sikstinska kapela

Picasso

...pozivnica na stolu...plakati i grafike iz zbirke Herman Voith Galerie, Kunstmuseum Heidenheim. Sutra u 2o sati moj grad će disati Picassa. Uvijek se radujem kad umjetnost živi u mom gradu.
Picasso ima priču, onu otvorenu svijetu, koju svijet misli da govore njegova djela, i onu, drugu, neku svoju priču koju stvarno pričaju njegova djela. Čitamo njegova djela i "razumijemo" ih kroz svoju životnu abecedu,ali...tumačiti potez ugljenom, kistom ili olovkom može tumačiti samo duša onoga koji vuče potez. A mi...mi smo promatrači i gosti za stolom na kojem nam je servirana umjetnost. Gutamo je ponekad bez žvakanja, samo forma...
Ne volim okvir, ne volim kliziti po rubu, želim ući...ući u osjećaj, ući u radost, ući i u bol. Kada plačem ne brišem suze, jer ako ih obrišem osušit će se na nekoj bezličnoj maramici, a ostavim li ih na licu ono će ih upiti i bit će moje...bit će trag trenutka u kojem me boljelo...
Otvorit ću i večeras svoju kutiju snova...čekaš li me?

Vrt i rijeka ljubavi

...Još uvijek ne želim pamtiti nas kao san koji se samo jednom sanja...
...čekam...znam...javit ćeš se...
noćas sam bila slikar svih jesenjih boja, jer sam te željela, jer sam te čekala, jer sam osjećala miris zemlje i suncokreta i ljubavi...
...jutros pogledom pokušavam dosegnuti nebo, dotaknuti tvoju ruku i...Dunav ...Vrt i rijeka ljubavi...
Htjela sam zatomiti, zaboraviti, ali...volim te...volim te moj Michelangelo

Mrak

I ovaj ću se vikend prerušiti u svoju umjetnost...i pokušati trajati.

Svima ugodan vikend, moj, kao i uvijek, vrlo radan...

Ne govorim ništa
šutim
poput smrti
poput stijene

Zalivena upornošću bola

Oplakujem dane
pokidanih snova

Ne dišem
ne krećem se
mirujem
mirujem

Samo sat negdje u daljini
tuče
Vrijeme mi opet kida haljine
i para lice/V.L.M/

Jutro

Posebno tebi uvijek sam htjela da jutrom pjevaju ptice, posebno tebi preko žice sam čitala stihove svoje poezije, posebno tebi pričala sam u dugim noćima o djevojčici plave kose i plavih očiju...
Samo tebi sam mogla reći nakon dugih noćnih razgovora telefonom, oprosti, kao da sam malo zadrijemala, ponovi, što si rekao. Samo sam uz tebe mogla sjediti u zadimljenim kafićima, samo sam tebe htjela poljubiti pred svima, samo sam se tebi mogla dignuti od stola i otići...i vratiti...leptiru. Zašto sam ti kao uplašena ptica pobjegla kada si ispružio dlan i rekao kako ću letjeti uz tebe slobodna, a biti tvoja, kako ćeš letjeti uz mene slobodan i biti moj. Zašto sam odabrala gledati svijet kroz rešetke kaveza.?
Umorna sam, toliko sam umorna, leptiru da bih najradije usnula.
A više od svega bih željela razgovarati s tobom...a ti, ti više nisi sam i moram se povući i čekati...
Moja kutija snova otvorena sinoć prepuna je grča, gorčine, boli...čovjek koji je zajedno samnom gledao u gordi Dunav sanja o nekom vremenu samnom,o nekom povremenom trenutku...voli li me ? Nikada to neće reći, ako i voli, jer je, jednostavno takav. Da, doista, nismo svi isti. A ti? Da li si sretan, leptiru moj? Uvijek sam okretala lice prema Suncu, kako bi sjene ostale iza mene. Sada bih malo plakala. A jedino si ti vidio kako plačem...Kako onda mogu plakati kada nisi ovdje...Prijatelju, moj Jedini Prijatelju...

Još jedno pismo leptiru

Dragi moj prijatelju!

Ti si uvijek znao, Ti si jedini znao, Ti znaš i sada...Da li je kasno za okrenuti se istini koja je uvijek strujala našim riječima, da li je kasno spakirati kofere i doći na Tvoja vrata ( govorio si uvijek će biti i tvoja - ta vrata, ovaj dom ).
Tvoja gitara, negdje u nekom uglu sobe možda čeka da je ponovo primiš u ruke i odsviraš "Crnog leptira". Ti nisi moja ljubav, ja nisam Tvoja ljubav, Ti nisi moj muškarac, ja nisam Tvoja žena, mi smo JEDNO. Samo Ti znaš zašto se dogodio Michelangelo, samo Ti znaš slušati moje suze, samo Ti znaš kada ih treba obrisati, a kada ih treba osloboditi i pustiti da vlaže jastuk. Toliko mi trebaš, a sada te nema...izgorio si od čekanja mene, možda zaključao vrata...ne znam...mislio si možda kako treba ući u prvi vlak koji uđe u stanicu, jer možda sljedeći nikada više neće doći.
Čula sam, nisi više sam, a znam da si sam, jer...i ja sam sama. Trebaju mi tvoje riječi, naša kava, prijatelju moj. Trebam znati da si dobro...
Sjetim se često kako si čovjeku koji dijeli samnom postelju rekao : molim Te čuvaj je, neka bude dobro...
A ja...ja sam izmakla i njemu i sebi, a Tebi? Dunav je donio nemir, bol. Danas - nedostaje mi mir i spokoj koji su mi pružale tvoje riječi...samo Ti znaš...93

Podražaj zrncu pijeska

Koračati bosa
po pustinjskom pijesku
...dok pjevaju dine

Upijati sunce
u hladno tijelo
i grijati srce
...dok pjevaju dine

Pobjeći glasnim
frekvencijama tuge
...dok pjevaju dine i zajedno s pijeskom
skladaju tihu simfoniju životu...

Leptir

Pogledaj Dunav

...tamo je...dođi...
Rosa ili kiša ostala od nekog jučer u travi koju nisi pokosio plela se kao paukova mreža oko mojih koraka...nisi me doticao...susjed...samo približavanje slutnje ljubavi. Bila sam tako tiha...srce je bilježilo, oči govorile...pričala sam ljubav kroz riječi o drvenom kotaču sa starih zaprežnih kola u koji treba posaditi začinsko bilje na tom mjestu s kojeg pogled doseže DUnav u svoj svojoj punini.
Na sunčanom kolodvoru mahnula sam svom snu, otišla sam, otišao si...kada ponovo i da li?

I opet

I

Tišina

...glasna tišina...strah u srcu, neka slutnja...definirati, teško je kad zgrčena od boli čučim u malo kvadrata sebe.
Noćas sam gledala u tamu kroz koju su provirivale doživljene slike onog petka, pogleda niz Dunav...
Šutjela sam i koračala pored tebe, grčevito u ruci držala sve što je dotaknula tvoja ruka.
San, možda bi bilo bolje da sam sanjala, a ne u ruku primala čudne crvene jabuke iz tvog voćnjaka.
Bojala sam se zagristi... Ostaviti cijelu sliku, netaknutu, nevinu, bijelu, čistu.
Ponijeti je u svoj grad i disati tu beskrajnu sliku ljubavi...Gušim se u ljubavi i čekam...Dotakni i noćas treptajem zvijezda moje tijelo i obasjaj me plavom svjetlošću svoje rijeke...

čaša vina

...da, možda bi doista bilo lijepo večeras popiti čašu vina...godišnjica braka i to ne bilo koja - 20-ta, ali...previše gorčine, različitosti i trajanje u dvoje- sada već stihijski, ima li još ljubavi kod njega, kod mene, negdje u nekom skrivenom kutku svijesti...ne želim tražiti, ne više, samo znam...on se nije sjetio...ja pamtim, možda imam u sebi i potrebu boriti se za rijetke trenutke sreće...ovako plutam, odlazim u mislima u zagrljaj onoga koji ima vrlinu...koji možda voli, kojeg volim - da li ? Ne znam...ispričat ću sutra možda neku novu priču, danas maštati o večeri uz svijeće i pitati se - zašto se morao dogoditi Michelangelo, što me bacilo u zagrljaj neke druge sreće ...
Zašto dok zamišljam večeru uz svijeće želim za stolom glas Michelangela, a ne svog supruga ?