Znam točno o čemu bi željela pisati ali ne znam kako sve to sročiti da
ne zvuči glupo, zbrkano i nerazumljivo. Tekst će sigurno biti pun citata
ljudi koji to znaju na puno jasniji i ljepši način objasniti nego ja.
Jer kako je napisao Oscar Wilde: „Većina ljudi su drugi ljudi. Njihove
Misli zastupaju mišljenja nekog drugoga, njihov život je mimikrija,
njihova strast su citati.“
Neka vas ne uplaši što je malo duži. U principu želim pričati o tome
kako svi znamo da treba slušati srce i da ne treba odustajati, bez obzira
da li drugim ljudima zbog toga ispali glupi ili slabići kao što mi je Estera
napisala. Mi se borimo za svoju sreću i za svoje živote a ne živote i
sreću drugih ljudi, i trebalo bi nam biti najmanje važno od svega što će
netko drugi misliti o našim postupcima. Trebali bi biti dovoljno svjesni da
je važnije da li se volimo a ne da li neki susjed misli o nama da smo čudni.
Ali svi ipak prvo gledamo svoj ponos i svoju povrijeđenost i istjerivanje
neke pravde što ne bi trebalo biti važno. Bitnije nam je što će reči o nama
neka osoba koja ne zna ni nas ni našu priču, od toga da li ćemo tim
povrijediti osobu koju volimo. Pa zar je stvarno bitnije što neki tamo
Pero Perić misli o meni da nevaljam ili je bitnije da netko koga volim nije
nesretan. Sa svim tim mi cijelu ionako tešku situaciju u kojoj se nalazimo
napravimo još težom.
Prije svega, najnormalnija stvar na svijetu je da dvije osobe na istu stvar
gledaju potpuno različito. Ono što meni može biti najvažnija stvar u životu,
drugoj osobi će biti najbanalnija i obrnuto. U tome ne leži problem.
Problem leži u tome što niti jedna od te dvije osobe ne želi prihvatiti i
razumjeti da je to tako, odnosno da druga osoba ne vidi to na taj isti način.
Šta se onda dešava? Tada počinju bezbrojne, teške, bolne i besmislene
rasprave gdje jedna osoba pokušava drugu uvjeriti da je baš njeno gledište
te stvari pravo. To je nemoguće i zato se nikada ne uspije iz toga dobiti ništa
osim još veće tuge i potištenosti jer niste uspjeli drugoj osobi dokazati da ste
u pravu. To ne bi trebalo biti tako. Najvažnije od svega je razgovarati, ne
šutjeti, ne preskakati stvari koje se tebi čine nevažnima da se o njima
razgovara jer drugoj osobi te iste stvari mogu biti jako važne.
Trebalo bi pustiti i jedna i druga strana da se izjasni u svom stajalištu oko
iste stvari, ne pobijati jedno drugoga, ne osječati se povrijeđenim zbog
toga što druga strana ne vidi to tako, nego krenuti korak dalje.
Ako se radi o banalnoj stvari treba samo krenuti dalje, sretan što si
izneo svoje mišljenje i što te nitko u tome nije potcjenjivao.
Ako se pak radi o stvari koja utječe na budući život dvoje ljudi onda se treba
sjesti i dogovoriti što je u njihove dvije verzije ono oko čega se slažu ili gdje
se može napraviti rez i gdje koja strana može pristati na kompromis.
Nekim ljudima se čini da je kompromis popuštanje i pokazivane toga koliko
su slabi. Ljudi mješaju dvije stvari. Jedno je kompromis a drugo je ako ti zbog
toga da bi se što prije riješio nekog problema, „pojedeš govno“, zatrpaš sve
pod tepih, odnosno složiš se i pristaneš na stavove te druge osobe samo da bi
sva ta agonija što prije nestala. To je ono što donosi največe sranje.
Jer tvoj stav se u tebi s tim nije promjenio, ti još uvijek misliš isto ali počinješ
se ponašati onako kako to paše drugoj osobi što u tebi stvara još veću tugu,
nezadovoljstvo i frustraciju koja će prije ili poslije opet isplivati van i biti samo
još veći i teži problem. Jer osnova svakog karaktera je volja a problemi
nastaju kada svoju volju podredimo drugim osobama.
Na pisanje svega ovog me potakeo Ohanin post u kojemu je navela dio iz
Knjige „Razgovor s Bogom“. Najrađe bi sada sve to prepisala ovdje ali nema
smisla. Pročitajte si, neće vam biti žao. Pročitajte i knjige.
Navest ću neke djeliče ovdje.
…”Tuga, žalost je prirodna emocija. To je onaj dio tebe koji ti dopušta da kažeš
zbogom kada ne želis reči zbogom; da izraziš- izbaciš, ispališ- tugu iz sebe kao
iskustvo bilo koje vrste gubitka. Kada ti je dopušteno da izraziš svoju tugu, ti je
se oslobađaš. Djeca kojoj je dopušteno da budu tužna kada su tužna, osjećaju
se vrlo zdravom u tuzi, i stoga kad odrastu, obično vrlo brzo prolaze kroz razdoblja
žalosti. Djeca kojoj govore “daj, daj, nemoj plakati” imaju velikih teškoća kad
zaplaču kao odrasli. Napokon, njima su govorili cijeloga života da to ne čine.
Tako oni potiskuju svoju tugu. Tuga koja se stalno potiskuje postaje kronična
depresija, vrlo neprirodna emocija.“
Ljudi znaju optuživati druge ljude čak i zato ako ne pate i ne tuguju isto kao i oni.
Svatko svoju bol izražava na drugi način. Netko plače, razgovara s prijateljima,
izlazi van, netko opet pije, smije se na silu, potiskuje osječaje jer se tako lakše
nosi sa njima, netko se zatvara u svoja četiri zida i bira samoču. Nijedan način
nije krivi osim ako njim ne zavaravaš ono u sebi, osim ako to što radiš nije ono
što ti treba nego je ono što želiš da druge osobe vide. Okrutno je braniti drugim
osobama da svoju bol izražavaju na način koji njima pomaže.
Jer nema večeg grijeha nego što je sputavati živo biće.
„Ljutnja je prirodna emocija. Ona je sredstvo koje imaš na raspolaganju i koje ti
omogućava da kažeš “ne, hvala”. Ona ne mora biti uvredljiva, i nekad ne mora
biti štetna po drugoga. Kada djeci dopuštaju da izraze svoju ljutnju ona razvijaju
vrlo zdrav stav prema njoj kad odrastu, i stoga obično kroz svoju ljutnju prolaze
vrlo brzo. Djeca koju su zbog ljutnje navodili na to da se ne osjećaju dobro, i na
osjećaj da ljutnja nije dobra- da je loša stvar izražavati ljutnju i da je, ustvari,
ne bi smjeli osjećati- imati će teškoća da se na pravi način suoče sa svojom
ljutnjom. Ljutnja koja se stano potiskuje postaje bijes, vrlo neprirodna emocija.“
Znam nekoliko osoba u svom životu kojima ljutnja nije prirodna nego automatski
prerasta u bijes. Tim osobama svađa i ljutnja nisu normalne stvari nego stvari
koje u njima izazivaju bijes i osjećaj srama, misle da je to negativna stvar.
Takve osobe u ljutnji prebacuju odgovornost na drugu osobu.
Ali odgovornost se uvijek vrača svom pravom vlasniku.
„Ljubav je prirodna emocija. Kada se djetetu dopusti da je izrazi i da je primi
normalno i prirodno, bez ograničenja ili uvjetovanja, obuzdavanja ili nelagode,
ona ne treba ništa više. Jer, radost ljubavi, izražene i primljene na taj način,
dovoljna je sama po sebi. Ali, ljubav koje je uvjetovana, ograničena, sputana
pravilima i odredbama, ritualima i ograničenjima, kontrolirana, manipulirna,
i zatomljena, postaje neprirodna. Djeca koju navode na to da osjećaju kako
njihova prirodna ljubav nije u redu – da je loše izražavati je, i da je zaprao
ne bi smjeli ni iskusiti – imat će teškoća da se na pravi način nose s ljubavlju
kao odrasli ljudi. Ljubav koja se stalno potiskuje postaje posesivnost,
vrlo neprirodna emocija.“
Ljubav je ponajprije davanje sebe. Ljudi kojima se u životu nije pokazivala i
davala ljubav čak i kada jako vole ne znaju tu ljubav dati i pokazati, nego ona
u njima stvara totalno drugi osjećaj, nesigurnosti, slabosti, ovisnosti...
Ne osječaju se ugodno u primanju i davanju najljepše stvari koj im se može
i desiti.
Zato ne treba potiskivati emocije. Treba se razgovarati, biti iskren.
Treba se reči ljudima do kojih ti je stalo točno kako se osjećaš jer nikada
ne znaš šta ti život sutra može donijeti. Martin Luther King je rekao:
„ Nijedan problem neće biti rješen dok nemarno očekujemo da se samo
Bog o tome brine.“
Ne želim dopustiti da mi moj ponos i povrijeđenost budu kočnica u onome
što istinski želim. Znam i to da ću biti povrijeđena još puno puta u životu
kada ću iznositi iskreno svoja mišljenja ali neka. Ne želim žaliti za
propuštenim. Život je prekratak.
Dovoljno je samo nekoliko sekundi i nekoliko riječi da se duboko povrijedi
voljeno biće, a potom su potrebne godine da se ta rana zalječi. Jer ljudi će
zaboraviti i što si rekao i što si učinio ali nikada neće zaboraviti kakve si
osjećaje s tim u njima pobudio.
Nitko nije savršen i svatko od nas ima svoju bolnu priču i svoje probleme,
svoje mane i svi činimo krive korake. Ali bitno je razumjevanje.
Svi znamo onu: - ko je bez grijeha nek prvi baci kamen. Ali ne, neki ljudi
bacaju li bacaju to kamenje bez da ijednom stanu i osvrnu se na sebe i na
to koliko bi se kamenja moglo baciti na njih.
Jedna od osobina koje cijenim sama kod sebe je ta što znam reči – oprosti.
Nikada mi nije bio problem da kada shvatim što sam napravila i kada
shvatim da sam pogriješila reči – oprosti mi. Treba znati opraštati i treba
shvatiti da nekada nije dovoljno da nam drugi oproste nego da moramo
oprostiti i sami sebi.
Trebamo naučiti da nikoga ne možemo prisiliti da nas voli, možemo
samo voljeti. Trebamo naučiti da nije važno kakav posao radimo,
koliko smo u njemu uspješni i da nije najvrednije ono što posjedujemo
nego ono tko smo u životu i to što volimo i što smo voljeni.
Trebamo naučiti da bogat čovijek nije onaj koji ima najviše nego onaj
kojemu najmanje treba.
Jer čovijek ne čini fatalne greške u svom životu zato što je nerazborit.
Čini ih zato što logično misli.
Mi ljudi uvijek volimo gledati na stvari sa rezervom, možda čak i pesimistično.
Puštamo da naša bol bude jača od ljubavi.
Nikada neću zaboraviti jednu rečenicu koju sam pročitala ni sama više ne
znam u kojoj knjizi: - „Čak ni dolazak proljeća nisam doživljavala kao buđenje
života, nego sam i u tome bila sklonija vidjeti umiranje zime.“
Ali stvari nikada nisu ni dobre ni loše nego ih naše razmišljanje čini takvima.
Zato me baš briga što će itko na ovom svijetu misliti o meni. Ako će me itko
voljeti, voljeti će me zbog osobina koje posjedujem i koje su dobre i iskrene.
Ne želim glumiti i sakrivati se iza nhičega kako ne bi osjetila bol.
Želim voljeti i želim biti voljena. Prava ljubav će nači svoj put. Ljubav nije sebična.
I ostavljam vas na kraju sa još jednim citatom Oscara Wildea:
„ Možda se i sva ljepota života što mi još preostaje, krije u nekom trenutku
predaje, poniženja i skrušenosti. Bilo kako mu drago, ja samo mogu ići dalje
putem svog razvitka i prihvačajući sve što mi se dogodilo, postati dostojan
svega toga.“
