđima.
Ima jako mali krevet na kojemu ima jedva mjesta za njega pa kada se na
njemu guramo nas dvoje to je katastrofa. On jos uvijek spava tu iza mene.
U zadnje vrijeme je zamjenio dan za noć. Ja to ne mogu.
Kada spavam duže od deset sati cijeli dan mi je za ništa.
Zato sam jutros odlučila napraviti ono što nisam još nijednom napravila
otkako spavam kod njega. Digla sam se u 9, spremila, stavila svoju novu
ogrlicu koju sam juče kupila od Pink Eye (mrak), otišla dolje, popričala sa
njegovom starom i skuhala si kafu.
Sada čitam meni drage blogiće, pijem kaficu, ubijam pluća sa već 5-om
cigaretom i pišem ovaj blesavi postić.
Nemam baš inspiracije za neke priče danas ali mi se piše bilo šta.
Dobila sam jako simpatičan komentar od meni dragog blogera tako da mi
je odmah uljepšao jutro. I to je to.

Želim dobro jutro svim koji još spavaju, krmeljavim,umijenim, slavljenicima,
tužnim, sretnim, zaposlenim,nezaposlenim, izgubljenim i onim napokon
nađenim, umornim i odmornim.
Vani je predivan dan. Sunce je provirilo svoju glavu još prije par sati i samo
čeka sve vas da izađete i da se smijete zajedno sa njim. Iskoristite to.
Uhvatite za ruku (ili za povodnik) vama najmilije i odite negdje van u šetnjicu.
U ponedjeljak će opet snijeg.

Carpe Diem

Pet koraka... Samo toliko joj je trebalo da pređe cijelu sobu – pet koraka.
Sobu koja je do nedavno bila cijeli njen život.
Spustila je kutiju koju je držala u rukama na sredinu sobe i okrenula se oko
sebe kako bi još jednom pogleda razrušeno carstvo.
Carstvo koje će izlaskom kroz vrata, zauvijek ostaviti iza sebe.
Ništavilo – samo parket, stari radijator i veliki prozor na lijevom zidu.
Sječanja su jurila kroz glavu nezaustavljivo.
Pogledala je na mjesto pokraj prozora gdje je nekada stajao radni stol.
Ravna drvena ploha sa kompjuterom, uvijek zatrpana hrpom nepotrebnih,
išaranih papira, praznih Cd omota, uvijek prepunom pepeljarom i slikom.
Slikom njih dvoje, dok zagrljeni zajedno izlaze kroz vrata stana.
Koliko ideja je smišljeno za tim stolom, koliko napisanih tekstova, pisama...
Bezbroj puta je nagnuta stajala iznad njega dok bi joj on pokazivao najnovije
tekstove, ljuteči se pomalo na svaku kritiku koju bi dala.
Koliko puta mu je sjedila u krilu na staroj stolici koja je jedva izdržavala njihovu
težinu. Od svega toga ostalo je samo izgrebano mjesto na parketu nastalo
okretanjem stolice.

Pogled joj je odlutao udesno. Na zid na kojem je nekada bila velika polica sa
tisućama CD-a i ploča, linijom i starim gramofonom.
Sati su provedeni sjedeći prekriženih nogu ispred te police u pokušaju
pronalaska odgovarajuće glazbe za taj trenutak. To bi uvijek završavalo kao mala
lekcija iz glazbenog. Ona bi birala album i pitala za mišljenje, a on bi svaki put
imao priču koja ide uz to što je ona izabrala.
Ona bi okretala očima na te njegove monologe ali u sebi je bila sretna, jer to je bio
njihov mali ritual bez kojeg slušanje tih stvari jednostavno ne bi bilo to.
Sada se pitala da li je on to znao.

Iza nje se nekada nalazio trosjed na razvlačenje.
Jedina nova stvar u njihovoj maloj sobici, koju su danima tražili po raznim
salonima namještaja dok se napokon nisu dogovorili oko baš „tog“ koji je bio
prihvatljiv i njemu i njoj. Sjetila se kako je skoro odustala od potrage jer ići u
kupovinu s njim bio je horor.
U tom trenutku su joj kroz glavu prošle sve besmislene prepirke, rasprave i
svađice kroz koje su prolazili godinama. Nasmijala se lagano sama sebi.
Kako se sada sve to činilo totalno besmislenim.
Da je to bar tada znala.
Sjetila se bezbroj neprospavanih noći provedenih na tom trosjedu.
Provedenih u razgovoru, plakanju, smijehu, vegetiranju pred televizorom,
vođenju ljubavi.
Praznim pogledom je dugo ostala zagledana u to mjesto jer se nije mogla
otresti scene u kojoj mu leži glavom u krilu, gledajući, po njenom izboru, još
jednu romantičnu komediju, dok joj on polako prstima prolazi kroz kosu.

Sredina sobe na kojoj je sada stajala je bila i centar svih ostalih događanja.
Mali stakleni stolić kojim su prošle nebrojene kave, ručkovi, večere, kartanja
i koji je bio pun rupica od bacanja kockica za Jamb.
Pokušala je zaustaviti kockice koje su joj se okretale u glavi i njihov zvuk koji
ju je trenutno zaglušivao.
Stolić je često znao biti pomaknut u kut kada bi ju on, pustivši Tom Waitsa,
uzeo za ruku i privukao sebi. Nitko drugi nije postojao u tom trenutku.
Znali su satima zagrljeni plesati, vrteći se u krug dok bi ploča vrtila ....

„Lazy trip to heaven on the wings of your love
Banana moon is shining in the sky,
Feel like I'm in heaven when you're with me
Know that I'm in heaven when you smile,
Though we're stuck here on the ground,
I got something that I've found
And it's you.“

Vrtila se polako u krug lica pokrivenog rukama. Tijelo više nije imalo ni trunku
snage. Pala je na koljena i počela plakati. Bila je ljuta na njega. Otišao je bez
pozdrava i bez poljupca.
Ni sama ne zna koliko dugo je ostala u tom položaju.
Odjednom je osjetila kako netko sjeda iza nje, obavija je nogama i rukama,
lagano miće kosu sa njenog vrata i naslanja glavu na rame.
Znala je da će nestati ako otvori oči ili ako se okrene.
Bila je svjesna da je to samo njena mašta, ali mogla se zakleti da osjeća njegov
dah na svom vratu. Onda je osjetila poljubac, zadnji poljubac i više nije mogla
izdržati. Okrenula se naglo i pogledala iza sebe.
Pogled je ostao stajati na praznom zidu dok su joj ruke ponovno prazne pale
u krilo.
Ustala se držeći u rukama kutiju. Kutiju koja joj je sada bila sve što je ostalo
od njega. Hrpa karata od kina, klubova i koncerata, davno napisana pisma, jedna
pjesma, osušene ruže i mali plišani lav tužnih očiju.

Skupila je svu snagu koja joj je još ostala i prešla tih pet koraka do vrata.
Držala je kvaku još pet minuta pokušavajući se sjetiti zadnji put svega što će
godinama pokušavati zaboraviti nakon što izađe kroz ta vrata.

Zažmirila je i zadnji put u mašti stavila svoje usne na njegove, primila ga za ruku
i gledala kako joj se polu nagnute glave smiješi dok ga ostavlja u praznoj sobi sa
svim sječanjima.
Zatvorila je vrata za obom i naslonila obraz na njih.

Samo još jedna slana i vruća suza je skliznula niz obraz kao posljednji pozdrav.