Marketing
C a n i s L u p u s
Prije par dana sam pročitala članak koji kaže da je skupina
znanstvenika sa Sveučilišta u Tokyu uspješno izdvojila gen
sa prepariranog japanskog vuka, vrste izumrle prije stotinu
godina. Znanstvenici su tako uspjeli provesti i prvu genetsku
analizu. Uspjeli su izdvojiti gen sa tri milimetra dugačkog i tri
milimetra širokog komadića kože sa sačuvanog vuka.
Japanski vuk, koji je bio oko jedan metar dugačak, sa relativno
malim udovima i ušima, je nekad obitavao otocima Honshu,
Shukoku i Kyushu. Međutim, vrsta se smatra izumrlom budući
da ne postoji niti jedan službeni zapis od 1905. godine kad je
neki tamo japoš navodno ubio posljednjeg.
Postoji samo pet primjeraka prepariranih japanskih vukova na
svijetu. Ne znam koliko će im dugo trebati da analiziraju sve to
ali znam da jedva čekam neke nove vijesti. Do tog članka recimo
nikad prije nisam ni čula za japanskog vuka.
Vukovi me inače oduševljavaju. Njihova pojava, povijest,
povezanost sa indijanskom kulturom i indijancima ( koji su mi
velika ljubav ), jer u mnogim kulturama pa tako i među nekim
sjevernoameričkim indijanskim plemenima vuka se smatra i dan
danas totemom.
Uzbeci i Huni izvode porijeklo svojih naroda od vuka, a stari Turci
su vučicu smatrali svojom pramajkom. Svi znamo ili smo bar načuli
u rimskoj mitologiji priče o Romulu i Remu koje je dojila vučica.
Slično vjerovanje je postojalo i u Slovačkoj, a i Kira ( osnivača
Perzijskog carstva ) je prema vjerovanjima othranila upravo vučica.
Veliki broj naroda koji su živjeli od lova su u vuku vidjeli ravnopravnog
ili čak nadmoćnog konkurenta čijoj su se spretnosti i izdržljivosti divili
i štovali ih. Čak se smatralo da određeni dijelovi vučjeg tijela imaju i
ljekovita svojstva.
Mi se možda bolje sječamo danas aktualnijih crtiča, filmova i knjiga
kao što su Knjiga o džungli, Ples sa vukovima, razni filmovi o
vukodlacima i po meni jako dobar roman Hermanna Hessea –
Stepski vuk ( u kojem vuka prikazuju kao simbol usamljenika ).
Sve je to nekako povezano i bajkovito. Nažalost mržnja prema
vukovima se usađuje već u ranom djetinjstvu u tim pričama za
djecu i bajkama u kojima je vuk redovito opisivan kao krvoločna
i zla životinja.
Ja, nažalost, nikada nisam imala prilike da ih gledam u njihovom
prirodnom okolišu, što bih voljela, ali posjetila sam zoo u Beču.
Naime tamo imaju cijelu šumu koja je ograđena a u kojoj se oni
kreču slobodno (koliko je to slobodno). Tako sam imala priliku
vidjeti čak i kako love. Pa sam danas odlučila sebi, ( pa s tim i
vama ) povaditi par činjenica i zanimljivosti o tim prekrasnim
životinjama i naravno ovo mi je prilika da stavim i par sličica koje
imam. Eto bit ću i ja jedan dan poučna ;)
Postoje tri vrste vukova. Sivi vuk - Canis lupus, Crveni vuk -
Canis rufus i Etiopijski vuk - Canis simensis. Uz tri temeljne vrste
vuka postoje i brojne podvrste sivog vuka.
Vukovi prosječno žive 8 do 9 godina ( u divljini ). U zatočeništvu
ponekad znaju doživjeti i do 18 godina.
Ako kaskaju kreću se od 8 do 16 km na sat. Ako trče mogu prevaliti
i do 45 km na sat. Obično dnevno prevale oko 35 km u potrazi za
hranom. Veličina i težina vukova se jako razlikuje jer nastanjuju vrlo velika
i različita područja. Najveći vukovi dosežu dužinu tijela do 160 cm,
a rep je dugačak još do 52 cm. U ramenima je visok oko 80 cm a mogu
doseći težinu do 80 kg. Najmanjim vukovima je dužina tijela oko 80 cm,
težina 20 kg a rep je dug oko 29 cm. Ženke su nešto manje i lakše od
mužjaka. Pritisak vučje čeljusti iznosi 300 kg po cm2.
Do početka razvitka poljoprivrede i stočarstva vuk je bio
najrasprostranjenija zvijer na zemlji. U velikim dijelovima
rasprostranjenosti, ljudi su ga gotovo iskorijenili. Vuk je tako
istrijebljen u Velikoj Britaniji (zadnji vuk ubijen 1743.), Danskoj (1772)
i Njemačkoj (1904). U južnoj i istočnoj Europi je postojala puno veća
tolerancija prema vuku (kao i drugim velikim zvijerima). I tu su, nakon
značajnijih šteta, organizirani progoni vukova, ali njihov cilj nikada nije
bio uništenje cijele populacije.
Većinom ugibaju zbog gladi, ali i u sukobima s vukovima iz drugih
čopora u borbama za teritorij. Uz ta dva glavna razloga smrtnosti
manji dio spada i u mortalitet uzrokovan raznim bolestima i drugim
čimbenicima. U područjima gdje nema utjecaja čovjeka, ili je on
minimalan, glavni uzrok smrtnosti vukova su drugi vukovi, čak do
70% od ukupne smrtnosti.
PROCJENJUJE SE DA JE U HRVATSKOJ GLAVNI UZROK SMRTNOSTI
U VUKOVA ČOVJEK(99.0%).
Ali zato na drugu stranu sigurni dokazi da je zdravi vuk napao čovjeka
nikada nisu podastrti.
Na nekim mjestima još i danas postoje veće međusobno povezane
populacije vukova. Inače, može ga se sresti još samo u malim,
međusobno izoliranim zajednicama koje obuhvaćaju i manje od 100
životinja. Vukovi žive u velikom broju najrazličitijih okoliša. Zahvaljujući
svojoj velikoj prilagodljivosti, uspijevaju živjeti u uvjetima sve od
ledenog Arktika pa do pustinja. Većina vukova nastanjuju travnata
područja i šume. Danas je poznat prije svega kao šumska životinja,
ali to je posljedica činjenice, da ga je čovjek vrlo davno istisnuo s
otvorenih područja ( mi bi i mamu svoju sterali da možemo ).
U velikim dijelovima svijeta gdje (još) živi, vukove i danas aktivno
progone. Međutim, sve više se jača spoznaja, da vuk ne predstavlja
opasnost ni za čovjeka a niti za poljoprivredu.
U Europi je vuk zaštićen s tri međudržavna dogovora.
Iako se ponekad može u divljini sresti jednog usamljenog vuka,
normalan socijalni život vukova odvija se u čoporu. Glavni i na
najvišem položaju su alfa par: alfa mužjak i alfa ženka.
U čoporu se razmnožava samo alfa par. U čoporu postoji relativno
složena društvena struktura. Vučji čopor je hijerarhijski ustrojen,
gdje roditeljski par vukova drži dominantan položaj, dok ostali
pripadnici čopora međusobno grade odnose nadređenosti i
podčinjenosti, po muškoj i po ženskoj liniji. Dominantan vuk ili
vučica odlučuje kada će čopor ići u lov, gdje će biti brlog, a
hijerarhijska struktura vidljiva je i kod hranjenja na plijenu -
podčinjeni vukovi jedu nakon nadređenih. Osim toga jaka
dominacija, naročito po ženskoj liniji, onemogućava parenje
podčinjenih članova, bilo međusobno ili sa jednim od dominantnih
vukova. Tako u pravilu samo jedna vučica u čoporu može imati mlade,
što je jedan od mehanizama samoregulacije veličine populacije ovog
vršnog predatora. Vučji čopor se tim u pravilu sastoji od roditeljskog
para i njihovih potomaka, dakle, riječ je o obitelji.
Vukovi spolno sazrijevaju tek s dvije godine i za to vrijeme ostaju s
roditeljima. Prošlogodišnji mladunci pomažu roditeljima u podizanju
sljedeće generacije mladunaca. S dostizanjem spolne zrelosti, mladi
vukovi napuštaju teritorij svojih roditelja i kreću u potragu.
Vukovi se pare samo jedanput godišnje.
Svi članovi čopora se brinu za mladunčad, čuvaju ih i hrane.
Do parenja između srodnika ne dolazi, čak i kad ne postoji drugi
seksualni partner. Pri tome je mužjak taj koji odbija parenje.
Razdoblje skotnosti je oko šezdeset dana, a u jednom leglu je u
pravilu između troje i sedam (ponekad se dogodi i četrnaest) mladunaca.
Osnovu vučje hrane čine veliki biljojedi. Na sjevernim dijelovima
područja na kojem su rasprostranjeni pretežno love u čoporu –
sobove, irvase, srne, a po Europi u prehranu im spadaju čak i
divlje svinje. Redovno love i male glodavce kao što su zečevi, miševi...
U slučaju nestašice divljači, vukovi će jesti i strvinu kao i otpatke.
Uz to, radi vitamina, se hrane i raznim biljnim hranama, bobicama, voćem...
Dokazano je da bajke o proždrljivosti vukova i jesu samo to, bajke.
U prosjeku jedu 2 kg dnevno ali moramo uzeti u obzir i duža razdoblja
u kojima ne uspiju ništa uloviti. Znaju pojesti veču količinu hrane i
nakon toga je povratiti i zakopati kao zalihu.
Danas je dokazano da domaći pas potječe od vuka.
Genetička istraživanja su pokazala da se tzv. "pra-pas"
odvojio od vuka još prije više od 100.000 godina.
Jedna pretpostavka je, da se vuk priključio čovjeku prije oko 14.000
godina kako bi se hranio ostatcima ljudske hrane.
S vremenom je postao pitomiji. Prema drugoj pretpostavci, vuk je u
početku služio kao izvor mesa, prije nego se spoznalo da kao domaća
životinja može biti koristan i na drugi način.
Tijekom 20 stoljeća rađeni su i pokusi s uzgojnim križanjem nekih psećih
pasmina s vukom. U međuvremenu se ti pokusi smatraju neuspjehom,
jer je kod križanaca u većini slučajeva dolazilo do dominantng izbijanja
vučjih osobina, ako što je plašljivost, neprilagodljivost življenju uz
čovjeka u urbanim uvjetima...
Divlji vukovi uglavnom ne gledaju ljudima u lice, pa se čak ni kod pažljivo
odgojenih i socijaliziranih vukova nije promijenilo ponašanje.
„Prema legendi nekoć davno, nakon što su se udružili u prvi čopor
vukovi zapjevaše beskrajnu pjesmu sreće…
Tajanstvena glazba privuče mjesec koji se u želji da što bolje čuje
pjesmu posve zaobli. Ponosni na ovakav uspjeh vukovi stadoše
pjevati s dvostrukim žarom…“
Ali za kraj Vas ostavljam i sa pobijanjem još jednog mita -
vukovi ne zavijaju na mjesec.
Zavijaju kao znak svog prisustva, nakon što su ulovili plijen
ili kako bi se ponovo okupili.
Katkad zavijaju i u znak žalosti, kao kod Perkovića 1996.
kad je skupina lovaca poubijala šest vukova.
Te noći ostatak čopora žalosno je zavijao duboko u noć…
Post je objavljen 28.03.2006. u 13:05 sati.